Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-44/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnici Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-756/23-11 od 5. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-756/23-11 od 5. prosinca 2024. u točkama I., II. i III. izreke te rješenje u cijelosti.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

''I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 3 Ugovora o kreditu, broj ugovora: 198-50-2631909 od 19.01.2005.g. godine zaključenog između tužiteljice i tuženika, koja nosi naziv NAKNADA i koja glasi:„3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da isplati tužiteljici ŠČ iznos od 304,24 eur (tristočetiri eura i dvadesetčetiri centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21.01.2005. do isplate, i to po stopi od 15% za period od dospijeća do 31.07.2008. godine, zatim u periodu od 01.08.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01.08.2015.g. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužiteljici ŠČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 363,66 eura (slovima: tristošezdesetitri eura i šezdesetišest centi) zajedno sa zakonskom zateznom

kamatom tekućom od 5.prosinca 2024.g. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troška ovog postupka preko dosuđenog iznosa od 363,66 eura, kao neosnovan.''

2.1. Rješenjem sadržanim u presudi riješeno je:

''Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika u pogledu mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima, za postupanje u ovom predmetu.''

2. Protiv navedene presude i rješenja žali se tuženik pobijajući presudu u točkama I., II. i III. izreke, a rješenje u cijelosti zbog svih zakonom predviđenih razloga. Sud smatra da tužiteljeva tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka, pa je prihvaćanjem takvog stajališta, tužbeni zahtjev za isplatu trebao odbaciti jer tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda, jer je ugovorom o kreditu ugovorena mjesna nadležnost u mjestu sjedišta tuženika. Osim po ugovorenoj nadležnosti, Općinski građanski sud u Zagrebu je mjesno nadležan i po pravilima opće mjesne nadležnosti. Sud prorogacijsku klauzulu smatra nepoštenom, jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Kod donošenja odluke o nepoštenosti prorogacijske klauzule, sud mora imati u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti, a sud ih nije utvrđivao. Sud je počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Sud odredbu o jednokratnoj naknadi smatra ništetnom pozivajući se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Za utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe sud je prvenstveno morao utvrditi je li se o istoj pojedinačno pregovaralo, a u slučaju da takvog pregovaranja nije bilo, mora ispitati uzrokuje li sporna odredba znatnu neravnotežu na štetu potrošača i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Sud smatra da je postupanje tuženika bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja te da tužitelj ne bi prihvatio spornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Zakonodavac propisuje da se mora raditi o znatnoj neravnoteži, pa je trebalo u obzir iznos naplaćene naknade. Odredbama Zakona o zaštiti potrošača ni Zakona o obveznim odnosima nije propisana zabrana ugovaranja naknade za odobrenje kredita. Dosuđena je zatezna kamatu koja teče od 21. siječnja 2005., a da se isto ni na koji način ne obrazlaže. Sud je morao dati odgovarajuće razloge zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem jer se nesavjesnost nikada ne predmnijeva, a sud pogrešno nepostojanje pojedinačnog pregovaranja izjednačuje s preostalim pretpostavkama ništetnosti. Potrebno je bilo ispitati uzrokuje li sporna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača te da je to učinjeno u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Ako zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, tada tužiteljeva tražbina još nije dospjela, pa je tužba preuranjena i nedopuštena . Predmetni ugovor o kreditu u cijelosti je ispunjen, a tužitelj smatra da su osporene odredbe djelomično ništetne i da se radi o zabrani manjeg značaja. Osporava se odluka o trošku postupka, jer tuženik smatra da presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti pa pobija odluku o troškovima. Posebno se osporava trošak pristupa na ročište za objavu presude, koji nije bio nužan za vođenje postupka. Predlaže se preinačiti presudu, odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka, uvećan za zakonsku zateznu kamatu, podredno presudu ukinuti i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik jer ista sadrži razloge o svim činjenicama odlučnim za presuđenje, zbog čega se može ispitati. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

5. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.

6. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka. Pravilno je prvostupanjski sud pobijanim rješenjem odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti. Sud je utvrdio da se o pojedinim ugovornim odredbama, pa tako i o prorogacijskoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo pa se radi o nepoštenim odredbama. Utvrđeno je da tužiteljica kao korisnik kredita, nije mogla utjecati na sadržaj tih ugovornih odredbi što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sud je prorogacijsku klauzulu utvrdio nepoštenom, jer je utvrđeno da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Kod donošenja odluke o nepoštenosti prorogacijske klauzule, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je uzeo u obzir vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužiteljice ([adresa]) i sjedišta tuženika (Zagreb), posljedično mogućnost dolaska na sud, te ostale relevantne okolnosti, pa je tako utvrđeno da su ju iz Auto kuće uputili da sklopi sa bankom ugovor o kreditu u CHF, da je Ugovor bio na pripremljenom obrascu, a da s bankarom nije pregovarala o pojedinim odredbama ugovora. Tužiteljica kao korisnik kredita nije imala utjecaja na sadržaj ugovora, pa je to prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

7. U obrazloženju pobijane presude, između ostalog je navedeno:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključila ugovor o kreditu broj 198-50-2631909 19. siječnja 2005. radi kupnje motornog vozila

- da je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 14.288,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja

- da je čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada od 3,30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita

- da je tužiteljici prilikom isplate, odnosno korištenja kredita 20. siječnja 2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.292,31 kuna (3,30 % od iznosa kredita), a što odgovara iznosu od 304,24 eura, a što je utvrđeno iz potvrde tuženika od 25. listopada 2023.

- da je kredit u cijelosti otplaćen

- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je kredit bio namjenski za kupnju vozila za osobne potrebe

- da su ju iz Auto kuće uputili da sklopi sa tuženom bankom ugovor o kreditu u CHF

- da je Ugovor bio na već pripremljenom obrascu, a s bankarom nije pregovarala o pojedinim odredbama ugovora

- da joj nije objasnio da će morati platiti tzv. ulaznu naknadu

- da nije niti imala mogućnost pregovaranja vezano za ovu naknadu, te joj je obračunata prilikom isplate kredita

- da je Ugovor o kreditu pročitala, no nitko joj ga nije obrazložio

- da je imala nejasnoća vezano za pojedine odredbe ugovora, međutim ugovor je bio "uzmi ili ostavi"

- da nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti suda

- da su stranke čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile da je za sve sporove proizašle iz predmetnog ugovora mjesno nadležan sud prema sjedištu banke, a to bi u konkretnom slučaju bio Općinski građanski sud u Zagrebu

- da je utvrđeno da tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarala o ugovornoj odredbi iz članka 3. Ugovora

- da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika

- da tužiteljica kao korisnik kredita nije imala utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice

- da ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita je nepoštena, jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe

- da je opisano prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna

- da je čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, a naplaćuje se jednokratno prilikom prvog korištenja kredita

- da je iznos ulazne naknade prema odredbama iz čl. 3 Ugovora o kreditu utvrđen u visini od 3,30 % na odobreni iznos kredita (14.288,23 CHF), odnosno 2.292,31 kuna na dan plaćanja naknade 20. siječnja 2005.

- da je tuženik tužiteljici naplatio iznos od 2.292,31 kuna dana 20. siječnja 2005. što odgovara iznosu od 304,24 eura

- da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja

- da kada se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, po osnovi ništetne odredbe tuženica je dužna vratiti stečeno s pripadajućim kamatama od dana stjecanja

- da nije osnovan prigovor zastare

- da je odluka o troškovima postupka donesena primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

8. Sporno je i u žalbenom postupku, da li tuženik ima pravo od tužiteljice kao klijenta naplatiti naknadu troškova za odobrenje kredita koji su jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu (kako smatra tuženik), odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova odobrenja kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno odredbama tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91) kojim je bilo propisano da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, a sada čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO) kako tvrdi tužiteljica i kakvu tvrdnju prihvaća i sud prvog stupnja. Temeljem čl. 104. st. 1. ZOO/91 u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Temeljem čl. 210. st. 1. ZOO-a kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Temeljem čl. 214. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja.

9. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je navedenu odredbu Ugovora utvrdio ništavom (ništetnom), jer tuženik u postupku nije dokazao da se o ovoj odredbi predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo, već se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu, te je ugovorena naknada za odobrenje kredita.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 101/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (''Narodne novine'', broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima odobravanja kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

11. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za odobravanje kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

12. Kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da označene odredbe Ugovora predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 97. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07 - dalje: ZZP) koja je prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP- a ništetna.

13. Prvostupanjski sud je utvrdio da je iznos ulazne naknade bio u visini od 3,30 % na odobreni iznos kredita od 14.288,23 CHF, te da je tuženik tužiteljici naplatio iznos od 2.292,31 kuna dana 20. siječnja 2005. što odgovara iznosu od 304,24 eura. Plaćanje naknade za odobrenje kreditnog zahtjeva očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se o toj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo, što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP-a, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je odbio kao neosnovan i prigovor zastare potraživanja tužiteljice jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako do donošenja ove drugostupanjske presude prvostupanjska odluka nije postala pravomoćna, to nije niti počeo teći zastarni rok.

15. Imajući u vidu navedeno, pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je naloženo tuženiku platiti 2. tužiteljici iznos od 304,24 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 21. siječnja 2005. do isplate.

16. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Tuženik u žalbi ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova. Na žalbeni navod valja reći, da je sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka odredio naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, te je to naveo u obrazloženju odluke. Nije u pravu tuženik kada osporava dosuđeni trošak pristupa ročištu za objavu presude, navodeći da je pristup ročištu za objavu presude nepotreban i neosnovan. Prvostupanjski sud je dao jasne razloge zbog čega je tužiteljici priznao trošak za svaku pojedinu provedenu parničnu radnju, uključujući i trošak za pristup na objavu presude, jer se radi o opravdanom i predviđenom parničnom trošku, na kojeg punomoćnik tužiteljice ima pravo, jer je zatražio taj trošak i pristupio na ročište za objavu presude.

17. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvoga stupnja u točkama I.,

II. i III. izreke presude te rješenje u cijelosti.

18. U ostalom, a nepobijanom dijelu (točka IV. izreke) presuda suda prvoga stupnja ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

19. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 4. veljače 2024.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina