REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-412/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EUROHERC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Ulica Grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri iz Zagreba, protiv tuženika KE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Minja Lalić, odvjetnica u Makarskoj, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 2478/2024-3 od 17. listopada 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3918/2021-58 od 5. srpnja 2024., u sjednici održanoj 4. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e :

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2478/2024-3 od 17. listopada 2024., odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.

II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2478/2024-3 od 17. listopada 2024., odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2478/2024-3 od 17. listopada 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3918/2021-58 od 5. srpnja 2024.

2. Prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog pet pravnih pitanja i tri pitanja koja se odnose na troškove parničnog postupka, koje sve smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

3. Kao razlog važnosti postavljenih pitanja predlagatelj se poziva na brojne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (poslovni broj Rev-86/08-2 od 6. srpnja 2010., Rev-x-1174/11-2 od 11. srpnja 2012., Revd-539/2003 od 30. rujna 2003., Rev- 364/20-3 od 8. rujna 2020. i dr.) uz tvrdnju da je shvaćanje zauzeto u nižestupanjskim odlukama suprotno shvaćanju u navedenim odlukama.

4. Prijedlog podnosi na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), uz tvrdnju da je u ovom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje jer odbijanjem žalbe sud nije iznio razloge iz kojih bi bilo vidljivo zbog čega je odstupio od već zauzetih pravnih shvaćanja, a što predstavlja nedvojbenu povredu ustavnog prava na pravično suđenje iz čl. 14. st. 2. i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske kao i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dopustiti reviziju u ovoj pravnoj stvari jer se radi o pravnim pitanjima važnim za odluku o sporu, a u kojima odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda i o pitanjima o kojima nema prakse revizijskog suda.

5. Postavljenim pitanjima predlagatelj ukazuje na (eventualnu) pogrešnu primjenu odredaba parničnog postupka počinjenu pred drugostupanjskim sudom a što samo po sebi nije razlog za dopuštenje revizije, one u smislu čl. 382. ZPP, jer i u slučaju postojanja takve povrede u konkretnom slučaju – osobito u situaciji kad takva eventualno počinjena bitna povreda nije posljedica izraženog pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda – njezine posljedice ne premašuju dosege ovog konkretnog slučaja, čime nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse niti za razvoj prava kroz sudsku praksu, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom navedene revizije, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.

6. Naime, odgovor na ovako postavljena pitanja usko je vezan za okolnosti konkretnog slučaja, načina vođenja postupka, izvedenim dokazima i njihovoj ocjeni pa se ne može smatrati da su postavljena pitanja važna ne samo za odluku u ovom sporu nego i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

7. Naprotiv, ako su u prijedlogu za dopuštenje revizije izloženi razlozi kojima predlagatelj iznosi samo svoje prosudbe o potrebi za odgovorima na određena pravna pitanja, a zapravo tako samo izražava neslaganje s pobijanom drugostupanjskom odlukom, kao što je to u ovom slučaju, te valja zaključit da to nisu razlozi iz čl. 385.a ZPP koji bi u cilju ujednačavanja sudske prakse opravdali intervenciju revizijskog suda.

8. Pogrešno je i shvaćanje predlagatelja da su odluke na koje se kao razlog važnosti postavljenih pitanja poziva u opravdanju postavljenih pitanja usporedive s pobijanom drugostupanjskom presudom u smislu da bi se radilo o pravnim pitanjima o kojima ona odstupa od prakse revizijskog suda ili bi se radilo o neujednačenoj praksi viših sudova. Naime, u svakom od tih predmeta na koje se tužitelj poziva odluka o tužbenom zahtjevu obrazložena je specifičnim činjeničnim okolnostima s kojima se ne može usporediti činjenična situacija o predmetnom slučaju. Stoga te odluke ne daju značaj važnosti postavljenim pitanjima.

9. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP, ovaj sud je ocijenio da tri postavljena pitanja koja se odnose na trošak parničnog postupka nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu budući da pravno shvaćanje o troškovima parničnog postupka izraženo u pobijanoj odluci ne odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u presudi ovog suda poslovni broj Rev-574/2024 od 16. travnja 2024.

10. Stoga je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP valjalo odbiti prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja (osim četvrtog pitanja) i riješiti kao u toč. I. izreke.

11. U pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP i četvrto postavljenog pitanja valja reći da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. toč. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a koje se odnosi na pravo na pošteno suđenje.

12. Tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije navodi da su u ovom parničnom postupku u kojem je donesena pobijana presuda sudovi nižih stupnjeva počinili određene osobito teške povrede odredaba parničnog postupka te su pogrešno primijenili materijalno pravo čime su ujedno povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.

13. Sadržaj je tužiteljevog prijedloga za dopuštenje revizije se dijelom svodi na prigovore o načinu a koje su nižestupanjski sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koji se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osobito u izuzetno rijetkim slučajevima.

14. Glede tužiteljevih navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo usred pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske sadrži samo određena pravna jamstva. Stoga, do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju kad je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

15. Ovaj sud smatra da u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno izjasniti se o svojim zahtjevima i navodima tuženika, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. U nižestupanjskim presudama sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tužitelja (čl. 375. st. 1. ZPP). Te presude su dovoljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pošteno i pravično suđenje. Naime, činjenica da tužitelj nije uspio u predmetnom sudskom sporu, ne znači da su mu ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava, a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava Republike Hrvatske i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Isto tako, to što nižestupanjski sudovi zauzimaju drugačija pravna shvaćanja i različito ocjenjuju dokaze od tužitelja ne predstavlja povredu temeljnog ljudskog prava.

16. Slijedom navedenog ocjena ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije.

17. Slijedom navedenog u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on podnesen pozivom na čl. 385.a st. 2. ZPP valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti pod toč. II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 4. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil