REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2438/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Radovana Raduke, suca izvjestitelja, i Željka Šimića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BIOM d.o.o., OIB: 84323254247, Zagreb, Matije Divkovića 71, kojeg zastupa punomoćnica Željka Rostaš Blažeković, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. u Zagrebu, Iblerov trg 10/VII, protiv tuženika LUČKA UPRAVA PLOČE, OIB: 98749709951, Ploče, Trg kralja Tomislava 21, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Matulić Sumić i partneri d.o.o. u Splitu, Lička 4A, i umješača na strani tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Savska 41/4, radi naknade štete u iznosu od 5.204.322,89 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-98/2019 od 19. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba (što obuhvaća i dopunu žalbe) kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-98/2019 od 19. travnja 2023. u točkama I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 24.885,53 EUR kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva naložiti tuženiku da mu na ime naknade štete naknadi iznos od 5.204.322,89 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, kako je to navedeno u točki I. izreke te presude. Naloženo je tužitelju u roku od 8 (osam) dana platiti tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 149.313,15 EUR (točka II. izreke). Naloženo je tužitelju u roku od 8 (osam) dana platiti umješaču na strani tuženika troškove parničnog postupka u iznosu od 39.816,84 EUR (točka IV. izreke).

2. Tako je prvostupanjski sud odlučio jer je tuženik svoju obvezu ispunio i omogućio pristup susjednim česticama davanjem suglasnosti, drugom strateškom dokumentacijom i davanjem dozvole Ugovorom o koncesiji, a s druge strane, tužitelj nije direktno od tuženika kao ugovorne strane niti zatražio dozvolu ili druge odgovarajuće mjere za primjereni pristup česticama u svrhu obavljanja radova, primopredaje opreme, pregleda lokacije i slično ukoliko je bilo potrebno, već se upustio u komercijalne pregovore s potkoncesionarom koji svakako nije nadležno tijelo niti ugovorna strana Ugovora o koncesiji nego samo drugi potkoncesionar, dakle takav ugovor nije bio nužan za ostvarenje koncesije, a još bitnije, intervencija u ugovor koji je tužitelj želio sklopiti s Adriatic Tank Terminals d.o.o. (ATT) ne predstavlja tuženikovu obvezu, stoga tuženik nije propustio učiniti nešto što je bio dužan učiniti na temelju ugovora ili zakona.

3. Tužitelj u žalbi navodi da se sud prilikom donošenja presude de facto isključivo oslanjao na dio isprava, suštinski potpuno neopravdano zanemarujući dostavljene dokaze u vidu e-mail prepiske, kao i dokazne prijedloge tužitelja koji se odnose na iskaze svjedoka te zastupnika po zakonu tužitelja i zastupnika po zakonu tuženika, iako je potpuno jasno da se upravo značajan dio činjenica trebao utvrditi iz dostavljene e-mail prepiske i iskaza predloženih svjedoka i zastupnika po zakonu stranaka. Stoga, tužitelj smatra da sud u tijeku postupka nije primijenio čl. 8. Zakona o parničnom postupku na odgovarajući način, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, pa navedeno predstavlja relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). Arbitrarnost odlučivanja čini presudu nerazumljivom, čime je ostvarena apsolutno bitna povreda pravila parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Sud je u ovom postupku propustio točno utvrditi da je: i. zakonska i statutarna dužnost tuženika aktivna koordinacija međusobnih odnosa između (pot)koncesionara; ii. tuženik, unatoč pozivu tužitelja, propustio koordinirati i nadzirati rad (pot)koncesionara na koncesijskom području te je u konačnici propustio ispuniti svoje obveze prema tužitelju; iii. takvo propuštanje aktivnog postupanja rezultiralo time da društvo ATT postavlja nerazumne i nemoguće uvjete radi ostvarenja suradnje s tužiteljem stavljajući time tužitelja kao stranku ugovora u neopravdano neravnopravni položaj; iv. zbog neispunjenja obveza tuženika za tužitelja koncesija postala bezvrijedna; v. tužitelj u razvoj projekta koncesije uložio cca iznos od 40.000.000,00 kn te mu je uslijed povrede obveza tuženika tako uložen kapital propao i time je tužitelju nastala stvarna šteta koju potražuje u ovom postupku. Tuženik je obećao da niti jedna treća osoba neće ugroziti ili ometati svojim činom ili propustom tužitelja u njegovom gospodarskom korištenju predmeta koncesije. Propustom tuženika da osigura tužitelju da on može neometano gospodarski koristiti predmet koncesije (na način da izgradi sukladno pravomoćnoj građevinskoj dozvoli i potom stavi u pogon postrojenje za proizvodnju biodizela), takvo obećanje tuženika nije ispunjeno, pa tuženik sukladno izričitoj odredbi Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) odgovara za štetu koja je zbog toga nastala tužitelju. Traži naknadu troškova nastalih u povodu podnošenja žalbe.

4. U pravodobnoj dopuni žalbe tužitelj navodi da bi tužitelj samostalno mogao početi s izvođenjem rekonstrukcije bilo je potrebno s društvom ATT dogovoriti mnoštvo pojedinosti, primjerice kada će tužitelj stupiti u posjed potrebnih zemljišnih čestica, vrijeme izvođenja radova, vlasničkopravne odnose u vezi rekonstruirane infrastrukture, rukovanje postojećom infrastrukturom društva ATT i sl., pa je slijedom toga očito da su se daljnji odnosi između tužitelja i društva ATT morali pobliže urediti kako u konačnici takva rekonstrukcija ne bi bila na štetu bilo koje strane. Sud je pogrešno zaključio da je suština ugovora i odnosa ATT-a i tužitelja bila komercijalna, kako to uporno neosnovano tvrdi i tuženik, jer u konačnici najbitnije komercijalno pitanje - cijenu, bilo je moguće utvrditi i temeljem primjenjive tarife. Upravo su, naime, drugi elementi ugovora s ATT-om bili ključni kako bi tužitelj uopće mogao započeti sa samom gradnjom postrojenja, a to su pitanja vezana uz (i) tužiteljevo stjecanje prava na nesamostalan posjed čestica inače u posjedu ATT-a, a na kojima je tužitelj morao organizirati i financirati izvođenje građevinskih radova bez kojih radova (iako financijski gledano oni predstavljaju manji dio ukupne vrijednosti projekta) cijelo postrojenje nema smisla te (ii) na tim česticama postojeću i novoizgrađenu infrastrukturu - cjevovode tj. postaje li novi cjevovod ATT-a ili tužitelja, tko je i od kada odgovoran za upravljanje i održavanje navedene infrastrukture i slično. Takva pitanja su iznimno važna i apsolutno nisu ni na koji način bila riješena bilo ugovorom o koncesiji, bilo „suglasnostima“ na koje se pozivaju i davatelj koncesije i tuženo tijelo, te stoga navedena pitanja nisu bila tek puka komercijalna pitanja. S obzirom na izričite obveze tuženika preuzete Ugovorom o koncesiji prema tužitelju, te njegove zakonske ovlasti sukladno relevantnim propisima, tužitelj je tijekom 2016. godine kontinuirano upozoravao tuženika na postupanje ATT-a i obveze samog tuženika kao davatelja koncesije sukladno Ugovoru o koncesiji, te tražio ispunjenje takvih njegovih obveza. Unatoč navedenim upozorenjima i molbama, tuženik je propustio primjereno reagirati i izvršiti svoje ugovorne i zakonske obveze prema tužitelju, iako je bio potpuno svjestan da bez navedenog realizacija projekta koncesije nije moguća, što je potvrdio i predstavnik tuženika u prepisci.

5. Tuženik u odgovoru na žalbu predlaže odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu. Traži naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 24.885,53 EUR.

6. Žalba nije osnovana.

7. Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredaba čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama žalbenih navoda, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je našao da je pravilna i zakonita.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete za koju tvrdi da mu je nastala zbog povrede ugovornog odnosa, odnosno propuštanjem tuženika postupiti sukladno ugovornim obvezama uslijed čega trpi štetu u iznosu od 5.204.322,89 EUR, a koji je iznos tužitelj uložio u razvoj projekta koncesije. Tužitelj u bitnom tvrdi da je štetu pretrpio jer mu društvo Adriatic Tank Terminals d.o.o. (ATT) kao potkoncesionar na čestici na kojoj je bio dužan izvršiti radove izgradnje i rekonstrukcije cjevovoda sukladno Ugovoru o koncesiji, nije omogućio pristup na tu česticu, a ni tuženik nije intervenirao sukladno svojim zakonskim, statutarnim i ugovornim obvezama, odnosno nije uložio razumne napore i omogućio mu pristup na tu česticu, a što predstavlja štetnu radnju tuženika. Također, tuženik nije omogućio tužitelju da sklopi, prema tužiteljevoj tvrdnji, daljnji, za projekt koncesije nužan ugovor s ATT-om. Uslijed takvog postupanja, tužitelj nije bio u mogućnosti ni započeti s izgradnjom postrojenja za proizvodnju biodizela te ga posljedično nije ni mogao početi gospodarski iskorištavati.

9. Prvostupanjski sud je ocijenio, a što ni tužitelj ne osporava u žalbi, da je među strankama nesporno, da je:

- 10. prosinca 2014. sklopljen Ugovor o koncesiji kojim je tužitelj dobio koncesiju na području novoosnovane k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a radi izgradnje postrojenja za proizvodnju biodizela i pripadajuće infrastrukture, te se tužitelj obvezao da će u roku od 24 mjeseca od početka radova, a najkasnije 1. veljače 2017., izgraditi postrojenje za proizvodnju biodizela u luci Ploče, odnosno proizvodnu liniju za biodizel kapaciteta 100 000 t/godišnje, rezervoarski prostor za skladištenje biodizela i prostor za prijem ostalih materijala i nusproizvoda, autopunilište za otpremu biodizela i dopremu sirovina, cjevovod za otpremu biodizela i dopremu sirovina, izvršiti rekonstrukciju postojećeg vagon pretakališta, rekonstrukciju postojećeg tankerskog veza u kanalu Vlaška u svrhu instaliranja opreme za prihvat i otpremu s pripadajućim cjevovodima do skladišta na području koncesije, izgraditi neophodne cjevovodne instalacije, crpke, protupožarne instalacije, kontrolnu zgradu, elektroinstalacije, kanalizaciju, prometnice i ostale instalacije i građevine neophodne za funkcioniranje postrojenja te da će u narednih 6 mjeseci od dovršetka gradnje započeti proizvodnju,

- koncesija dana tužitelju na području uprave i nadzora tuženika te je Ugovorom bila predviđena obveza tuženika da omogući podnositelju primjereni pristup svim kopnenim i morskim područjima pod nadzorom davatelja koncesije ili nekog drugog ovlaštenika koncesije u vezi s predmetom koncesije,

- tužitelju od strane Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja 25. veljače 2014. izdana (pravomoćna) lokacijska dozvola u kojoj je navedeno da projekt izgradnje, osim izgradnje tvornice biodizela na k. č. [katastarska čestica], obuhvaća i rekonstrukciju i dogradnju postojećih građevina i infrastrukture, i to na k. č. [katastarska čestica] te da će se za dopremu i otpremu za potrebe postrojenja za proizvodnju biodizela koristiti postojeća infrastruktura u obuhvatu Luke Ploče, a koja je „nužna za provedbu zahvata“, i to postojeći pristan tekućih tereta za brodove, postojeći cijevni mostovi od pristana do lokacije budućeg postrojenja, postojeći cijevni most i kanal za cjevovode benzina i dizela, postojeće punilište vagonskih cisterni i kolosiječnih postrojenja, koje je potrebno rekonstruirati,

- tuženik 24. siječnja 2014. dao izjavu o suglasnosti s rekonstrukcijom postojeće lučke infrastrukturne opreme nužne za provedbu predmetnog zahvata,

- tužitelju od strane Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja 25. siječnja 2015. izdana i (pravomoćna) građevinska dozvola klasa: UP/I-361-03/14-01/36 te su u postupku izdavanja građevinske dozvole, tuženik i ATT dali tužitelju izričitu suglasnost da na česticama k. č. [katastarska čestica] izvrši radove rekonstrukcije i postavljanja cjevovoda kako bi morski vez i vagon pretakalište povezao s postrojenjem za proizvodnju biodizela, te su i tuženik i ATT dali potvrde na glavni projekt,

- u srpnju 2017. tuženik donio odluku o oduzimanju koncesije tužitelju. Sve navedeno ne proturječi stanju spisa.

10. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio, a što također ni tužitelj ne osporava u žalbi, da:

- se člankom 4.5. Ugovora o koncesiji davatelj koncesije obvezao ovlašteniku koncesije i njegovim izvođačima, zastupnicima i predstavnicima bez nepotrebnog odlaganja dozvoliti, od dana stupanja ovog Ugovora na snagu, primjereni pristup svim kopnenim i morskim područjima pod nadzorom davatelja koncesije ili nekog drugog ovlaštenika u vezi s predmetom koncesije u svrhu obavljanja dostave i primopredaje opreme za postrojenje ili u svrhu pregleda lokacije i obavljanja radova kako je potrebno u svrhe ishođenja svake potrebne dozvole ili u bilo koju drugu svrhu kako je potrebno ovlašteniku koncesije da ispuni svoje obveze sukladno ovom Ugovoru,

- su člankom 10. Ugovora o koncesiji stranke ugovorile da će davatelj koncesije obavljati regulatorne funkcije u svrhu nesmetanog odvijanja lučkih operacija,

- su člankom 11.9. Ugovora o koncesiji stranke ugovorile da ovlaštenik koncesije ima pravo gospodarskog korištenja predmeta koncesije te ovo njegovo pravo ne smije biti ugroženo ili ometano nikakvim činom ili propustom bilo koje treće osobe za što isključivo jamči davatelj koncesije,

- se tuženik obratio tužitelju dopisom od 16. veljače 2016. (list 917. i 918. spisa) te je zatražio očitovanje tužitelja o stanju projekta te 24. veljače 2016., tužitelj dostavlja tuženiku očitovanje da je u završnoj fazi zatvaranja financijske konstrukcije projekta, da nema nikakvih promjena u razvoju projekta te da izgradnja kreće u roku od 30 dana (list 916. spisa),

- je 21. studenog 2016. tuženik pozvao tužitelja na rješavanje nastale situacije, a dopisom od 5. prosinca 2016., tužitelj je zatražio zamrzavanje obveze plaćanja koncesijske naknade i izdavanja garancija zbog, kako navodi, neprovođenja Zakona o biogorivima u Republici Hrvatskoj,

- nigdje u tom dopisu tužitelj ne spominje kao problem nemogućnost pristupa na čestice u koncesiji ATT-a,

- je dopisom od 28. prosinca 2016. (list 906. i 907. spisa) tužitelj zatražio od tuženika produljenje roka izgradnje postrojenja, te ponovno naveo da je do kašnjenja projekta došlo isključivo zbog neprovođenja Zakona o biogorivima u Republici Hrvatskoj,

- samo mjesec dana prije isteka roka za okončanje izgradnje postrojenja, 1. veljače 2017., čija izgradnja u tom času nije bila ni započeta, tužitelj u službenoj prepisci s davateljem koncesije uopće ne spominje pristup na čestice u koncesiji ATT-a kao razlog neizgradnje postrojenja,

- je tužitelj tek odgovorom na dopis tuženika 6. veljače 2017. i 1. ožujka 2017. prvi puta iznio stav da mu tuženik nije omogućio primjereni pristup. Ni ta utvrđenja ne proturječe stanju spisa.

11. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pravilno navodi i da iz dopisa i e-mail korespondencije na koju se poziva tužitelj od 8. srpnja 2016., 29. srpnja 2016., 1. rujna 2016., 12. listopada 2016., 13. listopada 2016. i 10. studenog 2016., proizlazi da tužitelj u njima uglavnom pojašnjava problematiku i nužnost sklapanja ugovora s ATT-om te pritom traži od tuženika ostvarivanje sklapanja ugovora s ATT-om. Tuženik nije imao ugovornu obvezu da omogući tužitelju sklapanje dodatnog ugovora s ATT-om, jer to stranke nisu ugovorile, kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud. Pritom valja dodati i da iz samih nacrta ugovora o (skladištenju) i manipulaciji između tužitelja i društva ATT koje je dostavio tužitelj, proizlazi da je predmet tih ugovora bio (skladištenje) i manipulacija sirovinama za proizvodnju biodizela i gotovim proizvodom - biodizelom pa da su se njime prvenstveno trebali regulirati komercijalni uvjeti manipulacije teretom između tužitelja, kao korisnika usluge i ATT-a kao pružatelja usluge, te da se u tim nacrtima ugovora o (skladištenju) i manipulaciji uopće ne navodi „postaje li novi cjevovod ATT-a ili tužitelja“, a što je, prema žaliteljevim tvrdnjama, tim ugovorom trebalo biti ugovoreno i razriješeno. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da u tim dopisima tužitelj ne navodi da mu je konkretno onemogućen pristup česticama već, pored gore navedenog, a kao što je to razvidno iz e-maila od 1. rujna 2016., traži od tuženika i da mu izda koncesiju za obavljanje manipulacije roba, a što bi zapravo podrazumijevalo sklapanje još jednog, novog ugovora o koncesiji, a predmet ovog postupka su eventualna kršenja ugovorne obveze tuženika koja se temelji na sklopljenom ugovoru o koncesiji. U svakom slučaju, omogućavanje tužitelju sklapanja takvih ugovora s ATT-om ili s tuženikom nije bila ugovorna obveza tuženika, a niti obveza tuženika po bilo kojoj drugoj osnovi.

12. Takve, pod točkama 9., 10. i 11. ovoga obrazloženja, izložene i od prvostupanjskog suda pravilno utvrđene činjenice niti tužitelj u žalbi zapravo izričito ne osporava jer ne navodi da bi išta od navedenog bilo nepravilno utvrđeno nego interpretira te činjenice na drugi, prema ocjeni ovoga suda, pogrešan način. Pritom su neosnovani žaliteljevi navodi da prvostupanjski sud u tijeku postupka nije primijenio čl. 8. ZPP-a na odgovarajući način, te da je to bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, pa da je počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Nije ostvarena niti apsolutno bitna povreda pravila parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, kako to također neosnovano ističe žalitelj, a kada se uzmu u obzir, pod točkama 9., 10. i 11. ovoga obrazloženja, izložena činjenična utvrđenja, pravna shvaćanja i navodi prvostupanjskog suda. Naime, prvostupanjski sud je detaljno i na adekvatan način obrazložio sve što je bilo od odlučnog značenja za konačan ishod ovoga spora.

13. Stoga je i ovaj sud suglasan s ocjenom prvostupanjskog suda da je tuženik navedenim radnjama omogućio tužitelju pristup česticama u svrhu izvršenja radova i da gore navedene suglasnosti, uz postojanje ugovora o koncesiji, predstavljaju pravni temelj za stupanje u posjed radi izvođenja radova. Ako su „tuženik i ATT dali tužitelju izričitu suglasnost da na česticama k. č. [katastarska čestica] izvrši radove rekonstrukcije i postavljanja cjevovoda kako bi morski vez i vagon pretakalište povezao s postrojenjem za proizvodnju biodizela“, nejasno je zašto bi ATT to morao učiniti još jednom, sklapanjem novog ugovora s tužiteljem, a s kojim stajalištem tužitelj ustraje i u žalbi. Osim toga, da bi se od tuženika opravdano moglo zahtijevati da poduzme još nešto povrh davanja suglasnosti, prvostupanjski sud je ispravno zaključio da je tužitelj trebao sam uložiti određene napore radi stupanja u posjed sporne čestice, biti odbijen s pristupom i o tome jasno i pravovremeno obavijestiti tuženika.

14. Dakle, sve i da tužitelju nije bio omogućen pristup, tužitelj navedeno nije pravodobno javio tuženiku, već je najprije, u dopisu od 24. veljače 2016., dostavio tuženiku očitovanje da je u završnoj fazi zatvaranja financijske konstrukcije projekta, da nema nikakvih promjena u razvoju projekta te da izgradnja kreće u roku od 30 dana, zatim se, u dopisima navedenim u točki 11. ovoga obrazloženja, pozivao na potrebu sklapanja dodatnog ugovora o skladištenju i manipulaciji s ATT-om, a zatim, u dopisima od 5. i 28. prosinca 2016., citiranim u točki 10. ovoga obrazloženja, da je do kašnjenja projekta došlo isključivo zbog neprovođenja Zakona o biogorivima u Republici Hrvatskoj (za što tuženik dakako ne može biti odgovoran). Naime, tužitelj je tek odgovorom na dopis tuženika 6. veljače 2017. i 1. ožujka 2017., dakle, tek nakon proteka roka za ispunjenje njegove osnovne obveze za izgradnju predmetnog postrojenja, koji je bio 1. veljače 2017., prvi puta iznio stav da mu tuženik nije omogućio primjereni pristup. Tužitelj sve dok nije prestao plaćati koncesijsku naknadu i do neposredno prije nego što mu je tuženik oduzeo koncesiju, nije istaknuo tuženiku da mu je pristup odbijen, a niti da ga je zatražio.

15. Zbog svega navedenog tuženik nije povrijedio niti jednu ugovornu obvezu prema tužitelju, a ne postoji niti odgovornost tuženika za to što tužitelj nije ni započeo s radovima koje se obvezao izvršiti Ugovorom o koncesiji od 10. prosinca 2014. u ugovorenom roku za završetak izgradnje predmetnog postrojenja, a u kojem je razdoblju, osim toga, tužitelj i prestao plaćati koncesijsku naknadu tuženiku.

16. Zato ne postoji ni protupravna niti štetna radnja ili propust tuženika koji bi prouzročili štetu tužitelju u bilo kojem iznosu, pa je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom čl. 342. st. 2., čl. 349. i čl. 1045. ZOO-a, argumentom po suprotnosti, ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim.

17. Pravilna je i odluka o trošku jer je, protivno tužiteljevom shvaćanju, prvostupanjski sud, pravilnom primjenom odredaba čl. 154., čl. 155., čl. 163. i čl. 164. ZPP-a u vezi s odredbama Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje: Tarifa), odredio tuženiku i umješaču na strani tuženika naknadu troškova odvjetničke nagrade za sastav točno određenih podnesaka i zastupanja na određenim ročištima. S tim u vezi, tužitelj neosnovano smatra da se na zastupanje na određenim ročištima nije mogao primijeniti Tbr. 9. t. 1. Tarife. Neosnovan je i tužiteljev žalbeni navod da je prvostupanjski sud, time što mu je odredio naknadu troška za sastav podneska od 5. travnja 2022. koji je doista i postojao, odredio naknadu troška za podnesak koji ne postoji u spisu (samo zbog toga što je tuženik u zahtjevu za naknadu troška naveo pogrešnu godinu sastava toga podneska), te da se sastav tog podneska ne može supsumirati pod Tbr. 8. t. 1. Tarife.

18. Zato je, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno kao u točki I. izreke.

19. Kao pod točkom II. izreke odlučeno je na temelju odredbe čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a jer tuženikov trošak sastava odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje ovoga postupka.

Zagreb, 4. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić