Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-510/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužitelja LV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Moravec, odvjetnici u Varaždinu, Braće Radića 6, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Pisarnica Varaždin, Kapucinski trg 5/1, radi utvrđenja i isplate, nakon 30. siječnja 2025., održane glavne i javne rasprave u prisutnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja te punomoćnice tuženika, 4. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli iz čl. 7. Ugovora o kreditu, br. 320-50-3444089 od dana 5.5.2006. solemniziran od strane javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek dana 9.5.2006. broj OU 536/2006-1, temeljem kojeg je obveza vraćanja predmetnog kredita ugovorena na način da se „kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećom na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita" sklopljenom između tužitelja ĐV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s jedne strane te tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, 1000 Zagreb, s druge strane.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, 1000 Zagreb, da tužitelju ĐV, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.111,10 EUR (slovima: dvijetisućestojedanaesteura i desetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koja od 1.1.2008. pa do 30.6.2011. teče po stopi od 14% godišnje, od 1.7.2011. pa do 31.7.2015. po stopi od 12% godišnje, od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos od 8,79 EUR s kamatom od 31. prosinac 2009. do plaćanja

- na iznos od 13,45 EUR s kamatom od 31. siječanj 2010. do plaćanja

- na iznos od 14,25 EUR s kamatom od 28. veljača 2010. do plaćanja

- na iznos od 25,02 EUR s kamatom od 31. ožujak 2010. do plaćanja

- na iznos od 21,02 EUR s kamatom od 30. travanj 2010. do plaćanja

- na iznos od 21,68 EUR s kamatom od 31. svibanj 2010. do plaćanja

- na iznos od 17,57 EUR s kamatom od 30. lipanj 2010. do plaćanja

- na iznos od 21,42 EUR s kamatom od 31. srpanj 2010. do plaćanja

- na iznos od 33,36 EUR s kamatom od 31. kolovoz 2010. do plaćanja

- na iznos od 39,07 EUR s kamatom od 30. rujan 2010. do plaćanja

- na iznos od 31,90 EUR s kamatom od 31. listopad 2010. do plaćanja

- na iznos od 31,64 EUR s kamatom od 30. studeni 2010. do plaćanja

- na iznos od 39,33 EUR s kamatom od 31. prosinac 2010. do plaćanja

- na iznos od 47,70 EUR s kamatom od 31. siječanj 2011. do plaćanja

- na iznos od 47,83 EUR s kamatom od 28. veljača 2011. do plaćanja

- na iznos od 46,77 EUR s kamatom od 31. ožujak 2011. do plaćanja

- na iznos od 43,71 EUR s kamatom od 30. travanj 2011. do plaćanja

- na iznos od 72,38 EUR s kamatom od 31. svibanj 2011. do plaćanja

- na iznos od 55,00 EUR s kamatom od 30. lipanj 2011. do plaćanja

- na iznos od 50,01 EUR s kamatom od 31. srpanj 2011. do plaćanja

- na iznos od 48,08 EUR s kamatom od 31. kolovoz 2011. do plaćanja

- na iznos od 48,08 EUR s kamatom od 30. rujan 2011. do plaćanja

- na iznos od 67,40 EUR s kamatom od 31. listopad 2011. do plaćanja

- na iznos od 59,30 EUR s kamatom od 30. studeni 2011. do plaćanja

- na iznos od 59,96 EUR s kamatom od 31. prosinac 2011. do plaćanja

- na iznos od 57,58 EUR s kamatom od 31. siječanj 2012. do plaćanja

- na iznos od 59,83 EUR s kamatom od 29. veljača 2012. do plaćanja

- na iznos od 53,99 EUR s kamatom od 31. ožujak 2012. do plaćanja

- na iznos od 65,14 EUR s kamatom od 30. travanj 2012. do plaćanja

- na iznos od 63,55 EUR s kamatom od 31. svibanj 2012. do plaćanja

- na iznos od 64,87 EUR s kamatom od 30. lipanj 2012. do plaćanja

- na iznos od 52,42 EUR s kamatom od 31. srpanj 2012. do plaćanja

- na iznos od 53,99 EUR s kamatom od 31. kolovoz 2012. do plaćanja

- na iznos od 63,95 EUR s kamatom od 30. rujan 2012. do plaćanja

- na iznos od 62,35 EUR s kamatom od 31. listopad 2012. do plaćanja

- na iznos od 62,88 EUR s kamatom od 30. studeni 2012. do plaćanja

- na iznos od 51,20 EUR s kamatom od 31. prosinac 2012. do plaćanja

- na iznos od 64,87 EUR s kamatom od 31. siječanj 2013. do plaćanja

- na iznos od 63,68 EUR s kamatom od 28. veljača 2013. do plaćanja

- na iznos od 58,50 EUR s kamatom od 31. ožujak 2013. do plaćanja

- na iznos od 59,30 EUR s kamatom od 30. travanj 2013. do plaćanja

- na iznos od 188,28 EUR s kamatom od 31. svibanj 2013. do plaćanja sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.831,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. veljače 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate i utvrđenja ništetnom odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 5.5.2006., broj Ugovora 320- 50-3444089, a kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 20.251,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita. Navodi da je kredit utrošio za kupnju osobnog vozila koje je koristio za osobne potrebe i da taj Ugovor predstavlja potrošački kredit, time da je u čl. 7. Ugovora sadržana odredba o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak i ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Međutim, da tuženik nije obavijestio tužitelja kao potrošača o svim parametrima nužnim za donošenje informirane i valjane odluke o valuti u kojoj se uzima kredit, a osobito o valutnim rizicima povezanim uz švicarski franak, razlozima zašto se kredit veže uz valutu koja nije službena valuta RH niti je domicilna valuta tužitelja ili tuženika, naprotiv, navodeći da se radi o sigurnoj valuti i da je upravo predmetni kredit najpovoljniji za tužitelja. Takvim postupanjem da je tuženik rizik promjene vrijednosti valute u cijelosti prebacio na tužitelja koji je anuitete otplaćivao u hrvatskim kunama. Tužitelj da nije ekonomski stručnjak niti je imao formalno ekonomsko obrazovanje, za razliku od tuženika koji zapošljava stručnjake različitih specijalističkih znanja zadužene i za procjenu kretanja cijene novca u budućem razdoblju. Zbog toga da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne i ne proizvode pravne učinke, pozivajući se i na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te odluku Visokog trgovačkog suda RH, Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ne osporava činjenicu zaključenja Ugovora o kreditu između stranaka. Međutim, ističe da je Ugovor sklopljen sukladno čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a kojim su propisani bitni sastojci Ugovora o kreditu. Osporava da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a posljedično i ništetna, obzirom je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti. Ističe da je o svim rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja prilikom sklapanja Ugovora i da je tužitelj po vlastitom izboru odabrao valutnu klauzulu CHF i da to predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama. Ističe da nikako nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF kao ni bilo koje druge valute, a ugovaranjem valutne klauzule da je tužitelj također preuzeo valutni rizik. Slijedom toga da je postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja jer se o pojedinačnim ugovornim odredbama pa i o spornoj pregovaralo. Tuženik ističe prigovor zastare pozivom na odredbu čl. 226. Zakona o obveznim odnosima te smatra da nema mjesta primjeni odredaba Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove. Također se protivi pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u slučaju Franak jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već potrošači svoje navode o povredi njihovih prava moraju zasebno dokazivati. Osporava u cijelosti visinu tužbenog zahtjeva.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu broj 320-50-3444089 od 5.5.2006., otplatnu tablicu i otplatni plan, knjigovodstvenu karticu tuženik, kontrolni ispis unosa korištenja, zahtjev za kredit, provedeno je financijsko vještačenje te je pročitan nalaz vještaka Centar poslovnih analiza d.o.o. od 28.5.2024. i saslušan je tužitelj u svrhu dokazivanja.

4. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, proizlazi činjenično nespornim da su stranke 5.5.2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 320-50-3444089 koji je 9.5.2006. solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Vajdić-Sevšek iz Varaždina pod brojem OU-536/2006, da je predmetnim ugovorom tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 20.251,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita i da je kredit utrošen za kupnju osobnog vozila. Nije sporno da je u predmetnom članku 7 Ugovora sadržana odredba o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak i da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji je uručen tužitelju po isplati kredita.

5. Sporno je između stranaka da li se o spornoj ugovornoj odredbi (ili o bilo kojoj drugoj ugovornoj odredbi) između stranaka pregovaralo, te je sporno da li je nastupila zastara tražbine, a sporna je i visina tražbine.

6. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženik i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Sukladno čl. 502.a ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

9. Sukladno čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. Polazeći od čl. 502.c ZPP sud je prvenstveno uvidom u predmetni Ugovor o kreditu utvrdio da je tužitelj isti sklopio u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP, a koje svojstvo tuženik tijekom postupka nije ničime osporio, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u rješenju broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača jest na tuženiku koji takav prigovor ističe), a da je tuženik predmetni Ugovor sklopio u svojstvu trgovca u smislu čl. 3. st. 1. ZZP sklapajući predmetni Ugovor u okviru svoje poslovne djelatnosti, da je predmetni Ugovor sklopljen 5. svibnja 2006., dakle unutar razdoblja obuhvaćenog presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. Imajući u vidu navedena utvrđenja sud je temeljem čl. 502.c ZPP vezan za pravna utvrđenja presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. o nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na kamatnu stopu promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te na otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja. Valja napomenuti da u ovome postupku tužitelj ne potražuje naknadu štete, već zahtijeva povrat stečenog bez osnove zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, no da je odredbu čl. 502.c ZPP potrebno tumačiti teleološki, a s obzirom da se zaštita kolektivnih interesa ne može učinkovito ostvariti isključivo gramatičkim tumačenjem čl. 502.c ZPP i njegovom primjenom isključivo u parnicama za naknadu štete (sudska praksa - rješenje Županijskog suda u Varaždinu broj Gž- 63/18 od 27. kolovoza 2018.). Slijedom navedenog, sud nalazi neosnovanim tuženikovo osporavanje učinaka presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u ovome sporu, pri čemu je i irelevantno što se u konkretnom slučaju radi o kreditu za kupnju vozila, a s obzirom da učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. nije ničime ograničen na stambene ili neke druge kredite.

11. Uvidom u priloženi Ugovor o kreditu vidljivo je da se radi o tzv. tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, zbog čega tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj pa se stoga nije posebno pregovaralo s tužiteljem, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Tužitelj u stranačkom iskazu navodi da sa djelatnikom banke uopšte nije razgovarao o pojedinim ugovornim odredbama nego mu je Ugovor bio unaprijed pripremljen, štoviše, da je i potrebnu dokumentaciju za ishođenje kredita nosio u auto kuću u kojoj je kupio osobno vozilo, a ne u banku, dok ga je u banci čekao pripremljen Ugovor kojeg je morao samo ovjeriti kod javnog bilježnika. Iz Ugovora o kreditu i otplatnog plana shvatio je da su rate kredita bile jednake za cijelo vrijeme otplate kredita time da je Ugovor pročitao i razumio odredbe o visini kredita i ratama kredita dok iz samog Ugovora nije mogao shvatiti rizike povećanja tečaja CHF i posljedice koje bi proizašle u samoj otplati.

12. Što se tiče merituma spora, spornim se pokazala osnova i visina tužbenog zahtjeva. Prema čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 47/14, 110/15 i 114/19), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Odredba osporenog članka Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba budući je prilikom ugovaranja iste tuženik propustio tužitelja informirati o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Prije svega, tuženik kao bankarska ustanova nije upozorila tužitelja na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF, također se smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. ZZP-a, jer nije bila razumljiva, tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF, obzirom da cijeli teret ovakvih ugovornih odredaba snosi isključivo tužitelj kao potrošač.

14. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO), propisano je kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15. U odnosu na prigovor zastare valja uputiti na odredbu čl. 225 ZOO-a sukladno kojoj tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare te na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. sukladno kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a isto tako pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.

16. Zastara za potraživanje s osnova povrata preplaćenog temeljem ništetne odredbe o otplati kredita primjenom valutne klauzule u CHF počela je teći 15. lipnja 2018., dok je predmetna tužba podnijeta prije isteka općeg zastarnog roka i to 13. lipnja 2023..

17. Iz nalaza vještaka Centar poslovnih analiza d.o.o. proizlazi da je došlo do razlike kod isplate plaćenih rata kredita osnovnom predmetnog Ugovora, obzirom na to da je došlo do razlike između utvrđenog tečaja na dan isplate kredita i tečaja u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Na temelju anuiteta koje je tužitelj isplatio tuženiku, utvrđuje razliku od više plaćenih 2.246,02 EUR i prikazuje ga u pojedinačnim više plaćenim mjesečnim iznosima počevši od 31. listopada 2008. do zaključno 31. svibnja 2013. godine.

18. Tuženik nije prigovorio nalazu vještaka ni u jednom dijelu. U odnosu na prijedlog tuženika da vještak prilikom izračuna eventualne razlike preplaćenih iznosa uzme u obzir i negativne tečajne razlike, za navesti je da tuženik nije stavio prigovor prijeboja tražbine niti protutužbeni zahtjev zbog čega nije bilo niti osnova da vještak izračuna tzv. negativne tečajne razlike kada je dakle tečaj bio niži u odnosu na tečaj CHF na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Nije sporno u ovoj parnici da je u određenom periodu tečaj CHF u kunama bio za tužitelja povoljniji i da je na ime anuiteta plaćao niže iznose od onih utvrđenih na temelju tečaja CHF u kune u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Točno je da svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev kod ništetnih ugovora te kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, međutim, osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva je da se takav zahtjev pravilno postavi i istakne, a što tuženik nije učinio (tako i Vrhovni sud u odluci Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

19. Tužitelj također nema primjedbe na nalaz vještaka te je i tužbeni zahtjev u pogledu tijeka zateznih kamata, uskladio sa nalazom vještaka, dok je glavnični iznos ostao isti, time da veći preplaćeni iznos prema nalazu vještaka od 134,92 EUR u odnosu na tužbeni zahtjev, tužitelj oduzima od najstarijih mjesečnih rata tako da zateznu kamatu traži od 31. prosinca 2009. godine pa nadalje, upravo prema nalazu vještaka. Tako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.

20. Sukladno čl. 29. st. 1. ZOO-a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, dok visina zateznih kamata proizlazi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako se tuženik kao sastavljač ništetnih odredbi smatra nepoštenim stjecateljem, to mu je naloženo isplatiti zakonske zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od datuma njihove uplate, a kako su isti utvrđeni nalazom vještaka Centar poslovnih analiza d.o.o..

21. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava podnesaka od 21.8. i 20.12.2023. te 23.9.2024., zastupanja na raspravi 9.4.2024. i 30.1.2025. u iznosima od po 200,00 EUR, PDV 300,00 EUR i trošak vještačenja 331,80 EUR ili ukupno 1.831,80 EUR.

Varaždin, 4. veljače 2025.

Sutkinja

Karmen Ošpuh

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1) Punomoćnica tužitelja – Ivana Moravec, odvjetnica u Varaždinu, Braće Radića 2) Punomoćnici tuženika – OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Pisarnica Varaždin, Kapucinski trg 5/I