REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-350/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, suca izvjestitelja i Željka Šimića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE iz Zagreba, Mihanovićeva 3, Područna služba u Splitu, Obala kneza Branimira 15, OIB: 84397956623, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-404/2024-5 od 26. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-404/2024-5 od 26. studenoga 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom navedenoj u izreci ove presude prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.201,14 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 11. prosinca 2013. do isplate, iznos od 4.766,77 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 25. veljače 2016. do isplate, iznos od 7.388,10 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2019. do isplate i iznos od 2.269,39 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. ožujka 2022. do isplate. Tako je prvostupanjski sud presudio jer je ocijenio da tužitelj nije dokazao visinu štete koju potražuje u ovom sporu u smislu odredbe članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranima u prometu („Narodne novine” broj: 151/09, 36/09, 75/09 i 152/14), to jest nije predložio izvođenje dokaza (poput financijsko-knjigovodstvenog vještačenja) na temelju kojih bi sud mogao utvrditi visinu iznosa mirovine koja bi bila isplaćena osiguraniku JR prema navedenoj zakonskoj odredbi – razlika između invalidske mirovine koju je tužitelj isplaćivao navedenom osiguraniku u utuženom razdoblju i visine invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je iz svih žalbenih razloga. Žalitelj u žalbi u bitnom navodi da se sud u obrazloženju presude pozvao na odredbu članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu te je naveo da taj zakon uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od Zakona o mirovinskom osiguranju koji propisuje odgovornost štetnika odnosno osobe koje odgovaraju za štetnika općenito što nije točno jer Zakon o obveznim osiguranima u prometu uređuje odgovornost za štetu nastalu u prometu, a Zakon o mirovinskom osiguranju uređuje regresnu odgovornost osiguratelja za štetu nastalu isplatom mirovinskih sredstava. Osiguratelj koji pokriva osiguranje vozila štetnika nije izravno odgovoran za ponašanje vozača, ali je povezan s odgovornošću vozača kroz ugovor o osiguranju te snosi odgovornost prema trećim osobama za štetu koju je vozač izazvao do visine osigurane svote. Žalitelj smatra da se Zakon o mirovinskom osiguranju može smatrati primarnim u pogledu odnosa između tužitelja i osiguratelja te stoga derogira odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koje nisu specifične za regresno pravo tužitelja; žalitelj se poziva na odredbe članaka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju prema kojima se žalitelj može regresirati od osiguravajućeg društva za štetu koja je nastala isplatom invalidske mirovine. Zato je sud trebao primijeniti navedene odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, a ne članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Tužitelj ističe da je on treća oštećena osoba bez obzira što nije stranka ugovora o osiguranju i ima izvorno pravo da potražuje naknadu pretrpljene štete od osiguravajućeg društva, a to je propisano člankom 164. Zakona o mirovinskom osiguranju iz 2013. i člankom 965. Zakona o obveznim odnosima. Da nema tog zakonskog ovlaštenja, tužitelj ne bi mogao tražiti naknadu štete od osiguravajućeg društva već isključivo od vlasnika ili korisnika motornog vozila kojim je izazvana prometna nezgoda. Otklanjanjem odgovornosti osiguravajućeg društva za naknadu stvarne štete po članku 161. Zakona o mirovinskom osiguranju iz 2013. primjenom članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ne uvažavajući odredbe članka 22. i 27. stavaka 1. i 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, svi vlasnici/korisnici motornih vozila unatoč tome što su osigurani od odgovornosti za štetu prema trećima odgovaraju tužitelju za puni iznos naknade štete kao i svi ostali štetnici koji uzrokuju invalidnost, tjelesno oštećenje i smrt osigurane osobe čime se osiguravajuća društva stavljaju u povoljniji položaj od drugih obveznika naknade štete. Tumačenje odredbe članka 27. protivno stavcima 1. i 2. i članku 22. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i članku 161. u vezi članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju iz 2013. na način da se otklanja odgovornost osiguravajućeg društva za naknadu štete tužitelju ne samo da je protivno načelima obveznog osiguranja u prometu, već je protivno prvoj, drugoj i trećoj direktivi Europske unije. Žalitelj napominje da će on biti prisiljen potraživati naknadu štete direktno od štetnika te ističe da se gubi iz vida činjenica da on može potraživati naknadu štete i u kapitaliziranom iznosu, a što će štetnika dovesti u stanje dužničkog ropstva odnosno totalnog osiromašenja. Žalitelj stoga predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da uvaži njegovu žalbu, preinači pobijanu presudu i regresni zahtjev tužitelja osvoji kao osnovan.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

3.1. Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Iz spisa proizlazi nespornim da je osiguranik tužitelja JR u prometnoj nezgodi od 21. lipnja 2007. zadobio određene tjelesne ozljede zbog kojih je prema tužiteljevu rješenju broj 222986 od 18. prosinca 2009. tom osiguraniku (u omjeru od 50%) priznato pravo na invalidsku mirovinu. Nadalje, nesporno je i da je osiguranik tužitelja ozljede u predmetnoj prometnoj nezgodi zadobio kao pješak na putu do svog radnog mjesta kao i da je tu nezgodu uzrokovao VR upravljajući motociklom osiguranim kod tuženika, no tuženik je u odgovoru na tužbu isticao doprinos tužiteljeva osiguranika koji je prelazio kolnik izvan obilježenog pješačkog prijelaza te je osporavao i uzročnu vezu između ozljeda koje je tužiteljev osiguranik zadobio u predmetnoj nezgodi i njegova umirovljenja, a osporavao je i visinu štete smatrajući da se visina štete određuje u razmjernom iznosu mirovine prema Zakonu o obveznim osiguranima u prometu.

4.1. S obzirom na to da je tužitelj svom osiguraniku isplatio invalidsku mirovinu u razdoblju od 1. siječnja 2011. do 31. svibnja 2013. u iznosu od 71.331,01 kn, to je tužbenim zahtjevom iz tužbe potraživao razmjerni iznos invalidske mirovine prema članku 160. stavku 2. točki 1. i stavku 5. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine” broj: 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 61/11, 114/11, 76/12, 112/13 i 133/13) i razmjerno postotku od 50% zbog toga što je smatrao da je u tom omjeru ozljede zadobivene u predmetnoj nezgodi uzrok umirovljenja tužiteljeva osiguranika i to u iznosu od 16.584,46 kn odnosno 2.201,14 EUR. Međutim, tužitelj je naknadno preinačavao tužbu povećavajući tužbeni zahtjev na način da je potraživao i naknadu štete na ime isplaćene mirovine za razdoblje od 1. lipnja 2013. do 31. siječnja 2016. u iznosu od 35.915,24 kn odnosno 4.766,77 EUR, na ime isplaćene mirovine za razdoblje od 1. veljače 2016. do 31. srpnja 2019. u iznosu od 55.665,62 kn odnosno 7.388,10 EUR i na ime isplaćene mirovine za razdoblje od 1. kolovoza 2019. do 31. prosinca 2019. u iznosu od 17.098,74 kn odnosno 2.269,39 EUR (prema člancima 161. i 164. stavku 1. Zakona o mirovinskom osiguranju – „Narodne novine” broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18).

4.2. Nadalje, tuženik je i u podnesku od 17. srpnja 2024. (str. 62. -67. spisa) smatrao da na konkretan spor valja primijeniti odredbu članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu; pri tome, tuženik se pozvao na brojne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske te je naveo i da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova održanoj 9. lipnja 2022. izmijenio ranije pravno shvaćanje te da prema novom pravnom shvaćanju tog suda u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranju protiv društava za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplatio svom osiguraniku primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine. Premda se tužitelj u podnesku od 13. kolovoza 2024. sa str. 124. -126. spisa protivio navodima tuženika o primjeni Zakona o obveznim osiguranjima u prometu te je u prilogu tog podneska dostavio određene sudske odluke, tužitelj ni u tom podnesku ni na ročištu od 17. listopada 2024. na kojem je zaključena glavna rasprava nije predložio izvođenje niti jednog dokaza kojim bi dokazao visinu svog potraživanja prema odredbi članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranima u prometu. Na temelju tako provedenog postupka prvostupanjski je sud donio pobijanu presudu.

5. Prvostupanjski je sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Naime, odredbom članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) je propisano tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok prema članku 1046. istog Zakona šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da su pretpostavke odgovornosti za štetu: postojanje štetnika (osobe odgovorne za štetu), protupravna štetna radnja, postojanje štete i postojanje uzročne veze između štetne radnje štetnika i štete kao posljedice te radnje. Da bi postojala odgovornost za štetu, sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene. U konkretnom predmetu, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da tužitelj nije dokazao visinu štete koja mu je nastala isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku JR u smislu odredbe članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

6. Naime, u odnosu na primjenu mjerodavnog materijalnog prava, ovaj sud napominje da su sada, kao i u vrijeme nastanka štete (isplate svake pojedine invalidske mirovine) bili na snazi i Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, ali i Zakon o mirovinskom osiguranju iz 1998. s kasnijim izmjenama i dopunama tog zakona (do 31. prosinca 2013.) odnosno Zakon o mirovinskom osiguranju iz 2013. s kasnijim izmjenama i dopunama tog zakona (nakon 1. siječnja 2014.) te su svi navedeni zakoni propisivali obvezu društva za osiguranje da Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje naknadi štetu na ime isplaćene mirovine svom osiguraniku, no visinu te štete su različito određivali.

6.1. S obzirom na navedeno, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ranije zauzeo pravno shvaćanje da se primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju iz 1998. godine (s kasnijim izmjenama i dopunama tog Zakona) i odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. (s kasnijim izmjenama i dopunama tog Zakona), a ne odredba članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. To pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je bilo utemeljeno na članku 163. stavku 7. (ranijeg) Zakona o mirovinskom osiguranju odnosno na članku 164. stavku 5. Zakona o mirovinskom osiguranju (sada važećeg) Zakona o mirovinskom osiguranju prema kojoj se u pogledu utvrđivanja visine stvarne štete (i) na ime isplaćenih novčanih davanja na osnovi priznatog prava na mirovinu primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju.

6.2. Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nekoliko svojih odluka kao na primjer, u odlukama poslovni broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-1354/16 od 18. svibnja 2021., Rev-909/21 od 8. rujna 2021., Rev-1437/21 od 5. siječnja 2022., Rev-12/22 od 12. siječnja 2022. i Rev-3660/18 od 12. siječnja 2022., Rev-3/22 od 6. srpnja 2022., Rev-997/22 od 13. rujna 2023. i Rev-131/23 od 5. prosinca 2023. zauzeo pravno shvaćanje da se primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju. Slijedom navedenog, neovisno od toga što u Republici Hrvatskoj, za razliku od zemalja common law sustava, ne vrijedi sistem presedana što znači da niži sudovi nisu vezani pravnim shvaćanjima viših sudova (iznimka je propisana odredbom članka 502.n stavka 1. Zakona o parničnom postupku) i što sudske odluke donesene u pojedinim postupcima djeluju na postupanje sudova u drugim postupcima isključivo snagom svoje argumentacije, a ni Vrhovni sud Republike Hrvatske u spomenutim odlukama nije naveo jasne razloge zbog čega se primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju (tako na primjer, Vrhovni sud Republike Hrvatske se u svojoj odluci poslovni broj Rev-997/22 od 13. rujna 2023. samo pozvao na pravno shvaćanje tog suda izraženo u ranijim odlukama), Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u kasnijim odlukama zauzeo pravno shvaćanje da se u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.

6.3. Upravo zbog navedenog, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu prema kojoj tužitelj može potraživati štetu na ime isplaćene invalidske ili obiteljske mirovine svom osiguraniku samo u razmjernom iznosu mirovine koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

6.4. Međutim, tužitelj u ovom sporu nije predložio izvođenje dokaza kojima bi se mogla utvrditi visina štete koju primjenom članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu osnovano potražuje u ovom sporu. Upravo zbog navedenog, prvostupanjski sud je pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Ovo stoga jer tužitelj nije dokazao da su kumulativno ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu u smislu članka 1045. Zakona o obveznim odnosima – konkretno, samu štetu odnosno njezinu visinu.

7. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja pa je stoga tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 4. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić