Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-538/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari VE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Ivana Sury, odvjetnica iz Zagreba, Trnjanska cesta 23/II, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojega zastupa punomoćnica Sanja Nevešćanin Mateša, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Mateša & Kapitan d.o.o. iz Zagreba, Kranjčevićeva 11, radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-942/2022-35 od 22. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja VE iz [adresa] kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-942/2022-35 od 22. travnja 2024. te se kao neosnovan odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtjeva utvrditi da Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 18. veljače 2022., kojom je tuženik otkazao tužitelju Ugovor o radu na neodređeno vrijeme s početkom primjene od 01. studenoga 2019. i Dodatak I. s početkom primjene od 01. srpnja 2020., nije zakonita i dopuštena te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, kojom zahtjeva naložiti tuženiku da ga vrati na rad, na radno mjesto Regionalni voditelj procjene šteta motornih vozila, mjesto rada [adresa], odnosno na drugo odgovarajuće radno mjesto, mjesto rada [adresa] i kojim zahtjeva da mu tuženik nadoknadi troškove parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žali se tužitelj pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Odgovorom na žalbu tuženik osporava osnovanost žalbe tužitelja, predlaže da drugostupanjski su potvrdi pobijanu presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je tužitelja za utvrđenje da nije dopuštena Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 18. veljače 2022., kojom je tuženik otkazao tužitelju Ugovor o radu na neodređeno vrijeme s početkom primjene od 01. studenoga 2019. i Dodatak I. s početkom primjene od 01. srpnja 2020. te zahtjev za vraćanje tužitelja na rad, na radno mjesto Regionalnog voditelja procjene šteta motornih vozila, mjesto rada [adresa], odnosno na drugo odgovarajuće radno mjesto, mjesto rada [adresa].

6. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud prvoga stupnja pošao je od slijedećih činjenica:

- da je tuženik prije donošenja odluke o otkazu proveo postupak savjetovanja u skladu s čl. 150. Zakona o radu (Nar. nov. broj 93714., 127717., 98/19., dalje: ZR) te da nije bilo protivljenja donošenju odluke kojom se ukida radno mjesto tužitelja niti donošenju pobijane odluke zbog poslovno uvjetovanih razloga,

- da je tužba podnesena u roku iz čl. 133. st. 1. i 2. ZR-a,

- da je tužitelj bio jedini zaposlenik na radnom mjestu Regionalnog voditelja procjene šteta motornih vozila s mjestom rada u [adresa]

- da je tuženik kroz duži period kontinuirano provodio postupak reorganizacije poslovanja i da je u tijeku tog postupka donesena Odluka o XVI. izmjenama i dopunama Odluke o ustroju radnih mjesta, prema kojoj je ukinuto radno mjesto tužitelja;

- da nije prestala potreba za obavljanjem poslova radnog mjesta tužitelja, ali da su uslijed reorganizacije ti poslovi preraspodijeljeni na postojeće djelatnike, koji te poslove rade uz svoje poslove radnih mjesta na kojima su zaposleni;

- da su poslovi tužitelja raspoređeni na više djelatnika i to FE kao voditelja odjela za procjenu šteta motornih vozila te UE i OE, specijalistu za procjenu štete, odnosno procjenitelja štete;

- da je djelatnik HE, kao specijalista za procjenu šteta, samo kratko razdoblje obavljao dio poslova tužitelja, te je kasnije taj dio poslova u cijelosti preuzeo djelatnik ZE;

- da su djelatnici ZE i KE u trenutku otkaza danog tužitelju bili zaposleni na radnom mjestu procjenitelja šteta motornih vozila, odnosno specijalista za procjenu šteta motornih vozila, koje poslove su ti djelatnici obavljali i prije otkazivanja ugovora o radu tužitelju.

6.2. Sud prvog stupnja smatra da te činjenice, uz primjenu odredbe čl. 115 st. 1 t. 1 ZR-a, dokazuju da je odluka o otkazu donesena iz dopuštenih razloga. Obrazlaže da okolnost da se radi ukidanja radnog mjesta poslovi kod tuženika i nadalje obavljaju, ali u okviru drugih radnih mjesta, ne dovodi u pitanje dopuštenost odluke o otkazu i to jer je nedvojbeno prestala potreba za postojanjem radnog mjesta tužitelja, o čemu tuženik kao poslodavac autonomno i samostalno donosi odluku te odluka poslodavca da ukine radno mjesto i da poslove rasporedi unutar drugih radnih mjesta predstavlja opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu.

6.3. Obrazlaže da ni okolnost je li ukidanjem radnog mjesta tužitelja došlo do smanjenja troškova poslovanja ne dovodi u pitanje dopuštenost pobijane odluke o otkazu. Ovo jer da je tuženik tijekom posljednjih šest mjeseci prije otkaza tužitelju proveo čitav niz Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o ustroju radnih mjesta, na temelju kojih odluka su ukidana brojna radna mjesta, pa da bi se smanjenje troškova moglo gledati tek u odnosu na cjelokupnu reorganizacija (u kojem smislu tužitelj ne spori da je došlo do uštede u poslovanju). Uz to obrazlaže da je tuženik ovlašten donijeti odluku o ukidanju radnog mjesta i u slučaju da se time ne smanjuju troškovi poslovanja, budući da je autonomno pravo tuženika donositi odluke vezane i samo uz ustroj radnih mjesta, broj radnika, visinu plaće i ukupnih troškova poslovanja. Smatra da takve tuženikove odluke spadaju u odluke iz poslovanja tuženika, u koje sud ne ulazi u ovom postupku.

6.4. Zaključuje i da predmetna odluka o otkazu nije rezultat uznemiravanja, odnosno psihičkih pritisaka na tužitelja. Ovo jer da iz spisa ne proizlazi da je tužitelj pokrenuo ikakav postupak vezano uz navodno uznemiravanje, a ujedno je vidljivo da se odluke o ukidanju radnih mjesta odnose na čitav niz radnih mjesta i djelatnika, što govori u prilog navodima tuženika da odluka o otkazu nije rezultat uznemiravanja tužitelja.

6.5. Konačno, obrazlaže i da zakonitost odluke o otkazu nije dovedena u pitanje navodima kojima se osporava na koje su radnike preneseni poslovi koje je prije ukidanja radnog mjesta obavljao tužitelj. Ovo jer je i u ovom dijelu autonomno pravo poslodavca odlučiti kome ili kojim će radnicima rasporediti poslove koje je do tada obavljao tužitelj i njegovo je autonomno pravo obavljanje tih poslova rasporediti i na druge radnike od onih koje navodi u otkazu.

7. Ispitujući pobijanu odluku ovaj je sud ocijenio da pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, na koju povredu se upire navodima žalbe. Isto tako, ocijenjeno je da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene ni druge bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. tog Zakona.

8. Suprotno navodima žalbe, sud prvog stupnja ocjenu dokaza proveo je na način propisan čl. 8. ZPP-a te je stoga neosnovano isticanje povrede iz čl. 354. st. 1. tog Zakona, odnosno pozivanje na žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 2. ZPP-a.

9. Također suprotno navodima žalbe, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom materijalnog prava donio zakonitu odluku kada je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

10. Žalitelju stoga valja odgovoriti da je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio, a nije ni sporno, da je radno mjesto na kojem je tužitelj radio kao jedini zaposlenik ukinuto Odlukom o XVI. izmjenama i dopunama Odluke o ustroju radnih mjesta te da su poslovi tog radnog mjesta raspoređeni na druge radnike. Pri tome, u situaciji kada nije sporno da su poslovi koje je obavljao tužitelj u okviru svog, navedenom Odlukom ukinutog radnog mjesta, doista raspoređeni na druge zaposlenike, na drugim radnim mjestima, nije od odlučnog značaja, iako i to sud pravilno utvrđuje (točka 6. ovog drugostupanjskog rješenja) kojim je točno zaposlenicima koji dio poslova raspoređen. Odlučno je da je utvrđeno da je radno mjesto tužitelja ukinuto i da su poslovi tog radnog mjesta odlukom poslodavca dani u obavljanjem drugim zaposlenicima u okviru postojećih radnih mjesta. Tuženik kao poslodavac, kako to pravilno navodi i sud prvog stupnja, ima autonomiju u donošenju odluka koje se tiču poslovanja, a u koje odluke spadaju i odluke o ukidanju nekog radnog mjesta i raspoređivanju poslova tog radnog mjesta na druga postojeća radna mjesta. Slijedom toga navodima žalbe kojima u ovom dijelu pravilnost prvostupanjske odluke nije dovedena u sumnju.

11. Isto tako, u okolnostima predmetnog slučaju u kojima nije sporno da je radno mjesto tužitelja ukinuto i da su poslovi njegova radnog mjesta raspoređeni u okvir poslova više drugih radnih mjesta, nižeg ranga od radnog mjesta kakvo je bilo sada ukinuto radnom mjesto tužitelja, što već samo po sebi pobijanu odluku čini dopuštenom, neodlučno je je li tuženik dokazao da je time ostvarena ušteda u poslovanju. Predmetna odluka o otkazu posljedica je odluke poslodavca da se pojednostavni organizacija rada i da se ostvare uštede, a ne samo da se ostvare uštede u poslovanju, što i sam tužitelj potvrđuje navodima žalbe.

11.1. Osim toga, kako pravilno obrazlaže sud prvoga stupnja, a ovaj sud prihvaća, tuženikova namjera nije bila ostvariti uštedu u poslovanju samo kroz ukidanje radnog mjesta tužitelj i raspoređivanje njegovih poslova drugim zaposlenicima, već je tuženikova namjera uštede ostvariti kroz opću reorganizaciju poslovanja, što zadire bitno dalje od same razlike između plaće koju je ostvarivao tužitelj i plaća koje, sa svim dodacima, ostvaruju radnici na koje su tužiteljevi poslovi raspoređeni. Slijedom toga, kada tužitelj nije osporio da je cjelokupna reorganizacija poslovanja kod tuženika, koja obuhvaća brojna radna mjesta, za posljedicu imala i uštedu u poslovanju, to sud nije počinio povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a kada nije provodio dokaze na okolnost utvrđivanja samo činjenice koliko je ili nije tuženik uštedio ukidanjem samo radnog mjesta tužitelja.

12. Navodi žalbe kojima se ističe da je tuženik tužitelju umjesto otkaza kakav je donio trebao ponuditi otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora za radno mjesto procjenitelja također ne dovode u pitanje pravilnost prvostupanjske odluke. ZR-om takva obveza poslodavca nije propisana, već je na poslodavcu da odabere koju vrstu otkaza smatra dopuštenom i da u skladu s tim donese i takvu odluku te radnik može samo pobijati dopuštenost takve odluke u okviru razloga zbog kojih je donesena, ali ne i jer smatra da je poslodavac trebao donijeti neku drugu vrstu otkaza.

13. Navodima žalbe nije u sumnju dovedeno ni utvrđenje suda prvoga stupnja da predmetna odluka nije posljedica uznemiravanja, odnosno psihičkih pritisaka na tužitelja. I prema shvaćanju ovog suda, činjenica da je tuženik reorganizaciju u odnosu na brojna radna mjesta provodio i prije donošenja Odluke kojom ukinuto radnom mjesto tužitelja i da ju provodi dalje govori u prilog da odluka o otkazu nije rezultat uznemiravanja tužitelja. Pri tome okolnost da je tuženik tužitelju, kako to tužitelj tvrdi, nudio da mu umjesto otkazom radni odnos prestane na temelju sporazuma, također ne ukazuje da je radni odnos tužitelja prestao kao posljedica uznemiravanja ili psihičkog pritiska. Poslodavac uvijek ima pravo radniku ponuditi mogućnost prestanka radnog odnosa ana temelju sporazuma, a ako radnik to ne prihvati to takva odluka za sobom povlači jedinu drugu mogućnost prestanka radnog odnosa – otkaz. U tom smislu ni e-mail tužitelja ni medicinska dokumentacija u spisu ne govore suprotno. Ovo jer, osim tužiteljeva e-maila, koji je subjektivni i pristran dokaz i moguće napisan s jedinom namjerom da tužitelj sam sebe stavi u povoljniji položaj, nema nikakvog dokaza da je tuženik od tužitelja doista tražio da tužitelj prisilno ide na godišnji odmor i da to ima veze s predmetnim otkazom, a i medicinska dokumentacija u spisu (nalaz psihijatra) sačinjen je na temelju subjektivnog kazivanja tužitelja (liječnici ne provjeravaju istinitost navoda pacijenta) te ne govori sama po sebi da je otkaz posljedica uznemiravanja ili psihičkog pritiska. Medicinska dokumentacija u spisu upućuje da su kod tužitelja problemi vezano uz posao doveli do straha za egzistenciju, osjećaja nepravde, poremećaja sna i slično, što je razumljivo da se može pojaviti kada osoba sazna da će ostati bez posla, ali što istovremeno ne ukazuje da je otkaz posljedica bilo kakvog nedopuštenog postupanja poslodavca.

14. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

15. Odluka o troškovima potvrđena je na temelju čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a, a žalitelju samo valja odgovoriti da je vrijednost boda pravilno utvrđena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. broj 138/23.). Sukladno Tbr. 52. toč. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Dakle, s obzirom na to da je u trenutku donošenja pobijane presude Tbr. 54. tada važeće Tarife bila propisana vrijednost boda u visini od 2,00 eura, to je sud prvog stupnja pravilno izračunao visinu troška koja pripada tuženiku prema toj vrijednosti boda neovisno od toga što je tijekom postupka vrijednost boda bila i niža.

16. Trošak žalbe tužitelju nije priznat jer sa žalbom nije uspio (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 4. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević