Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-272/2023-6

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, kao predsjednice vijeća, Milene Frankić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OOF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri, iz Slavonskog Broda, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, utvrđenja i isplate odlučujući o žalbi tužiteljice protiv dopunske presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-1316/2019-49 od 4. lipnja 2024. i žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P- 1316/2019-41 od 15. prosinca 2022. i rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-1316/2019-56 od 2. listopada 2024. u sjednici vijeća održanoj dana 4. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Zagrebačke banka d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-1316/2019-41 od 15. prosinca 2022. pod toč. I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P- 1316/2019-41 od 15. prosinca 2022. pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženoj isplatiti tužiteljici na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 25.913,49 kn/ 3.439,31 eur, sa zakonskom zateznom kamatom i pod toč.III. izreke i u tim dijelovima predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Ukida se dopunska presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-1316/2019-49 od 4. lipnja 2024. bez vraćanja predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

III. Uvažava se žalba tuženika te se ukida rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-1316/2019-56 od 2. listopada 2024. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

IV. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja pod toč. I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 3208872767/07 od dana 14. travnja 2007., sklopljenog između tužene kao kreditora i tužiteljice u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 23.000,00 po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (članak 1. i članak 7. Ugovora o kreditu). Pod toč. II. izreke naloženo je tuženoj isplatiti tužiteljici na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 25.913,49 kn/ 3.439,31 eur, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos pobliže naveden u izreci teče od dospijeća po do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude, koji ukupni iznos se umanjuje za iznos od 270,83 kn/35,95 Eur, i u tom dijelu zahtjev tužiteljice odbio kao neosnovan. Pod toč. III. izreke naloženo je tuženoj naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu 13.456,50 kn/ 1.785,98 eur, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude.

2. Protiv navedene presude, žali se tužena zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:

Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači na način da tužbeni zahtjev odbije, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Rješenjem o ispravku od 2. listopada 2024. ispravljena je presuda od 15. prosinca 2022. u toč. II izreke presude, na način kako je to navedeno u izreci rješenja.

4. Protiv navedenog rješenja žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1. ZPP s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači, odnos ukine bez vraćanja na ponovan postupka, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

5. Dopunskom presudom od 4. lipnja 2024. tužiteljica je odbijena s viškom tužbenog zahtjeva u iznosu od 680,67 EUR/5.128,51 kn.

6. Protiv navedene dopunske presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1. ZPP s prijedlogom da se pobijana dopunska presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

7. Žalba tužiteljice je osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

8. U dijelu odluke suda prvog stupnja toč. I. izreke i u postupku koji joj je prethodio nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je u tom dijelu presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se u tom dijelu presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP. na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

9. U postupku nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 109. ZPP jer time što je tužiteljica zatražila utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 23.000 CHF po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja kredita, a koji se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kao kunska protuvrijednost CHF 23.000 CHF po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja (čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu), dakle dijela Ugovora o kreditu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF tužbeni zahtjev je dovoljno određen i razumljivo postavljen da se po njemu moglo postupati.

10. Iz sadržaja spisa proizlazi da je tužiteljica tužbenim zahtjevom potraživala isplatu iznosa od 31.042,00 kn sa zateznim kamatama, da bi potom, nakon izvedeno dokaza vještačenjem podneskom od 7. prosinca 2021. uredila tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 25.914,49 kn/3.439,91 Eur sa zateznim kamatama, a tužene se usprotivila takvoj dispoziciji tužiteljice.

11. Povlačenje tužbe, pa i djelomično ne predstavlja preinaku tužbe. Naime, prema pravnom shvaćanju zauzetom na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari uvijek potreban pristanak tuženika.

12. Posljedica uskrate pristanka jest meritorna odluka o povučenom dijelu tužbe. Iz sadržaja spisa, proizlazi da je tužena na ročištu održanom dana 11. svibnja 2024. ostala kod odgovora na tužbu i svih navoda, protivljenja preinaci tužbe, s time da se nije protivila djelomičnom povlačenju tužbe, te je zatražila trošak razmjerno toj preinaci.

13. Iz navedenog bi proizlazio da se tužena nije protivila djelomičnom povlačenju tužbe na način kako je to tužiteljica učinila podneskom od 7. prosinca 2021. pa u takvoj situaciji nije bilo mjesta donošenju dopunske presude od 4. lipnja 2024., kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 680,67 Eur/5.128,51 kn već je o djelomičnom povlačenju tužbe valjalo odlučiti primjenom odredbe čl. 193. ZPP.

14. Tako je donošenjem dopunske presude u postupku počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč.12. ZPP na koju sadržaje žalbe ukazuje tužiteljica.

15. Sud prvog stupnja, u dijelu presude pod toč. I. izreke pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje, a na koje je pravilno primijenio materijalno pravo.

16. U žalbenom postupku tužena iznosi svoje pravne zaključke i viđenje spora osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, i u bitnome ponavljajući sve navode i prigovore koje je isticala i tijekom postupka, a koje je sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima.

17. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 3208872767/07 od 14. travnja 2007. (dalje. Ugovor o kreditu) u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (čl. 1 i 7. Ugovora), te posljedično tome povrat preplaćenog iznosa sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog pretplaćenog iznosa do isplate.

18. Među strankama nije bilo sporno da su sklopile Ugovor o kreditu na iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važeće na dan isplate. Također, nesporno je da je način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a vezano za CHF.

19. Imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tuženika valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03-dalje:ZZP/03), koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenje, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u čl. 96. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-dalje:ZZP/07), dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

20. Neosnovano ustraje tužena kod prigovora pomanjkanja aktivne legitimacije tužiteljice. Naime, tužiteljica je kao korisnik kredita i kao potrošač dužnik koji je s bankom ugovorila kredit i kao takva je aktivno legitimirana za podnošenje ove tužbe, pa eventualna okolnost da je Uplate pojedinih rata kredita činila neka treća osoba, kao i imovinski odnosi tuženika i treće osobe nisu predmetnom ovog spora niti utječu na aktivnu legitimaciju tužiteljice. Navedeni prigovor tužena bi mogla isticati jedino da je dokazala da je obveza, pa i pravo po kreditu tužiteljice preuzela treća osoba i posljedično tome status izvršila i predmetnu obvezu, a što tužena nije tvrdila niti dokazivala.

21. Tijekom postupka, a sada i u žalbi, tužena prigovara da bi tužiteljica imala status potrošača.

22. Potrošač je fizička osoba koja kupuje robe i usluge od trgovca na tržištu za svoje privatne svrhe, odnosno za osobne ili obiteljske potrebe zbog krajnje potrošnje, dok je potrošački ugovor, ugovor između trgovca i osobe koja djeluje privatno za sebe, izvan svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti (čl. 3. ZZP/03).

23. Valja dodati kako su nacionalni sudovi država članice Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom suda Europske unije.

24. Osim toga, Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 29015, [obrt], C-110/14, EU:C:2015/357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13 navodeći u bitnome: "…pojam" potrošač "u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 je objektivan i ne ovisi o mežebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže", zatim "…za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezao uz svrhu ugovora ne utječu na procjenu svojstva potrošača."

25. Uvidom u Ugovor o kreditu vidljivo je da je isti zaključila tužiteljica radi adaptacije kuće. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je novac od kredita koristila za privatne potrebe, kućne stvari, te da u vrijeme zaključenja Ugovora o namjenskom kreditu nije imala obrt. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora tužena ju nije u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke glede zaključenja ugovora o kreditu, pa je navedeno, kako to zaključuje i sud prvog stupnja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

26. Imajući u vidu izneseno žalbeni navodi da se tužiteljicu ne može smatrati prosječnim potrošačem kojem je zaista u presudama iz kolektivnog spora priznata određena pravna zaštita jer je ne samo doktor znanosti iz područja ekonomije, nego i stalni sudski vještak na području financija, računovodstva i knjigovodstva, doktor znanosti u područja ekonomije, procjenitelj, predavač, i autor publikacija iz ekonomije pa istoj, kao visoko obrazovanoj osobi u području financija nisu mogli ostati nepoznati rizici ugovaranja CHF valutne klauzule su ocijenjeni kao neosnovani.

27. Naime, transparentnost i razumljivost odredbi ugovora za tužiteljici kao prosječnog potrošača se ne svodi samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, a koju bi ekonomist trebao razumjeti, već su joj trebale biti pružene i razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje odredbe ugovorne obveze mogu imati na njezine financijske obveze, a koje tužiteljici, kako je utvrđeno u postupku, nisu pružene. Dakle, okolnost da je tužiteljica ekonomist po zanimanju ne oduzima joj to svojstvo, te nije u pravu tužena kada smatra da zbog toga nije prosječni potrošač, jer posjedovanje ekonomskih znanja ne znači i konkretnu svijest o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a niti znanje da će tečaj biti znatno nepovoljniji tijekom vremena otplate kredita, odnosno da je tužiteljica mogla predvidjeti riziku fluktuacije valute kredita.

28. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tužena je trebala informirati tužiteljicu o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

29. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču pa i tužiteljici. koja je po struci ekonomist i ima znanja iz ekonomije i financija. Naime, kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja, o čemu, kako to proizlazi iz iskaza svjedokinje OO nisu imali saznanja niti zaposlenici banke.

30. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

31. U konkretnom slučaju upravo je na tuženoj teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VSRH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), uključujući i okolnost da tužiteljica nije potrošač. Tužena u tom pravcu činjenično nije dovela u sumnju zaključak suda prvog stupnja da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran čl. 3. ZZP/03.

32. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli valja poći od utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu Poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., te od presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82., i čl. 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07.

33. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

34. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak promjenjive kamatne stope te vezanja glavnice kredita uz valutu CHF, a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Također, iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka, a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za Eur) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora.

35. Prema čl. 138.a ZZP/07, a jednako tako i čl. 118. ZZP/14, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502. c ZPP koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP i ZPP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

36. Kako proizlazi iz citiranih pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora, za ocjenu primjerenosti sadržaja obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka bile su ključne obavijesti o tome da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu, te da Hrvatska narodna banka nije poduzimala mjere monetarne politike u upravljanju tečajem kune u odnosu na švicarski franak kao što je to činila u odnosu na tečaj Eur, zbog čega su se ti krediti po svojoj rizičnosti bitno razlikovali od kredita koji su na hrvatskom tržištu većinom plasirani u Eur. Zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi osobito podrazumijeva da prodavatelj robe ili pružatelj usluga mora jasno obavijestiti potrošača o kojem je riječ o činjenici da se, sklapanjem takvog ugovora, on izlaže riziku promjene tečaja koji će mu moguće biti ekonomski teško snositi u slučaju deprecijacije valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak uz to, taj prodavatelj robe ili pružatelj usluge mora tom potrošaču iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene sklapanju takvog ugovora (presude Suda europske unije broj C-139/22 od 21. rujna 2023., C-776/19 do C-782/19), a što je u konkretnom slučaju izostalo.

37. Pri tome, na zakonitost pobijane presude nisu od utjecaja žalbeni navodi da bi valutna klauzula iz čl. 22. ZOO kao dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava bila izuzeta od primjene Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29). U vezi tog prigovora, za navesti je da odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a, nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Prema čl. 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Stoga se ne radi o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13/EEZ. Pri tome je za istaknuti da predmetni ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužitelja na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u prethodno citiranim odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

38. U odredbi čl. 81. st. 5. ZZP/03 bilo je predviđeno isključenje od ocjene poštenosti onih ugovornih odredaba kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Odredbe čl. 22. st. 1. i 2. ZOO nisu prisilne naravi, jer ugovaranje valutne klauzule i tečaja preračunavanja prepuštaju slobodnoj volji ugovornih stranaka, a neupitno ne predstavljaju ni prenesene odredbe nekog međunarodnog pravnog izvora. U tom smislu, ni odredba predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ne odražava prisilnu zakonsku odredbu i nije bila isključena od sudske ocjene poštenosti na temelju mjerodavnog domaćeg prava.

39. Međutim, kako Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO.

40. Slijedom iznesenog, izvjesno je utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 14. travnja 2007., a kojim se ugovara valutna klauzula obveze i to na način da se ista veže za valutu švicarski franak nepoštene, a posljedica čega je ništetnost istih u smislu čl. 322. st. 1. ZOO.

41. Zbog navedenog, bez utjecaja su na pravilnost pobijane odluke žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

42. Ništetnost potječe od tužene i tužena je ta koji je unaprijed sastavila sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je tužena nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužna vratiti, ne samo ono što je stekla na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. Odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno je sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata tuženoj, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

43. U odnosu na žalbeno osporavanje pravilnosti odluke suda prvog stupnja kojom je odbijen prigovor zastare valja poći od odredbe čl. 215. st. 1. ZOO po kojoj zastara počinje teći prvog dana od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Odluka suda prvog stupnja u skladu je sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike od 31 siječnja 2022. (Su-IV-33/22-2) u kojem je zaključeno da se u predmetnom slučaju, u kojem je zastara ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti povodom individualnih parnica potrošača koji se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

44. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 22. studenog 2019., tražbina tužiteljice nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO pa je pravilan stav suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare.

45. Stoga je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo djelomično odbiti žalbu tužene i potvrditi presudu u dijelu pod toč. I. izreke, te odlučiti kao u izreci ove presude.

46. Međutim, osnovano tužena u žalbi upire na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP kojim je sud prvog stupnja naložio tuženoj platiti tužiteljici iznos od 25.913,49 kn/3.439,31 Eur.

47. Naime, iz sadržaja obrazloženja, kao i dijela toč. II. izreke proizlazi da je sud prvog stupnja ukupno priznati iznos umanjio za iznos od 270,83 kn/35,95 Eur, i u tom dijelu zahtjev tužiteljice odbio kao neosnovan, no tužiteljici je zapravo dosuđen iznos od 25.913,49 kn/3.439,31 Eur, bez ikakvog umanjenja, što proizlazi iz zbroja pojedinačnih iznosa pod toč. II. izreke.

48. Nadalje, postupajući u smislu odredbe čl. 43. st. 1. i čl. 48. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj: 57/2022. i 88/2022.), sudu prvog stupnja rješenjem od 2. listopada 2024. ispravio je presudu suda prvog stupnja od 15. prosinca 2022. u toč. II. petom redu na način da je pojedine dosuđene iznose iskazao i u valutu Eur i to prema stopi konverzije između eura i hrvatske kune propisane Uredbom Vijeća (EU) 2022/1208 od 12. srpnja 2022. o izmjeni Uredbe (EZ) broj 2866/98 od 7,53450 kn, sukladno odredbi čl. 342. ZPP.

49. Uočava se da je u toč. II izreke presude tuženoj naloženo isplatiti tužiteljici ukupni iznos od 25.913,49 kn/3.439,31 Eur sa zateznim kamatama, kako je tužiteljica i zatražila u podnesku od 7. prosinca 2021. Međutim, ukupni zatraženi i dosuđeni iznos (ispravljeni rješenjem od 2. listopada 2024.) se razlikuje od ukupnog zbroja pojedinačnih mjesečnih iznosa s određenjem početka tijeka zakonskih zateznih kamata. Zbroj pojedinih mjesečnih iznosa je 3.439,68 Eur dakle veći je od ukupno dosuđenog iznosa od 3.349,37 Eur, na što osnovano ukazuje tužena u žalbi protiv rješenja o ispravku od 2. listopada 2024.

50. Zbog navedenog, tužena osnovano ukazuje na bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

51. Stoga je, na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP valjalo ukinuti pobijanu presudu u dijelu pod točkom II. izreke kojim je naloženo tuženoj isplatiti tužiteljici na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 25.913,49 kn/ 3.439,31 eur, sa zakonskom zateznom kamatom i odlučeno kao pod toč.I. izreke ovog rješenja.

52. Nadalje, na temelju odredbe čl.369.st.5. ZPP valjalo je ukinuti dopunsku presudu od 4. lipnja 2024., bez vraćanja predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, dok je na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP ukinuto i rješenje (o ispravku) od 2. listopada 2024., te odlučeno kao u pod toč.II i III. izreke ovog rješenja.

53. Kako je ukinut dio odluke o glavnoj stvari valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka pod toč. III. izreke.

54. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će imajući u vidu naprijed navedeno, kao i žalbene navode tužene ponovo odlučiti o zahtjevu tužiteljice za povrat pretplaćenih iznosa otplate kredita zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, tako da zbroj pojedinačnih iznosa odgovarati ukupno naznačenom iznosu i o troškovima cjelokupnog postupka (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Zagrebu 4. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović