Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2340/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PTM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Miri Hinić Muslim, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473 iz Zagreba, Trg Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3000/2019 od 29. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 4. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3000/2019 od 29. prosinca 2023., u pobijanom dijelu pod toč. I., dijelu toč. II. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 17.140,34 EUR[1] /129.143,89 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i pod toč. III. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu od 13. lipnja 2007., sklopljenog između stranaka i solemniziranog 13. lipnja 2007. kod javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke, a koje odredbe određuju kamatnu stopu na način da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 17.140,34 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (toč. II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.753,12 EUR/35.812,38 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. prosinca 2023. do isplate (toč. III. izreke).

2. Protiv dosuđujućeg dijela navedene presude pod toč. I., II. i III. izreke žabu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnog troška, ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi o primjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o potrošačkom kreditu zaključenog između strankama i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem tih ništetnih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, kao i postupak koji mu je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika priležećih spisu i samih tih isprava i zapisnika, tako da se u cijelosti može ispitati njezina pravilnost i zakonitost.

6. Nije počinjena niti relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1., u vezi čl. 8. ZPP, jer je sud prvog stupnja savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, te pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje , temeljeći svoje zaključke na rezultatima provedenog cjelokupnog dokaznog postupka.

7. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, kako i zašto ih je utvrdio, koje je od tih činjenica utvrdio dokazivanjem, izjasnio se o pravnoj osnovi te prijedlozima i prigovorima stranaka te je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice.

8. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 13. lipnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu temeljem kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu 1.097.141,00 kn za refinanciranje postojećeg ugovora o kreditu za namjenu kupovine stana broj ... od 18.10.1999., s rokom vraćanja od 360 mjeseci (30 godina) uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF. Nije sporno niti da je čl. 2. Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladnu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, time da je prve dvije godine ugovorena fiksna kamata od 4,99% godišnje, a nakon toga promjenjiva kamatna stoga u visini i u skladu i Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Nadalje nije sporno da iznos anuiteta prema čl. 7. Ugovora sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora, a za slučaj izmjene promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

9. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnome proizlazi:

- da je predmetni Ugovor o kreditu sastavio tuženik na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja;

- da je tuženik jednostranom odlukom nakon proteka prve dvije godine otplate kredita mijenjao visinu kamatne stope;

- da je tužiteljica kredit podigla kao potrošač radi namjene kupnje stana, odnosno rješavanja stambenog pitanja;

- da sporne odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ne sadrže definirane kriterije;

- da je sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila lako uočljiva i jasna, no da njome nisu na transparentan način bili objašnjeni razlozi i pojedinosti promjene kamatne stope, već je to isključivo ovisilo o volji jedne ugovorne strane – kreditora, te da tuženik u postupku nije dokazao da se o toj spornoj odredbi ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo prije i tijekom sklapanja ugovora, niti je dokazao da je postojao valjan ugovorom predviđen razlog za promjenu kamatne stope, zbog čega da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbi čl. 96. st. 1., 97. alineja 11. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja kredita;

- da se tijekom otplate kredita kamatna stopa s početo ugovorene koja je prve dvije godine otplate kredita iznosila 4,99 godišnje povećala na 7,2%

- da je općenita formulacija sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 2.) nije bila u skladu s općim načelima obveznog prava, jer je tužiteljica kao potrošač od samoga početka ugovornog odnosa bila dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika (banku) kao trgovca, jer joj je bila poznata samo visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, ali nije mogla znati zašto i temeljem čega će mu se kamatna stopa ubuduće kretati, jer je tuženik samostalno i jednostrano mijenjao kamatnu stopu tijekom otplate kredita, te sporna odredba nije bila određena, niti odrediva, niti je sadržavala definirane i jasne parametre za primjenu kamatne stope koji bi bili razumljivi i jasni prosječnom potrošaču;

- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da razlika preplaćenih iznosa prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i onoj koju je tužitelj otplatio tijelom trajanja kredita zbog povećanja kamatne stope iznosi ukupno 17.728,24 EUR/133.573,51 kn, dok je tijekom otplate kredita manje platila na ime kamata iznos od 587,90 EUR/4.429,78 kn.

10. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe čl. 2. i 7. o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i da su prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te da su stoga ništave u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03, te je sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11., 78/15., 29/18. – dalje: ZOO) obvezao tuženika po odbitku negativne tečajne razlike da isplati tužiteljici razliku preplaćenih iznosa kredita koje je primio temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u ukupnom iznosu od 17.140,34 EUR/129.143,89 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (čl. 1111. st. 1. i 1115. ZOO).

11. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

12. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije u razlozima presude obrazložio da tužiteljica ima status potrošača, jer suprotno proizlazi iz same pobijane presude u kojoj sud utvrđuje da je tužiteljica predmetni kredit podigla kao fizička osoba radi kupnje stana, odnosno radi rješavanja stambenog pitanja za sebe i svoju obitelj, i da u kupljenom stanu živi sa svojoj obitelji. Kako dakle predmetni kredit nije bio namijenjen zanimanju, niti poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice, to se ona smatra potrošačem u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/03.

13. Tuženik u žalbi navodi da je prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, 112/13 i 143/13) imao obvezu samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati, da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da su sporne odredne o promjenjivoj kamatnoj stopi bile nejasne i nerazumljive, i da tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije primijenila nužni stupanj pažnje koja se u pravnom prometu očekuje i da stoga nikako ne može uživati potrošačku zaštitu.

14. U odnosu na navode tuženika da tužiteljica prije potpisivanja Ugovora o kreditu nije upotrijebila nužan stupanj dužne pažnje valja odgovoriti da iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj nitko od zaposlenika tuženika prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojasnio pojedinosti vezane za sam ugovor, pa tako niti one vezane na promjenjivu kamatnu stopu i uvjete pod kojima se ona može mijenjati, već joj je predočen unaprijed formuliran ugovor o kreditu koji je sastavio tuženik, no kao prosječni potrošač nije imala nikakva financijska znanja, i nije mogla znati, niti predvidjeti posljedice koje će za nju kasnije nastati uslijed jednostranog povećanja kamatne stope od strane tuženika kao kreditora.

15. U vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu na snazi je bio ZZP/03 koji u čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. istog članka smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 81. st. 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.

16. Nepoštena ugovorna odredba je ništava u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/07, dok je st. 2. istog članka određeno da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez te odredbe.

17. Tuženik u postupku nije dokazao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za nju proizlaze iz ugovora o kreditu i promjeni kamatne stope, niti je dokazao da joj je kao potrošaču na drugi način dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe na određivanje njezine novčane obveze i da je kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora, već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je za tužiteljicu bila nejasna i nerazumljiva, jednostrano promijenio obvezu tužiteljice kao potrošača promjenom kamatne stope tijekom otplate kredita, bez da ju je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koji za njega tom odredbom mogu nastati.

18. Suprotno navodima žalbe iz sadržaja obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud prvog stupnja proveo test nepoštenosti sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i da je prilikom ocjene elemenata potrebnih za utvrđenje njezine valjanosti pravilno utvrdio da je predmetna odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu nepoštena, a time i ništetna.

19. Direktiva 93/13/EEZ u čl. 3. st. 1. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizišlih iz ugovora, a prema čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

20. Stoga je prvostupanjski sud kroz primjenu mjerodavnih odredaba ZOO i ZZP pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i zaključio da je pobijana odredba Ugovora o kreditu nepoštena i bez definiranih parametara promjenjivosti kamatne stope, te protivna načelu savjesnosti i poštenja i da je kao takva dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka.

21. Visina preplaćenih iznosa pravilno je utvrđena financijskim vještačenjem koje je sud prvog stupnja kao stručno i obrazloženo prihvatio u cijelosti. Jednako tako, materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO pravilno je primijenjeno kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 17.140,34 EUR/129.143,89 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, koji je tuženik stekao bez osnove na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu. Zato neutemeljeno žalitelj u žalbi tvrdi da su zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose dosuđene od dana dospijeća anuiteta do isplate, jer to ne proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, niti iz sadržaja pobijane presude.

22. Prigovor zastare uz valjane je razloge utvrđen neosnovanim. Naime, u vezi s pitanjem početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je u konkretnom slučaju ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena u ovom postupku, to nije došlo do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

23. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP, te toj odluci žalitelj u žalbi određeno ne prigovara.

24. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem odredbi čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 4. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš