Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj:Kž-361/2024-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Siniše Pleše kao predsjednika vijeća, te Lidije Vidjak i Jasne Smiljanić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vere Šinogl kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog FB, zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., i 126/19., – u daljnjem tekstu: KZ/11) odlučujući povodom žalbi Općinskog državnog odvjetnika u Rijeci i okrivljenika, podnesenih protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj: K-450/2014. od 13. veljače 2024., u javnoj sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i okrivljenog FB kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom proglašen je krivim okrivljeni FB zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavak 1. KZ/11, činjenično opisano izrekom presude, pa je na temelju odredbe članka 118. stavak 1. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci i na temelju odredbe članka 56. KZ/11 okrivljeniku je izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.
2. Na temelju odredbe članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. - dalje u tekstu: ZKP)
u vezi s odredbom članka 145. stavka 2. točke 1. i 6. ZKP okrivljeni FB je dužan podmiriti troškove kaznenog postupka i to putni trošak za svjedoka u iznosu od 97,95 eura (devedeset i sedam eura i devedeset i pet centi), trošak sudsko medicinskog vještačenja u iznosu od 453,15 eura (četiristo pedeset i tri eura i petnaest centi) i paušalnu svotu u iznosu od 500,00 eura (petsto eura), sve u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.
3. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni. U žalbi je predložio da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljeniku izrekne stroža kazna.
4. Žalbu je podnio i okrivljenik putem branitelja Gorana Marjanovića, odvjetnika iz Rijeke, ne navodeći žalbene osnove zbog kojih pobija prvostupanjsku presudu, ali iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona. U žalbi je predložio da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno je branitelj okrivljenika zatražio da se njega i okrivljenika obavijesti o sjednici vijeća, međutim, okrivljenik i branitelj nisu pristupili sjednici vijeća uz obavijest da neće pristupiti sjednici te su predložili da se sjednica održi u njihovoj odsutnosti.
5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
6. Spis je u smislu odredbe članka 474. stavak 1. ZKP dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
7. Žalbe nisu osnovane.
8. Nije u pravu okrivljenik kada je žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.
9. U žalbi se ističe da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji se odnose na subjektivno obilježje djela za koje je okrivljenik proglašen krivim.
10. Međutim, suprotno tvrdnjama okrivljenika, prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi dao razloge o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni. Naime, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude (točka 27 presude) navodi da je tijekom postupka utvrđeno da je okrivljenik svojim postupanjem ostvario kako objektivne tako i subjektivne elemente kaznenog djela, a u odnosu na subjektivni element ističe da je okrivljenik postupao sa neizravnom namjerom (dolus indirectus) jer je okrivljenik bio svjestan da zadavanjem dva udarca u predjelu glave oštećeniku može nanijeti tešku tjelesnu ozljedu te da je unatoč toj svijesti ipak pristao na mogućnost nastanka takve tjelesne ozljede. Dakle, suprotno tvrdnjama okrivljenika prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi dao razloge o toj odlučnoj činjenici, zbog čega nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP.
11. Nadalje nije u pravu okrivljenik niti kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
12. U žalbi okrivljenik ističe da je prvostupanjski sud činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrdio zbog manjkave analize izvedenih dokaza kako pojedinačno tako i u svezi s ostalim dokazima, osobito stoga što sud zanemaruje nedosljednost između iskaza oštećenika i svjedoka RB, a naglašava razliku u iskazima svjedoka obrane. Ističe da pogrešno prvostupanjski sud ne prihvaća obranu okrivljenika u dijelu gdje navodi da se branio od oštećenika, za kojeg okrivljenik tvrdi da ga je udario dva puta u glavu, međutim, da se radi o odstupanjima u iskazu oštećenika, zbog čega da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.
13. Međutim, suprotno tvrdnjama okrivljenika, prvostupanjski sud je činjenično stanje u ovom postupku pravilno i potpuno utvrdio u odnosu na sve odlučne činjenice kada je utvrdio da je okrivljenik počinio kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavak 1. KZ/11 na način i pod uvjetima kako je to navedeno u izreci pobijane presude.
14. Okrivljenik u svojoj obrani ne spori da je dva puta udario u glavu oštećenika međutim, da se zapravo "branio" od oštećenika jer da je zaključio da će oštećenik "krenuti" prema njemu i da je bilo pitanje "ili jedan ili drugi" zbog čega da se prestrašio i u tom trenutku je zadao udarac oštećeniku nakon čega je pobjegao.
15. Suprotno obrani okrivljenika iskazuje oštećeni FBI kao i svjedok RB. Naime, iz iskaza oštećenika proizlazi da je u inkriminirano vrijeme čekao pred WC, a iza njega da je stajao svjedok RB te dok su čekali nekih desetak minuta, obzirom da je WC bio zatvoren, pri čemu su on i svjedok komentirali što ta osoba tako dugo radi u WC, okrivljenik je izašao iz WC zajedno sa još jednom muškom osobom, nakon čega ga je dva puta šakom udario u području glave, nakon čega je pao na tlo te je izgubio svijest. Iskaz oštećenika potvrdio je svjedok RB osim u dijelu gdje oštećenik iskazuje da je pao niz stepenice dok svjedok F tvrdi da je oštećenik pao na tlo. Oštećenik i svjedok iskazuju istovjetno da nije bilo izgovorenih nikakvih ružnih riječi od strane oštećenika i da je okrivljenik jednostavno nasrnuo na oštećenika.
16. Dakle, iz obrane okrivljenika nesporno proizlazi da je udario oštećenika u glavu, međutim, da se osjećao ugroženim od strane oštećenika jer je po njegovom ponašanju zaključio da bi ga oštećenik mogao napasti. S druge strane iz iskaza oštećenika a i iz iskaza svjedoka RB ne proizlazi da bi oštećenik na bilo koji način prijetio okrivljeniku niti da bi se ponašao na način da ga ima namjeru udariti. Iz navedenog proizlazi da se zapravo okrivljenik poziva da je u konkretnom slučaju postupao u nužnoj obrani.
17. Međutim, suprotno tvrdnjama okrivljenika ispravno prvostupanjski sud zaključuje da okrivljenik u inkriminirano vrijeme nije postupao u nužnoj obrani. Da bi se okrivljenik nalazio u stanju nužne obrane potrebno je postojanje istodobnog ili izravnog predstojećeg protupravnog napada. U konkretnom slučaju to nije utvrđeno, odnosno, ponašanje oštećenika u konkretnom slučaju nije predstavljalo napad ili izravno predstojeći napad da bi okrivljenik trebao primijeniti obranu koja je prijeko potrebna da ga od sebe odbije. Sama činjenica koju okrivljenik u svojoj obrani i u žalbi ističe da je napad ostvaren činjenicom jer je oštećenik pokazivao namjeru da bi krenuo na njega, uz izostanak drugih okolnosti, ne potkrjepljuje u dovoljnoj mjeri navode obrane okrivljenika o postojećem napadu niti o iskazivanju spremnosti za napad na život i tijelo okrivljenika niti da bi bila izazvana konkretna opasnost za okrivljenika. Naime, tek kada bi se utvrdilo postojanje napada ili izravno predstojećeg napada, a što u konkretnom slučaju nije utvrđeno, može se procjenjivati da li je način i opseg postupanja okrivljenika bio nužan za njegovo otklanjanje.
18. Treba napomenuti da činjenica koju ističe okrivljenik da je kod njega stvoren osjećaj ugroženosti nije dovoljna za objektivno utvrđenje da je postojao ili prethodio napad na njega. Uvjerenje okrivljenika o mogućem predstojećem napadu za koji nije uopće utvrđen da je postojao, predstavljalo bi eventualno zabludu postojanja okolnosti koje isključuju odgovornost, što je drugačiji pravni kontekst za ocjenu konkretnog ponašanja okrivljenika koje može imati za posljedicu primjenu odredbi kaznenog zakona koje uređuju zabludu.
19. Stoga, zbog naprijed navedenog, a i iz razloga navedenih u pobijanoj presudi, prvostupanjski sud je činjenično stanje u postupku pravilno i potpuno utvrdio kada je utvrdio da je okrivljenik počinio kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavak 1. KZ/11 na način i pod uvjetima kako je to navedeno u izreci pobijane presude, zbog čega ga je ispravno proglasio krivim i za takova svoja utvrđenja u pobijanoj presudi dao je valjane i logične razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
20. Zbog navedenog nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te u svezi s tim zbog povrede kaznenog zakona.
21. Iako se okrivljenik ne žali zbog odluke o kazni, a kako žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, to je ovaj sud ispitao pobijanu presudu i u tom dijelu.
22. Prilikom izbora vrste i mjere kazne prvostupanjski sud je okrivljeniku cijenio sve one okolnosti koje su od utjecaja da kazna po vrsti i mjeri bude teža ili lakša za okrivljenika (olakotne i otegotne okolnosti) pa mu je kao olakotno cijenio da do sada nije dolazio u sukob sa zakonom dok otegotne okolnosti prvostupanjski sud nije utvrdio.
23. Cijeneći tako ispravno utvrđene olakotne, a izostanak otegotnih okolnosti, prvostupanjski sud je okrivljenika osudio na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci i potom mu izrekao uvjetnu osudu na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo. 24. Naime, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio sve one okolnosti koje su od utjecaja da kazna po vrsti i mjeri bude teža ili lakša za okrivljenika, te je tim okolnostima dao primjeren značaj. Stoga je ocjena i ovog drugostupanjskog suda da će se kaznom na koju je okrivljenik osuđen presudom prvostupanjskog suda, u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.
25. Ispitana je pobijana presuda u smislu odredbe članka 476. stavak 1. ZKP te kako nisu nađene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je odlučiti kao u izreci na temelju odredbe članka 482. ZKP.
U Zagrebu 4. veljače 2025.
PREDSJEDNIK VIJEĆA:
Siniša Pleše
