Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-714/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, Ciscuttijeva 8, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-716/2021-30 od 23. studenoga 2023, u sjednici vijeća dana 04. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se preinačava presuda Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P- 716/2021-30 od 23. studenoga 2023. u dijelu pod toč. IV Izreke, te se odbija tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 886,84 eur sa pripadajućom zateznom kamatom pobliže navedenom u toj toč. pobijane odluke.

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se u preostalome dijelu potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-716/2021-30 od 23. studenoga 2023.

r i j e š i o  j e

I Djelomično se uvažava žalba tuženika, te se preinačava navedena presuda u dijelu pod toč. II rješenja od 23. studenoga 2023. i odlučuje da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

II Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-716/2021-30 od 23. studenoga 2023. u dijelu pod toč. IV izreke kojim se odbija zahtjev tuženika za dosuđenjem troškova postupka preko dosuđenog pod toč. I izreke ovog rješenja.

III Odbija se zahtjev tuženika za dosuđenjem troškova postupka povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl. 14.5. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 26. studenog 2008., a koja glasi: "U slučaju spora, nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke", pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana a pod toč. II utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 8.2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 26. studenog 2008., a koja glasi: "Korisnik kredita je suglasan da se za vrijeme trajanja ovog Ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.", pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. Pod toč. III utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 10.1. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 26. studenog 2008., a koja glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK, obračunate s danom plasmana.", pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana a pod toč. IV nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 866,64 eura (osamsto šezdeset šest eura i šezdeset četiri centa) / 6.529,70 kuna (šest tisuća petsto dvadeset devet kuna i sedamdeset lipa) sa zateznim kamatama. Pod toč. V nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 378,42 eura (tristo sedamdeset osam eura i četrdeset dva centa) / 2.851,21 kuna (dvije tisuće osamsto pedeset jedna kuna i dvadeset jedna lipa) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. prosinca 2008. do isplate.

Rješenjem od istog dana pod toč. I utvrđuje se da je tužba povučena za iznos 425,15 eura (četiristo dvadeset pet eura i petnaest centi) / 3.203,29 kuna (tri tisuće dvjesto tri kune i dvadeset devet lipa) s pripadajućim zateznim kamatama dok se pod toč. II izreke nalaže tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka isplatom 1.624,29 eura (tisuću šesto dvadeset četiri eura i dvadeset devet centi) / 12.238,21 kuna (dvanaest tisuća dvjesto trideset osam kuna i dvadeset jedna lipa) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 23. studenog 2023. do isplate Pod toč. III izreke rješenja u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka se odbija a pod toč. IV izreke odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

2. Protiv navedene presude i rješenja u dijelu pod toč. Ii i IV izreke žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da se isto ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Pravilno u pobijanoj odluci sud prvog stupnja utvrđuje kako među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o kreditu na određen iznos CHF u protuvrijednosti u kunama, sa promjenjivom kamatnom stopom u skladu s važećim odlukama Banke, sa ugovorenim vraćanjem kredita u mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju Banke za CHF, pa je kredit otplaćen, tako da je sporno je da li su ugovorne odredbe nepoštene pa slijedom toga ima li tužitelj pravo na isplatu razlike kamate, te je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

6. Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja o utvrđenju ništetnosti ugovorene ulazne naknade jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, te nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba pa nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni razlozi jer je sud imao u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura navedenih troškova.

7. Pravilno u takvoj situaciji sud prvog stupnja utvrđuje i to kako prema odredbama čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj:35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) ugovorena kamata mora biti određena, odnosno odrediva, dok i prema odredbi tada važećeg čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje ZZP) su odredbe ugovora o predmetu i cijeni morale biti jasne, lako razumljive i lako uočljive, pri čemu je termin promjenjive kamatne stope korišten u predmetno ugovoru odredba koja je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu ili se bave bankarskim poslovanjem, pa je za prosječnog potrošača nerazumljiva, a razlozi za promjenljivost stope prikazani u odlukama banaka ne mogu se smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Izostala je pri tome dužnost tuženika da tužitelja ozbiljno informira o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrene pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, pa je tužitelj bio u neravnopravnom položaju u odnosu na tuženika, budući da je formulacija odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi osiguravala jedino podatak o visini kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, bez ikakvih drugih okolnosti u pravcu utvrđivanja činjenice kakva će ta kamata i temeljem čega biti ubuduće, pa je pravilan zaključak suda prvog stupnja, kojeg niti navodima svoje žalbe u pitanje nije uspio dovesti tuženik, a prihvaća ga i ovaj sud, kako buduća kamatna stopa koja je bila ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva, a sve u skladu sa odredbama Direktive 93/13/EEZ i to čl. 5. iste, prema kojemu u slučaju ugovora o kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, odnosno da se istima ne daje pozicija prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, pri čemu tužitelj kao pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope bez obavijesti u slučaju valjanog razloga.

8. Isto se odnosi i na odredbe ugovor o naknadi za kredit odnosno mjesnoj nenadležnosti. U konkretnom slučaju tužitelj je sklopio ugovor s tuženikom koji je unaprijed formulirao i ponudio njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu bez ikakvih izmjena, a tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj. Prema stavu ovoga suda, a uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka, pa je stoga odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kao takva ništetna. Takav pravni stav zauzeo je i Europski sud u predmetima posl. br. C 240/98 – C 244/98

9. Stoga je valjan zaključak suda prvog stupnja o tome da bi iz navedenog razloga ovakva odredba ugovora bila ništetna, temeljem odredbe čl. 322. st. 1. ZOO, pa pravilno tužitelj ovom tužbom ostvaruje svoje pravo iz čl. 1111. ZOO da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog dijela ugovora primio na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa. Pri tome u pogledu navoda tuženika iznesenih u žalbi o tome da bi tužitelj imao pravo na povrat plaćenog iznosa valja reći kako je obračun visine tražbine izvršen prema otplatnom planu tuženika uz predmetni ugovor i iznosa isplaćenih u valuti ugovora i na način kako je plaćanje i ugovoreno u protuvrijednosti, pa je temeljem dokumentacije koju je izradio sam tuženik i potvrdio vještak financijske struke, sud prihvatio obračun kojeg je izvršio tužitelj. Temeljem čl. 324. ZOO, pri tome, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora, po pravilno utvrđenju suda prvog stupnja, ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

10. I ovaj sud pri tome prihvaća stav suda prvog stupnja o tome kako je pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. utvrđeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Konačno, nakon provedenoga vještačenja, vezano uz prigovore tuženika koji se tiču razlike u kamatnim stopama, pravilno utvrđuje sud prvog stupnja da se dosuđeno novčano potraživanje sastoji od glavnice i kamata na pojedinačne mjesečne iznose, pa nije bilo moguće jednostavnom računicom prebiti međusobna potraživanja stranaka pa je iz tog razloga sud odredio da se ukupni iznos dosuđen tužitelju toč. II izreke ove presude ima umanjiti do visine neprijeporno utvrđenog iznosa preplate tj. 11.504,54 kn. Ovakvo umanjenje izvršit će se prilikom naplate sukladno pravilima o uračunavanju ispunjenja.

11. Pri tome je sve okolnosti pregovaranja stranaka sud prvog stupnja valjano, kako je već rečeno u ovom predmetu-cijenio dok i VSRH u pogledu pregovaranja stranaka zauzima stav o tome da odredbe ugovora o kreditu o primjenljivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani razlozi za njezinu izmjenu u buduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo utvrditi, što dovodi do zaključka da su navedene odredbe ugovora ocijenjene nerazumljivim, što je izneseno i u odluci u predmetu Revt-249/14 Stoga je u takvoj situaciji sud prvog stupnja pravilno utvrdio kako je tužitelj bio u neravnopravnom položaju prema tuženiku jer iz formulacije ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nije bilo jasno na temelju kojih parametara će se mijenjati kamatna stopa pa navedeno nije moglo biti razumljivo ne samo prosječnom potrošaču, već i svakom potrošaču, a i ista formulacija nije bila niti odrediva sukladno odredbi čl. 269. ZOO, a takvo postupanje tuženika uzrokovalo je neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni elementi ugovora, a tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa povećanim rizikom koji donosi istovremeno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule jer su postojala dva rizična elementa i to promjenjiva glavnica i promjenjiva kamatna stopa pa je iz svih navedenih razloga postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznih prava, a navedeno proizlazi iz iskaza tužitelja, tako da je tužitelj kao potrošač u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja te nemogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, te nije bio informiran na jasan i transparentan način o promjeni kamatne stope.

12. Stoga je osnovano utvrđenje suda prvog stupnja kako je u takvoj situaciji bilo nedvojbeno omogućeno tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene promjenjive kamatne stope za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu, pa se ne radi o odredbi čiji je sadržaj lako razumljiv što van sumnje uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača pa je takva nepoštena ugovorna odredba ništetna temeljem čl. 102. st. 1. ZZP, a i sam Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrđuje u predmetu broj Rev-2221/18 kada prihvaća argumentaciju iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese potrošača tako što je u ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Imajući također u vidu da se radi o uvjetno (eventualno) podnesenom prigovoru koji nije pravno obvezujući s obzirom da iznosi samo hipotetsku mogućnost, a procesnopravne odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, to se, po ocjeni ovog suda, ne radi o zahtjevu za izuzeće. Neovisno o iznesenom, žalitelju valja odgovoriti da kod članova vijeća ne postoje okolnosti navedene u žalbi koje bi mogle dovesti u sumnju njihovu nepristranost.

14. No, imajući u vidu činjenicu da je kolektivnom tužbom podnesenom u predmetu P-1401/12 presuda od 4. srpnja 2013. djelomično preinačena, a djelomično potvrđena u predmetu VTSRH Pž-7129/13, to je od pravomoćne odluke u ovom sporu isteklo pet godina još 2019. godine, pa je tužba za isplatu neosnovanog obogaćenja s osnova promjenjive kamatne stope zastarjela ukoliko je kao u ovom predmetu podnesena 2021. godine. Iz tog je razloga valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženika i preinačiti pobijanu presudu te odbiti zahtjev za isplatu pod toč. IV izreke prema čl. 373. toč. 3. ZPP, a u tom smislu prema čl. 154. st. 2. i 166. ZPP preinačiti i odluku o trošku postupka, jer je uspjeh stranaka u sporu sada podjednak. U preostalom dijelu, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP budući da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo je žalbu protiv presude odbiti i njome pobijanu presudu potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 04. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat