Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-485/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis kao predsjednika vijeća, Ane Gradišek kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Željke Rožić Kaleb kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupana po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvo Mađarić&Lui u Zagrebu, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1407/2023 od 19. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 4. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1407/2023 od 19. prosinca 2024. u pobijanom dijelu pod toč. 1.I. izreke i u dijelu pod toč. 2.III. izreke, za iznos s kojim tužiteljica nije uspjela u pogledu troškova postupka.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1407/2023 od 19. prosinca 2024. u pobijanom dijelu pod toč. 2.I., II. i III. izreke.

Obrazloženje

1.Prvosutpanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbi zahtjev tužitelja kojim tužiteljica traži da se utvrdi da je Ugovor o kreditu broj: 138-50-4204692 zaključen između tužiteljice i tuženika dana 21.lipnja 2007.godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužiteljici iznos od 20.145,19 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos, pobliže naveden u toč. 1. izreke presude.

Točkom 2. izreke usvojen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se utvrđuje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj: 138-50-4204692 koji su stranke zaključile dana 21.lipnja 2007.godine slijedom čega tužiteljica nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune a koje promjene su nastupile nakon 21.lipnja 2007.godine pa na dalje.

Točkom 2.II. izreke, naloženo je tuženik isplatiti-vratiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 3.971,11 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos pobliže naveden u toč. II. izreke presude. Točkom 2.III. izreke, naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 2.148,17 Eur.

2. Presudu u dijelu pod toč.1.I. i 2.III. izreke pobija tužitelja zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka. Predlaže, preinačiti presudu u pobijanom dijelu i usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te joj dosuditi ukupno zatraženi parnični trošak uveća za trošak žalbenog postupka.

3. Tuženik pobija presudu u dijelu pod toč. 2.I., II. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, a tuženiku naknaditi troškove postupka uvećane za zakonsku zateznu kamatu, te troškove žalbenog postupka.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom sporu te je ocjenom dokaza, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu br. 138-50-4204692 zaključen između tužiteljice i tuženika dana 21.lipnja 2007., na svotu kunske protuvrijednosti od 21.374,19 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan isplate (dalje: Ugovor o kreditu) kao i zahtjev za isplatu preplaćenog u ispunjenju Ugovora o kreditu a zbog cjelovite ništetnosti Ugovora o kreditu.

7. Tužiteljica je nadalje postavila i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim traži utvrditi ništetnom odredbu Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, i dosuditi preplaćene iznose na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

8. Prvostupanjski sud prihvaća dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na ništetnost odredbe valutnoj klauzuli, te sudi tužitelju iznosu od 3.971,11 Eur, koliko prema nalazu i mišljenju vještaka iznosi razlika anuiteta, nastala uslijed promjene tečaja CHF za kune tijekom otplate kredita.

9. Pobijanim dijelom prvostupanjske odluke je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi ništetnim Ugovor o kreditu u cijelosti te joj isplatiti 20.145,19 Eur koja svota se prema nalazu i mišljenju vještaka odnosi na razliku uplate tužiteljice prema tuženiku na ime anuiteta od početka do kraja otplate kredita, jer ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli nije element bez kojeg Ugovor o krditu ne može opstati.

10. Suprotno navodima žalbe tužitelja ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje su bitni sastojci tog Ugovora nema za posljedicu i ništetnost cijelog Ugovora jer je to suprotno odredbi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) koja propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, niti odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

11. Prema odredbi članka 322. stavak 1. ZOO, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (članak 324. stavak 1. ZOO). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (stavak 2. članka 324. ZOO).

12. Ugovorom o kreditu se prema odredbi članka 1021. ZOO banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

13. Ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu se ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. stavka 2. u vezi s člankom 1021. ZOO (iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita).

14. Naime, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženik kao banka stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi.

15. Stoga Ugovor o kreditu, usprkos ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati zbog čega je pravilno prvostupanjska odluka donijeta sukladno materijalnom pravu iz odredbi članka 21. i 22. u svezi s člankom 322. stavkom 1. i člankom 324. stavkom 2. ZOO, kada je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplatu 20.145,19 Eur ocijenjen neosnovanim.

16. Ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe članka 6. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (ČŽ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207) a i Vrhovni sud Republike Hrvatske primjerice u odlukama posl. broj: Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. te Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024.

17. Tako je prvostupanjskom odlukom udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada je tužitelju prihvaćen zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli i dosuđena preplaćena svota u vidu razlika anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja CHF za kn tijekom otplate kredita, čime je uspostavljena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača s jedne stane i zahtjeva za djelotvornim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda s druge odnosno, uspostavljena primjerena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače strane ugovora a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

18. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su stranke dana 21.lipnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj: 138-50-4204692 zaključen između tužiteljice i tuženika kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 21.374,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora), s rokom otplate od 84 mjeseci; da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća; da tuženik prihvaća matematički izračun sudskog vještaka; da je predmetni ugovor o kreditu sastavio tuženik i da je tijekom otplate kredita više puta rastao tečaj CHF; da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje: ZZP/03), jer je kredit digla radi kupnje osobnog vozila za vlastite potrebe. Konačno, utvrđeno je da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu na način da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju.

19. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se pravilno pozvao na presudu Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom je taj sud odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je protivno kako odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i i 29/18 – dalje: ZOO/05).

20. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, te čl. 5. Direktive 03713 EEZ, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je ugovorna odredba koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštena, a time i ništetna, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika, kao nepoštenog stjecatelja na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

21. U posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502. a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, te je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502. c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

22. Suprotno navodima žalbe, uz valjane je razloge prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te je posljedično tome pravilno naloženo tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi.

23. U presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, temeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene valutne klauzule, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

24. Upravo iz tih razloga prilikom sklapanja ugovora o kreditu potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

25. Nije pritom dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

26. Tuženik u žalbi navodi da je tijekom postupka ukazivao da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U pojedinačnim potrošačkim ugovorima banka je ovlaštena tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (čl. 81. st. 2. i čl. 85. ZZP/03.

27. Tuženik u postupku nije dokazao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za nju proizlaze iz ugovora o kreditu i promjeni tečaja CHF, niti je dokazao da je tužitelju kao potrošaču na drugi način dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njezine novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu o valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je za tužitelja bila nejasna i nerazumljiva, jednostrano promijenio obvezu tužitelja kao potrošača promjenom tečaja CHF tijekom otplate kredita, bez da ju je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koji za njega tom odredbom mogu nastati.

28. Izvan rečenog na navode žalbe tuženika nije bilo potrebno odgovarati (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

29. Slijedom iznijetog, valjalo je odbiti žalbe stranaka kao neosnovane i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

30. Tužiteljica i tuženik žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlažu samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen, odnoso prihvaćen i posljedično tome tuženiku dosuđen parnični trošak, odnoso da je tužiteljici trebalo priznati trošak i iznad onog što joj je dosuđenu u toč. 2.III. izreke. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga, potvrđena i odluka o troškovima postupka, sadržana u toč. 2.III. izreke presude.

U Zagrebu, 4. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Andrina Raspor Flis