Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-788/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetniku Hrvoju Kardumu, odvjetniku iz odvjetničkog društva Kardum i partneri j.t.d. u u Zagrebu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska 69, zastupana po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1762/2022-17 od 25. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1762/2022-17 od 25. srpnja 2024. u točki II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke Ugovora o kreditu broj 028-50-4269485 od 18.07.2007. godine sklopljen između tužitelja kao kreditora i tuženika kao korisnika kredita."

II Prihvaća se kao djelomično osnovan eventualno kumulirani zahtjev i sudi: 1. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 1 i 7 Ugovora o kreditu broj 028-50-4269485 od 18.07.2007. godine sklopljen između tužitelja kao kreditora i tuženika kao korisnika kredita u dijelu u kojem ugovorena primjena valutne klauzule CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

2. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu broj 028-50-4269485 od 18.07.2007. godine sklopljen između tužitelja kao kreditora i tuženika kao korisnika kredita u dijelu kojim je ugovorena primjena kamatne stope koja se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika.

3. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu broj 028-50-4269485 od 18.07.2007. godine sklopljen između tužitelja kao kreditora i tuženika kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni troškovi obrade kredita u iznosu od 3,30 % jednokratno.

4. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 9 Ugovora o kreditu broj 028-50-4269485 od 18.07.2007. godine sklopljen između tužitelja kao kreditora i tuženika kao korisnika kredita u dijelu kojim je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.

5. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, da tužitelju ŽV isplati iznos od 5.513,19 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao i da mu plati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.312,50 euro sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25.07.2024. godine, a koje kamate su do 31.07.2015. godine određene u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 31. prosinca 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

2. Tužena je uložila žalbu protiv presude pobijajući točku II. izreke presude zbog svih zakonom dopuštenih razloga. Presudom je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost. Sud pogrešno usvaja zahtjev za isplatu s osnove valutne klauzule i ulazne naknade kao podredni tužbeni zahtjev, iako je tužitelj iste postavio kao osnovni tužbeni zahtjev. Odredba čl. 338. st. 4. ZPP-a propisuje što sve obrazloženje mora sadržavati, a istu sud nije primijenio. Prvostupanjski sud je počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Sud odredbe o valutnoj klauzuli u CHF smatra ništetnima jer da isto proizlazi iz dokaza provedenih tijekom postupka te utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite. Tuženik je u postupku tvrdio i ukazivao da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajuću u vidu sve okolnosti i ostale odredbe ugovora, kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj je imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF ili ugovora bez valutne klauzule (kunski kredit). Tuženik je na te okolnosti dostavio isprave u spis (promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i tužiteljev zahtjev za kredit). Sud iskaz tužitelja nije cijenio u vezi s naznačenim ispravama. Tuženik je osporio da bi valutna klauzula prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, sud smatra ništetnom odredbu kojom je ugovorena naknada za korištenje kredita, jer da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Sud smatra da već samo nepostojanje pojedinačnog pregovaranja ukazuje uzrokuje njezinu nepoštenost. Da bi utvrdio navodnu nepoštenost ugovorne odredbe sud je bio dužan ispitati uzrokuje li ista znatnu neravnotežu na štetu potrošača i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Sud smatra da odredba o visini naknade u iznosu 3,30 % od iznosa kredita nije dovoljno određena i razumljiva. Sud smatra i ništetnom odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, ali ne obrazlaže svoj stav. Odbijen je prigovor zastare pozivom na pravilo o tijeku zastare od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, a ništetnost u odnosu na zahtjeve s osnove valutne klauzule smatra se utvrđenom u postupku kolektivne zaštite, a u odnosu na zahtjeve s osnove ulazne naknade donošenjem pobijane presude. Ako tužiteljeva tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka, znači da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. Dosuđene su zatezne kamate koja na svaki mjesečni iznos teče od dana dospijeća do isplate u odnosu na zahtjev s osnove valutne klauzule, te od dana plaćanja ulazne naknade pa do isplate u odnosu na zahtjev s osnove ulazne naknade. Pred naslovnim sudom je tužitelj već vodio postupak pod posl. br. P-12219/2019 radi isplate s osnove promjenjive kamatne stope, a o tome se sud ni na koji način ne očituje. Navedeni je postupak pravomoćno okončan presudom Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-251/2021 od 22. 2. 2021. Tuženik je tvrdio da se o valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, te je na iste okolnosti predložio dokaze, a koje je dokaze sud zanemario jer pogrešno tumači pojedinačno pregovaranje, pa nije niti proveo test poštenosti. Tuženik smatra da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi 3,30 % od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Ugovor o kreditu u cijelosti je ispunjen, osporene odredbe su djelomično ništetne, pa se eventualno radi o zabrani manjeg značaja. Sud je morao tužbeni zahtjev odbiti jer se ništetnost više ne može isticati. Obzirom da tuženik smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija odluku o troškovima pri čemu se naglašava da sud nije pravilno uzeo u obzir uspjeh stranaka u postupku, pogrešno je za sve poduzete radnje dosuđena naknada prema vrijednosti boda od 2,00 EUR, a tuženik ne smatra opravdanim trošak pristupa na ročište za objavu presude jer isti nije nužan za vođenje postupka. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu, odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka, kao i trošak žalbe sve uvećano za zakonsku zateznu kamatu, podredno presudu ukinuti i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka. Na žalbene navode valja reći da temeljem čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica, a što je prvostupanjski sud i učinio.

5. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

5.1. Temeljem čl. 338. st. 4. ZPP-a u obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, a što je prvostupanjski sud i učinio.

5.2. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

6. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvoga stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu temeljem kojeg ugovora je tužitelj ostvario kredit u švicarskim francima. Ugovorena je valutna klauzula, a iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je htio kupiti vozilo, te je došao u auto kuću Will, gdje mu je rečeno da može sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, te da je ugovor

potpisao u auto kući. Prije i prilikom potpisivanja uopće nije bio u banci, pa mu nitko nije objasnio što je to valutna klauzula i ulazna naknada, niti kolika je visina te ulazne naknade.

7. Na žalbene navode tužene, valja odgovoriti da se sud prvoga stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, a da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

9. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

10. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima – ''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske – ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

11. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i plaćanja naknade za obradu i odobrenje kredita, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta i umanjenje nečije imovine u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO).

12. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je između ostalog naveo:

- da je tužitelj tužbom tražio utvrđenje ništetnim cijelog Ugovora o kreditu te isplatu iznosa preplaćenih s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i s osnova neosnovano naplaćenih troškova obrade kredita

- da je podneskom od 08. 02. 2023. tužitelj preinačio tužbeni zahtjev na način da uz glavni zahtjev, kojim traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u cijelosti, traži isplatu iznosa od 4.959,74 eura s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i s osnova neosnovano naplaćenih troškova obrade kredita iznos od 553,45 eura

- da je istim podneskom tužitelj podnio i eventualno kumulirani zahtjev za utvrđenjem između ostalog ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF, kojim je ugovorena primjena tečaja tuženika, kojima su ugovoreni troškovi obrade u iznosu od 3,30 % jednokratno, te kojim je ugovoreno pravo tužitelja da izvrši prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i ostale uvjete koje odredi tuženik

- da je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovaralo, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

- da nije sporno da su tužitelj i tuženik 18. 07. 2007. sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 28.537,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje vozila

- da je predmetni kredit otplaćen

- da nije sporna visina tužbenog zahtjeva

- da nije sporno niti da je među strankama vođen postupak pred istim sudom pod brojem P-12219/19 koji je pravomoćno okončan i kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju određeni iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi

- da je sporno da li je predmetni ugovor ništetan, da li je nastupila zastara potraživanja, te da li tužitelj ima pravo na isplatu potraživanog iznosa

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF

- da je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi i valutnoj klauzuli vođen postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 4-tuženik) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva

- da je u pojedinačnom potrošačkom sporu na tuženiku teret dokaza o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je htio kupiti vozilo, te je došao u auto kuću Will

- da mu je tamo rečeno da može sklopiti ugovor o kreditu, no samo s valutnom klauzulom u CHF te da je ugovor u CHF i najpovoljniji

- da je ugovor potpisao u auto kući, te prije i prilikom potpisivanja uopće nije bio u banci

- da mu nitko nije objasnio što je to valutna klauzula i koji su rizici sklapanja takvog ugovora

- da mu ništa nije rečeno o tome što je to ulazna naknada, niti kolika je visina te ulazne naknade

- da je vozilo kupio za osobu uporabu

- da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio i iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF

- da tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove

- da je čl. 3. Ugovora o kreditu određeno da je 3,30 % od iznosa kredita jednokratna naknada

- da sud smatra da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita

- da se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti

- da je na tuženiku teret dokazivanja da se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade

- da je utvrđeno da stranke uopće nisu bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, a iz predmetne odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % iznosa kredita

- da ni sama ugovorna odredba ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima pa se ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima

- da značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima

- da odredbe Zakona o obveznim odnosima ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama

- da iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača

- da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova

- da sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora

- da se radi o ugovoru kojeg je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru

- da je tužitelju na temelju predmetne odredbe Ugovora o kreditu naplaćena naknada to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja

- da je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa ovisno o odluci banke, te jednokratna naknada, kao i uvjeti prijevremene otplate kredita

- da ništetnost navedenih odredaba Ugovora o kreditu ne povlači za sobom i ništetnost cijelog ugovora

- da nije osnovan prigovor zastare

- da je tužitelj tužbu podnio 29. ožujka 2022.

13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

14. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor, mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez navedene ništetne odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tužene.

16. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje u tekstu: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03) pa su zbog navedenog neosnovani žalbeni navodi glede primjene Zakona o zaštiti potrošača.

17. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 4. kolovoza 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

18. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, te neovisno o činjenici je li kredit otplaćen. Kako je utvrđeno da je temeljem ništetnih odredbi preplaćeno tuženiku presuđeni iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne radi se o zabrani odnosno uzroku manjeg značenja, već upravo o takvoj povredi pravnog poretka i kršenju propisa koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i stoga tužitelj ima pravo na isticanje ništetnosti, neovisno o činjenici što je kredit otplaćen.

19. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

20. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

21. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 29. ožujka 2022., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

22. Sporno je i u žalbenom postupku, da li tuženik ima pravo da od tužitelja kao klijenta naplati naknadu troškova za odobrenje kredita koji su jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu (kako smatra tuženik), odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova odobrenja kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno odredbama čl. 4. ZOO-a te isto za ugovorne odredbe kojima je određena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je navedene odredbe Ugovora utvrdio ništetnima, jer tuženik u postupku nije dokazao da se o tim odredbama predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo, već se radilo o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu, te je ugovorena naknada za odobrenje kredita, te za prijevremenu otplatu kredita.

23. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 101/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (''Narodne novine'', broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima odobravanja kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

24. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za odobravanje kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

25. Kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da označene odredbe Ugovora predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 97. st. 1. ZZP/07 koja je prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/14 ništetna. Plaćanje naknade za odobrenje kreditnog zahtjeva očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imalo utjecaj na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se o toj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo, što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP/14, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

26. Sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio i ništetnim dio odredbe Ugovora o kreditu, u kojem tužitelj može kredit vratiti prijevremeno uz plaćanje naknade u slučaju prijevremene potpune otplate kredita. Sukladno odredbi čl. 1024. st. 2. ZOO-a korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a odredbom st. 3. navedenoga članka je propisano, da u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje kredita, korisnik kredita je dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ovdje mjerodavnog ZZP/14, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se, nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. toga čl. propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Utvrđeno je da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tužene i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna.

27. Osim toga i prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod točkom 8) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a što je upravo i konkretni slučaj.

28. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za isplatom utuženih iznosa, jer utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnima, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je odbio kao neosnovan i prigovor zastare potraživanja jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako do donošenja ove drugostupanjske presude prvostupanjska odluka nije postala pravomoćna, to nije niti počeo teći zastarni rok.

29. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvoga stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23) te sukladno postavljenim zahtjevima. Na žalbene navode tuženika valja reći da je prvostupanjski sud pravilno tužitelju priznao trošak za pristup na objavu presude jer se radi o opravdanom i predviđenom parničnom trošku, na kojeg punomoćnik tužitelja ima pravo, jer je zatražio taj trošak i pristupio na ročište za objavu presude, a parnični trošak je odmjeren u skladu s Tarifom koja je vrijedila u trenutku donošenja odluke.

30. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja u točki II. izreke.

31. U ostalom, a nepobijanom dijelu (točka I. izreke) presuda suda prvoga stupnja ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP-a

32. Budući da tužena nije uspjela u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke).

U Velikoj Gorici 4. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina