Poslovni broj: Us I-2139/2024-22

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Brajević, u upravnom sporu tužitelja MP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]., zastupan po opunomoćeniku Davoru Radiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Radić & Radić d.o.o. Split, Hrvatske mornarice 1i, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Antuna Mihanovića 3., Zagreb, OIB: 84397956623, zastupan po opunomoćeniku (zaposleniku tuženika) NP, generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednice ovoga suda, radi invalidske mirovine, nakon javne i neposredne rasprave zaključene dana 21. siječnja 2025., u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika tuženika, dana 4. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: 141- 02/21-03/03548265394, Urbroj: 341-99-06/2-21-008623 od 08. kolovoza 2024. te za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, Klasa: 141-02/16-03/00250011494, Urbroj: 341-25-06/2-16-129852 od 06. ožujka 2018.

Obrazloženje

1.Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: 141-02/21-03/03548265394, Urbroj: 341-99-06/2-21-008623 od 08. kolovoza 2024. (dalje: osporavano drugostupanjsko rješenje) odbijena je žalba tužitelja izjavljena na rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO), Područne službe u Zagrebu, Klasa: 141-02/16-03/00250011494, Urbroj: 341-25-06/2-16-129852 od 06. ožujka 2018. (dalje: prvostupanjsko rješenje), a kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja, rođenog **.**.1974., državljanina Republike Hrvatske, za priznanje prava na invalidsku mirovinu.

2.Tužitelj u tužbi, zaprimljenoj kod ovoga suda dana 05. kolovoza 2024., zavedenom pod poslovnim brojem: Us I-2139/2024, izražava nezadovoljstvo osporavanim rješenjem tuženika te isto pobija zbog bitnih povreda upravnog postupka, pogrešne primijene materijalnog propisa i pogrešno izvedenih zaključaka vezano za utvrđeno činjenično stanje te ističe da je tuženik povrijedio i sva temeljna procesna i ustavna načela pravnog poretka. Tuženik da ni u drugom ponovljenom postupku nije postupio u skladu s pravnim stajalištima i ocjenama upravnih sudova iz pravomoćnih presuda poslovni broj Usl-724/16 od 19. rujna 2016. i Uslmio-882/2018- 7 od 28. prosinca 2018. koja da je potvrđena presudom Visokog upravnog suda broj Usž-1870/2021-2 od 13. srpnja 2021. Tuženik da se u ponovljenom postupku nije pridržavao ni pravnih stajališta i ocjena Ustavnog suda iz odluke poslovni broj U-III- 4219/2019 od 22. travnja 2021., koja je odluka donijeta u konkretnoj upravnoj stvari po tužbi MP. Postupanje i osporena odluka da su suprotni pravnim stajalištima i ocjenama Ustavnog suda koje su donijete u istim i sličnim pravno prijepornim činjeničnim i pravnim pitanjima, a koje je taj sud istakao u odlukama poslovni broj U-III-1941/2011 od 14. veljače 2013., U-III-4403/2018 od 11. rujna 2019., U-III-1920/2019 od 10. ožujka 2021. i U-III-4003/2020 od 1. listopada 2020. Pravna stajališta i ocjene koje je zauzeo tuženik u osporenoj odluci da nemaju logično ni racionalno utemeljenje u mjerodavnom propisu i da podrivaju na najgrublji način temeljna načela vladavine prava i pravne sigurnosti, budući da on na najgrublji mogući način preko 18 godina izbjegava tužitelju priznati prava iz mirovinskog osiguranja koja mu pripadaju i ne pridržava se odluka upravnih sudova i Ustavnog suda a na što je zakonski obvezan a i što podliježe kaznenoj odgovornosti. Nadalje se u tužbi ističe da se mora primijetiti da je tuženik u ponovljenom postupku ponovno ocijenio neosnovanim njegov zahtjev za priznanjem prava na invalidsku mirovinu na podlozi istih ključnih činjenica i usprkos tomu da ispunjava sve kumulativne pretpostavke za priznanjem prava na invalidsku mirovinu kao pripadniku Hrvatskog vijeća obrane (skraćeno: HVO) na temelju Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji (NN-MU, br. 2/06., dalje u tekstu: Ugovor). U ovoj upravnoj stvari da je nedvojbeno utvrđeno da su ispunjeni svi uvjeti za priznavanje tužitelju invalidske mirovine nakon stradavanja kao pripadnika HVO utvrđene Ugovorom. Nadalje se u tužbi ističe da je tužitelj hrvatski državljanin koji je, nakon što mu je kao pripadniku HVO-a priznat status ratnoga vojnog invalida zbog stradavanja zadobivenog u obrani suvereniteta HR Herceg Bosne pri obavljanju vojnih dužnosti na prvoj crti obrane dana 8. ožujka 1994. na vojnoj dužnosti u 1. gbr " MPC", gdje je od detonacije granate odbačen i zadobio traumatske povrede glave, kralježnice, desnog koljena i potres mozga, izvršavajući redovite vojničke dužnosti i postupajući po pravilima službe OS dana 27. prosinca 1994. u mjestu V. uslijed detonacije neprijateljske granate, podnio zahtjev nadležnom tijelu HZMO-a Republike Hrvatske za priznavanje prava na invalidsku mirovinu sukladno (navedenom) Ugovoru. Napominje se da tužitelju je rješenjem BiH priznat status RVI 80%, za trajno, radi stradavanja pri obavljanju vojnih dužnosti na prvoj crti u obrani suvereniteta BiH. Tuženik da ponovno neosnovano, postupajući suprotno pravnim shvaćanjima, ocjenama i primjedbama upravnih sudova, zadire u preispitivanje statusa tužitelja i ulazi u ocjenu okolnosti stradavanja tužitelja i preispitivanje njegova u trenutku podnošenja zahtjeva priznatog statusa ratnog vojnog invalida zadobivenog (stradavanjem) ranjavanjem na prvoj liniji bojišnice. Ističe se, a polazeći od zauzetih pravnih stajališta i ocjena upravnih sudova i Ustavnog suda u konkretnom predmetu, da je pravi smisao i svrhu članka 1. stavka 1. točke 7. Ugovora pa tako i Ugovora u cijelosti da se pripadnike Hrvatskog vijeća obrane (HVO, državljane Republike Hrvatske) stradale (pod određenim okolnostima) na teritoriju Bosne i Hercegovine i s ostvarenim statusom ratnog vojnog invalida izjednačava s pripadnicima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, u odnosu na prava koja im pripadaju zbog oštećenja organizma kao posljedica rane, ozljede ili bolesti u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Pod sudjelovanjem u obrani suvereniteta Republike Hrvatske podrazumijeva se oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj vezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište). S obzirom na protek vremena i okolnost da konkretni upravni postupak traje preko 18 godina, da tijela mirovinskog osiguranja uporno i bez pravnog uporišta odbijaju postupiti po pravomoćnim stajalištima, ocjenama i primjedbama upravnih sudova ali i da nezakonito ignoriraju ocjene i stajališta koje je zauzeo Ustavni sud Republike Hrvatske u konkretnom predmetu te da su ona tako postupila i u drugom ponovljenom postupku te da nisu izvršili odluke upravnih sudova, tužitelj predlaže da upravni sud izvede sve dokaze i da sam utvrdi činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava riješi konkretnu upravnu stvar odnosno da poništi prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku te sam riješi upravnu stvar tako da se tužitelju prizna pravo na invalidsku mirovinu na temelju Ugovora.

3.Kod ovoga suda je dana 17. rujna 2024. zaprimljena još jedna tužiteljeva tužba, koja je zavedena pod poslovnim brojem Us I-2205/2024, a kojom tužitelj također pobija gore označeno osporavano drugostupanjsko rješenje od 08. kolovoza 2024. U tužbi se navodi da pobijano rješenje nije na zakonu osnovano te se isto pobija iz svih zakonom predviđenih razloga. Navodi se da je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka neprijeporno utvrđeno: da je tužitelj kao pripadnik HVO dana 08. ožujka 1994. povrijeđen prilikom detonacije granate uz povredu glave, kralježnice, desnog koljena, potresa mozga, izvršavajući redovne vojničke dužnosti; da je istome kao RVI utvrđen invaliditet od 60% zbog naprijed opisanih ozljeda; da je između RH i Federacije BiH na snazi Ugovor o suradnji na području prava stradalnika rata u BiH koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji (NN-Međunarodni ugovori broj 2/2006); da temeljem članka 1. stavak 1. točka 7. predmetnog Ugovora, pripadnicima HVO a koji su ranjeni prilikom ratnih operacija pristoji pravo na invalidsku mirovinu; da je prethodno vođen postupak pred prvostupanjskim i drugostupanjskim tijelom tuženika, upravni spor pred Upravnim sudom u Splitu, te da je donesena Odluka Ustavnog suda RH broj: U-III-4219/2019 od 22. travnja 2021. Ističe se da se cjelokupno pobijano drugostupanjsko rješenje sastoji od ispisa kronologije događanja, a sve da se u biti svodi na tvrdnju tuženika da ozljede koje je zadobio tužitelj kao RVI i pripadnik HVO nije osoba iz članka 1. stavka 1. točka 7. Ugovora. Predmetni stav da se temelji na nalazu i mišljenju Povjerenstva MOBIMS od 09. siječnja 2008. te zadnjoj ocjeni Vijeća vještaka od 16. veljače 2018. time da je predmet upućen Povjerenstvu za reviziju Ministarstva HB RH, koje da se dopisom od 20. lipnja 2018. izjasnilo da se kod osiguranika radilo o ozljedi (stanje iza tupog udarca u glavu i tijelo) i bolesnim stanjima (psihičke promjene) a ne ranjavanju, te da stoga pripadnik HVO-a nije predmet ocjene sukladno članku 1. stavak 1. točka 7. Ugovora. Jednostavno kazano detonacija granate koja je prouzročila teške i po život opasne tjelesne ozljede tužitelja, a glede čega mu je priznat invaliditet od 60%, po vještacima tuženika da ne predstavlja ranjavanje. Naprijed navedeni stav vještaka tuženika da je apsurdan, protupravan, životno nelogičan i u izravnoj protivnosti s odlukom Ustavnog suda broj: U-III- 4219/2019 od 22. travnja 2021. gdje da je decidirano navedeno... "da se blast ozljede trebaju ocjenjivati u kontekstu čitavog stradavanja i da nema pravnih razloga takve ozljede ne smatrati ranjavanjem formalnim pozivanjem na čl. st.1. 1.7 Ugovora HVO bez argumentiranja razloga zbog kojih se smatra da se činjenice i okolnosti stradavanja u konkretnom slučaju ne smatraju ranjavanjem.“ U tužbi se nadalje pojašnjava da je u medicinskoj terminologiji ranjavanje - rana svaki prekid kontinuiteta tkiva te da pri tome rane mogu biti ubodne, strijelne, eksplozivne i sl., a prilikom detoniranja granate ista da ima trostruko djelovanje time da je tužitelj nastradao od zračnog udara nastalog samim detoniranjem. Posebno se napominje da u pobijanoj odluci vještaci tuženika osim jedne jedine rečenice da se kod osiguranika ne radi o ozljedi-ranjavanju već o stanju iza tupog udarca u glavu i tijelo i bolesnim stanjima, uopće nisu obrazložili svoj nalaz i mišljenje sukladno naputku Ustavnog suda RH pa da je bjelodano da je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno, a samim time da je došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, pa da se stoga pobijano rješenje ukazuje pravno neodrživim. U konkretnom slučaju da se radi o eklatantnom primjeru nepravilnog i formalnog tumačenja odredbe članka 1. stavak 1. točka 7. Ugovora HVO bez argumentiranih razloga, pa da se u biti radi o bitnoj povredi odredaba Upravnog postupka. Slijedom svega navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se tužba usvoji te da se osporavano drugostupanjsko rješenje, kao i prvostupanjsko rješenje, poništi.

4.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana, da je osporavano rješenje doneseno u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravno postupku i u skladu sa zakonskim propisima, da navodi i razlozi u tužbi nisu osnovani odnosno da nisu pravno odlučni iz razloga detaljno navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Ističe se da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznanje prava na invalidsku mirovinu primjenom Ugovora HVO jer da mu je prestao status ratnog vojnog invalida 31. ožujka 2008., od kada više nije na isplati invalidnine te da činjenica što mu je utvrđen potpuni gubitak radne sposobnosti od 13. veljače 2018. nije od utjecaja za ishod ovog upravnog postupka, pokrenutog u povodu zahtjeva za priznanje prava na invalidsku mirovinu primjenom Ugovora HVO, jer da na dan utvrđivanja potpunog gubitka radne sposobnosti nije imao status ratnog vojnog invalida a što da je jedan od propisanih uvjeta za priznanje prava na invalidsku mirovinu primjenom Ugovora HVO. Slijedom svega navedenog tuženik smatra da je osporavano rješenje na zakonu utemeljeno te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

5.Rješenjem ovoga suda, poslovni broj: Us I-2139/2024 od 08. listopada 2024. spojeni su spisi ovog suda poslovni broj Us I-2139/2024 i Us I-2205/2024 na način da se spis poslovni broj Us I-2205/2024 pripaja spisu poslovni broj Us I-2139/2024, radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja, pri čemu će se navedeni spisi nadalje voditi pod poslovnim brojem Us I-2139/2024.

6.U sporu je održavanjem rasprave 21. siječnja 2025. i razmjenom podnesaka strankama omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet spora, u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 36/24 – dalje: ZUS).

7.Tužitelj je po zamjenici svog opunomoćenika u bitnome ustrajao u navodima tužbe, u predloženim dokazima na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva ističući da je, po stajalištu tužitelja, stanje već dovoljno raspravljeno za usvajanje tužbenog zahtjeva sukladno članku 117. Zakona o upravnim sporovima te je navedeno i da tužitelj nema nikakve druge dodatne dokumentacije jer da je sve što je imao dostavio u spis tuženog tijela.

8.Tuženik je po svom opunomoćeniku ustrajao pri navodima iz odgovora na tužbu i obrazloženju osporavanog rješenja.

9.Sud je izveo dokaze čitanjem spisa ovog upravnog spora, spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu te spisa ovoga suda, poslovni broj: UsImio- 882/18 te navedenim spisima priležećih isprava dok su odbijeni dokazni prijedlozi tužitelja da se izvede dokaz saslušanjem tužitelja, medicinskim vještačenjem, saslušanjem vještaka sudske medicine te saslušanjem ovlaštenih osoba tuženika i prvostupanjskog tijela, kao suvišnih za donošenje odluke u ovom sporu te ovaj sud drži da se pravilna i zakonita odluka može donijeti na temelju podataka spisa predmeta ocjenom dokaza sadržanih u istom.

10.Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

11.Stranke nisu zatražile ni popisale trošak ovog upravnog spora.

12.Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

13.Iz sadržaja spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu je razvidno, te među strankama nije sporno, da je tužitelj dana 28. srpnja 2006. podnio zahtjev za priznanje prava na invalidsku mirovinu primjenom Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj: 2/2006 – dalje: Ugovor HVO).

14.Odredbom članka 1. stavak 1. točke 7. Ugovora HVO, propisano je da su osobe na koje se primjenjuju njegove odredbe, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane koji su stradali na području Bosne i Hercegovine, te ostvarili status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja ili zatočeništva, ukoliko su državljani Republike Hrvatske.

15.Odredbom članka 6. stavak 1. Ugovora HVO je propisano da je Republika Hrvatska obvezna osobama iz članka 1. stavka 1. točka 7. Ugovora, koji su do dana stupanja na snagu ovog Ugovora, podnijele zahtjev za priznanje prava iz mirovinskog osiguranja na temelju djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, odnosno kod kojih je već ranije proveden postupak medicinskog vještačenja u vezi s ocjenom njihove radne sposobnosti prema ranijim propisima o pravima hrvatskih branitelja, okončati postupak priznavanja prava na mirovinu sukladno važećim odredbama važećeg Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji i sukladno odredbama ovog Ugovora.

16.Prema odredbi članka 6. stavka 3. Ugovora HVO pravo mogu ostvariti osobe iz članka 1. stavka 1. točka 7. ovog Ugovora koje zahtjev podnesu u roku od 30 dana od dana njegovog stupanja na snagu (Ugovor je stupio na snagu 1. srpnja 2006.).

17.Odredbom članka 2. Ugovora HVO je propisano da se taj Ugovor odnosi na pravne propise u Republici Hrvatskoj: o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, zaštiti vojnih i civilnih invalida rata i mirovinskom osiguranju, kao i na sve pravne propise koji navedene propise obuhvaćaju, mijenjaju ili dopunjuju.

18.Iz podataka spisa tuženog tijela je razvidno, te među strankama nije sporno, da je tužitelj rođen **.**.1974., da je državljanin Republike Hrvatske, da je bio pripadnik HVO te da je na vojnoj dužnosti povrijeđen 08. ožujka 1994. u Uskoplju, Ciganske livade, detonacijom granate odbačen te zadobio traumatske povrede glave kralježnice, desnog koljena i potres mozga izvršavajući redovite vojničke dužnosti postupajući po pravilima službe oružanih snaga (Uvjerenje Federacije Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo obrane, Uprava za obranu Grude, Odjel za obranu Posušje broj: 24-2-01-41-1-79/05-202 od 06. travnja 2005.) 19.Nadalje, spisu tuženog tijela prileži rješenje Federacije Bosne i Hercegovine, Općine Posušje, Službe za branitelje iz Domovinskog rata, broj: 07-41- 972/05 od 28 ožujka 2006. kojim je tužitelju, počevši od 1. siječnja 2006., priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% vojnog invaliditeta, privremeno do 31. ožujka 2008, po osnovi povreda koje je zadobio kao pripadnik HVO-a.

20.Među strankama nije sporna ni kronologija postupanja kako je to navedeno u obrazloženju osporavanog rješenja. Naime, iz podataka spisa tuženog tijela te spisa ovoga suda, poslovni broj: UsImio-882/28 je razvidno da je povodom navedenog zahtjeva tužitelja vođeno više upravnih postupaka i sudskih sporova. Rješenjima prvostupanjskog tijela je zahtjev tužitelja odbijan te su odbijane žalbe tužitelja izjavljene na ta rješenja u bitnome stoga što je nalazima i mišljenjima ovlaštenih vještaka u tim upravnim postupcima ocijenjeno da tužitelj nije osoba iz članka 1. stavak 1. točka 7. Ugovora HVO. Što se tiče sudskih sporova, nije sporno da je presudom Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 1 Usl-724/16-6 od 19. rujna 2016. po tužbi tužitelja poništeno rješenje tuženika od 23. srpnja 2015. Uz uputu tuženiku da radi pravilnog i potpunog utvrđenja relevantnog činjeničnog stanja pribavi nalaz stručnog tijela medicinskog vještačenja, a po potrebi i druge dokaze, te ocijeni je li uzrok invalidnosti tužitelja povreda ili ranjavanje odnosno u kojoj mjeri utječu posljedice tog oštećenja organizma na opseg prava koja mu se priznaju temeljem Ugovora; da je u izvršenju te presude zahtjev tužitelja rješenjem javnopravnih tijela ponovno odbijen; da je presudom ovoga suda, poslovni broj: 3 Uslmio-882/18-7 od 28. prosinca 2018. poništeno rješenje tuženika od 20. srpnja 2018. i predmet vraćen na ponovni postupak jer je sud ocijenio da obrazloženje osporavanog rješenja ne sadrži valjane ni obrazložene razloge zbog kojih upravna tijela smatraju da se (nesporne) okolnosti stradavanja tužitelja (prilikom izvršavanja vojne dužnosti na prvoj liniji bojišnice) ne smatraju ranjavanjem, već (običnom) povredom, da je na tu presudu tuženik izjavio žalbu povodom koje je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (dalje VUSRH) poslovni broj: Usž-1488/19-2 od 08. svibnja 2019. poništena navedena presuda ovoga suda te odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika od 20. srpnja 2018. uz obrazloženje, u bitnome, da je HZMO u cijelosti postupio u skladu sa stajalištem iznesenim u presudi od 19. rujna 2016., da je na temelju pribavljenih nalaza i mišljenja ovlaštenih vještaka i očitovanja Povjerenstva za reviziju pravilno zaključio da zadobivene ozljede tužitelja na temelju kojih isti zahtjeva priznanje prava na invalidsku mirovinu ne podliježu primjeni članka 1. stavka 1. točke 7. Ugovora te je izrazio stajalište prema kojem ozljeda (stanje iza tupog udarca u glavu i tijelo) i bolest (psihičke promjene) utvrđeni kod tužitelja ne predstavljaju osnovu za priznanje prava na invalidsku mirovinu prema mjerodavnoj odredbi Ugovora, jer je navedene povrede zadobio kao posljedice kontuzija na području glave, toraksa, lumbalne regije i desnog koljena prilikom detonacije granate, odnosno uslijed ozljeđivanja, a ne ranjavanja; da je protiv navedene presude VUSRH tužitelj podnio tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske koji je Odlukom broj: U-III- 4219/2019 od 22. travnja 2021. usvojio ustavnu tužbu te ukinuo navedenu presudu VUSRH od 09. svibnja 2018. i predmet vratio VUSRH na ponovni postupak uz obrazloženje u kojem se u bitnome navodi: …. „Podnositelj u ustavnoj tužbi prigovara takvom pravnom stajalištu Visokog upravnog suda smatrajući isto arbitrarnim i suprotnim stajalištu Ustavnog suda iz odluke broj: U-III-1941/2011 od 14. veljače 2013. Sagledavajući okolnosti konkretnog predmeta podnositelja Ustavni sud ocjenjuje osnovanom tvrdnju iz ustavne tužbe o primjenjivosti pravnog stajališta zauzetog u odluci Ustavnog suda broj: U-III-1941/2011 od 14. veljače 2013. Ustavni sud smatra shodnim istaknuti kako je navedeno pravno stajalište ponovio i u odlukama broj: U-III-4403/2018 od 11. rujna 2019., U-III-4003/2020 od 1. listopada 2020 i U-III-1920/2019 od 10. ožujka 2021. Slijedom prethodno navedenih okolnosti, Ustavni sud pristup Visokog upravnog suda prilikom primjene mjerodavnog prava ocjenjuje suviše formalističkim te Ustavnom sudu ne preostaje drugo nego zaključiti da je osporena presuda arbitrarna, te da kao takva ne zadovoljava opće zahtjeve koji proizlaze iz Ustavom zajamčenog prava na pošteno suđenje iz članka 29.stavka 1. Ustava.“; da je potom VUSRH presudom poslovni broj: Usž-1870/2021-2 od 13. srpnja 2021. odbio tuženikovu žalbu i potvrdio presudu ovoga suda poslovni broj: UsImio-882/18-7 od 28. prosinca 2018. ocjenjujući pravilnom ocjenu ovoga suda u navedenoj presudi da tuženik nije na valjan način i argumentirano obrazložio u kojoj mjeri posljedica oštećenja organizma kod tužitelja nije nastalo u vezi sa njegovim stradavanjem i obavljanjem vojne dužnosti na prvoj crti obrane.

21.Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u gore navedenim odlukama (na koje se taj Sud poziva u odluci broj U-III-4219/2019 od 22. travnja 2021., a na koje se poziva i tužitelj) pravi smisao i cilj članka 1. stavka 1. točke 7. Ugovora HVO, kao i tog Ugovora u cijelosti je da pripadnike Hrvatskog vijeća obrane – stradale (pod određenim okolnostima) na području Bosne i Hercegovine s ostvarenim statusom ratnog vojnog invalida – izjednači s pripadnicima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, u odnosu na prava koja im pripadaju zbog oštećenja organizma kao posljedice rane, ozljede ili bolesti u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, kao i da se pod sudjelovanjem u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, a time i Bosne i Hercegovine, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj vezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište). Ustavni sud je ukazao i na to da je način na koji su protumačene i primijenjene mjerodavne odredbe Ugovora (članak 1. stavka 1. točke 7.) od strane upravnih tijela rezultirao neživotnim i arbitrarnim zaključkom prema kojem podnositelj (kojem je utvrđeno oštećenje organizma pri stradavanju na prvoj liniji bojišnice) nije ostvario status ratnog vojnog invalida budući da je njegova invalidnost nastala po osnovi povrede i oboljenja, a ne po osnovi ranjavanja i zatočeništva te da upravna tijela nisu navela niti jedan razlog zbog kojih smatraju da se (nesporne) okolnosti stradavanja (prilikom izvršavanja vojne dužnosti na prvoj liniji bojišnice) ne smatraju ranjavanjem, već (običnom) povredom. Ukazano je i na to da se blast ozljede trebaju ocjenjivati u kontekstu čitavog stradavanja i da nema pravnih razloga takve ozljede ne smatrati ranjavanjem formalnim pozivanjem na članak 1. stavak 1. točka 7. Ugovora HVO bez argumentiranih razloga zbog kojih se smatra da se činjenice i okolnosti stradavanja ne smatraju ranjavanjem.

22.U izvršenju presude ovoga suda, poslovni broj: UsImio-882/18-7 od 28.prosinca 2018. (kojom je poništeno rješenje tuženika od 20. srpnja 2018. i predmet vraćen na ponovni postupak), a koja presuda je potvrđena presudom VUSRH poslovni broj: Usž-1870/2021-2 od 13. srpnja 2021.) tuženik je dakle trebao ponovno odlučiti o tužiteljevoj žalbi izjavljenoj na prvostupanjsko rješenje, broj 616655 od 06. ožujka 2018. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje prava na invalidsku mirovinu primjenom Ugovora između Republike Hrvatske Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji (skraćeno: Ugovor HVO) uz obrazloženje da nije osoba iz članka 1. stavka 1. točke 7. Ugovora HVO. To rješenje utemeljeno je, na do tada dostavljenoj medicinskoj i drugoj dokumentaciji u spisu te na nalazu i mišljenju Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Sektora za vještačenje, Područnog ureda u Zagrebu, evidencijski broj vještačenja: 6558 od 16. veljače 2018. prema kojem je kod tužitelja dana 01. srpnja 2006. nastala profesionalna nesposobnost za rad uzrokovana bolešću.

23.Iz sadržaja spisa tuženog tijela proizlazi da je tuženik u ponovljenom postupku pribavio nalaz i mišljenje Vijeća viših vještaka evidencijski broj vještačenja: 709694 od 10. ožujka 2022. iz kojeg u bitnome proizlazi da bez rješenja o priznatom RVI te dodatne medicinske dokumentacije o liječenju nakon 2010. radi utvrđivanja funkcionalnog stanja nisu u mogućnosti promijeniti ranije utvrđenu ocjenu.

24.Potom je tuženik u više navrata putem e pošte kontaktirao sa tužiteljem putem odvjetnika Bepa Marušića (radi pomoći stranci u smislu odredbe članka 7. Zakona o općem upravnom postupku) na način da je najprije zatražio da tužitelj dostavi dodatnu dokumentaciju vezano za to je li tužitelju i nakon 31. ožujka 2008. priznato svojstvo ratnog vojnog invalida, da u svezi s tim dostavi novo rješenje, ukoliko je doneseno te medicinsku dokumentaciju o liječenju nakon 2010. godine. Odvjetnik Bepo Marušić je putem e pošte dana 01. veljače 2024. dostavio medicinsku kojom raspolaže tužitelj, a vezano za liječenje po ozljedi nakon 2010. godine.

25.Potom je tuženik pribavio nalaz i mišljenje Vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Središnjeg ureda, evidencijski broj vještačenja: 1017948 od 20. veljače 2024. kojim je tužitelju utvrđen potpuni gubitak radne sposobnosti s danom 13. veljače 2018. uzrokovan 20% ranjavanjem po ZOHBDR-u, 30% bolešću po ZOHBDR-u i 50% bolešću bez sveze sa ZOHBDR-om. No, Povjerenstvo za reviziju ocjene radne sposobnosti Ministarstva hrvatskih branitelja (dalje: Povjerenstvo za reviziju) je dopisom od 20. ožujka 2024. vratilo predmet Vijeću vještaka (odakle je vraćen u HZMO, Središnju službu 29. ožujka 2024.) radi kompletiranja spisa: pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela kojim je tužitelju priznat status RVI trajno sa pripadajućim nalazom i mišljenjem nadležne liječničke komisije o oštećenju organizma (RVI) - trajno, likvidacijskim kartonom da je tužitelj na isplati invalidnine u Bosni i Hercegovini, potvrdom o okolnostima stradavanja na obrascu VFMB-1 ili HZMO, medicinskom dokumentacijom o liječenju po ozljedi nakon 2010. godine s napomenom Vijeću viših vještaka da je potrebno obratiti pozornost na činjenice vezane uz osnovu vještačenja (Ugovor HVO ili ZOHBDR) te u skladu sa postojećom i pribavljenom dokumentacijom odluči o ocjeni invalidnosti, a uvažavajući zakonski okvir po kojem se predmet vještači i sukladno tome utvrdi datum nastupa invalidnosti te predmet vratiti Povjerenstvu kako bi se okončao postupak revizije.

26.Navedeni dopis Povjerenstva za reviziju tuženik je e poštom dana 15. travnja 2024. dostavio odvjetniku Bepu Marušiću da tužitelj dostavi u tom dopisu navedene dodatne dokaze te eventualnu dodatnu medicinsku dokumentaciju o liječenju po ozljedi nakon 2010. godine. Isti je dopisom od 2. svibnja 2024. izvijestio tuženika da je kontaktirao svoju stranku (tužitelja) te da je svu dokumentaciju koju on ima već priložio u spis uz navod da se na temelju te dokumentacije može donijeti odluka u predmetnom upravnom postupku.

27.Tuženik je ponovno u smislu odredbe članka 7. Zakona o općem upravnom postupku ponovno kontaktirao odvjetnika Bepa Marušića putem e pošte dana 21.svibnja 2024. da još jednom provjeri kod tužitelja može li dostaviti barem likvidacijski karton da je na isplati invalidnine u Bosni i Hercegovini obzirom da nadležno tijelo u Bosni i Hercegovini taj karton dostavlja prilikom isplate invalidnine svim redovitim korisnicima invalidnine. Isti je putem e-pošte od 28. svibnja 2024. izvijestio tuženika da ne može dostaviti likvidacijski karton niti bilo koju dodatnu dokumentaciju jer tužitelj istu ne posjeduje te je naveo i da tužitelj ne prima nikakvu invalidninu iz Bosne i Hercegovine.

28.Sve navedeno tužitelj ne osporava u svojim predmetnim tužbama.

29.Kako tužitelj nije dostavio traženu relevantnu dokumentaciju tuženik se obratio Općinskom načelniku Općine Posušje povodom kojeg traženja je tuženiku dostavljeno očitovanje Službe za opću upravu i društvene djelatnosti, Odsjeka za branitelje iz Domovinskog rata, broj 07-41-972/05 od 25. lipnja 2024. iz kojega proizlazi da je u tužiteljevom predmetu, po žalbi istoga, doneseno konačno rješenje Federalnog ministarstva branitelja i invalida Domovinskog rata, Sarajevo, broj: UP-II- 03-41-1634/09 od 7. prosinca 2009. kojim tužitelju prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida zaključno sa 31. ožujkom 2008. te da od toga dana isti nije na isplati invalidnine.

30.Nakon toga tuženik je pribavio Nalaz i mišljenje Vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Središnjeg ureda, evidencijski broj vještačenja 1072920 od 28. lipnja 2024. Tim nalazom i mišljenjem je stavljen izvan snage Nalaz i mišljenje, evidencijski broj vještačenja: 1017948, konstatirano je da je za tužitelja dostavljena samo medicinska dokumentacija o liječenju nakon 2010.godine dok ostala dokumentacija nije dostavljena te tužitelj nije na isplati invalidnine od 31.ožujka 2008. kada mu je prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida te je predmet radi daljnjeg postupanja upućen Povjerenstvu za reviziju.

31.Povjerenstvo za reviziju u svom pismenu od 11. srpnja 2024. u bitnome navodi: „U dokumentaciji spisa nalazi da je imenovani prema prvostupanjskom rješenju nadležnog tijela BIH od 28.3.2006. godine imao priznati status RVI-a 60% po povredi privremeno do 31.3.2008. (u spisu Rješenje, Nalaz i mišljenje), međutim, u postupku revizije status je ukinut jer je utvrđeno da vojni invaliditet iznosi manje od 20% (u spisu samo prva stranica nalaza i mišljenja od 20.11.2009.). Činjenično, bez priznatog statusa RVI-a pripadnik Hrvatskog vijeća obrane nije osoba iz članka 1. stavka 1. točke 7. Ugovora te se više ne nalazi razlog za daljnja postupanja po pitanju s koje osnove se utvrđuje uzrok invalidnosti po osnovi povrede i oboljenja ili po osnovi ranjavanja zatočeništva, a koji su dobiveni prilikom izvršavanja vojne dužnosti na prvoj liniji bojišnice.“

32.Nakon toga je Vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Središnjeg ureda donijelo svoj nalaz i mišljenje, evidencijski broj vještačenja 1092615 od 23. srpnja 2024 u obrazloženju kojega je navedeno da je tužitelj pripadnik HVO-a; da je NK radnik; da je 08. ožujka 1994. povrijeđen prilikom detonacije granate uz povredu glave, kralježnice, desnog koljena, uz potres mozga, izvršavajući redovne vojničke dužnosti; da je ostvario RVI od 60% na osnovi povrede glave, kralježnice, desnog koljena uz potres mozga te zbog bolesti PTSP od posljedica ozljeda glave prema rješenju nadležne revizije Federacije od 27. travnja 2006.; da prema medicinskoj dokumentaciji i nalazu kirurga od 08. ožujka 1994. pregledan isti dan nakon blast ozljede i kontuzije glave, toraksa i lumbalne regije te kontuzije desnog koljena; da je bio bez gubitka svijesti, da je primarno obrađen konzervativnim pristupom uz Shantz- ov ovratnik, da zaostaju tegobe slabinske kralježnice uz radikulopatije kao posljedica harnije diska na razini L4L5 i L5S1 zbog čega se prati po ortopedu (02.1995., 12.1997., 07.2000.); da ima obostrano perceptivnu nagluhost uz gubitak sluha po M od 61,3% uz utvrđenu obostranu leziju kohleanog živca/ORL 05.94., 03.98., 04.02/, da ima obostrano perceptivnu nagluhost uz gubitak sluha po M od 61.3% uz utvrđenu obostranu leziju; da je zbog anksioznih tegoba započeo praćenje po neuropsihijatru od 18. ožujka 1994. te da se kasnijim višekratnim praćenjem neuropsihijatra i psihijatra prati razvoj PTSP-a uz anksioznost i razvoj simptomatskog etilizma. Nadalje, proizlazi da je prema nalazu KBC Split-hitni prijem od 07. rujna 2006. intravenozni ovisnik u apstinenciji tijekom 4 mjeseca, na metadonskom programu te da apstinira od alkohola; da je učestalo hospitalno liječen u Mostaru, zatim u KBC Split, PB Vrapče i u KBC Split; da je iz otpusnih pisama razvidno pogoršanje psihičkog stanja kod emocionalno nestabilne ličnosti uz ponovni simptomatski etilizam i zlouporabu raznih supstanci uz psihotične dekompenzacije i auto i hetero agresivno ponašanje; da se navode trajne promjene osobnosti vezane i uz PTSP te smanjena kritičnost i uvid u svoje stanje. Navodi da se i to da se Povjerenstvo za reviziju Ministarstva HB RH od 20. lipnja 2018. izjasnilo da se kod tužitelja radilo o ozljedi (stanje iza tupog udarca u glavu i tijelo) i bolesnim stanjima (psihičke promjene), a ne ranjavanju te da stoga pripadnik HVO-a nije predmet ocjene sukladno čl. 1. st. 1 točke 7 Ugovora; ponavlja se prijašnja ocjena Vijeća viših vještaka da kod tužitelja postoji potpuni gubitak radne sposobnosti uzrok koje je 20% ranjavanje po ZOHBDR (stanje po kontuziji mozga), 30% bolest po ZOHBDR (PTSP), 50% bolest bez sveze (osnovna promjena osobnosti, organski afektivni poremećaj), da je datum nastanka radne nesposobnosti 23. veljače 2018. te da je nalaz 709694 stavljen izvan snage. Navodi se i koju dokumentaciju je Povjerenstvo za reviziju MHB 20.ožujka 2024. zatražilo da se dostavi; da je pribavljena obavijest Službe za opću upravu i društvene djelatnosti Odsjeka za branitelje iz Domovinskog rata, Federacija Bosne i Hercegovine, Zapadno hercegovačka županija, Općina Posušje. Broj 07-41-972/05 od 25. lipnja 2024. prema kojoj tužitelju prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida zaključno sa 31. ožujka 2008. i da od tada nije na isplati invalidnine. Navodi se i pismeno Povjerenstva MHB od 11. srpnja 2024. gdje je napomenuto da je stranku potrebno uputiti da, ukoliko ostvari status RVI-a koji mu je priznat po pravomoćnom drugostupanjskom rješenju nadležnog tijela BIH, trajno, i ako ima ispunjene ostale pravne preduvjete, može podnijeti novi zahtjev za priznavanje prava na invalidsku mirovinu sukladno članku 142. stavak 2. ZOHBDR-a koji je u primjeni od 01.01.2024. Slijedom svega navedenog Vijeće viših vještaka je ovim nalazom i mišljenjem stavilo izvan snage nalaz i mišljenje evidencijski broj: 1072920 od 28. lipnja 2024.

33.Temeljem prednjih utvrđenja tuženik je osporavanim drugostupanjskim rješenjem žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu te potvrdio pravilnost prvostupanjskog rješenja od 06. ožujka 2018. uz obrazloženje da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznanje prava na invalidsku mirovinu primjenom Ugovora HVO jer mu je prestao status ratnog vojnog invalida 31. ožujka 2008., od kada više nije na isplati invalidnine, pa da činjenica što mu je utvrđen potpuni gubitak radne sposobnosti od 13. veljače 2018. nije od utjecaja za ishod ovog upravnog postupka, pokrenutog u povodu zahtjeva za priznanje prava na invalidsku mirovinu primjenom Ugovora HVO, jer na dan utvrđivanja potpunog gubitka radne sposobnosti nije imao status ratnog vojnog invalida što je jedan od propisanih uvjeta za priznanje prava na invalidsku mirovinu primjenom Ugovora HVO.

34.Ovakvo obrazloženje osporavanog drugostupanjskog rješenja tuženika u cijelosti kao pravilno i zakonito prihvaća i ovaj sud, i drži da je isto doneseno u skladu naprijed navedenim odredbama Ugovora HVO, dok tužbenim prigovorima nisu dovedena u sumnju utvrđenja sadržana u istima.

35.Naime, tužitelj smatra da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi kumulativni uvjeti da mu se prizna pravo na invalidsku mirovinu nakon što je stradao kao pripadnik HVO a sukladno odredbama Ugovora HVO te da javnopravna tijela u konkretnom slučaju nisu postupila sukladno pravnim stajalištima i ocjenama iz gore navedenih presuda upravnih sudova i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4219/2019 od 22. travnja 2021. te stajalištima i ocjenama Ustavnog suda Republike Hrvatske koje su donijete u istim i sličnim činjeničnim i pravnim pitanjima koje je taj Sud istakao u odlukama poslovni broj: U-III-1941/2011 od 14. veljače 2013., U-III-4403/2018 od 11. rujna 2019., U-III-1920/2019 od 10. ožujka 2021. i U- III-4003/2020 od 01.listopada 2020.

36.Suprotno tvrdnjama tužitelja u tužbi i tijekom ovoga spora, u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjene pretpostavke za priznavanje prava na invalidsku mirovinu temeljem odredbi Ugovora HVO niti se ovdje ne radi o u bitnome istim činjeničnim i pravnim pitanjima istaknutim u gore navedenim odlukama upravnih sudova te Ustavnog suda Republike Hrvatske. Naime, nije sporno da je tužitelj državljanin Republike Hrvatske, da je bio pripadnik HVO te da je na vojnoj dužnosti povrijeđen dana 08. ožujka 1994., te da je dana 28. srpnja 2006. podnio zahtjev za priznanje prava na invalidsku mirovinu primjenom Ugovora HVO, kako je to gore pojašnjeno. Nadalje, tužitelju je rješenjem nadležnog tijela u Federaciji Bosni i Hercegovini od 28. ožujka 2006., počevši od 1. siječnja 2006., priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% vojnog invaliditeta, privremeno do 31. ožujka 2008, po osnovi povreda koje je zadobio kao pripadnik HVO-a. Međutim, kod činjenica da je tužitelju konačnim rješenjem Federalnog ministarstva branitelja i invalida Domovinskog rata, Sarajevo, broj: UP-II-03-41-1634/09 od 7. prosinca 2009. prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida zaključno sa 31. ožujkom 2008. te da od toga dana isti nije na isplati invalidnine. Spisu tuženog tijela prileži i prva stranica nalaza i mišljenja Ljekarske komisije za drugostepeni postupak medicinskog vještačenja u Sarajevu za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica, broj: DOV-RVI-960/09 od 20.studenog 2009., broj invalidskog predmeta: UP-II-03-41-1634/09 iz kojeg proizlazi da je kod tužitelja ukupni vojni invaliditet ispod 20%. Tužitelj tijekom upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu a ni tijekom ovog upravnog spora nije dostavio relevantne dokaze koji bi upućivali na suprotno. Ovdje je za navesti da je prema odredbi članka 5. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužiteljevog zahtjeva, hrvatski ratni vojni invalid iz Domovinskog rata (u daljnjem tekstu: HRVI iz Domovinskog rata) hrvatski branitelj iz Domovinskog rata kojem je organizam oštećen najmanje 20% zbog rane ili ozljede koju je zadobio u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno kao zatočenik u zatvoru ili neprijateljskom logoru u Domovinskom ratu. Ova odredba ni kasnijim izmjenama i dopunama tog Zakona nije mijenjana. I prema odredbama sada važećeg Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“ broj: 121/2017, 98/2019, 84/2021, 156/2023) je propisano da je hrvatski ratni vojni invalid iz Domovinskog rata hrvatski branitelj iz Domovinskog rata kojem je organizam oštećen najmanje 20% (članak 12. stavak 1.). Kod navedenog stanja stvari ovaj sud drži nedvojbeno utvrđenim da vezano za tužitelja nisu kumulativno ispunjene pretpostavke za priznavanje prava na invalidsku mirovinu temeljem odredbi Ugovora HVO. Uzevši u obzir sve izloženo ovaj sud nije smatrao potrebnim izvoditi dokaze predložene po tužitelju (saslušanje tužitelja, medicinsko vještačenje, saslušanjem vještaka sudske medicine, te saslušanje ovlaštenih osoba tuženika i prvostupanjskog tijela) radi čega su isti odbijeni.

37.Slijedom navedenog, po ocijeni ovog suda, u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na štetu tužitelja, a osporavana rješenja su obrazložena u skladu s odredbom članka 98. stavka 5. i člankom 120. stavkom 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ br. 47/09, 110/21, dalje: ZUP).

38.U izloženim okolnostima, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, osporavano drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje su zakoniti. Kako nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, a na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev valjalo kao neosnovan odbiti odnosno presuditi kao u izreci.

U Splitu, 4. veljače 2025.

S U D A C

Marica Goreta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

-tužitelju, po opunomoćeniku

-tuženiku,

-u spis.