REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2303/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Marko Cerovac, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženice EL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž-133/2021-4 od 6. veljače 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj P- 1172/2018-25 od 29. siječnja 2024., u sjednici održanoj 4. veljače 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog tuženice za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž-133/2021-4 od 6. veljače 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj P-1172/2018-25 od 29. siječnja 2024. Prijedlog je utemeljen na odredbi članka 385.a stavaka 1. i 2. te članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), a podnesen je zbog pravnog pitanja koje predlagateljica smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i zbog povrede temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
2. Pitanje naznačeno u prijedlogu glasi:
"Predstavlja li neispunjenje neke od obveza davatelja uzdržavanja iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju prema primatelju uzdržavanja razlog za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju sukladno odredbi članka 583. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima?".
3. Na prijedlog tužiteljice nije odgovoreno.
4. Postupajući sukladno odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. ZPP vijeće revizijskog suda ocjenjuje da pravno pitanje koje je tužiteljica naznačila u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
5. Naime, u skladu s odredbom članka 385.a stavka 1. ZPP, Vrhovni će sud reviziju dopustiti samo onda ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Važno je pitanje pravni standard kojemu se značenje oblikuje u praksi Vrhovnog suda, a o takvom se pitanju može govoriti ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.
6. U prijedlogu naznačeno pitanje polazi od tvrdnje da tuženica nije ispunjavala neke od svojih obveza koje je imala na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenom 20. lipnja 2012. s tužiteljicom, dok je u postupku utvrđeno upravo suprotno tj. da je tuženica ispunjavala svoje ugovorne obveze. To znači da se naznačeno pitanje činjenično ne naslanja na činjenični supstrat na kojem je utemeljena pobijana presuda, a o pitanjima koja se ne naslanjaju na činjenice utvrđene u postupku pred nižestupanjskim sudovima ne ovisi odluka u sporu slijedom čega takva pitanja nemaju potrebno obilježje važnosti koje bi opravdavalo dopuštenje revizije.
7. Podnositeljica ujedno smatra da joj je povrijeđeno i temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH), i to aspektu prava na suđenje u razumnom roku, kao i prava na obrazloženu sudsku odluku.
7.1. Međutim, u skladu s odredbom članka 385.a stavka 2. ZPP, povreda prava na pravično suđenje može biti razlog za dopuštenje tek ako ima izvor u osobito teškoj povredi odredaba parničnog postupka ili pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje, po svojoj pravnoj prirodi i svom pravnom domašaju, nema taj izvor, pa utoliko ne može predstavljati ni vjerojatnost povrede temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje u smislu spomenute zakonske odredbe.
7.2. Što se, pak, tiče povrede prava na pravično suđenje u aspektu povrede prava na obrazloženu sudsku odluku, revizijski sud ocjenjuje da ne postoji vjerojatnost povrede temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje ni u ovom aspektu zato što su presude nižestupanjskih sudova detaljno, ozbiljno, uvjerljivo i dostatno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Podnositeljica zapravo osporava pravilnost ocjene dokaza dane u postupku pred nižestupanjsikim sudovima, dajući svoju ocjenu dokaza. Međutim, sadržaj priloga priložnih prijedlogu ukazuje da je drugostupanjski sud imao na umu da sudovi, u primjeni odredbe članka 8. ZPP, pri ocjenjivanju dokaza nisu apsolutno slobodni jer svoju ocjenu dokaza moraju opravdati logičnim i uvjerljivim razlozima na temelju kojih bi se ta ocjena mogla provjeriti, a sud je drugog stupnja upravo i obrazložio zašto je prihvatio ocjenu dokaza prvostupanjskog suda cijeneći da je ta ocjena dana savjesno i brižljivo i da je utemeljena na ocjeni svakog izvedenog dokaza kako pojedinačno, tako i u ukupnosti sa svim drugim dokazima. U vezi sa slobodom sudova u vrednovanju dokaza koja izvire iz načela slobodne ocjene dokaza (članak 8. ZPP), treba kazati da se ta sloboda očituje u slobodi od zakonskih pravila koja ograničavaju utvrđivanje istine, ali ne i onih koja tome pridonose. Drugim riječima, sud kod ocjenjivanja dokaza nije vezan za pravila o dokaznoj snazi izvedenih dokaznih sredstava, ali jest vezan pravilima iskustva, psihologije i znanosti općenito, a svakako i logike (tako i Dika, M. Građansko parnično pravo, Utvrđivanje činjenica, VII. knjiga, "Narodne novine", 2018., str. 474.). U tom su smislu upravo odlučujuća osnova za utvrđivanje istine osobni dojam suca, njegovo poznavanje životnih zbivanja, njegova iskustva u ljudskoj zajednici i njegovo poznavanje ljudi, što znači njegove intelektualne i perceptivne sposobnosti te životno iskustvo. Stoga su upravo na toj osnovi sudovi u obvezi svoju ocjenu dokaza obrazložiti na način koji omogućuje otkrivanje istine prema najvišim mogućim spoznajnim standardima i objektivno sprječava sumnju u pravilnost danih razloga, a navodi prijedloga za dopuštenje revizije ne ukazuju da sudovi u ocjenjivanju dokaza nisu pristupili na takav način i da su doveli u sumnju logičku konzistentnost ocjene dokaza koja bi imala za posjednicu vjerojatnost povrede temeljnog ljudskog prava na obrazloženu odluku.
8. Slijedom naprijed iznesenog, valja zaključiti da nisu ostvarene pretpostavke iz članka 385.a stavka1. ZPP za dopuštenje revizije, pa je prijedlog tuženice u odnosu na naznačeno pravno pitanje valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP.
9. S druge strane, kako u sadržaju prijedloga i njegovih priloga revizijski sud ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljnog ljudskog prava tužiteljice na pravično suđenje, ni po ovoj osnovi nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju najvišeg suda u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. noveliranog ZPP koje bi bile razlog za dopuštenje revizije.
10. U takvim je okolnostima na temelju odredbe članka 389.a stavaka 3. i 4. ZPP riješeno kao u točki II. izreke ovog rješenja
Zagreb, 4. veljače 2025.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
