Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-307/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Mihele Grahovac kao predsjednice vijeća, te Koraljke Bumči i Marjana Garca kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šarić, u kaznenom predmetu protiv optuženog GE, zbog kaznenih djela protiv osobne slobode – nametljivo ponašanje iz članka 140. stavak 1. i dr. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/2021, 114/22, 114/23 i 36/24 – u daljnjem tekstu KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog GE, podnesene protiv presude Općinskog suda u Splitu broj K-1359/2020-113 od 22. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog GE kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Splitu, optuženi GE proglašen je krivim zbog učina dva kaznena djela i to radnjama opisanim pod točkom I.) kazneno djelo protiv osobne slobode – nametljivo ponašanje – djelo opisano i kažnjivo po članku 140. stavak 1. KZ/11, te radnjom opisanom pod točkom II.) kazneno djelo protiv privatnosti – neovlašteno zvučno snimanje i prisluškivanje – djelo opisano i kažnjivo po članku 143. stavak 1. i 2. KZ/11, a sve u svezi članka 51. KZ/11. optuženom GE na temelju članka 51. stavak 1. KZ/11, za svako od počinjenih kaznenih djela utvrđuju se pojedinačne kazne zatvora, i to; za kazneno djelo nametljivo ponašanje, na temelju članka 140. stavak 1. KZ/11, kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, za kazneno djelo neovlašteno zvučno snimanje i prisluškivanje, na temelju odredbe članka 143. stavak 1. i 2. KZ/11, kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci. Nakon toga je optuženi GE na temelju članka 143. stavak 1. i 2. u svezi članka 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci. Potom je na temelju odredbe članka 56. KZ/11 prema optuženiku izrečena uvjetna osuda te se istovremeno utvrđuje da se jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od 2 (dvije) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Na temelju odredbe članka 54. KZ/11 određeno je da će se optuženom GE u slučaju opoziva uvjetne osude uračunati vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. listopada 2020. do 7. siječnja 2021.

2. Na temelju odredbe članka 70. stavak 1. KZ/11 prema optuženom GE se izriče sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana, koja može trajati do isteka roka provjeravanja primjenom uvjetne osude, odnosno najdulje 2 (dvije) godine. Na temelju odredbe članka 73. KZ/11 optuženom GE se izriče sigurnosna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja i uhođenja oštećene ZE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u trajanju od 3 (tri) godine počevši od pravomoćnosti presude, a po proteku polovine trajanja sigurnosne mjere sud može na prijedlog osuđenika obustaviti njeno izvršavanje sukladno članku 73. stavak 3. KZ/11. Prema odredbi članka 58. stavak 5. KZ/11 sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne optuženiku ako bez opravdanog razloga krši obveze koje su mu određene sigurnosnim mjerama izrečenim uz uvjetnu osudu. Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi članka 145. stavak 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 88/22 i 36/24 u daljnjem tekstu: ZKP) optuženi GE dužan je u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude naknaditi trošak kaznenog postupka u iznosu od 700,00 (sedamsto) eura, od čega iznos od 478,80 (četiristo sedamdeset osam eura i osamdeset centi) eura predstavlja troškove provedenog psihijatrijskog vještačenja optuženika, dok iznos od 221,20 (dvjesto dvadeset jedan euro i dvadeset centi) eura predstavlja paušalni trošak.

3. Na temelju odredbe članka 453. točka 1. ZKP-a optuženi GE oslobađa se optužbe da bi 19. svibnja 2020., u [adresa] i [adresa], nezadovoljan poslovnom suradnjom koju je imao s PE, u nakani da je zastraši, istoj dostavio e-mail s privitkom snimljenog razgovora između njega i ME u kojem razgovoru je u više navrata ponovio prijetnje prema ZE, govoreći ME kako je došlo vrijeme da ZE uzme život i svu njenu imovinu, te je potom ZE navedene e-mailove prvi put pročitala krajem kolovoza 2020. što je u tom trenutku kod nje izazvalo strah i bojazan za život i život njoj bliskih osoba, dakle, da bi drugoj osobi ozbiljno prijetio da će je usmrtiti i uništiti materijalni opstanak, pa da bi time počinio kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnju – djelo opisano i kažnjivo po članku 139. stavak 2. KZ/11. Na temelju odredbe članka 149. stavak 1. ZKP-a troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 5. KZ/11 te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava suda.

4. Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o uvjetnoj osudi sa prijedlogom da Županijski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženik po branitelju Ljubi Pavasoviću Viskoviću odvjetniku iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sa prijedlogom da Županijski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. Odgovor na žalbe nije podnesen.

7. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP-a, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

8. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog GE nisu osnovane.

9. Nije u pravu je državni odvjetnik kada ističe bitnu povredu kaznenog postupka koji vidi u odluci suda o trošku kaznenog postupka. Naime, suprotno žalbenom navodu državnog odvjetnika, prvostupanjski je sud razlučio na koji dio presude se odnosi trošak kaznenog postupka koji je u osuđujućem dijelu određen optuženiku, a na koji dio presude se odnosi odluka o trošku koji pada na teret proračunskih sredstava. Naime, nije sporno da je prvostupanjski sud proveo jedan postupak za tri kaznena djela, da bi nakon provedenog dokaznog postupka za neka od kaznenih djela optuženika oglasio krivim, a za jedno od kaznenih djela za koje je terećen - oslobodio od optužbe kao i da je u takvoj situaciji dužan voditi računa što obuhvaća trošak osuđujućeg dijela presude, a što njezinog oslobađajućeg dijela. Dakle, iako u samoj izreci presude nije naznačeno da se trošak odnosi na osuđujući odnosno oslobađajući dio presude, navedeno proizlazi iz samih zakonskih članka koji su posebno naznačeni u osuđujućem odnosno oslobađajućem dijelu presude. Nadalje, osim što je sam trošak kaznenog postupka razlučio u izreci svoje presude, prvostupanjski je sud, doduše šturo ali dostatno, obrazložio u pisanom obrazloženju svoje presude okolnosti na temelju kojih je trošak kaznenog postupka odredio, stoga suprotno navodima državnog odvjetnika u žalbi, nije ostvario proturječje u tom dijelu presude i nije ostvarena zakonska povredu označena članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a.

10. Nadalje, nije u pravu državni odvjetnik kada ističe povredu kaznenog zakona u dijelu koji se odnosi na oslobađajući dio presude u kojem se osvrće na obrazloženje prvostupanjskog suda u pogledu ozbiljne prijetnje. Prvenstveno treba naglasiti da državni odvjetnik propušta imati na umu sadržajni opis radnje kaznenog djela prijetnje na način kako je to opisano činjeničnim opisom, a time i radnju navedenog kaznenog djela kako je to optuženiku stavljeno na teret. Činjeničnim opisom navedeno je naime, da je optuženik u poslanom, prethodno snimljenom razgovoru, naveo „da je vrijeme da ZE uzme život i svu njenu imovinu…” a što je za ZE ”izazvalo strah i bojazan za život i život njoj bliskih osoba“. Dakle, nije sporno da je državni odvjetnik, suprotno onom što ističe u žalbi, činjeničnim opisom optuženiku stavio na teret namjeru prijetnje koja je usmjerena na život i tijelo određene osobe kao kvalificirani oblik kaznenog djela prijetnje, a ne prijetnju da će za njezinu imovinu nastupiti šteta: ”jer će joj (optuženik) istu oduzeti…”, kako to ističe u žalbi. Dakle, kada prvostupanjski sud obrazlaže navedeni oblik prijetnje isti zapravo obrazlaže radnju kaznenoga djela koja je i opisana činjeničnim opisom pa je u takvom činjeničnom opisu irelevantan žalbeni navod da se sadržajno prijetnja može odnositi i na prijetnju u vidu imovinske štete kojom se prijeti određenoj osobi, koju zakon također predviđa kao kvalifikatorni element tog kaznenog djela, jer ona nije niti bila predmetnom propitivanja u prvostupanjskom postupku, već je u središtu propitivanja bila namjera optuženika da izazove ”strah i bojazan za život oštećene i njoj bliske osobe”. Upravo zbog navedenog nije osnovan žalbeni navod da je prvostupanjski sud propustio imati na umu i činjenicu da radnja kaznenog djela prijetnje može biti usmjerena i na ”materijalni opstanak” kako se to u samoj žalbi navodi jer je sud ovlašten tijekom postupka propitivati samo ono što je činjeničnim opisom određenom optuženiku i stavljeno na teret pri čemu nije vezan zakonskim opisom.

10.1. Nadalje, ozbiljna prijetnja napadom na život oštećene ili njoj bliske osobe, kako je to navedeno činjeničnim opisom, kao radnja činjenja kaznenog djela iz članka 139. stavak 2. KZ/11 mora biti takva da iz iste jasno proizlazi da počinitelj najavljuje napad na život ili tijelo osobe prema kojoj je uperen. Slijedom toga, sam osjećaj straha na strani oštećene koji državni odvjetnik također ističe kao razlog da je radnja kaznenog djela prijetnje počinjena nije sam po sebi dostatan, već isti treba biti doveden u svezu sa namjerom počinitelja koja mora biti usmjerena na ustrašivanje ili uznemiravanje, ali i podobna da bi se određena osoba ustrašila. Međutim, suprotno stavu državnog odvjetnika optuženik u audio zapisu (list 2a spisa) upravo kao što to ispravno zaključuje prvostupanjski sud, najavljuje pokretanje sudskih postupaka kojim bi ”oduzeo” imovinu oštećenice. Takve riječi doduše mogu izazvati uznemirenost kod određene osobe, ali ne onu uznemirenost koja bi sadržajno i pravno potpadala pod radnju kaznenog djela prijetnje. Naime, prema stavu ovoga suda kao drugostupanjskog pod kazneno djelo prijetnje trebaju se podvoditi samo one prijetnje, čiji sadržaj upućuje na najavu nekog kaznenog djela, pa u tom smislu i eventualno oštećenje nečije stvari ili imovine, dok prijetnja najavom sudskog postupka usmjerenog na „oduzimanje“ nečije imovine, ne ulazi u kaznenopravni pojam prijetnje napada na život ili tijelo oštećene ili njoj bliske osobe. Zbog navedenog, nije u pravu državni odvjetnik niti u dijelu koji se odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjskog suda.

11. Optuženik u žalbi podnesenoj po branitelju također ističe bitnu povredu kaznenog postupka, koju obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem. Međutim, obrazlažući pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, poziva se između ostalog i na činjenicu da su svi dokazni prijedlozi obrane odbijeni, iz kojeg navoda bi proizlazilo ukazivanje na povredu prava na obranu iz članka 468. stavak 3. ZKP-a. U odnosu na tu činjenicu potrebno je skrenuti pozornost da iako je nesporno da optuženik u kaznenom postupku (između ostalog) ima pravo predlagati dokaze, da samo odbijanje nekih pa čak i svih dokaznih prijedloga obrane samo po sebi ne dovodi do ove povrede zakona o kaznenom postupku. Naime, da bi bila ostvarena navedena povreda zakona potrebno je da je odbijanje tog dokaznog (ili svih predloženih dokaza) prijedloga utjecalo ili moglo utjecati na samu presudu. Dakle, kako je u konkretnom slučaju obrana predloženim dokazima, a isto se ponavlja i u žalbi, nastojala prikazati da je optuženik oštećen nekim ranijim postupanjima oštećene dok je kao knjigovođa vodila trgovačko društvo optuženika, ta okolnost sama po sebi nije od utjecaja na utvrđenje, da li je ili nije optuženik svojim radnjama ostvario sva ili neka kaznena djela koja su mu stavljena na teret. Predmetno stoga što je optuženik pod točkom 1. izreke presude oglašen krivim za kazneno djelo nametljivog ponašanja iz članka 140. stavak 1. KZ/11, a pod točkom 2. izreke presude za kazneno djelo iz članka 143. stavak 1. i 2. KZ/11 - neovlaštenog zvučnog snimanja i prisluškivanja, dok je oslobođen da bi počinio radnju kaznenog djela prijetnje. Dakle eventualni razlozi za određene radnje optuženika kojima isti vrši kaznena djela, u konkretnom slučaju nisu oni koji bi bili od utjecaja na odluku suda da li je neko od kaznenih djela koje se stavljaju na teret optuženiku, ostvareno u svojim bitnim subjektivnim i objektivnim obilježjima.

11.1. Naime, u odnosu na kazneno djelo nametljivog ponašanja sam optuženik ne osporava da je preko aplikacije Whats'up poslao oštećenoj poslao preko 300 poruka, odnosno uputio najmanje 300 poziva odnosno da je slao e-mailove navodeći da je e- mailove oštećenoj ”slao samo na znanje”. Kraj takve obrane optuženika, irelevantan je njegov žalbeni navod da nema dokaza da je zvao oštećenu više od 300 puta. Osim toga, treba naglasiti i da je obranu optuženika vrlo okolnosno prvostupanjski sud doveo u svezu sa pisanom dokumentacijom koja je pročitana tijekom dokaznog postupka, a koja se odnosi na poslane e-mailove (koji također prileže listu 2a spisa na CD-u), dok je namjeru optuženika povezao i sa sadržajem navedene komunikacije, na kraju čega je ispravno utvrdio namjeru postupanja optuženika. Dakle, kao što to i ističe prvostupanjski sud pod točkom 14.1. pisanog obrazloženja svoje presude upravo utvrđena ustrajnost postupanja optuženika, usprkos činjenici da je već i iz samog ponašanja oštećene bilo vidljivo da ista sa njim ne želi nikakav kontakt, ukazuje sa sigurnošću da je optuženik počinio radnju inkriminiranog kaznenog djela kao što je to i utvrdio prvostupanjski sud, zbog čega nema mjesta žalbenim navodima da je u odnosu na to kazneno djelo, činjenično stanje ostalo, bilo pogrešno, bilo nepotpuno utvrđeno.

11.2. Nije u pravu optuženik i kada ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu kaznenog djela neovlaštenog snimanja. Naime, iako u svojoj žalbi ne osporava da je snimio razgovor, isti zapravo kao žalbeni razlog ističe svoje razloge za tu svoju radnju. Međutim, razlozi koje ističe optuženik mogu biti eventualno razmatrani prilikom odluke o kazni a ne prilikom odluke o činjenici kojom se utvrđuje opstojnost tog kaznenog djela, pa se i u pogledu tog kaznenog djela upućuje žalitelja na razloge koje je u odnosu na isto iznio prvostupanjski sud u svojoj presudi.

12. U odnosu na žalbene navode državnog odvjetnika koji se odnose na vrstu i visinu kazne, koje je sud bio dužan razmotriti i na temelju odredbe članka 478. ZKP-a, treba istaknuti da je prvostupanjski sud pod točkama 25-33 pisanog obrazloženja svoje presude, cjelovito i iscrpno obrazložio, zašto upravo navedenu kaznenopravnu sankciju (u svojoj cjelini), smatra primjerenom, dostatnom i svrsishodnom. Dakle, odmjerivši ispravno sve otegotne i olakotne okolnosti na strani optuženika, cijeneći posebice olakotnim činjenicu da je isti otac jednog maloljetnog djeteta u dobi od samo jedne godine, ali i činjenicu da se isti uredno pridržava mjera opreza koje su mu ranije bile naložene i sa oštećenicom više ne uspostavlja kontakt, i ovaj sud kao drugostupanjski, smatra da je kazna na koju je optuženik osuđen, uz izrečenu uvjetnu osudu sa utvrđenim rokom kušnje, upravo je ona kojom će biti postignuta svrha kažnjavanja koja je zakonom određena, u smislu opće i specijalne prevencije koju zakon predviđa. Naime, iako kazna nesumnjivo mora predstavljati društveni prijekor za počinjeno kazneno djelo, ista ne smije biti svojevrsna odmazda za počinjeno kazneno djelo.

13. Budući da nisu utvrđene bitne povrede na koje drugostupanjski sud povodom žabe pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP-a, valjalo je podnesene žalbe na temelju članka 482. ZKP-a u cijelosti odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu, te riješiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 4. veljače 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Gordana Mihela Grahovac