Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Plemića Borelli 9

Poslovni broj. Gž R-7/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Prosenici, u pravnoj stvari tužitelja ŽO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Mirko Kovač, odvjetnik u Zagrebu, Palmotićeva 50, protiv tuženice ABC, [osobni identifikacijski broj], ..., koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, Zagreb, Slavonska avenija 6, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1351/2023-85 od 5. prosinca 2024., 4. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženice ABC, ..., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 1351/2023-85 od 5. prosinca 2024. u dijelu pod toč. I. izreke u kojem je tuženici naloženo da tužitelju plati trošak parničnog postupka u iznosu od 238,90 eura, zajedno s zakonskim zateznim kamatama u roku od 15 dana (koja se po odredbi čl. 129. st. 5. Zakona o parničnom postupku smatra rješenjem) i u toč. IV. izreke.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom prvostupanjskom presudom odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženoj ABC, ..., [osobni identifikacijski broj], da tužitelju ŽO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 35,98 EUR bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 20,41 EUR od 16. kolovoza 2015. godine izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 15,57 EUR od 16. veljače 2016. godine izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022., određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

te da plati trošak parničnog postupka u iznosu od 238,90 eura, zajedno s zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku od 5. prosinca 2024. pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja u dijelu kojim traži isplatu daljnjeg iznosa na ime razlike plaće u iznosu od 567,25 eura, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama u odnosu na taj iznos.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška za preostali iznos preko dosuđenog.

IV. Odbija se zahtjev tužene za naknadu parničnog troška kao neosnovan.''

2. Protiv uvodno označene presude u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka u dijelu pod toč. I. izreke i u toč. IV. izreke, žalbu je izjavila tuženica, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi ističe kako sud svoju odluku u pobijanom dijelu temelji na tužbenom zahtjevu iz podneska tužitelja od 12. svibnja 2020. u kojem na ime razlike plaće potražuje iznos od 603,23 eura, a ne prema zadnje specificiranom tužbenom zahtjevu, a takvo stajalište suda je pogrešno. Naime, tužitelj je djelomično uspio u parnici, a sud je propustio utvrditi postotak u kojemu je svaka stranka uspjela prema ranije postavljenom i konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Sukladno postotku uspjeha u parnici, sud je trebao utvrditi i nastalu obvezu naknade parničnih troškova. U suprotnom, kada bi se gledala samo osnovanost tužbenog zahtjeva, zakonske odredbe o određivanju postotka uspjeha u parnici i sukladno tome određivanje naknade parničnih troškova, ne bi imale smisla. Dalje navodi kako je prvostupanjski sud previsoko odmjerio parnični trošak jer nije vodio računa da se pojedina parnična radnja računa po vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedine parnične radnje. Tužitelj je označio vrijednost predmeta spora sa 50.000,00 kn/6.636,14 eura, da bi zatim snizio tužbeni zahtjev na 35,98 eura, dakle, povukao je djelomično tužbeni zahtjev za iznos od 6.600,16 eura, te je tuženica za taj iznos uspjela u sporu. Navedenim je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, osobito zato što o odlučnim činjenicama postoji proturječnost, te je odluka o trošku nejasna i proturječna sama sebi i razlozima za donošenje takve odluke, čime je i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Poziva se na odluke Županijskog suda u Splitu, posl. broj: Gž R-816/2020-2 od 16. studenog 2020. i Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž R-1431/2022 od 4. srpnja 2023. Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku odluku u odnosu na troškove parničnog postupka u dijelu pod toč. I. i IV. izreke, ili, podredno, ukinuti odluku u tom dijelu te vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj navodi kako prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredbi iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, niti ostale povrede odredaba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. istog Zakona. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta odluka mogla biti rezultat arbitrarnog postupanja dok se pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi zasniva na pravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava. Također, presuda je u odluci o troškovima parničnog postupka donesena na temelju pravilne primjene čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 4. u vezi s čl. 156. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Dio zahtjeva za parnični trošak koji se odnosi na financijsko vještačenje sud je smatrao osnovanim jer je nastao krivnjom tuženice, a zahtjev tuženice u iznosu od 1.225,00 eura neosnovan, jer bi predstavljao za tužitelja prekomjerni teret, a što bi dovelo do povrede čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci posl. broj Rev- 89/2021-2. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženica podnesenom žalbom pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u dijelu pod toč. I. i pod toč. IV. izreke, a koja se odluka o troškovima u presudi, sukladno čl. 129. st. 5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. – u daljnjem tekstu: ZPP) koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 70/19.), smatra rješenjem.

6. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer rješenje o troškovima parničnog postupka sadržano u presudi nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, valjano je obrazloženo te su u njemu navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama.

6.1. Prilikom ispitivanja predmetnog rješenja o trošku parničnog postupka nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud temeljem čl. 365. st. 2. u vezi čl. 381. istog Zakona pazi po službenoj dužnosti.

7. Prvostupanjskom je presudom u nepobijanom dijelu sud prvog stupnja tuženici naložio da tužitelju na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 35,98 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (toč. I. izreke), odbio preostali dio tužbenog zahtjeva u dijelu kojim tužitelj traži isplatu daljnjeg iznosa na ime razlike plaće u iznosu od 567,25 eura, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama (toč. II. izreke) i odbio zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška za preostali iznos preko dosuđenog (toč. III. izreke), dok je u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke tuženici naložio tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 238,90 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom te u toč. IV. odbio kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška.

8. U obrazloženju odluke o troškovima parničnog postupka sud prvog stupnja poziva se na čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori – broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06. i 2/10. – u daljnjem tekstu: Konvencija) kojim je određeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva, a imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013., zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13) koja se odnosi na parnični predmet u kojem je zahtjev za naknadu štete protiv Republike Hrvatske bio u cijelosti odbijen, smatra da se neovisno o ishodu spora može razmatrati je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo naknadi troškova) i prava tužitelja na temelju čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju. U svjetlu navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava, nalog za plaćanje troškova postupka prema kojem je tužitelj obvezan platiti troškove zastupanja države u državni proračun predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva, a načelo iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, prema kojem onaj tko izgubi spor plaća troškove protivnoj stranici, se samo po sebi ne može smatrati protivnim čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju, pa bi i država čiji proračun nije neograničen trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica (tako i u odlukama Klauz protiv Hrvatske te Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske). Nadalje prvostupanjski sud navodi da smatra kako predmetna tužba nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se može smatrati da je očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na isplatu razlike plaće bilo potpuno neopravdano pogotovo iz razloga što je tek nakon provedenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno činjenično stanje vezano za tvrdnje tužitelja. Također, navodi kako tuženicu zastupa Državno odvjetništvo, čiji se troškovi procjenjuju na temelju odvjetničkih nagrada, iako se isto zapravo financira iz državnog proračuna i samim time nije u istom položaju kao odvjetnik. Tužitelj je gotovo u cijelosti izgubio u sporu te bi tuženica imala pravo na troškove parničnog postupka u iznosu od 1.225,00 eura, koji iznos nije neznatan i za zaključiti je da, kada bi se tuženici dosudio navedeni trošak, ne bi bila postignuta pravična ravnoteža odnosno da plaćanje navedenih troškova zastupanja tuženice po državnom odvjetniku za tužitelja predstavlja prekomjeran teret, a što bi dovelo do povrede čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju. Poziva se i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesen u odluci posl. broj Rev- 89/2021-2. Osim toga, tuženica je tijekom postupka u cijelosti osporavala osnovu tužbenog zahtjeva, zbog čega je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje na osnovi kojeg je utvrđeno pravo tužitelja na isplatu razlike plaće u iznosu od 35,98 eura, pa je taj trošak uzrokovala tuženica svojom krivnjom. Stoga tuženici nije priznao trošak zastupanja po državnom odvjetniku, a tužitelju pripada naknada nastalog troška za provedeno financijsko vještačenje u zatraženom iznosu od 238,90 eura, koji trošak je dužna naknaditi tuženica.

9. Po ocjeni ovog suda, neosnovano tuženica u žalbi ukazuje kako je prvostupanjski sud propustio utvrditi postotak u kojemu je svaka stranka uspjela prema ranije postavljenom i konačno postavljenom tužbenom zahtjevu i sukladno postotku uspjeha u parnici utvrditi obvezu naknade parničnih troškova.

9.1. Naime, tuženici je za odgovoriti kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužitelj u pogledu visine tužbenog zahtjeva u sporu uspio samo s relativno manjim dijelom svog zahtjeva tj. da je postotak uspjeha tuženice nedvojbeno veći, ali da je tuženica tijekom spora u cijelosti osporavala tužbeni zahtjev tužitelja u osnovi i visini, u smislu čega su onda i izvođeni potrebni dokazi radi utvrđenja činjeničnog stanja tj. financijsko-knjigovodstveno vještačenje, što je posljedično dovelo do utvrđenja da određeno dugovanje (u visini dosuđenog iznosa) tuženice prema tužitelju zaista i postoji, na koji način se vođenje postupka ukazuje kao opravdano, te iz čega proizlazi da ne bi bilo osnovano da tužitelj nadoknađuje troškove tuženici.

9.2. Tuženici je za ukazati kako je Europski sud za ljudska prava u više svojih odluka (Čolić protiv Hrvatske, zahtjev br. 49083/18, Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, zahtjev br. 72152/13, Klauz protiv Hrvatske, zahtjev br. 28963/10) izrazio pravno shvaćanje da nametanje znatnog opterećenja nakon završetka postupka može predstavljati ograničenje prava na sud zajamčenog čl. 6 st. 1. Konvencije. Pravilo "gubitnik plaća" koje je sadržano u odredbi čl. 154. st. 1. ZPP može se smatrati legitimnim ograničenjem prava na pristup sudu namijenjenim odvraćanju potencijalnih stranaka od podnošenja neosnovanih tužbi ili iznošenja pretjeranih tužbenih zahtjeva. Međutim, Europski sud za ljudska prava smatra da se takvo ograničenje prava na pristup sudu ne može, samo po sebi, smatrati nespojivim s čl. 6. st. 1. Konvencije ako se njime ne nastoji ostvariti legitiman cilj i ako ne postoji razuman odnos razmjernosti upotrijebljenih sredstva i cilja koji se nastoji postići, te da je iznos troškova ocijenjenih u svjetlu konkretnih okolnosti danog predmeta bitan čimbenik pri odlučivanju je li osoba uživala pravo na pristup sudu. Također, Europski sud za ljudska prava je u navedenim predmetima izrazio stajalište da je podnositeljima zahtjeva nametnut prekomjeran teret jer je (između ostalog) trošak zastupanja države izračunat u iznosu jednakom nagradi odvjetnika iako se državno odvjetništvo financira iz državnog proračuna, pa stoga nije u istom položaju kao i odvjetnik.

9.3. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. broj Rev-89/2021-2 od 2. ožujka 2021. izrazio stav, da, imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013, zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), a koja se odnosi na parnični predmet u kojem je zahtjev za naknadu štete protiv Republike Hrvatske bio u cijelosti odbijen, smatra da se neovisno o ishodu spora može razmatrati je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo naknadi troškova) i prava tužiteljica na temelju čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju . U svjetlu navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava nalog za plaćanje troškova postupka prema kojem su tužiteljice obvezane platiti troškove zastupanja države u državni proračun predstavlja miješanje u pravo tužiteljica na mirno uživanje vlasništva. U svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret.

9.4. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je, bez obzira na činjenicu što je tužitelj u predmetnom sporu uspio samo s manjim dijelom tužbenog zahtjeva, sud prvog stupnja pravilno odredio da je trošak parničnog postupka u iznosu od 238,90 eura (na ime troška vještačenja) dužna podmiriti tuženica te odbio zahtjev tuženice za naknadu troškova, jer bi, imajući u vidu naprijed navedene odluke Europskog suda za ljudska prava, nalog tužitelju za plaćanje znatnih troškova za zastupanje države u državni proračun predstavljalo miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, sve uzevši u obzir da tužba nije bila lišena sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se može smatrati da je bilo neopravdano očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na razliku isplate plaće.

10. Obzirom da ovaj sud smatra kako je odluka suda prvog stupnja u pogledu troškova postupka pravilna i zakonita, valjalo je sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod toč. I. u kojem je tuženici naloženo da tužitelju plati trošak parničnog postupka u iznosu od 238,90 eura i u toč. IV. izreke kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova tj. odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

11. U nepobijanom dijelu pod toč. I., II. i III. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Zadar, 4. veljače 2025.

Sutkinja

Sanja Prosenica