Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-804/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DČ iz [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćniku Borisu Rukavini, odvjetniku u Samoboru, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanoga po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Čurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9780/2021-37 od 27. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 9780/2021-37 od 27. kolovoza 2024. u točkama I. i II. izreke presude.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

''I Utvrđuje se da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamati sadržane u članku 3. i 6., te odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u članku 2. i 4. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj ugovora 196-62/2008 sklopljenog 12. lipnja 2008. u Zagrebu između tužitelja DČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora, koji Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, Savska 9, 16. lipnja 2008. pod brojem OV-7418/2008, i to odredbe o promjenjivoj kamati u čl. 3. „Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank dd na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća“ u čl. 6. „ Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank dd ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta.“, te odredbe o valutnoj klauzuli u čl. 2.„ u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.278,00 CHF (Slovima: dvadesetšesttisućadvjesto- sedamdesetosam švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita“ i u čl. 4. „ u kunskoj protuvrijednosti 390,22 CHF (tristodevedeset švicarskih franaka i 22/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

II Nalaže se tuženom Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju UČ iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], 5.591,65 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na iznose kako slijedi:

- 16,99 EUR od 1.11.2008.

- 7,06 EUR od 1.12.2008.,

- 21,45 EUR od 1.1.2009.

- 23,95 EUR od 1.2.2009.,

- 25,10 EUR od 1.3.2009.

- 22,06 EUR od 1.4.2009.,

- 19,92 EUR od 1.5.2009.

- 15,37 EUR od 1.6.2009.,

- 12,03 EUR od 1.7.2009.

- 13,04 EUR od 1.8.2009.,

- 14,93 EUR od 1.9.2009.

- 14,86 EUR od 1.10.2009.,

- 13,13 EUR od 1.11.2009.

- 16,64 EUR od 1.12.2009.,

- 19,48 EUR od 1.1.2010.

- 23,48 EUR od 1.2.2010.,

- 22,68 EUR od 1.3.2010.

- 28,09 EUR od 1.4.2010.,

- 27,18 EUR od 1.5.2010.

- 29,25 EUR od 1.6.2010.,

- 46,36 EUR od 1.7.2010.

- 42,97 EUR od 1.8.2010.,

- 53,78 EUR od 1.9.2010.

- 50,20 EUR od 1.10.2010.,

- 44,37 EUR od 1.11.2010.

- 57.05 EUR od 1.12.2010.,

- 73,17 EUR od 1.1.2011.

- 61,97 EUR od 1.2.2011.,

- 66,46 EUR od 1.3.2011.

- 61,54 EUR od 1.4.2011.,

- 62,60 EUR od 1.5.2011.

- 84,18 EUR od 1.6.2011.,

- 86,41 EUR od 1.7.2011.

- 104,50 EUR od 1.8.2011.,

- 95,44 EUR od 1.9.2011.

- 85,51 EUR od 1.10.2011.,

- 84,58 EUR od 1.11.2011.

- 83,96 EUR od 1.12.2011.,

- 88,93 EUR od 1.1.2012.

- 93,31 EUR od 1.2.2012.,

- 94,03 EUR od 1.3.2012.

- 91,30 EUR od 1.4.2012.,

- 93,43 EUR od 1.5.2012.

- 94,94 EUR od 1.6.2012.,

- 92,85 EUR od 1.7.2012.

- 93,63 EUR od 1.8.2012.,

- 92,11 EUR od 1.9.2012.

- 88,66 EUR od 1.10.2012.,

- 92,76 EUR od 1.11.2012.

- 94,83 EUR od 1.12.2012.,

- 93,65 EUR od 1.1.2013.

- 86,42 EUR od 1.2.2013.,

- 92,91 EUR od 1.3.2013.

- 93,65 EUR od 1.4.2013.,

- 91,38 EUR od 1.5.2013.

- 83,87 EUR od 1.6.2013.,

- 83,87 EUR od 1.7.2013.

- 85,96 EUR od 1.8.2013.,

- 89,19 EUR od 1.9.2013.

- 93,60 EUR od 1.10.2013.,

- 91,64 EUR od 1.11.2013.

- 93,38 EUR od 1.12.2013.,

- 1.769,60 EUR od 17.12.2013.

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.588,19 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 27. kolovoza 2024. do isplate, sve u roku 15 dana.

III Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za iznos 498,54 EUR, zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos, kao neosnovanim.''

2. Protiv presude u točkama I. i II. izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Sud je usvojio tužbeni zahtjev navodeći da su uslijed nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu povrijeđena prava tužitelja, te utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne. Počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Navodi se da tuženik nije na transparentan način tužitelju objasnio značajke valutne klauzule CHF, te da je izostalo pojedinačno pregovaranje o spornim odredbama ugovora u kreditu. Prvostupanjski sud nije uzeo u obzir saslušanje javnog bilježnika jer je ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika. Odbijen je prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika na okolnost sklapanja ugovora o kreditu, pa se dovodi u pitanje smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju. Smatra da nije osnovana odluka u odnosu na zastaru i tijek zateznih kamata. Tuženik ponavlja da je osnovano pozivanje na materijalnopravni prigovor zastare, jer su potraživanja s osnova stjecanja bez osnove nastala prije 02. 12. 2016. zastarjela, odnosno u roku 5 godina prije podnošenja tužbe 02. 12. 2021. Sud je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, jer je neosnovano i neobrazloženo odbio sve prigovore tuženika na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Branke Lukačević-Gregić, bez da je obrazložio razloge odbijanja. U pogledu postojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenjem tužbe, tuženik navodi da smatra spornim postojanje pravnog interesa tužitelja na podnošenje tužbe kojom bi se utvrđivala ništetnost pojedinih ugovornih odredbi. Tuženik smatra da se u predmetnom postupku ne radi o postupku naknade štete, već o potraživanju stečenog bez osnove. U svakom individualnom, pojedinačnom sporu potrebno je sagledati sve okolnosti predmetnog slučaja, da bi se odredilo i obrazložilo da li su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli nepoštene, a samim tim i ništetne, a što sud nije utvrdio niti obrazložio. Ugovor o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF. Ugovorena je mogućnost promjene kamatne stope sukladno pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. Valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas, pa odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Osporavaju se i dosuđene zatezne kamate na tužbeni zahtjev. Tuženik ističe da je izradio i predao troškovnik u spis, a sud je propustio odbiti u presudi tuženikov zahtjev za naknadom parničnog troška. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba o promjenjivosti kamatne stope te ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli te o isplati.

5. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje da sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) pazi po službenoj dužnosti, a suprotno žalbenim navodima obrazloženje presude sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka. Na žalbene navode valja reći da temeljem čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica, a što je prvostupanjski sud i učinio. Prvostupanjski sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika Željke Horvat Pernar, jer smatra da isti nije odlučan za razjašnjenje ove pravne stvari što je dostatno obrazložio u svojoj odluci. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka javnog bilježnika, jer je pravilno smatrao da se saslušavanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora.

6. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili, te kako ih je ocijenio.

6.1. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

7. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014 i Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenog vještaka.

8. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.1. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

8.2. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

9. U obrazloženju presude prvostupanjski sud između ostalog je naveo:

- da nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu 196-62/2008 12. lipnja 2008. u kunskoj protuvrijednosti 26.278,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika za CHF, radi kupnje novog motornog vozila

- da je ugovorena otplata u jednakim mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju u CHF na dan dospjelosti

- da je ugovorena redovna kamatna stopu od 6,50 % godišnje, promjenjiva u skladu s

Odlukom o kamatnim stopama Kreditora

- da je sporno jesu li odredbe Ugovora o kreditu, koje određuje promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u valuti CHF i visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF ništetne

- je li posljedično tomu tužitelj preplatio svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu

- je li osnovan prigovor zastare tražbine

- da nije sporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je 2008. kupovao vozilo

- da je otišao u Hypo banku, gdje su mu rekli da ne mora imati sudužnika, te da je za kredit u CHF manja kamatna stopa, pa je uzeo kredit u toj valuti

- da ga službenik banke nije upozorio na rizike vezane uz valutu CHF

- da mu je zbog porasta tečaja valute i visine kamatne stope u jednom razdoblju porastao mjesečni anuitet za 70 %

- da je vozilo koristio isključivo za put na posao i s posla, a nije vlasnik obrta niti trgovačkog društva

- da je iz iskaza svjedokinje ĐČ, ranije zaposlenice tuženika, utvrđeno da se tužitelja ne sjeća, te ne može učiniti neprijepornim da je njezin potpis na Ugovoru o kreditu

- da je banka nudila klijentima uvjete kreditiranja u valuti EUR i CHF u kojima je bilo jasno naznačeno kolika je kamatna stopa i vrijeme otplate, te je klijent birao što je za njega povoljnije

- da klijenti nisu pregovarali o visini kamatne stope

- da je utvrđeno da je tužitelj bio prosječan potrošač

- da zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze

- da je u konkretnom slučaju izostalo, jer kao što navodi i svjedokinja ĐČ, klijenti nisu pregovarali o visini kamatne stope

- da je utvrđeno da tuženik nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe

- da Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokom trgovačkog suda posl. br Pž-7129/2013, u dijelu o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručna i samim tim razumljiva isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva

- da proizlazi da je unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. Trgovca

- da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega, te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužitelj na to mogao utjecati

- da je na osnovi takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, niti odrediva, te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužitelju

- da je neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope kako je to učinio tuženik, suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica kao potrošač dovedena u neravnopravan položaj

- da je navedena ugovorna odredba ništetna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s odlukom o tuženikovim kamatnim stopama

- da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen,

- da je glede valutne klauzule, VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/2018 prihvatio obrazloženje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi, te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud utvrđuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje

- da su banke, pa i tuženik trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje on prihvaća sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu

- da utvrđeno uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama, pa je ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna

- da tužitelj nije mogao znati što znači CHF kao valuta utočišta, a ni predvidjeti posljedice takvog Ugovora

- da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, kao i valutna klauzula u CHF, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i tečaja valute, ništetne

- da prigovor zastare nije osnovan

- da je sud odbio dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika Željke Horvat Pernar, jer je smatrao da isti nije odlučan za razjašnjenje ove pravne stvari

- da je iz financijskog vještačenja po Branki Lukačević-Gregić, stalnom sudskom vještaku financijske struke utvrđeno da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju tuženika važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju tuženika važećem na dan isplate kredita za sve anuitete iznosi 5.591,65 EUR

- da je razlog ništetnosti prijeporne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, pa je tužitelju uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni do isplate

- da je odluka o trošku donijeta temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a

- da je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom koji traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, dakle u cijelosti osnovom tužbenog zahtjeva, a u pretežitom dijelu s visinom tužbenog zahtjeva.

10. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. ZS i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske - ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. ZS sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

11. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

12. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

13. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

15. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 12. lipnja 2008. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03, koji je propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 2. travnja 2008., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

17. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatio tuženiku utuženi iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

18. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

19. Treba reći da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

20. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 2. prosinca 2021., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

21. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 5. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) te sukladno postavljenim zahtjevima. Sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, a što je prvostupanjski sud učinio i dostatno obrazložio.

22. Zbog navedenog, žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP-a) kao zakonitu u točkama I. i II. izreke.

23. U nepobijanom dijelu (točka III. izreke) presuda prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

24. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 4. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina