Poslovni broj: Us I-1070/2024-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Brajević, u upravnom sporu tužitelja ON, odvjetnika u [adresa]., protiv tuženika Hrvatske odvjetničke komore, Višeg disciplinskog suda, Koturaška 53, Zagreb, zastupan po opunomoćeniku Domagoju Mužiću, odvjetniku u Splitu, Starčevićeva 13. (član Upravnog odbora Hrvatske odvjetničke komore), radi teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva, nakon neposredne i javne rasprave zaključene dana 10. siječnja 2025., u prisutnosti opunomoćenika tuženika, a u odsutnosti tužitelja, dana 4. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje presude tuženika Hrvatske odvjetničke komore, Višeg disciplinskog suda, broj: VDS-37/23 od 13. studenog 2023.

Obrazloženje

1.Osporavanom presudom tuženika, VDS-37/23 od 13. studenog 2023. presuđeno je:

„I.Žalba disciplinskog okrivljenika ON, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnika u [adresa], djelomično se prihvaća kao osnovana, preinačuje se presuda Disciplinskog suda Hrvatske odvjetničke komore broj DS- 126/2014 od 28. lipnja 2017. u točci 1) izreke presude i sudi:

„Na temelju članka 146. u vezi s člankom 133. stavak 1. alineja 3. i članka 151. stavak 2. Statuta Hrvatske odvjetničke komore u vezi s člankom 452. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/2008, 76/2009, 80/2011, 121/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013, 152/2014, 70/2017, 126/2019, 126/2019, 130/2020 i 80/2022, dalje u tekstu: ZKP), protiv disciplinskog okrivljenika ON, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnika u [adresa]. odbija se optužba da bi 12. kolovoza 2013. u zastupanju TN iz [adresa], protivno odredbi točke 4., 6. i 92. Kodeksa odvjetničke etike, u žalbi koju je podnio protiv rješenja Općinskog suda u Benkovcu poslovni broj: P-12/12 od 24. srpnja 2013. te ujedno i protiv rješenja toga suda istog poslovnog broja od dana 24. veljače 2012., uvodnom dijelu žalbe, iznad u žalbenih navoda napisao, „I pjeva O: E moj narode, ...e moj narode" i „Jadni narode, tko ti i kako sudi", te „Pored naprijed navedena dva malodušna i žalosna refrena, dodaje se još jedan insert iz serije „Velo Misto" u kojem T oplakuje „našu Visost“ i onako, već poprilično pijan, kao cijelo njegovo društvo u gostionici „kod K" plačući pjeva „jadni ti smo u našoj žalosti, nema više našega Visosti..." dakle, nesavjesno obavljao odvjetničke poslove, pa da bi time počinio težu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva opisanu u članku 96. točka 5. Statuta Hrvatske odvjetničke komore (Narodne novine broj: 115/2013), kažnjivu po članku 72. stavak 1. (Narodne novine broj: 9/1994, 117/2008, 50/2009, 75/2009 i 18/2011.dalje u tekstu: Zakon o odvjetništvu).

II.Žalba disciplinskog okrivljenika ON, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnika u [adresa]. u preostalom dijelu se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Disciplinskog suda broj DS-126/2014 od 28. lipnja 2017. u točci 2) izreke presude kojom je disc. okr. proglašen krivim što je: u razdoblju od travnja do srpnja 2014., u [adresa], u sudskom spisu br P-2273/03 Općinskog suda u Zadru, nastupajući kao opunomoćenik tužitelja KN i FN temeljem punomoći izdane 25. kolovoza 2003., propustio u skladu s točkom 40. Kodeksa odvjetničke etike posvetiti svoju stručnost i savjesnost zastupanju stranaka, pa tako nije pristupio glavnoj raspravi održanoj 16. travnja 2014. iako je uredno pozvan, nije svoje stranke obavijestio o donesenoj presudi od 15. svibnja 2014. kojom su odbijene s tužbenim zahtjevom te kojom presudom je njegovim strankama naloženo plaćanje troškova parničnog postupka u iznosu od 4.125,00 kuna, a niti je protiv odbijajuće presude podnio žalbu nadležnome sudu čime je presuda postala pravomoćna 3. lipnja 2014. te ovršna 18. lipnja 2014., dakle, nesavjesno obavljao odvjetničke poslove, pa je time počinio težu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva opisanu u članku 96. točka 5. Statuta Hrvatske odvjetničke komore (Narodne novine broj: 115/2013), kažnjivo po članku 72. stavak 1. Zakona o odvjetništvu te mu se temeljem odredbe članka 72. stavak 1. točka 2. Zakona o odvjetništvu za težu povredu, dužnosti i ugleda odvjetništva izriče disciplinska mjera novčana kazna u iznosu od 331,81 EUR/2.500,00 HRK što predstavlja protuvrijednost od 250 bodova Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/2012, dalje u tekstu: Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), a koju kaznu je dužan platiti u roku 15 dana od pravomoćnosti presude u korist žiro računa Hrvatske odvjetničke komore broj IBAN [broj bankovnog računa] poziv na broj: 32125 10359, kao što se potvrđuje presuda Disciplinskog suda broj DS-126/2014 od 28. lipnja 2017. i u dijelu u kojem je temeljem članka 124. Statuta Hrvatske odvjetničke komore (Narodne novine broj: 115/2013.) disciplinskom okrivljeniku naloženo snositi troškove disciplinskog postupka u iznosu od 13,27 EUR/100,00 HRK što predstavlja protuvrijednost od 10 bodova Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a koje troškove je dužan platiti u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude u korist žiro računa Hrvatske odvjetničke komore broj IBAN [broj bankovnog računa] poziv na broj: 32125 10359.“

2.Tužitelj tužbom pobija zakonitost navedene presude tuženika u odnosu na točku II. kojom je njegova žalba odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda. U tužbi se navodi da se presuda tuženika pobija zbog bitne povrede odredaba postupka jer da presuda nema razloga u odnosu na odlučne činjenice, a oni koji su u obrazloženju navedeni da su nejasni i proturječni, u protivnosti sa dokazima koji se nalaze u samom spisu, a povrh svega bitna povreda odredaba postupka da je počinjena onemogućavanjem tužitelja da u svojstvu disciplinskog okrivljenika ostvari svoje pravo na obranu, jer da je disciplinski sud, unatoč opravdanom traženju tužitelja da se zakazane rasprave odgode (brojna medicinska dokumentacija dostavljena uz prijedlog odgode), već je rasprave održavao bez tužitelja u svojstvu disciplinskog okrivljenika. Povrh toga, sud da je površno i bez ikakvog opravdanog razloga prihvatio istinitom prijavu podnesenu od strane KN i FN, i protivno stanju spisa zaključio da je tužitelj, kao njihov punomoćnik, u spisu općinskog suda Zadar, broj P-2273/03 nesavjesno postupio odnosno obavljao odvjetničke poslove i na taj način počinio težu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva. Ističe se da bi disciplinski sud, da je iole malo ozbiljnije analizirao provedene dokaze, utvrdio bi da je odvjetnik ON zastupao navodne oštećenike sasvim korektno, te da je donesena negativna odluka u korist navodnih oštećenika jedino iz razloga što ovi nisu izvršili uplatu dužnog predujma za provođenje vještačenja u predmetu. Nitko da nije porekao tijekom ovog postupka da tužitelj ne bi po svakoj radnji u parničnom spisu izvijestio stranke na njihovu adresu koju da je jedinu imao kod sebe, a da se nije pismeno poslano poštom nije vratilo, a što da znači da je on poduzeo što je mogao. Nadalje se u tužbi navodi da je čitajući obrazloženje presude Općinskog suda Zadar broj P-2273/03 od 15. svibnja 2014.. za primijetiti da se u obrazloženju presude spominju kazneni spis broj K-519/03 i broj K-669/03. Iz ovih spisa da dalje, slijedi da je u jednome od ovih predmeta podnesena bila privatna tužba protiv navodnih napadača za njih dvoje koji glume oštećenike, a u drugom spisu da je bio pokrenut kazneni postupak po prijedlogu od ODO Zadar. U odnosu na spis po privatnoj tužbi navodni napadači da nisu proglašeni krivima, a u odnosu na spis koji je pokrenulo ODO Zadar, ODO Zadar da je odustalo od gonjenja, a FN da je tada na raspravi navela da ne želi nastaviti kazneni progon. U navedenim kaznenim spisima u svezi sa ovim događajem odvjetnik ON da nije učestvovao na bilo koji način te da nije niti znao da se ta dva kaznena postupka vode iz jednostavnog razloga što da mu KN i FN o tome nisu nikada pričali. Kada se ovo što je naprijed navedeno o kaznenim spisima uzme kao činjenica da u tim spisima navodni oštećenici nisu dokazali krivnju odnosno kaznenu odgovornost KN i njegovog brata, da su odustali i od tužbe radi naknade štete, samo što su bili toliko ponosni, odnosno bolje rečeno bahati, pa i bezobrazni, da nisu o tome našli za shodno izvijestiti svog punomoćnika ON. Iz naprijed navedenoga da se dalje dade zaključiti da to i jeste razlog da se oni na brojne dopise od ON, kao punomoćnika u postupku radi naknade štete, nisu javljali. Njihova adresa da je navedena u tužbi, [adresa], pa da je očito netko za njih primao poštu ako oni tu nisu ni stanovali, odnosno, obitelj FN koja je rodom iz [adresa]. Odvjetnik ON da nije podnio žalbu protiv prvostupanjske presude Općinskog suda Zadar broj P-2273/03 od 15. svibnja 2014. iz razloga da tužitelje FN i EN ne uvali u još veće troškove, jer da sa žalbom i nije mogao uspjeti, pošto je tužbeni zahtjev odbijen iz razloga što tužitelji tamošnji nisu dokazali ni osnovanost ni visinu tužbenog zahtjeva, što da nije bilo moguće utvrditi bez provođenja vještačenja, a za što da njih dvoje nisu uplatili predujam. Iz navedenog da nesporno slijedi da je odvjetnik ON učinio što je mogao idući na rasprave i izvješćujući tužitelje KN i FN o obavljenoj radnji, o sljedećoj raspravi, a na što da oni nisu odgovarali. Nadalje se navodi da ništa odvjetnik ON nije kriv što su oni, onako puni sebe i bahati, odlučili dokazivati nešto što da nisu uspjeli dokazati i to da je jedini i isključivi razlog da je uslijedila negativna odluka u predmetu radi naknade štete. Što se tiče tuženika, ovaj da je površno utvrdio činjenično stanje, ne ulazeći u bit stvari i po praksi tuženika, kao i onog suda prvog stupnja, neutemeljeno i neprihvatljivo zaključio da je odvjetnik kriv, kako da odvjetnici i uglavnom prolaze po prijavama navodnih oštećenika kao što je ovo dvoje u ovom predmetu. To da znači da je i činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, jer da je uz pomnu analizu dokaza u spisu, veoma jednostavno zaključiti da su upravo KN i FN sami sebe doveli u ovu situaciju, za što da sami trebaju i snositi posljedice. Tužitelj u ovoj tužbi drži da bi bilo uputno da Naslovni sud pribavi spis Općinskog suda Zadar broj P-2273/03, te spise istoga suda broj K-591/03 i K-669/03, prilikom odlučivanja o ovoj tužbi. Zbog propusta u smislu onemogućavanja ovdašnjeg tužitelja da ostvari svoje pravo na obrani, da je nužno napadnutu presudu poništiti i predmet vratiti na ponovni postupak, u kom ponovnom postupku da bi obvezatno trebalo, uz naprijed navedene dokaze i osobno saslušati odvjetnika ON kao disciplinskog okrivljenika. Već u očitovanju na disciplinsku prijavu od 22. studenog 2014., ovdašnji tužitelj da je objasnio o čemu se radi, to da je i obrazložio svojim prijedlozima za odgodu jer da na rasprave nije uspio pristupiti zbog teškog zdravstvenog stanja i da mu je putovati do Zagreba bilo tegobno. Iz očitovanja tužitelja od 22. studenog 2014. da slijedi zgražanje u odnosu na navod u prijavi da bi HN odvjetniku ON dao na ime troškova 7.000,00 kn jer da to ne odgovara istini jer da je on to zbilja platio, da bi se zasigurno obratio ovdašnjem tužitelju, pa makar tražio i da mu vrati dio novca. Osim toga F i FN da nisu, nakon podnošenja tužbe ovdašnjem tužitelju kao punomoćniku dostavili niti dostatnu daljnju dokumentaciju da bi se vještačenje u predmetu uopće moglo provesti. Kako je i činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, to da je i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Što se tiče izrečene novčane kazne, tužitelj ističe da on nema novca za bacanje i da bi bilo krajnje nepošteno, makar po njegovom mišljenju da ovakva presuda ostaje na snazi, jednostavno, bez ikakvog temelja u tom pravcu, vjerujući HN i FN, koji da su sami skrivili sukob do kojeg je došlo sa braćom KN u [adresa], pa da su pokušali pronaći krivca za to u ovdašnjem tužitelju odvjetniku ON. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da se presuda tuženika u pobijanom dijelu poništi i predmet vrati tuženiku na ponovni postupak i odlučivanje.

3.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan. U odnosu na tužbene navode, ističe, u bitnome, da je Viši disciplinski sud tuženika u pobijanoj presudi dao valjano i argumentirano obrazloženje zbog čega je odbio njegovu žalbu u odnosu na točku II. izreke presude pobijane presude tuženika te pri tome, u odnosu na potvrđujući dio prvostupanjske presude, citira dio obrazloženja pobijane presude te navodi da tuženik ukazuje da je disciplinska odgovornost tužitelja utvrđena na temelju pravilno i zakonito provedenog disciplinskog postupka, tijekom kojeg da nisu učinjene povrede odredaba postupka dok da su sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene, a poslije čega da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije.

4.Tužitelj se u podnesku od 17. lipnja 2024. očitovao na tuženikov odgovor na tužbu navodeći da i dalje ostaje u cijelosti kod svoje opširne tužbe. Posebno ukazuje na propuste tuženika prilikom vođenja disciplinskog postupka protiv njega, i famoznog zaključka tuženika, stavljajući mu na teret da je nesavjesno obavljao odvjetničku djelatnost, bez da je tuženik pokušao konkretno očitovati se na navode i činjenični opis slijeda događanja iz same tužbe. Tužitelj nadalje navodi da je odvjetnički posao obavljao ili obavlja već skoro punih 48 godina te da on nije nikakav „fićfirić" ili neki „đilkoš", neozbiljan toliko da se zaboravlja ponašati sukladno Kodeksu odvjetničke etike, kako mu se to stavlja na teret. Ističe da je počeo raditi kao odvjetnik 1. rujna 1976, i da radi kao odvjetnik do danas. Nakon odlaska u mirovinu doajena dr. Milana Vladovića, odvjetnika iz [adresa], koji je rukovodio Odvjetničkim zborom Zadar od upisa u Imenik odvjetnika Hrvatske 1954., da je izabran za Predsjednika Upravnog odbora Zadarske županije 1976. ili 1977., gdje da se zadržao puna četiri trogodišnja mandata, odnosno ukupno 12 godina. Kroz tih 12 godina da je bio istodobno u položaju i člana Upravnog odbora hrvatske odvjetničke komore. Računajući članstvo u Upravnom odboru, OZŽZ-e prije predsjednikovanja i nakon predsjednikovanja, uključujući i onih 12 godina, da je proveo u Upravnom odboru OZŽZ-e skoro 50% radnog staža. Ističe da je bio cijenjen te da je cijenjen i danas kao kolega i odvjetnik, a neki da ga se još „sjećaju“ i da ga ponekad nazovu sa „predsjedniče“. Nadalje ističe da je po uspostavi neovisne Republike Hrvatske 1992. izabran u Poglavarstvo općine Posedarje, mjesta nadomak 25 km od [adresa], gdje da je bio za vrijeme jednog mandata. Za vrijeme agresije na RH deseci i deseci hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji da su navratili po pomoć u njegov odvjetnički ured, sve pro bono, sukladno Odluci Upravnog odbora HOK-e kojoj sjednici da je i nazočio kao član. Za vrijeme njegovog mandata OZŽZ-e da je namaknuo vlastitih sredstava da kupi jedan stan na drugom katu na poluotoku površine 94 m2, koji da je preuređen u Odvjetnički dom pod nazivom“ Odvjetnički dom dr. Milan Vladović" te da im je i HOK-a pomogla manjim dijelom, novčanim kreditom koji da je OZŽZ-e otplatio. Kako je porijeklom iz jednog pitoresknog mjestašca u blizini [adresa], koje mjesto je spaljeno i razrušeno za vrijeme agresije, 1995/1996 godine da je izabran za predsjednika Povjerenstva za obnovu mjesta Podgradina, za objekte IV. i VI. stupnja, a što da je učinjeno bez ikakvih problema. Ističe i da je jedan od inicijatora za izmjenu Zakona o obnovi, što da je, uz suglasnost ostalih inicijatora, prihvaćeno, tako da su Zakonom o obnovi obnovljeni i građevinski objekti IV. stupnja, jer da je utvrđeno da je mala ili nikakva razlika između IV. i V. stupnja. Nadalje navodi da iz same tužbe slijedi da je nezakonito tretiran od strane tuženika jer da je onemogućen dati obranu u disciplinskom postupku iz razloga što je zbog zdravstvenih razloga, uz dostavu medicinske dokumentacije tražio odgodu ročišta, jer na isto nije mogao pristupiti. Iz odluke tuženika o njegovu kažnjavanju da slijedi da ni navodni oštećenici nisu saslušavani u tom disciplinskom postupku. Niti iz jednog dokaza sa kojima tuženik raspolaže ili je raspolagao u postupku da ne slijedi da on navodne oštećenike nije izvještavao o postupku pred Općinskim sudom u Zadru. Tužitelj smatra da je nesporna činjenica da se ovo dvoje oštećenika njemu nisu javljali skoro punih 10 godina. Ponavlja da je u spisu imao jedinu adresu koju su mu ostavili prilikom prvog dolaska u ured, na koju da im je slao obavijesti o svakom ročištu i o svim pismenima koja je dostavljao sudu ili je dobio od suda podnesenih od strane tuženika. U predmetu radi naknade štete da je bilo nužno provesti vještačenja, po vještaku za motorno vozilo i po liječnicima određene specijalnosti, za koje provođenje vještačenja da je trebalo predujmiti troškove, koje u pravilu uvijek uplaćuje parnična stranka a ne odvjetnik. Nikada da na nijedan njegov dopis nije dobio odgovor od strane navodnih oštećenika, tamo tužitelja, pa makar telefonom. U tužbi da je opisao njihovo ponašanje u ovom predmetu i u kaznenim spisima Općinskog suda Zadar K-591/03 i K-669/03 u kojim spisima su podlegli. Ističe da nikada nije bio obaviješten od strane navodnih oštećenika o promjeni adrese stanovanja, iako sada, da dozvoljava da su mijenjali adresu stanovanja jer je da je g. DN po ponašanju odavao da se radi o uniformiranoj osobi, tj. pripadniku oružanih snaga RH. Koliko je do sada stekao iskustva, kada se nešto govori o vođenju postupka, bilo građanskog ili kaznenog, kada se nešto traži ili provodi kao dokaz, onda da je dokaz spis pod određenim brojem, a ne neki papir iz tog spisa, i to ne bez razloga. Tuženik da je olako i paušalno povjerovao navodnim oštećenicima, a njega obezvrijedio i posramio navodeći mu bez dokaza u tom pravcu da je nesavjesno obavljao i obavio svoj odvjetnički posao. To da su razlozi zbog čega je i podnio ovu tužbu. Očekuje da će se sud uvjeriti o propustima tuženika na njegovu štetu te da ne želi, ni pod koju cijenu, da mu se uzima bilo što olakotno zbog onoga što naprijed naveo u svom kurikulumu. Navodi da je samo htio navesti da mu se atribut nesavjesnog obavljanja odvjetničkog posla ne bi smio biti prikrpljen jer da nije takav. Ističe i da ne traži da bi trebao biti pohvaljen za svoj rad u Odvjetničkom zboru Zadar i Upravnom odboru HOK-a, ali da drži da su to kao neosporni podaci, s jedne strane pokazatelj i o njemu, makar nešto malo. Slijedom navedenog predlaže da se njegova tužba uvaži i predmet vrati na ponovni postupak s nalogom da se u ponovnom postupku pribave navedeni spis Općinskog suda Zadar, te da mu se dopusti da dade svoju obranu te da nema ništa protiv ni da se pozovu i saslušaju navodni oštećenici te da ne bježi ni od suočavanja. Drži da nije zaslužio da ga se ovako vrijeđa. Ističe da mu je jednom davno, sada pokojni doajen dr. Milan Vladović, rekao „E moj debeli, ako budeš imao bilo kakvih problema javi se HOK koja će te zaštititi." Lijepo da je govorio i razmišljao taj sijedi starac, a njemu da se ovako dogodilo, iako da vjeruje da je on ozbiljno i iskreno razmišljao, za razliku od tuženika u pobijanoj odluci.

5.Nadalje, tužitelj je uz podnesak od 04. prosinca 2024. dostavio medicinsku dokumentaciju navodeći da iz iste slijedi nesporno da je i u vrijeme vođenja disciplinskog postupka i njegovog pravdanja nemogućnošću pristupa na ročišta u disciplinskom postupku njegovo zdravstveno stanje bilo takvo da je traženje odgode zakazanih ročišta bilo opravdano, no, tužena strana da to nije prihvaćala već stvar riješila „preko koljena“ a tužitelju kako bude.

6.U sporu je održavanjem rasprave 10. siječnja 2025. i razmjenom podnesaka strankama omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet spora, u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 36/24 – dalje: ZUS).

7.Tužitelj na raspravu nije pristupio, iako uredno pozvan. Svoj nedolazak je opravdao liječničkom dokumentacijom, te je u podnesku od 14. listopada 2024. predložio da se rasprava održi u njegovoj odsutnosti, a što je, sukladno navedenom prijedlogu i učinjeno.

8.Tuženik je po svom opunomoćeniku na raspravi ustrajao u svim dosadašnjim navodima i prijedlozima. U odnosu na navode tužitelja da zbog zdravstvenog stanja nije mogao pristupiti na ročište u disciplinskom postupku ističe da je tužitelj i nadalje odvjetnik te da mu nikada nije bilo određeno mirovanje obavljanja odvjetničke službe zbog bolesti niti tijekom disciplinskog postupka, a slijedom čega da proizlazi da je redovito obavljao odvjetničku službu i da mu je stoga zdravstveno stanje omogućavalo da pristupi na raspravu pred Disciplinskim sudom tuženika. Slijedom navedenog predmetna tužba da je u cijelosti neosnovana te se predlaže istu odbiti.

9.Sud je izveo dokaze čitanjem spisa ovog upravnog spora te istom priležećih isprava te spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu dok je odbijen prijedlog tužitelja da se pribave spisi Općinskog suda u Zadru poslovni broj; P-2273/03, K-591/03 i K-669/03, kao suvišan, jer ovaj sud drži da se pravilna i zakonita odluka može donijeti na temelju podataka spisa predmeta ocjenom dokaza sadržanih u istom. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

10.Stranke nisu zatražile ni popisale troškove ovog upravnog spora.

11.Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

12.Predmet ovog upravnog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporavane presude tuženika broj VDS-37/2023 od 13. studenog 2023. u odnosu na točku II. izreke presude kojom je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda Disciplinskog suda broj DS-126/2014 od 28. lipnja 2017. u točci 2. izreke kojom je disciplinski okrivljenik, ovdje tužitelj, proglašen krivim za težu povredu dužnosti ugleda odvjetništva opisanu u članku 96. točka 5. Statuta Hrvatske odvjetničke komore („Narodne novine broj: 115/2013) kažnjivim po članku 72. stavak 1. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine broj: 151/2022) te mu je temeljem odredbe članka 72. stavak 1. točka 2. Zakona o odvjetništvu za predmetnu težu povredu izrečena disciplinska mjera novčana kazna u iznosu od 331,81 eur/2.500,00 kuna i naloženo mu je temeljem članka 124. Statuta Hrvatske odvjetničke komore da snosi troškove disciplinskog postupka u iznosu od 13,27 eur/100,00 HRK.

13.Iz sadržaja spisa je razvidno te među strankama nije sporno da je disciplinski okrivljenik, ovdje tužitelj, zastupao disciplinske prijavitelje HN i FN, po punomoći izdanoj 25. kolovoza 2003., u predmetu koji je kod Općinskog suda u Zadru vođen pod poslovnim brojem P-2273/03, radi naknade štete. U tom predmetu je, prema podacima u spisu, održano ročište za raspravu dana 10. veljače 2005., 04. listopada 2013. i 16. travnja 2014., na koje ročište disciplinski okrivljenik nije pristupio iako uredno pozvan, te je održano i ročište za objavu 15. svibnja 2014. i donesena presuda, poslovni broj: 39 P-2273/03 od 15. svibnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja HN i FN te su isti obvezani tuženicima u tom postupku naknaditi parnični trošak u iznosu od 4.125,00 kuna u roku od 15 dana. Nadalje proizlazi da disciplinski okrivljenik svoje stranke nije obavijestio o navedenoj presudi niti je protiv te presude podnio žalbu nadležnom sudu tako da je presuda postala pravomoćna dana 03. lipnja 2014. a ovršna 18. lipnja 2014. Sve navedeno ni disciplinski okrivljenik ne osporava u svom očitovanju dostavljenom tuženiku dana 24. studenog 2014. Naime, iz tog podneska, u bitnome, proizlazi, da isti ne spori da je u navedenom predmetu bila zakazana rasprava za dan 10. veljače 2005., da je zadnja rasprava u predmetu održana 16. travnja 2014. navodeći da je na toj raspravi trebalo provesti dokaz saslušanjem stranaka, da je ročište za objavu presude određeno za dan 15.svibnja 2014., da o zadnja dva ročišta nije obavijestio disciplinske prijavitelje, a proizlazi i to da ih nije obavijestio o navedenoj presudi niti je na istu izjavio žalbu te je ista postala pravomoćna i ovršna.

14.U odnosu na tužbene navode da je gore navedena negativna presuda Općinskog suda u Zadru, donesena jedino iz razloga što tužitelji nisu izvršili uplatu predujma za provođenje vještačenja za reći da je iz zapisnika Općinskog suda u Zadru, broj 39 P-32273/03 od 16. travnja 2014. razvidno da je sud na tom ročištu odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenje dokaza vještačenjem po liječnicima kirurgu i neuropsihijatru, a to iz razloga, kako je razvidno iz presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: 39 P-32273/03 od15. svibnja 2014., jer tužitelji nisu dokazali da su kumulativno ispunjene sve opće pretpostavke odgovornosti za štetu te da je stoga taj prijedlog suvišan i nepotreban.

15.Iz svega navedenog proizlaze neosnovanim tužbeni navodi da činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno te da je tuženik protivno stanju u spisu zaključio da je tužitelje kao njihov punomoćnik u navedenom spisu Općinskog suda u Zadru nesavjesno postupio u obavljanju odvjetničkih poslova.

16.Uzevši u obzir sve izloženo ovaj sud nije smatrao potrebnim pribavljati spis Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2273/03. Jednako tako ovaj sud nije smatrao potrebnim pribavljati ni spise istog suda broj K-591/03 i K-669/03 imajući u vidu činjenicu da tužitelj u tužbi navodi da u tim kaznenim postupcima nije sudjelovao na bilo koji način niti je za iste znao, a ni ovaj upravni postupak se ne odnosi na te predmete. Stoga je navedene dokazne prijedloge tužitelja ovaj sud odbio kao suvišne i nepotrebne.

17.Po ocjeni ovoga suda nisu osnovani ni navodi tužitelja u tužbi i tijekom ovoga spora da mu je u predmetnom disciplinskom postupku onemogućeno da ostvari svoje pravo na obranu te da ga je trebalo osobno saslušati kao disciplinskog okrivljenika. Naime, iz sadržaja spisa proizlazi nespornim da je tužitelj uredno pozvan na raspravu kod Disciplinskog suda za dan 11. srpnja 2016.; da je prijedlogom zaprimljenim kod istog suda 05. srpnja 2016. predložio da se rasprava odgodi zbog njegovog zdravstvenog stanja, uz koji podnesak je priložio i medicinsku dokumentaciju; da je ta rasprava odgođena (zapisnik od 11. srpnja 2016.); da je tužitelj uredno primio poziv i za raspravu određenu za dan 09. veljače 2016.; da je tužitelj brzojavom opet izvijestio sud da nije u mogućnosti pristupiti na zakazanu raspravu iz zdravstvenih razloga (bez dostave medicinske dokumentacije) te je predložio da se ista odgodi na neodređeno vrijeme; da je tužitelj uredno primio poziv i za raspravu određenu za dan 28. lipnja 2018.; da je tužitelj podneskom zaprimljenim kod Disciplinskog suda dana 23. lipnja 2017. opet zatražio da se rasprava odgodi zbog njegovog zdravstvenog stanja (dostavio medicinsku dokumentaciju) te da je disciplinski sud na raspravi od 28. lipnja 2017. odbio njegov prijedlog za odgodu rasprave uz obrazloženje da iz medicinske dokumentacije koju je disciplinski okrivljenik priložio podnesku od 23. lipnja 2017. ne proizlazi da isti radi navedenih zdravstvenih tegoba nije u mogućnosti pristupiti na tu raspravu. Ovaj sud drži, da je disciplinski sud pravilno postupio jer iz medicinske dokumentacije, a posebno nalaza od 12. lipnja 2017., doista ne proizlazi da tužitelj zbog svog zdravstvenog stanja ne bi bio u mogućnosti pristupiti na navedenu raspravu. Činjenica je da tužitelj i nadalje odvjetnik te da isti niti ne tvrdi da mu je bilo kada ili pak tijekom trajanja predmetnog disciplinskog postupka bilo određeno mirovanje obavljanja odvjetničke službe zbog bolesti. Stoga tuženik na raspravi održanoj u ovom upravnom sporu 10. siječnja 2025. pravilno ukazuje na to da je tužitelj redovito obavljao odvjetničku službu i da mu je stoga zdravstveno stanje omogućavalo da pristupi na raspravu pred disciplinskim sudom tuženika. Za reći je i to da pozivanje tužitelja na liječničku svjedodžbu od 06. studenog 2024., koju je priložio u spis tijekom ovog upravnog spora (list 279.spisa), nije od utjecaja na tijek predmetnog upravnog postupka jer takvu liječničku svjedodžbu, obzirom na datum izdavanja iste, tužitelj tijekom upravnog postupka nije niti je mogao dostaviti disciplinskom sudu pred raspravu održanu dana 28. lipnja 2017. Stoga navedena liječnička svjedodžba od 06. studenog 2024., a suprotno tvrdnjama tužitelja u podnesku od 04. prosinca 2024., ne može služiti kao opravdanje nemogućnosti njegovog pristupanja na ročišta u disciplinskom postupku.

18.Obzirom na sva prednja utvrđenja iz kojih, po ocjeni ovoga suda, nedvojbeno proizlazi da tužitelj svoje stranke (prijavitelje u predmetnom disciplinskom postupku), koje je temeljem punomoći izdane 25. kolovoza 2003. zastupao u predmetu vođenim pred Općinskim sudom u Zadru pod poslovnim brojem P-2273/03, nije izvijestio o dva zadnja ročišta (u travnju i svibnju 2014.), da ih nije izvijestio presudi poslovni broj: 39 P-2273/03 od 15. svibnja 2014. te da na tu presudu nije izjavio žalbu nadležnom sudu, a sve kako je to gore pojašnjeno, to, suprotno tvrdnjama tužitelja, a imajući u vidu i njegovo očitovanje u disciplinskom postupku od 24. studenog 2014., nije bilo nužno njegovo saslušanje u disciplinskom postupku. Kod navedenog stanja stvari razlozi za gore opisano postupanje tužitelja, koje tužitelj navodi u tužbi i u podnescima tijekom ovoga spora, a koji se u bitnome svode na to da mu se prijavitelji tijekom navedenog postupka pred Općinskim sudom u Zadru nisu javljali, nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari.

19.Slijedom svega navedenog ovaj sud drži da je tuženik osporavanom presudom, koja je suprotno tvrdnjama tužitelja, u dostatnoj mjeri obrazložena, pravilno odbio žalbu tužitelja te potvrdio presudu disciplinskog suda od 28. lipnja 2017. kojom je tužitelj proglašen krivim da je nesavjesno obavljao odvjetničke poslove te time počinio težu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva opisanu u članku 96. točka 5. Statuta Hrvatske odvjetničke komore a kažnjivu po odredbi članka 72. stavak 1. Zakona o odvjetništvu radi čega mu je osnovano izrečena disciplinska mjera – novčana kazna u iznosu od 331,81 EUR/2.500,00 kuna i obvezan na plaćanje troškova disciplinskog postupka, a sve na način kako je to pobliže određeno i sadržano u navedenoj presudi disciplinskog suda odnosno osporavanoj presudi tuženika.

20.Slijedom svega navedenog, a kako tužitelj navodima u tužbi i tijekom ovoga spora nije s uspjehom osporio zakonitost ni pravilnost osporavane presude tuženika, te kako u provedenom postupku koji je prethodio donošenju osporavane odluke nema nepravilnosti koje bi je činile ništavom, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 128. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09, 110/21), to je na temelju odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja valjalo kao neosnovan odbiti odnosno odlučiti kao u izreci ove presude.

U Splitu, 4. veljače 2025.

S U D A C

Marica Goreta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

-tužitelju,

-tuženiku po opunomoćeniku,

-u spis.