Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-239/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ID iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Jurici Borojeviću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jurica Borojević i Domagoj Jugović iz Nove Gradiške, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr- 541/2020-33 od 8. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 4. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-541/2020-33 od 8. siječnja 2024. u pobijanom dosuđujućem dijelu izreke te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati uvećani dio plaće u ukupnom bruto iznosu od 16.256,00 €[1] /122.480,78 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose od njihovog dospijeća do isplate, kako je navedeno u izreci presude osim u dijelu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zateznih kamata na bruto iznos, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.932,86 € sa zateznom kamatom tekućom od 8. siječnja 2024. do isplate, tekućom od dana 8. siječnja 2024. pa do isplate, dok je za više zatraženo, za iznos od 1.057,19 eura, tužiteljev zahtjev odbijen.

2. Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu izreke, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika osporava žalbene navode u cijelosti kao neosnovane te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade razlike plaće iz osnova neplaćenog prekovremenog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanima, te noćnog rada,u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2017. sve sa pripadajućim zateznim kamatama i parničnim troškom.

6. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno;

- da je tužitelj zaposlenik tuženika, odnosno policijski službenik MUP-a RH, Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, Postaje pomorske policije Split te se prije pokretanja parničnog postupka obratio tuženiku sa zahtjevom u svezi mirnog rješenja spora, na koji zahtjev nije odgovoreno;

- da je sustav rada tužitelja organiziran na način da se upućuje na višednevne službe na moru, te da je tuženik izdavao tužitelju višednevne radne naloge za službu na plovilu, na moru, tijekom koje ne može napuštati brod danju ni noću, kao i da je na temelju izvještaja sastavljenih na temelju tih radnih naloga tuženik vodio evidenciju rada tužitelja na temelju koje je tužitelju za utuženo razdoblje isplaćena plaća,

- da je rad tužitelja u slučaju višednevnog uzastopnog radnog angažmana po 24 sata obračunat na način da se 8 sati odnosi na redovan rad (koji je tužitelju isplaćen kroz plaću), 8 sati na prekovremeni rad, te 8 sati na dnevni odmor;

- da iz dopune nalaza i mišljenja vještaka od 10. ožujka 2023. proizlazi da na osnovu podataka i izračuna prikazanih u Tablici 1. odnosno između obračuna po nalogu tužitelja i sati obračunatih i plaćenih po tuženiku, a uzimajući u obzir plaćene sate slobodnih dana, u utuženom razdoblju od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2017. tužitelju pripada razlika u bruto iznosu od 122.480,78 kn (16.256,00 €), a pojedinačno kako je po mjesecima prikazano u stupcu 11 (stupcu 12) Tablice 2.;

- da se povodom prigovora tuženika, vještak dopunski očitovao navodeći da tužitelju preostaje neplaćenih 77 sati od kojih tuženik traži odbitak za 32 sata slobodnih dana, ali da vještak zaključuje kako za odbijanje 32 sata na ime slobodnih dana kako traži tuženik nema dokaza da je i kada je tužitelj iskoristio ta 32 sata, slijedom čega vještak ostaje pri svom izračunu i mišljenju iskazanom u dopuni vještačenja od 10. ožujka 2023. gdje niti jedan sat više plaćenog redovnog rada nije ostao neobuhvaćen obračunom.

7. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove policijskog službenika, te da je rad tužitelja bio organiziran na način da se upućivao na višednevne službe na moru, a da mu tuženik uistinu nije pravilno isplatio razliku plaće za ostvareni prekovremeni rad, rad noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i noću. Naime, sukladno radnim nalozima, tužitelj je bio dužan obavljati sve naložene poslove tijekom cjelokupnog boravka na brodu (tužitelj je cijelo vrijeme /svih 24 sata/ bio dužan biti na svom radnom mjestu-službenom plovilu, a time i na raspolaganju poslodavcu) te je tužitelj nesumnjivo obavljao prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanima, zbog čega mu pripada pravo na dodatke za rad koji je ostvario izvršavajući kroz utuženo razdoblje svoje radne obveze na način kako je to organizirao tuženik. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da uspoređujući evidenciju rada tuženika s izdanim radnim nalozima te izvještajima, sud zaključuje kako evidencija koju je tuženik vodio ne odgovara stvarno odrađenim satima rada tužitelja ni kvalifikaciji odrađenih sati, a isto tako, iz evidencije na temelju koje je tuženik vršio obračune i isplate plaća, proizlazi da je tuženik tužitelju davao slobodne dane i tako ih označavao i u vrijeme tužiteljevog tjednog odmora s obzirom da je rad kod tuženika bio organiziran kao 40-satni rad u tjednu, ali ne i slobodne dane na način da isti predstavljaju naknadu za odrađeni prekovremeni rad.

8. U žalbenoj fazi postupka sporno je na kojoj je od parničnih stranaka teret dokazivanja činjenice da li je tužitelj u utuženom razdoblju koristio slobodne dane po osnovi prekovremenog rada, ili je koristio slobodne dane po nekoj drugoj osnovi te posljedično i zavisno od toga da li je pravilno odlučio sud prvog stupnja kada je svoju odluku temeljio na tvrdnji vještaka da tuženik nema dokaza da je i kada je tužitelj iskoristio 32 sata na ime slobodnih dana te se naknada za prekovremeni rad ne umanjuje za korištenje tih slobodnih dana.

9. Tuženik u žalbenim navodima ističe da je od ukupnog broja navedenih dana tužitelj bio izvan rasporeda 14 dana (omaškom navedeno 13 dana u prvom očitovanju), što umanjeno za dane tjednog odmora i blagdana iznosi 5 dana (omaškom navedeno 3 dana) na koje tužitelj ima pravo odnosno 40 sati (5x8=40) koje tužitelj nije radio odnosno kada nije izvršavao radne zadaće tj. bio je oslobođen radnih obveza, slijedom čega proizlazi da je vještakinja trebala od ukupno utvrđenih sati prekovremenog rada od 111 sati za mjesec kolovoz oduzeti 40 sati (zbog pogrešnog izračuna tuženika navedeno je 32 sata za mjesec kolovoz), ali ista pogrešno smatra da nije trebala izvršiti umanjenje jer da tuženik nema dokaza da je i kada tužitelj iskoristio ta 32 sata. Stoga, tuženik navodi da dokumentacija koju je dostavio predstavlja osnov za izradu vještva pa nije jasno kako je navedena dokumentacija vjerodostojna kada se iz nje izračunavaju prekovremeni sati, ali je istovremeno ne uvažavaju kada treba utvrditi da je tužitelj bio oslobođen radnih obveza kada je u evidenciji navedeno VR-izvan rasporeda, iako je isto jasno vidljivo iz R-27 Registra službenih poslova.

10. Osnovani su žalbeni navodi tuženika te je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da je tuženik dostavio evidenciju radnog vremena tužitelja, ali da zbog toga što nije dostavio dokaze da je tužitelj koristio slobodne dane s osnove preraspodjele radnog vremena zbog ostvarenih prekovremenih sati rada, odnosno zbog toga što nije naznačio po kojem osnovu su korišteni slobodni dani, da nije mogao uzeti u obzir ostvarene prekovremene sate kroz sve iskorištene slobodne dane tužitelja. Stoga je i pogrešno prihvatio varijantu nalaza i mišljenja vještaka u kojoj je vještak utvrdio da za odbijanje 32 sata na ime slobodnih dana kako traži tuženik nema dokaza da je i kada je tužitelj iskoristio ta 32 sata.

11. Također, prvostupanjski sud pogrešno utvrđuje da u situaciji kada postoji spor među strankama u vezi s korištenjem slobodnih dana da je teret dokaza na tuženiku u smislu odredbe čl. 135. st. 4. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 93/14 i 127/17, u daljnjem tekstu: ZR-a/14).

12. Prema odredbi čl. 135. st. 4. ZR, propisano je da u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz odredbe čl. 5. st. 1. i 2. ZR-a/14, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. Međutim, kako je tuženik tijekom postupka dostavio dokumentaciju iz koje proizlazi da su slobodni dani, koje je tužitelj iskoristio, u vezi s odrađenim prekovremenim radom, jer je točno razvidno da tužitelj nije radio, a niti je bio na tjednom odmoru, to je pogrešno odlučio sud prvog stupnja kada je prihvatio varijantu nalaza i mišljenja financijskog vještaka, u kojoj utvrđuje da za odbijanje 32 sata na ime slobodnih dana kako traži tuženik nema dokaza da je i kada je tužitelj iskoristio ta 32 sata. Naime, teret dokaza je na tužitelju, odnosno tužitelj mora dokazati da je slobodne dane dobio po nekoj drugoj osnovi, a ne s osnove preraspodijeljenog radnog vremena za odrađeni prekovremeni rad, što iz izvedenih dokaza ne proizlazi. Tužitelj je dužan iznijeti činjenice iz kojih bi proizlazilo da je neke od slobodnih dana koristio po nekoj drugoj osnovi (primjerice radi preseljenja, sklapanja braka i sl.). U slučaju da tužitelj takve činjenice ne iznese, u tim okolnostima treba smatrati da je evidencija tuženika vođena pravilno te da je tuženik dokazao osnovanost svojih tvrdnji.

13. Pri tome, valja reći da činjenica da spisu ne priležu neki "posebni" Nalozi o korištenju slobodnih dana, ne znači da nije bilo preraspodjele radnog vremena u tom smislu jer navedeno proizlazi iz dostavljene dokumentacije o evidenciji radnog vremena, a tužitelj ne može ostvarivati pravo na slobodne dane i pravo na isplatu razlike plaće.

14. Zbog svega navedenog presudu suda prvog stupnja valjalo je ukinuti u pobijanom dosuđujućem dijelu te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, temeljem odredbe čl. 370. 1. ZPP-a.

15. Isto tako, s tim u svezi ukinuta je i odluka o parničnom trošku, a i o troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

16. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će u smislu naprijed navedenoga postupiti u skladu sa shvaćanjima izraženima u ovoj odluci te će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem na način da će dati valjane i obrazložene razloge o navedenim odlučnim činjenicama potrebnima za procjenu osnovanosti tuženog zahtjeva te će pravilnom ocjenom već provedenih dokaza, kao i dokaza koje stranke eventualno budu predlagale, a imajući u vidu i navode tuženika iznesene u žalbi donijeti novu pravilnu i zakonitu odluku, u kojoj će odlučiti i o troškovima žalbenog postupka.

U Zagrebu 4. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat