REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-318/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Domagoju Bambir, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d, Zagreb, OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 14. siječnja 2025., u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika Domagoja Bambir, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika NO, odvjetničkog vježbenika, 4. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je dio odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu za kupnju stambenog objekta, broj: 9012240736 zaključenog 23.1.2007. između tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 i tužitelja IO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], a koji glasi „U tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate“, ništetan i bez pravnog učinka.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d, Zagreb, OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da tužitelju IO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 333,51 eura sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. siječnja 2010. do 31. srpnja.2015. po stopi u visini eskontne stope HNB-e koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5% poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 463,28 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 23.1.2007. zaključio Ugovor o kreditu za kupnju stambenog objekta, broj 9012240736 u kunskoj protuvrijednosti 55.000,00 CH, uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,5% godišnje i ugovoreni rok otplate od 240 mjeseci, odnosno 20 godina.

1.1. Navodi da je kredit prijevremeno otplatio u cijelosti 22.1.2010. uplatom iznosa od 50.914,83 CHF, a koji iznos sačinjava preostali iznos glavnice u iznosu od 50.724,34 CHF uvećan za zakonsku zateznu kamatu obračunatu do dana prijevremene isplate kredita u iznosu od 190,49 CHF.

1.2. Ističe da je u članku 10. st.2. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj u slučaju prijevremene otplate kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate koja je prema tadašnjim uvjetima tuženika iznosila 1% od preostalog iznosa glavnice odnosno iznosa glavnice koja se prijevremeno otplaćuje, te kako je neotplaćena glavnica iznosila 50.724,34 CHF, tuženik je tužitelju na dan prijevremene otplate kredita naplatio naknadu u iznosu od 507,24 CHF. Primjenom tečaja CHF na dan 22.1.2010. u odnosu na kunu od 4,9539, naplaćeni iznos naknade od 507,24 CHF odgovara iznosu od 2.512,81 kn ili 333,51 eura.

1.3. Tužitelj ističe da navedeni dio čl. 10. Ugovora o kreditu predstavlja tzv. „izlaznu naknadu“, za koju su Vrhovni sud i Ustavni sud svojom odlukom broj: U-III-3231/22 od 13.7.2023. utvrdili da predstavlja ništetnu ugovornu odredbu, presudivši da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade, pri čemu je nebitno jesu li banke ugovarale točan postotak od preostale glavnice ili su ugovarale da će se naknada naplatiti prema tarifi banke.

1.4. Slijedom, tužitelj kao razloge za ništetnost dijela članka 10. Ugovora o kreditu iznosi argumentaciju iz navedenih odluka jer se ista ima primijeniti na sve identično ugovorene naknade, pa i na predmetnu.

1.5. Ukazuje da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je ta odredba bila ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru i na nju tužitelj kao potrošač nije imao nikakvog utjecaja, te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, neovisno o visini iznosa naknade, a što je u suprotnosti sa čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

1.6. Poziva se i na odredbu članka 1068. st. 3. i 4. ZOO prema kojoj u slučaju prijevremene otplate kredita, korisnik kredita dužan je naknaditi štetu banci samo ako ju je banka stvarno pretrpjela te kako konkretne štete za banke, a tako i tuženika u konkretnom slučaju nije bilo, niti je dokazano na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je za zaključiti da naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata.

1.7. Poziva se i na odredbe Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 101/17) i predlaže da sud utvrdi ništetnom dio odredbe člana 10. Ugovora o kreditu za kupnju stambenog objekta, broj 9012240736 i obaveže tuženika na povrat naplaćene naknade skupa sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana.

2.1. Osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 333,51 EUR na ime neosnovano naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita temeljem predmetnog ugovora o kreditu, sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

2.2. Ističe da je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, da ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije nepoštena, a posljedično niti ništetna, da ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da je ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita transparentna.

2.3. Tuženik navodi kako ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva i da je u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Nadalje, da ona predstavlja naknadu za uslugu tuženika, te da je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama, da Zakon o zaštiti potrošača ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, te da je na temelju ZPK donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite kojim je u čl. 3. dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

2.4. Tuženik ističe da je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023) kreditnim institucijama zabranjeno potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno, djelomično ili u cijelosti, ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu.

2.5. Tuženik se poziva na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kojom se propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora koje odredbe su identične odredbama ZPP-a i koje propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, a posljedično tome i ništetna.

2.6. Poziva se i na praksu Suda EU iz presude od 3. listopada 2019.u predmetu broj C-621/17 i ističe da čak i kada bi odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita zahtjeva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, takva neravnoteža nikako se ne bi mogla smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

2.7. Smatra da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 84. ZZP-a .

2.8. Navodi da je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika i objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima s kojim je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu.

2.9. Tuženik je istakao i prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 333,51 eura jer je navedena naknada plaćena 22. siječnja 2010. a predmetna tužba podnesena 10. srpnja 2024. tako da je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita u zastari temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a budući je istekao petogodišnji zastarni rok.

2.10. Poziva se na stajališta Vrhovnog suda RH od 1.3.2022. prema kojem zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke koje je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovornih odredaba u CHF kreditima u kolektivnom sporu. Jednako tako tuženik osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem.

2.11. Slijedom, predlaže se odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti .

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 10. Ugovor o kreditu za kupnju stambenog objekta broj 9012240736 koja glasi: " U tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate“ te isplata iznosa od 333,51 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 22. siječnja 2010. do isplate.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 23. siječnja 2007. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao Banka, kreditor, sklopili Ugovor o kreditu za kupnju stambenog objekta, broj 9012240736, kojim je kreditor stavio na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 55.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja (članak 1.), uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,55% godišnje (članak 4.1.) i ugovoreni rok otplate od 240 mjeseci (članak 7.1.),

-da je ugovoreno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog ugovorom, u kom slučaju je dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate (članak 10.),

- da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit 22. siječnja 2010.,

- da je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 22. siječnja 2010. u iznosu od 507,24 CHF (tada 2.512,81 kn), odnosno 333,51 eura.

6. Sporno je među strankama da li je odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate, sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja.

7. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu broj 9012240736 od 23. siječnja 2007. (str. 6-11 spisa), u Pregled uplata po kreditu na dan 9.6.2022. (str. 12 spisa), u plan otplate (str. 13 spisa), u knjigovodstvenu karticu (str. 14 spisa), u Opće uvjete poslovanja s građanima od 19.listopada 2004. (str. 25-33 spisa), kao i dokaz saslušanjem tužitelja.

8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

9. U provedenom dokaznom postupku saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je Ugovor o kreditu s tuženikom realizirao u 2007. kada je imao namjeru kupiti stan u [adresa] gdje se namjeravao preseliti, te kako mu je falio dio novčanih sredstava, da je otišao u svoju banku kod koje ima privatno tekući račun i htio realizirati kredit u kunama. Istakao je da mu je u prodajnom razgovoru osobni bankar savjetovala da ne realizira kredit u kunama već u CHF, jer je to najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Nadalje, iskazao je da mu je ponuđeni kredit u cijelosti tada odgovarao zbog visine rate i ugovorenog roka plaćanja i da je znao da će banka ustegnuti određeni iznos za obradu kredita, ali nije bilo govora za što bi se ona trebala potrošiti, nadalje da je nakon nekog vremena naglo počeo rasti tečaj CHF i kamatna stopa zbog čega je odlučio prodati stan koji je kupio i vratiti kredit jer da od mirovine više nije mogao otplaćivati anuitete. Kada je u banci dogovarao prijevremenu otplatu rečeno mu je da će oni izračunati koji iznos mora vratiti za zatvaranje duga i kada mu je predočen iznos shvatio je da je tri godine otplaćivao kredit da bi u konačnici preostalo dugovanje bio identično iznosu koji je realizirao na ime kredita, a misli da je bilo čak i veće jer se nije mogao sjetiti što je banka sve ustegnula prilikom realizacije. Istakao je da je siguran da nije bilo nikakvog razgovora o naknadi za prijevremenu otplatu, niti je bio svjestan da bi ona bila obuhvaćena ugovorom o kreditu te da se jedino razgovor vodio oko visine iznosa za zatvaranje kredita, a nije mu bilo poznato na koji način će se navedeni iznos rasporediti. Bilo mu je bitno samo da zatvorim kredit. Iskazao je da je ugovor pročitao prilikom potpisivanja ugovora ali tada nije imao saznanja za opće uvjete banke, niti ga je netko upozorio na iste. Vjerovao je osobnom bankaru da mu je realizirao najbolji kredit. Nadalje, iskazao je da mu je ugovor bio ponuđen unaprijed sastavljen i da nije imao nikakvih mogućnosti za mijenjanje ugovornih odredbi.

10. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da mu nije pojašnjeno na što će se naknada za prijevremenu otplatu trošiti i zbog čega iznosi 1% od iznosa neotplaćenog glavnog dugovanja koje se prijevremeno vraća, da nije mogao utjecati na njezinu visinu i da je odredba o naknadi bila predviđena u osnovu i visini na unaprijed sačinjenom ugovoru.

11. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužitelja, utvrđeno je da je kredit realizirao radi kupovine stana za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

12. Za istaći je i da tuženik nije osporavao tužitelju status potrošača.

13. Slijedom, ovaj sud smatra da je sporni dio odredba čl. 10. Ugovora o kreditu ništetan u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP) važećem u vrijeme sklapanja ugovora, te i pozivom na odredbe čl. 4. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

14. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

15. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s odredbom o ugovornoj naknadi, niti mu je pojašnjeno kako se ista formira i koji troškovi su njome obuhvaćeni, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini.

16. Na ove okolnosti iz konkretnog ugovornog odnosa tuženik nije predložio niti jedan dokaz.

17. Dostavljenim Općim uvjetima poslovanja s građanima od 19.listopada 2004. (str. 25-33 spisa) tuženik nije s uspjehom dokazao da bi korisnike kredita valjano upoznao s naknadama koje su ugovorene u ugovorima u kreditu. Pod točkom 3.8. uvjeta navodi se da se plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva bez ikakve daljnje razrade razloga njezinog plaćanja i namjene zbog koje se naplaćuje.

18. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

19. Pojedine odredbe direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

20. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

21. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

22. Ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o troškovima obrade i prijevremene otplate kredita i tužitelju kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.).

23. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj je po zanimanju viši upravni referent i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.

24. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Naime, odredba čl. 10 Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini prema aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate, prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

25. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je u postupcima vođenim u predmetima zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

26. Kako se o odredbi o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade), sud je odlučio kao pod I. izreke presude.

27. Tužitelj nije osporavao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva ali je osporavao zatražene zakonske zatezne kamate smatrajući da se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem.

28. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO). Kako je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

29. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

30. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatroni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom utvrđena ništetnost dio ugovorne odredbe članka 10. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo, i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

31. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.

32. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev i sud je tužitelju dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

33. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 463,28 eura. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 100,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 28.11.2024. i 14.1.2025. za svako u iznosu od 100,00 eura ili ukupno 200,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 50,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife) i trošak sastava podnesaka od 3.9.2024. kao očitovanja na odgovor na tužbu, u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 450,00 eura.

34. Tužitelju je priznat i plaćeni trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura i isto toliko za presudu, ukupno 13,28 eura.

35. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 463,28 eura. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. izreke presude.

36. Na priznati trošak tuženiku su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa odredbama čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022).

Slavonski Brod, 4. veljače 2025.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Domagoj Bambir, Slavonski Brod,

2. OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i partneri d.o.o., Zagreb.