REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-54/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, suca izvjestitelja i Željka Šimića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD VINKOVCI, Bana Jelačića 1, OIB: 67648791479, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, Trnjanska cesta 59, protiv tuženika HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, kojeg zastupa punomoćnica Jelena Sušilović Barić, odvjetnica u Bogdanović, Dolički & Partneri, odvjetničkom društvu d.o.o., Zagreb, Miramarska cesta 24, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3206/23 od 30. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3206/23 od 30. listopada 2024., u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3206/23 od 30. listopada 2024. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 726.702,74 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke presude). Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 82.140,00 EUR, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. listopada 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana, dok je pod točkom III. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 13.690,00 EUR, kao neosnovan.

2. Prvostupanjski sud je utvrdio tužbeni zahtjev neosnovanim, na temelju rezultata dokaznog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14; dalje: ZPP) i primjenom odredaba čl. 2. t. 47. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj: 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14; dalje: ZEK), čl. 27. ZEK-a, čl. 28. ZEK-a i čl. 29. ZEK-a, Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 73/08; dalje: ZEK/08) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 90/11; dalje: ZEK/11), čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15; dalje: ZOO), čl. 1120. ZOO-a, čl. 33. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/09, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12; dalje: ZV), čl. 185. ZV-a, čl. 37. Zakon o izvlaštenju („Narodne novine“ broj: 9/94, 35/94, 112/00, 114/01, 79/06; dalje: ZI), čl. 51. Zakon o izvlaštenju i određivanju naknade („Narodne novine“ broj: 74/14, 69/17, 98/19; dalje: ZION), čl. 6. st. 5. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 31/09, 89/10), čl. 6. st. 7. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 152/11), odredaba Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 151/14), odredaba Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 95/17) i čl. 50. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 55/01 - službeni pročišćeni tekst, 5/14, 85/10 - službeni pročišćeni tekst; dalje: Ustav), prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu naknade za pravo puta. Odluka o troškovima parničnog postupka prvostupanjski sud donio je primjenom čl. 2. ZPP-a, čl. 154. st. 1. ZPP-a, čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 37/22; dalje: Tarifa).

3. Tužitelj pobija presudu u točkama I. i II. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj drugostupanjski sud presudu preinači ili ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz naknadu troškova postupka tužitelju. Traži trošak žalbe u iznosu od 17.668,08 EUR. U žalbi u bitnom navodi kako je ispunjen uvjet iz čl. 28. ZEK-a jer se tuženik, prema vlastitoj izjavi broj: 600/2018 od 3. prosinca 2018. dulje od tri godine koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom bez sudskog spora s tužiteljem. Stoga je prvostupanjski sud na ovu činjenicu pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev - iako je ispunjen uvjet iz čl. 28. ZEK-a da tuženik plati tužitelju naknadu za pravo puta u utuženom razdoblju (kao stečeno bez osnove). Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 4933/2019-2 od 21. ožujka 2023. te odluku ovog drugostupanjskog suda u predmetu poslovni broj Pž-956/2023-2 od 13. veljače 2024. Prvostupanjski je sud donoseći pobijanu presudu pogrešno primijenio čl. 28. ZEK-a.

4. U odgovoru na žalbu tuženik je u cijelosti osporio žalbene navode te ističe da odluka Vrhovnog suda Rev 4933/2019, na koju se poziva tužitelj ne može biti primjenjiva u ovom predmetu i to iz razloga što se u navedenom predmetu ne radi o pravu puta, već o nekoj vrsti zajedničkog poduhvata. U toj pravnoj stvari radi se o dogovoru stranaka, odnosno ugovoru koji nije bio naplatni pravni posao. Zakon o elektroničkim komunikacijama kao i Pravilnik (podzakonski akt za njegovu provedbu) sa svim izmjenama ostavljaju mogućnost strankama za drugačije uređivanje međusobnog odnosa kao što su ga i uredile sklapanjem ugovora. Sve ugovoreno sukladno ugovorima tuženik je uredno podmirio tužitelju. Predlaže da ovaj drugostupanjski sud odbije u cijelosti žalbu tužitelja.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda pravilna i osnovana na zakonu.

7. Prilikom donošenja pobijane presude, prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ocjena je ovog suda da je utvrdio sve okolnosti potrebne za donošenje zakonite i pravilne odluke.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu naknade u iznosu od 726.702,74 EUR, za razdoblje 2013. do 2018. godine i za 316 dana 2018., stečene korištenjem nekretnina u vlasništvu ili pod upravom tužitelja, izvršavanjem ovlasti prava puta bez pravne osnove, po osnovi ispunjenja zakonske obveze plaćanja naknade za pravo puta, podredno po osnovi ispunjenja zakonske obveze plaćanja naknade zbog zakonskog ograničenja prava vlasništva, po osnovi naknade koristi stečene uporabom tuđe stvari u svoju korist ili po osnovi naknade štete u vidu izmakle koristi.

9. Iz dokumentacije u spisu proizlazi a među strankama nije sporno:

- da je tuženik infrastrukturni operator koji je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na zemljištu kojim upravlja tuženik i koje je u njegovom vlasništvu;

- da tuženik koristi elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na ustrojstvenom području tuženika bez sudskog spora s tužiteljem od devedesetih godina prošlog stoljeća;

- da je tužitelj 13. studenog 2018. podnio zahtjev Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (dalje u tekstu: HAKOM) za utvrđenjem infrastrukturnog operatora i naknade za pravo puta;

- da je HAKOM rješenjem klasa: UP/I- 344-03/17-11/2175 urbroj: 376-10-19- 13 od 15. siječnja 2019. utvrdio da tužitelj ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta za nekretnine iz tog rješenja od 13. studenog 2018., odnosno od dana uknjižbe prava vlasništva/suvlasništva na nekretninama iz točke I. u korist Grada Vinkovci ukoliko je ista nastupila nakon 13. studenog 2018.

- da tuženik plaća tužitelju naknadu za pravo puta obračunato prema rješenju HAKOM-a klasa: UP/I-344-03/18-11/962, ur. broj: 376-05-3-19-17 od 8. srpnja 2019.;

- da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovore o osnivanju prava služnosti i Ugovore o pravu građenja (ukupno 19) te da je po navedenim ugovorima tuženik platio tužitelju ugovorenu naknadu i to jednokratno;

- da je Ugovore o pravu služnosti tužitelj otkazao tuženiku 4. veljače 2021.

- da je tuženik pokrenuo sudski spor kojim bi osporio otkaz Ugovora o pravu služnosti.

9.1. Iz podataka vezanih uz ovaj predmet evidentiranih u sustavu eSpis proizlazi da je ovaj drugostupanjski sud u predmetu poslovni broj Pž-2740/2022-2 od 5. svibnja 2022. odbio žalbu tuženika (tužitelja iz ovog predmeta) izjavljenu protiv presude prvostupanjskog sud poslovni broj P-1078/2021 od 5. svibnja 2022. (kojim je prvostupanjski sud odlučivao o tužbenom zahtjevu tuženika iz ovog predmeta) kojom je u točki I. izreke utvrđeno da je otkaz Ugovora o osnivanju prava služnosti od 20. prosinca 2004., klasa: 350-05/04-01/59, urbroj: 2188/01-02-04-6, Ugovora o osnivanju prava služnosti od 12. travnja 2006., klasa: 350-05/05-01/44, urbroj: 2188/01-02-05-4, Ugovora o osnivanju prava služnosti od 7. prosinca 2005. klasa: 350-05/05-01/70, urbroj: 2188/01-02-05-6, Ugovora o osnivanju prava služnosti od 27. prosinca 2005. klasa: 350-05/05-01/76, urbroj: 2188/01-03-05-5, Ugovora o osnivanju prava služnosti od 19. prosinca 2006. klasa: 350-05/06-01/56, urbroj: 2188/01-02-06-4, Ugovora o osnivanju prava služnosti od 10. travnja 2006. klasa: 350-05/06-01/10, urbroj: 2188/01-02-06-3, Ugovora o osnivanju prava služnosti od 7. srpnja 2006. klasa: 350-05/06-01/17, urbroj: 2188/01-02-06-4, Ugovora o osnivanju prava služnosti od 26. lipnja 2006. klasa: 350-05/06-01/21, urbroj: 2188/01-02-06-5, Ugovora o osnivanju prava služnosti od 1. rujna 2006. klasa: 350-05/06-01/32, urbroj: 2188/01-03-06-5, Ugovora o osnivanju prava služnosti od 22. siječnja 2007. klasa: 350-05/06-01/70, urbroj: 2188/01-02-07-4, Ugovora o osnivanju prava služnosti od 10. rujna 2007. klasa: 350-05/07-01/41, urbroj: 2188/01-02-07-4, Ugovora o osnivanju prava služnosti od 10. rujna 2007. klasa: 350-05/07-01/49, urbroj: 2188/01- 02-07-4 i Ugovora o pravu građenja od 3. lipnja 1998.; sadržan u Izjavi o otkazu tuženika od 31. siječnja 2021. neosnovan i bez pravnog učinka.

9.1.1. Protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-2740/2022-2 od 27. rujna 2023. tuženik (tužitelj u ovom predmetu) je podnio prijedlog za dopuštenje revizije koji je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio (Revd 1255/2024-2 od 21. ožujka 2024.).

10. Neosnovan je žalbeni navod o pogrešnoj primjeni materijalnog prava iz razloga koji će biti navedeni u nastavku obrazloženja:

11. Odredbama čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st. 1.).

11.1. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom (st. 2.). Jedan od posebnih slučajeva stjecanja bez osnove je i uporaba tuđe stvari u svoju korist u smislu odredbe čl. 1120. ZOO-a. Jedna od kumulativnih pretpostavki za nastanak izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove koja u svakom konkretnom slučaju mora biti ispunjena je da se radi o stjecanju bez pravne osnove, dakle, o stjecanju koje se ne temelji na pravnom poslu, zakonu i/ili odluci suda ili drugog nadležnog tijela. Navedena pretpostavka u konkretnom slučaju nije ispunjena kao što je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Naime, u konkretnom slučaju nije sporna činjenica da je tuženik infrastrukturni operator koji je prije 2008. godine izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu na nekretninama koje su u vlasništvu tužitelja odnosno kojima tužitelj upravlja i da se njome koristi, niti činjenica da je na svim tim nekretninama tužitelj stekao pravo puta na temelju odredbe čl. 28. st. 1. podst. 2. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj: 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14, 72/17; dalje: ZEK). Tom je odredbom propisana oboriva zakonska presumpcija prema kojoj se smatra da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga Zakona (dakle, na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te na nekretninama u vlasništvu drugih pravnih i fizičkih osoba), pod uvjetom da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja, koji uvjet je u konkretnom slučaju nesporno ispunjen. Prema odredbi čl. 2. t. 52. ZEK-a, pravo puta je: pravo pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme, što obuhvaća i kabelsku kanalizaciju, kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema. Dakle, u trenutku ispunjenja pretpostavki iz čl. 28. st. 1. podst. 2. ZEK-a tuženik je u konkretnom slučaju stekao pravo puta na predmetnim nekretninama na temelju samog zakona pa upravo to zakonom ustanovljeno pravo puta u konkretnom slučaju predstavlja valjanu pravnu osnovu korištenja predmetnih nekretnina.

11.2. Budući da za korištenje predmetnih nekretnina postoji valjana pravna osnova, to u konkretnom slučaju nije ispunjena jedna od kumulativnih pretpostavki iz čl. 1111. ZOO-a za nastanak izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda kako tuženik nije koristio predmetne nekretnine bez pravne osnove pa je već iz tog razloga prvostupanjski sud pravilno utvrdio neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu naknade koristi stečene bez pravne osnove.

12. Osim toga, korištenjem predmetnih nekretnina u spornom razdoblju tuženik nije stekao korist u vidu neplaćene naknade za pravo puta. Naime, u Zakonu o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 73/08; dalje: ZEK/08), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2008., a koji se u konkretnom slučaju primjenjuje kao lex specialis, je bilo propisano da infrastrukturni operator plaća upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta u skladu s odredbama članka 29. toga Zakona, osim ako je infrastrukturni operator ujedno i vlasnik te nekretnine, ili ima koje drugo stvarno pravo na toj nekretnini, ili drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, kojim je utvrđena obveza plaćanja odgovarajuće naknade za korištenje općeg dobra ili nekretnine (čl. 28. st. 4. ZEK/08).

12.1. Tako je odredbom čl. 29. st. 1. ZEK/08 bilo propisano da se za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga Zakona plaća naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta iz čl. 27. ili 28. toga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Hrvatske regulatorne agencije (dalje: HAKOM), pri čemu visina naknade ne može predstavljati nerazmjeran teret za pružanje elektroničkih komunikacijskih usluga i razvoj tržišta elektroničkih komunikacija. Citirana odredba je bila na snazi sve do 10. kolovoza 2011. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 90/11; dalje: ZIDZEK/11) kojim je izmijenjena ta odredba na način da je propisano da se za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga Zakona plaća naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta iz čl. 28. toga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija (čl. 29. st. 1. ZIDZEK/11). Citirana odredba je bila na snazi sve do 22. srpnja 2017. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 72/17; dalje: ZIDZEK/17) kojim je ta odredba izmijenjena na način da su riječi: „naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta“ zamijenjene riječima: „naknada za pravo puta“ (čl. 15. ZIDZEK/17).

12.2. Stoga je tek stupanjem na snagu ZIDZEK/1, odredbom čl. 29. st. 1., propisano da se za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga Zakona plaća naknada za pravo puta iz čl. 28. toga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija.

12.3. Dakle, od stupanja na snagu ZEK/08 1. siječnja 2008. pa sve do 22. srpnja 2017. kada je stupio na snagu ZIDZEK/17, Zakon o elektroničkim komunikacijama je propisivao da je infrastrukturni operator dužan plaćati naknadu za pravo puta tek na temelju izdane potvrde o pravu puta, dakle, nakon izdavanja takve potvrde iz čega slijedi pravilnim utvrđenje prvostupanjskog suda da prije izdavanja takve potvrde tuženik nije bio dužan plaćati naknadu za pravo puta.

12.4. Osim toga, odredbom čl. 6. st. 5. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 31/09, 89/10) je bilo propisano da obaveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te da se naknada mora isplatiti u roku 15 dana od dana zaprimanja potvrde. Citirana odredba je bila na snazi do 4. siječnja 2011. kada je stupio na snagu novi Pravilnik o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 152/11; dalje: Pravilnik iz 2011.) koji je odredbom čl. 6. st. 7. propisivao da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom stjecanja prava puta, odnosno stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 73/08).

12.5. Budući da je ta odredba bila u protivnosti s tadašnjom odredbom čl. 29. st. 1. ZEK/08 kojom je propisana obveza plaćanja naknade za pravo puta tek na temelju izdane potvrde o pravu puta, prvostupanjski sud je pravilno neposredno primijenio zakon, dakle, odredbu čl. 29. st. 1. ZEK/08, a ne odredbu čl. 6. st. 7. Pravilnika iz 2011. kao podzakonskog propisa. U svakom slučaju, citirana odredba čl. 6. st. 7. Pravilnika iz 2011. je brisana Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 151/14) koji je stupio na snagu 27. prosinca 2014. (dalje: Pravilnik iz 2014.). Osim toga, odredbom čl. 4. st. 4. Pravilnika iz 2011. je bilo propisano da je infrastrukturni operator obvezan vlasniku nekretnine, odnosno upravitelju općeg dobra dostaviti jedan izvornik potvrde o pravu puta u roku od trideset (30) dana od zaprimanja potvrde te početi plaćati naknadu utvrđenu u potvrdi o pravu puta. Ova odredba je izmijenjena Pravilnikom iz 2014. na način da je ona postala odredba čl. 4. st. 3. kojom je propisano da infrastrukturni operator mora vlasniku nekretnine, odnosno upravitelju općeg dobra dostaviti presliku potvrde o pravu puta i izvadak iz Tablice 1 koji se na njega odnosi u roku od 30 (trideset) dana od zaprimanja potvrde te početi plaćati naknadu utvrđenu u Tablici 1. te da se obveza plaćanja računa od dana izdavanja potvrde o pravu puta.

12.6. Ova odredba je također izmijenjena Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 95/17) koji je stupio na snagu 2. listopada 2017. na način da je propisano da je infrastrukturni operator obvezan bez odgode obavijestiti vlasnika nekretnine, odnosno upravitelja općeg dobra o izdanoj potvrdi o pravu puta i obvezi plaćanja naknade te započeti plaćati naknadu za pravo puta.

12.7. Dakle, svi Pravilnici o potvrdi i naknadi za pravo puta, osim Pravilnika iz 2011., propisivali su obvezu plaćanja naknade za pravo puta suglasno Zakonu o elektroničkim telekomunikacijama, dakle, da ta obveza nastaje u trenutku izdavanja/zaprimanja potvrde o pravu puta od strane infrastukturnog operatora (tuženika).

12.8. Uzevši u obzir citirane zakonske i podzakonske odredbe, kao lex specialis, žalitelj pogrešno smatra da je obveza plaćanja naknade za pravo puta nastala istovremeno s nastankom prava puta. Navedeno proizlazi i iz rješenja HAKOM-a od 15. siječnja 2019. Pravni status rješenja HAKOM-a nije nikada bio sporan, HAKOM je javnopravno tijelo, donosi upravne akte nakon provedenog upravnog postupka, a među njima mu je u nadležnosti i donošenje rješenja o utvrđenju prava puta.

12.9. Iz svega navedenog proizlazi da infrastrukturni operater nije dužan plaćati naknadu za pravo puta prije nego li je imao priliku upoznati se s njenom visinom i to u slučaju kada je on pokrenuo postupak izdavanja potvrde o pravu puta, od primitka potvrde o pravu puta, a u slučaju kada je vlasnik odnosno upravitelj općeg dobra pokrenuo postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, od trenutka kada je HAKOM zaprimio takav zahtjev (čl. 5. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta). Stoga, pogrešno tužitelj smatra da je obveza plaćanja naknade za pravo puta nastala istovremeno s nastankom prava puta.

13. Uzevši u obzir sve navedeno, prvostupanjski je sud, suprotno žalbenim navodima, pravilno utvrdio kako u slučaju kada je vlasnik odnosno upravitelj općeg dobra pokrenuo postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, kao u konkretnom slučaju, tuženik nije dužan plaćati naknadu za pravo puta za razdoblje prije toga.

13.1. Posljedično svemu naprijed navedenom, tuženik u spornom razdoblju nije stekao korist u vidu neplaćene naknade za pravo puta na teret tužiteljeve imovine jer takvu naknadu u tom razdoblju tuženik nije niti bio dužan plaćati, kao što je to pravilno u obrazloženju pobijane presude naveo prvostupanjski sud.

14. Osim toga, prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima, pravilno utvrdio kako nisu ispunjene sve kumulativne pretpostavke odgovornosti za štetu iz čl. 1045. ZOO-a jer nema protupravnosti u tuženikovom postupanju, odnosno propuštanju.

14.1. Naime, iako je tuženik bio ovlašten na temelju svih pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta podnijeti HAKOM-u zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, u kojoj bi se utvrdila i visina naknade za pravo puta, a izdavanjem/primitkom te potvrde za tuženika bi nastala obveza plaćanja naknade za pravo puta tužitelju, tuženik nije bio dužan podnijeti takav zahtjev.

14.2. Stoga se nepodnošenje takvog zahtjeva ne može smatrati protupravnim zbog čega u tuženikovom postupanju nema protupravnosti pa tužitelj neosnovano zahtijeva isplatu spornog iznosa i po osnovi naknade štete.

15. Pogrešno tužitelj smatra kako je prvostupanjski sud nepravilno primijenio materijalno pravo (posebno čl. 28. ZEK-a) donoseći pobijanu presudu. Naime materijalno pravo kako ga je primijenio prvostupanjski sud u potpunosti je istovjetno s primjenom materijalnog prava u predmetima koji imaju istu činjeničnu i pravnu osnovu a u kojima postoji ustaljena sudska praksa ovoga drugostupanjskog suda iznesena u brojnim predmetima (Pž-4726/2018-2 od 3. prosinca 2019., Pž-606/2019 od 7. prosinca 2020, Pž-7193/2019-2 od 13. listopada 2020., Pž-1049/2019-3 od 5. studenoga 2020.; Pž-4577/2019 od 8. veljače 2021.; Pž-5249/2019-2 od 10. veljače 2021.; Pž-3833-21-2 od 23. studenog 2022, Pž-2680/2023-3 od 13. studenog 2024.). Odstupanje od ustaljene sudske prakse u predmetima u kojima je činjenična i pravna osnova identična kao ona u ovom predmetu dovelo bi do pravne nesigurnosti.

15.1. Neosnovano je pozivanje tužitelja na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 4933/2019-2 od 21. ožujka 2023. jer se u navedenom predmetu ne radi o činjeničnoj i pravnoj osnovi koja je istovjetna s onom u ovom predmetu (u navedenom predmetu radi se o nekoj vrsti zajedničkog poduhvata, odnosno o dogovoru stranaka, odnosno ugovoru koji nije bio naplatni pravni posao), što sve pravilno u odgovoru na žalbu ističe tuženik.

15.2. Neosnovano se poziva tužitelj i na odluku ovog drugostupanjskog suda u predmetu poslovni broj Pž-956/2023 od 13. veljače 2024. iz razloga što je činjenična i pravna osnova u navedenom predmetu različita od one u ovom predmetu. Naime, tužbeni zahtjev u navedenom predmetu ne odnosi se na plaćanje naknade za pravo puta nego na utvrđenje da je neosnovan i bez pravnog učinka otkaz Ugovora T-45- 076/2010 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 1. listopada 2010., kojeg je tuženik izjavio 28. srpnja 2017. te da je tuženik dužan primati ispunjenje tužiteljevih novčanih obveza temeljem Ugovora 45-076/2010 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 1. listopada 2010.

16. Uzevši u obzir navedeno, prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo kada je pobijanom presudom odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

17. Dakle, tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

18. Odluka o trošku nije ispitivana temeljem ovlasti iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, a žalitelj niti ne navodi konkretne razloge zbog kojih bi obračun troškova postupka, kako ga je sačinio prvostupanjski sud bio nepravilan.

19. Zbog toga je valjalo, na temelju odredaba čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi točku I. i II. izreke pobijane presude.

20. U nepobijanom dijelu (točka III. izreke) presuda prvostupanjskog suda je pravomoćna, a temeljem čl. 333. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 348. st. 1. i 2. ZPP-a.

Zagreb, 4. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić