Poslovni broj: P-1584/2020-27

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Nevešćanin, u pravnoj stvari tužitelja TS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zadra protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupane po punomoćnici Bojani Bogdan, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Matulić & Bilić d.o.o. u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave održane i zaključene 17. siječnja 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tužene, te objave 04. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732 da tužitelju TS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.859,29 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to na:

-0,42 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.01.2007. do isplate,

-0,63 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.03.2008. do isplate,

-12,00 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.10.2008. do isplate,

-0,19 EUR počevši od dana koji slijedi danu 30.11.2008. do isplate,

-12,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.12.2008. do isplate,

-14,72 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.01.2009 do isplate,

-15,56 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.02.2009. do isplate,

-12,91 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2009. do isplate,

-13,33 EUR počevši od dana koji slijedi danu 30.04.2009. do isplate,

-9,87 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.05.2009.do isplate,

-6,92 EUR počevši od dana koji slijedi danu 30.06.2009. do isplate,

-7,58 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.07.2009. do isplate,

-9,28 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.08.2009. do isplate,

-9,09 EUR počevši od dana koji slijedi danu 30.09.2009. do isplate,

-7,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.10.2009. do isplate,

-10,51 EUR počevši od dana koji slijedi danu 30.11.2009. do isplate,

-12,72 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.12.2009.do isplate,

-16,28 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.01.2010. do isplate,

-15,35 EUR počevši od dana koji slijedi danu 28.02.2010. do isplate,

-19,95 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.03.2010. do isplate,

-18,95 EUR počevši od dana koji slijedi danu 30.04.2010.do isplate,

-21,05 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.05.2010. do isplate,

-34,97 EUR počevši od dana koji slijedi danu 30.06.2010.do isplate,

-31,99 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.07.2010. do isplate,

-40,02 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.08.2010. do isplate,

-37,44 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.09.2010. do isplate,

-31,97 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.10.2010. do isplate,

-42,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2010. do isplate,

-55,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.12.2010. do isplate,

-46,63 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.01.2011. do isplate,

-49,92 EUR počevši od dana koji slijedi danu 28.02.2011. do isplate,

-45,50 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.03.2011. do isplate,

-46,16 EUR počevši od dana koji slijedi danu 30.04.2011. do isplate,

-63,74 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.05.2011. do isplate,

-64,93 EUR počevši od dana koji slijedi danu 30.06.2011. do isplate,

-80,10 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.07.2011. do isplate,

-72,74 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.08.2011. do isplate,

-64,63 EUR počevši od dana koji slijedi danu 30.09.2011. do isplate,

-63,62 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.10.2011. do isplate,

-62,90 EUR počevši od dana koji slijedi danu 30.11.2011. do isplate,

- 66,46 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.12.2011. do isplate,

-70,21 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.01.2012. do isplate,

-70,50 EUR počevši od dana koji slijedi danu 29.02.2012. do isplate,

-67,98 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.03.2012. do isplate,

-69,23 EUR počevši od dana koji slijedi danu 30.04.2012. do isplate,

-70,40 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.05.2012. do isplate,

-68,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu 30.06.2012. do isplate,

-69,16 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.07.2012. do isplate,

-68,11EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2012. do isplate,

-65,44 EUR počevši od dana koji slijedi danu 30.09.2012.do isplate,

-68,26 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.10.2012. do isplate,

-69,82 EUR počevši od dana koji slijedi danu 30.11.2012.do isplate,

-69,27 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.12.2012. do isplate,

-63,24 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.01.2013. do isplate,

-68,38 EUR počevši od dana koji slijedi danu 28.02.2013. do isplate,

-68,63 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.03.2013. do isplate,

-66,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu 30.04.2013. do isplate,

-60,71 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.05.2013. do isplate,

-60,55 EUR počevši od dana koji slijedi danu 30.06.2013. do isplate,

-61,80 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.07.2013. do isplate,

-64,12 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.08.2013. do isplate,

-67,68 EUR počevši od dana koji slijedi danu 30.09.2013. do isplate,

-65,85 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.10.2013. do isplate,

-66,91 EUR počevši od dana koji slijedi danu 30.11.2013. do isplate,

-68,49 EUR počevši od dana koji slijedi danu 16.12.2013. do isplate po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu, broj ugovora: 9012129905 s nadnevkom 29. studenog 2006. god. ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje kredita.

III. Nalaže se tuženiku Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužitelju TS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 499,95 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 2. prosinca 2006. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 2.390,45 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena, tekućom od dana donošenja ove prvostupanjske odluke, pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi, u bitnom navodi da je 29. studenoga 2006. zaključen s tuženikom Ugovor o kreditu broj 9012129905 koji sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga je valutna klauzula ništetna, slijedom čega je tuženik teretio tužitelja s pozivom na valutnu klauzulu. Nadalje, navodi da mu je tuženik po Ugovoru zaračunao i naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od iznosa kredita i naknadu za osiguranje, a što nije imao pravo zaračunati i naplatiti, a ovo iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo tuženika da tužitelju zaračuna i naplati ove naknade. Ugovor da je u tom dijelu ništetan jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Ugovor je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, prilikom sklapanja Ugovora se o naknadama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je tužitelj terećenjem za naknade stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženika, a da je pri tome sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja. Tuženik je tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. Stoga je tuženik, koji je sastavio Ugovor, dužan vratiti mu stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnom, navodi da tužbu tužitelja treba odbaciti obzirom da je tužbeni zahtjev postavljen protivno odredbi čl. 186. st. 1. ZPP, a ujedno se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti te ističe prigovor zastare i prekluzije isticanja ništetnosti iz čl. 326. st. 2. ZOO. Tuženi u odgovoru ne spori da je zaključen Ugovor o kreditu broj 9012129905 kojim je banka stavila na raspolaganje korisniku kredita iznos od 20.924,36 CHF, te navodi da tužitelj polazi od sasvim pogrešne premise, i to od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos i to po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Navodi da se tužitelj poziva na presudu Trgovačkog suda iz predmeta vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, između ostalog i ovdje tužene banke, navodeći da je ista presuda obvezujuća, a da je istom utvrđena ništetnost valutne klauzule. Međutim, da bi presuda na koju se poziva tužitelj bila obvezujuća za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502. Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete.

2.1. Nadalje da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla i kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne kredite da novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. Budući je temeljem odredbe članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi, a kako je iskazao i Vrhovni sud u svojoj odluci Vs Rev-1990/91, pa da stoga sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi.

2.2. Ističe da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa, kao i u presudi Županijskog suda u Puli, Gž-265/12.

2.3. Nadalje da sukladno uputi HNB-a, ukoliko je potrošački kredit ugovoren prije 2010.g., naknada za prijevremeno djelomično ili ispunjenje obveze iz kredita u cijelosti, naplaćuje se sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren, dok su za potrošačke kredite ugovorene tek nakon 01.01.2010.g. propisana određena ograničenja, pa da navedene odredbe stoga nisu ništetne, pa i traženje isplate tužitelja temeljem navodno ništetnih odredbi u cijelosti neosnovano. A u bitnom navodi da tužitelj ničim nije dokazao da je predmetnu naknadu platio, budući je gore navedeni kredit zatvoren točno nakon 84 mjeseca korištenja istog.

2.4. U odnosu na prigovor zastare navodi da tužitelj u svojem petitu traži isplatu više iznosa, sve uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na pojedinačne mjesečne iznose od dana dospijeća pa do isplate, kao i da potražuje i iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita za koju ne navodi ni kad je plaćena ni u kolikom iznosu, pa da tuženi u odnosu na sve postavljene tužbene zahtjeve ističe prigovor zastare.

2.5. Navodi da predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 25.01.2013., dakle, više od devet godina prije podnošenja tužbe od 09.01.2023, te stoga predlaže sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti pozivom na prekluziju iz čl. 326. st. 2. ZOO. Pravni odnos koji je između tužitelja i tuženika zasnovan zaključenjem predmetnog Ugovora o kreditu 2006. godine u cijelosti je ispunjen od strane obje ugovorne strane (kako Banke kao Kreditora tako i tužitelja kao korisnika kredita), što je u konačnici rezultiralo zatvaranjem istoga 25.01.2013., dakle, više od devet godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Tuženik stoga postavlja pitanje opravdanosti „rušenja“ načela prema kojemu se ugovori trebaju održati na snazi kada je god to moguće („Pacta sunt servanda“) i prekluzije iz čl. 326. st. 2. ZOO uvažavajući da tužitelj ovim postupkom nastoji ostvariti pojedinačni interes koji predstavlja zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, a koja ga prekludira u isticanju ništetnosti odredaba ugovora koji je u cijelosti ispunjen i zatvoren prije podnošenja tužbe tužitelja. Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.c ZPP ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla, a da je ratio zakonske odredbe članka 22. ZOO jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne kredite, novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. Tužitelj da je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu, a da je Ugovor višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije. Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja da je moguće jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju. Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa.

2.6.Tuženik prije svega ističe kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva sama po sebi nije ništetna i nije protivna niti jednom zakonu, pogotovo ako nije prouzročila neravnotežu između potrošača i trgovca, a što uostalom proizlazi i iz Direktive 2014/17 EU Parlamenta i Vijeća, Direktive 2008/48 EZ, Direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, da bi se utvrdilo kako je određena odredba ugovora nepoštena zbog toga što se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati i drugi kvalifikatorni element, a to je da je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nadalje, ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije protivno niti jednom pozitivnopravnom propisu RH, a uzgred rečeno, niti odredbama Ugovora o kreditu iz ZOO, kako pogrešno drži tužitelj. Naime, potpisom i zaključenjem predmetnog ugovora korisnik kredita, a ovdje tužitelj, izjavljuje sukladno čl. 12.t.8. Ugovora da se na sve što nije regulirano predmetnim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaća sve njihove izmjene i dopune. Ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva utvrđena je u visini sukladno internim aktima Banke koji čine sastavni dio predmetnog Ugovora o kreditu, uz naznaku postotka od iznosa realiziranog kredita prema kojem se obračunava a koji je jasan, razumljiv i lako uočljiv. Slijedom navedenoga, predmetne naknade ugovorene su sukladno odredbama ZOO-a, Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i naknadi Banke za usluge o poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama-građanima koji čine sastavni dio Ugovora i na koje je tužitelj izrijekom pristao potpisom istoga. Naposlijetku tuženi predlaže tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbiti kao neosnovan i tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.

3. Tužitelj je podneskom od 19. ožujka 2024 postavio određen zahtjev za isplatu sukladno provedenom vještačenju, te se u tom dijelu, dakle, u dijelu zahtjeva za isplatu, ne radi o preinaci već uređenju tužbe, u smislu odredbe čl. 109. u vezi čl. 186. ZPP, a sve imajući na umu inicijalno postavljeni tužbeni zahtjev, koji je bio neodređen, ali odrediv.

4. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: ugovor o kreditu (l.s.4-8), plan otplate (l.s.8-16), nalaz i mišljenje vještaka financijske struke (l.s.46-52) te saslušao tužitelja kao stranku.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je u osnovan u cijelosti.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.859,29 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos od dospijeća pa do isplate, na ime više plaćenog uslijed promjene tečaja za CHF, kao i da se utvrdi ništetnom odredba ugovora o kreditu u kojoj je uglavljena naknada za obradu kreditnog zahtjeva te isplate iznosa od 499,95 EUR (naknada troška obrade kredita i naknada za osiguranje kredita) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos.

7. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice:

-da su stranke 29. studenoga 2006. zaključile ugovor o kreditu broj 9012129905, kojim ugovorom je, tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit od 20.924,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan isplate,

-da je namjena kredita naznačena u samom ugovoru kupnja osobnog vozila,

-da je ugovoren rok otplate 84 mjeseca, u 84 jednaka mjesečna anuiteta,

-da je tužitelj prijevremeno u potpunosti otplatio predmetni kredit 16. prosinca 2013.

-da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Božene Kačanić, iznos potraživanja tužitelja prema tuženiku na osnovi preplate uslijed promjene tečaja za CHF iznosi 2.859,29 EUR, te da su tužitelju naplaćene naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 192,29 EUR, te naknada za osiguranje kredita u iznosu od 307,66 EUR.

8. Činjenicu da tužitelj ima svojstvo potrošača, ovaj sud nalazi dokazanom na temelju sadržaja predmetnog ugovora i iskaza tužitelja iz kojih proizlazi da je kredit podignut u svrhu kupnje osobnog vozila, dakle, da je tužitelj kao fizička osoba sklopio pravni posao radi realizacije namjenskog kredita, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, njegovoj obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti, pa ovaj sud nalazi da tužitelj ima status potrošača i stoga se isti može pozivati na utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu.

9. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se, i u odnosu na tuženika, utvrđuje da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama istog Zakona („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama ZOO. 10. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

11. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. istog Zakona bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

13. Navedene presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

15. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani govor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

16. Za istaknuti je da u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku je to da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U-III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

17. Sud smatra da su odredbe ugovora u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene što ih čini ništetnima, a ovo stoga jer je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, ovaj sud na temelju izvedenih dokaza nalazi utvrđenim da tuženik nije na transparentan način informirao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Jednako tako zaključuje da se radilo o unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

18. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, pa je na tuženiku bio teret dokaza da su tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu bile dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora pa da je isti informirano odlučio o sklapanju ugovora s takvim odredbama, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao. S druge pak strane tužitelj je u svojem iskazu, kojem sud u cijelosti poklanja vjeru, opovrgnuo tezu tuženika da bi mu bile dane takve obavijesti.

19. Tuženikov prigovor nije osnovan a koji se odnosi na isključenje sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od primjene Direktive 93/13/EEZ, tvrdeći da se radi o dispozitivnoj odredbi pa da je stoga isključena dopustivost kontrole nepoštenosti valutne klauzule.

20. Naime, odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO, nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/11 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

21. Također, prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navod se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u ugovoru tužitelju trebali na transparentan način biti objašnjeni i razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

22. Kako dakle, vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP, slijedom čega su odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.

23. Na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je ovdje slučaj.

24. Tužitelj je dokazao činjeničnu osnovu tužbe da je s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

25. Tužitelj nadalje predlaže da se utvrdi da je predmetni ugovor o kreditu ništetan u dijelu u kojem je uglavljeno da je korisnik kredita obvezan platiti naknadu za obradu kredita, te traži isplatu iznosa od 428,78 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s ove osnove.

26. Nije sporno da odredba čl. 11. st. 3. predmetnog ugovora o kreditu glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,5% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje u visini od 2,00% sukladno Ugovoru o osiguranju kredita“, dok je u čl. 3.3. Ugovora navedeno da se kredit koristi doznakom na račun prodavatelja na osnovi ponude umanjen za iznos naknade iz toč. 11.3. tog Ugovora.

27. Ovaj sud je, kako je to već navedeno, utvrdio da je predmetni ugovor formularni (tipski) ugovor jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih poziva, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora, koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj strani, bilo da su sadržani u formalnom tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

28. Člankom 11.8. spornog ugovora navedeno je da se na sve što nije regulirano predmetnim ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaća sve njihove izmjene i dopune. Iz navedenog, po ocjeni ovog suda, slijedi da se dakle radi o odredbama akata tuženika kao kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, to se po prirodi stvari o istom i ne može pojedinačno pregovarati, što dalje znači, a tuženik suprotno ne dokazuje, da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Dakle, kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik, te se o odredbama ugovora koji se odnose na plaćanje naknada i troškova sukladno odluci tuženika, pa tako i odredbama općih akata banke, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati, to ovaj sud zaključuje da ta odredba ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP, koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetne.

29. Plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 192,29 EUR, što predstavlja 1,5 % od iznosa kredita i naknada za osiguranje u iznosu od 307,66 Eura očito uzrokuju značaju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i odredba prema kojoj je tužitelj u obvezi platiti "sve naknade i troškove" sukladno odluci tuženika o naknadama. S obzirom da se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, jer to ne proizlazi iz provedenog dokaznog postupka, već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, a radi se o odredbama koje su nepoštene u smislu čl. 82. pod točka 11. ZZP, međutim, a tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredbe kojima je uglavljena naknada za obradu kredita i odredbe koja se odnosi na ostale troškove, konkretno naknadu za osiguranje kredita, to je valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu, tj. za iznos od 499,95 EUR kako je odlučeno toč. II i III. izreke presude.

30. Visina tražbine s osnove preplate uslijed promjene tečaja za CHF, u konkretnom slučaju utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka Božena Kačanić, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano, na koje vještačenje u smislu matematičkog izračuna nije bilo primjedbi te ga ovaj sud prihvaća u cijelosti ocjenjujući ga stručnim i objektivnim. Sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost, dok su prigovori tuženika pravne prirode i o njima odlučuje sud.

31. Na temelju citiranog nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da potraživanje tužitelja prema tuženiku na osnovi razlike preplaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF iznosi 2.859,29 EUR uzimajući u obzir samo pozitivne razlike anuiteta.

32. Sud je uzeo u obzir samo pozitivnu razliku prvenstveno imajući na umu predmet ovog spora, tj. zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove, pa stoga po ocjeni ovog suda tužitelj nije dužan vratiti nešto što nije ni stekao. Naime, ocjena je ovog suda da tuženik takvo svoje eventualno potraživanje ne može zahtijevati u ovoj parnici, bez obzira što se radi o novčanom potraživanju, jer je tužitelj kredit otplaćivao u određenim iznosima kako ga je tuženik pozivao, a što znači da tog određenog dana nije tuženiku platio manje novčanih sredstava već upravo onoliko koliko je tuženik od njega zahtijevao, a niži tečaj je također rezultat jednostrane odluke tuženika, u odnosu na kojeg tužitelj nije bio stjecatelj bez osnove, te kao potrošač u poziciju potpunog obeštećenja tužitelj ne bi bio doveden na drugi način, osim potpunom isplatom stvarno uplaćenih i preplaćenih iznosa, sa zateznim kamatama od dana izvršenog plaćanja navedenog iznosa.

33. Neosnovano se tuženik poziva na prigovor prekluzije isticanja ništetnosti iz odredbe čl. 326. ZOO, budući da se u konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, ne radi o zabrani odnosno uzroku manjeg značenja, već upravo o takvoj povredi pravnog poretka i kršenju propisa koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i stoga tužitelj ima pravo na isticanje ništetnosti unatoč tome što je predmetni ugovor nedvojbeno ispunjen.

34. Okolnost da je Ugovor ispunjen prijevremenom isplatom, nije zapreka za utvrđenje ništetnosti njegovih pojedinih odredbi jer tužitelj kao korisnik tog kredita ima pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, među ostalim, i u svrhu ostvarenja kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Ovo i stoga što ništetnost nastupa ex lege i ugovor je ništetan već od trenutka sklapanja, pa takav ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana minorna, a pritom u cijelosti ugovor ispunjen što međutim, nije slučaj u situaciji sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom.

35. Tuženik je, kako je to već navedeno, istakao (i) prigovor zastare tužiteljeve tražbine koji ovaj sud nalazi neosnovanim.

36. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

37. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužiteljevu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule.

38. Predmetna tužba podnesena je 23. rujna 2023., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, pa je iz tog razloga u odnosu na tu tražbinu neosnovan istaknuti prigovor zastare.

39. Što se tiče zahtjeva za isplatom iznosa s osnove naknade za obradu kredita i naknadu za osiguranje kredita, istaći je da je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ove ugovorne odredbe, kako je to prethodno navedeno, od kada teče i zastarni rok za isplatu s ove osnove, pa je i u odnosu na ovaj dio potraživanja tužitelja neosnovan tuženikovo prigovor zastare.

40. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

41. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

42. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

43. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

44. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužitelju platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

45. Nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služio tuženik kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučivano u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju.

46. Odluka o zateznoj kamati donesena je na temelju odredbe čl. 29. ZOO. 47. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa) te odredbi čl. 154. st. 5. ZPP, po kojima je tužitelju valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), sastav podneska od 28.10.2020., 19.03.2024. i 03.01.2025 u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), zastupanja na ročištima od 05.10.2023., 08.11.2023., 19.12. 2024. i 17.01.2025. u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), te pristup na ročište radi objave presude u iznosu od 50 bodova, a sveukupno 850 bodova, što uz vrijednost boda od 2 EUR i PDV čini ukupno 2.125,00 EUR, uvećano za plaćeni predujam u iznosu od 265,45 EUR, što čini sveukupan trošak postupka u iznosu od 2.390,45 EUR, koji trošak mu je dužan naknaditi tuženik, u roku od 15 dana, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, kako je i odlučeno izrekom presude.

Zadar, 04. veljače 2025.

Sutkinja

Maja Nevešćanin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.

DNA:

-Tužitelju po punomoćniku

-Tuženici po punomoćnici