Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3287/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Višnja Babić, odvjetnica u Slavonskom Brodu, M. Gupca 18/I, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupaju punomoćnici Damir Metelko, Kruno Knežević, Ivana Bačić Odrljin, Dino Miljak, Ivan Dilber, Ana Bago Martić i Petar Kovačević, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-290/2022-31 od 3. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Zagrebačke banke d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-290/2022-31 od 3. travnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke te u odluci o troškovima postupka pod točkom III. izreke kojom se nalaže tuženici da tužitelju naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 5.807,40 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 3212811252 koji su sklopili 25. ožujka 2008. tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF te da tako ugovorena otplata ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane. Pod točkom II. izreke, nalaže se tuženici da tužitelju isplati s osnova valutne klauzule iznos od 31.732,97 eura (ranije 239.092,04 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, a koje kamate teku na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženici da tužitelju naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 5.807,40 eura (ranije 43.755,89 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, s time da se tužitelj odbija s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka. Pod točkom IV. izreke, punomoćnici tužitelja, Višnji Babić, odvjetnici iz [adresa], odmjerava se naknada troškova prijevoza u iznosu od 17,61 eura (ranije 132,68 kuna), koji će se isplatiti na teret Državnog proračuna u roku 15 dana od primitka ove presude, dok se s preostalim zahtjevom za naknadu putnih troškova, odbija.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. i II. izreke te u odluci o troškovima postupka pod točkom III. izreke kojom se nalaže tuženici da tužitelju naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 5.807,40 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (sadržajno samo dijelu u kojem nije uspjela u sporu), žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu žalbenog troška u iznosu od 856,98 eura ( za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 621,88 eura uz pripadajući PDV u iznosu od 155,47 eura te za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 79,63 eura).

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP- a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju žaliteljica određeno ukazuje u žalbi, budući da je pobijana presuda sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a. Presuda sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF u konkretnom slučaju te razlozi koji se odnose na dosuđenje zateznih kamata od dana stjecanja do isplate, kao i odluka vezano za istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije i zastare.

5. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a), valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, s time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu izvedenih dokaza od strane tuženice, odnosno njezinog viđenja predmetne pravne situacije. Stoga se tuženica neosnovano žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a).

6. Sud prvog stupnja nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 193. ZPP-a. S tim u vezi, stoji da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021. zauzeto pravno shvaćanje da je smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe), djelomično povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP-a, za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja u kojem se tuženica, nakon podneska kojim je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev (specificirajući potraživanje u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka), usprotivila takvom djelomičnom povlačenju tužbe, ali vezano uz to nije postavila zahtjev za naknadu troškova postupka u skladu s čl. 158. st. 1. ZPP-a, tada u takvim okolnostima, to što je sud prvog stupnja propustio odlučiti o navedenom djelomičnom povlačenju tužbe (u iznosu od 1.412,51 eura), bez utjecaja je na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

7. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja konačno postavljen (u skladu s rezultatima izvedenog financijskog vještačenja) podneskom od 15. veljače 2023. (list 286-288 spisa), za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 3212811252 koji su sklopili 25. ožujka 2008. tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, kao i zahtjev za isplatom iznosa od 31.732,97 eura (ranije 239.092,04 kuna), na ime preplaćene tečajne razlike, sve to zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos, između ostalog i pozivom na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 te pozivom na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., tužitelj tvrdi da ga je preplatio temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

9. Prvostupanjski sud donio je pobijanu presudu utvrdivši da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka ništetne, posljedično čemu je odlučio i o pravu tužitelja na povrat svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredaba ugovora.

10. I u žalbenom stupnju postupka sporna je ništetnost naprijed navedenih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te, posljedično tome, je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporna i aktivna legitimacija tužitelja, tijek zateznih kamata na dosuđene iznose te osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

11. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud (analizom pisane dokumentacije, izvednim financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja kao stranke), slijedi utvrđenim:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, 25. ožujka 2008. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3212811252, kojim je tuženica odobrila tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 122.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s time da je kredit odobren za izgradnju kuće, da se člankom 1. stavak 1. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način određen ugovorom, da su člankom 2. Ugovora o kreditu stranke ugovorile da će tužitelj, kao korisnik kredita, kredit platiti u anuitetima i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te interkalarnu kamatnu stopu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, a da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, i temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a ista na dan sklapanja ugovora iznosi 5,80% godišnje,

- da između stranaka nije sporno da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit,

- da je Visoki trgovački sud RH presudom Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da su sve tužene banke (pa tako i tuženica u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, čime je pravomoćno utvrđeno da su svih 8 banaka (između njih i tuženica), koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, čime su tužene banke postupile suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima,

- da je Vrhovni sud odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., odbio revizije banaka i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli,

- da je tužitelj u svome iskazu naveo kako je namjeravao graditi kuću na zemljištu koje je imao u posjedu u [adresa], da nije imao novca za gradnju kuće, radi čega je podigao kredit, da se nije interesirao kod drugih banaka o uvjetima kreditiranja, nego se odmah obratio osobnom bankaru Zagrebačke banke u kojoj banci je klijent od 2005., da, koliko se može sjetiti, tada nije bilo kredita u kunama ili mu njegov bankar to nije rekao, već mu je govorio da postoji kredit u švicarskim francima, da je franak stabilna valuta i da, što se tiče tečaja švicarskog franka, da nije bilo velikih oscilacija unazad više godina, da je to najpovoljniji kredit u odnosu na kredit u eurima, da je kredit otplaćivao do 2014., da je od sklapanja ugovora pa do prijevremene otplate kredita 2014., rata kredita iznosila i 6.000,00 kuna, a da je na početku bila oko 3.800,00 kuna, da je u jednom vremenskom periodu (kada mu je supruga bila na porodiljnom), zatražio i dobio moratorij koji je trajao godinu dana, nakon čega je nastavio otplaćivati rate kredita koje su se i tada povećavale i bile su veće od onih rata koje je plaćao nakon sklapanja ugovora, da njemu osobno bankar nije objasnio zašto dolazi do promjene tečaja, da je razumio da je kredit kojeg podiže vezan uz tečaj kune i švicarskog franka, da je ovjerio potpis kod javnog bilježnika na ugovoru o kreditu, a da su potpise ovjerili i njegova supruga, kao sudužnik, i roditelji, kao založni dužnici, a da im prilikom ovjere potpisa nitko nije protumačio odredbe ugovora, da je kuću dovršio do useljivosti i onda je na tu kuću prenio i zalog u korist banke (koji je bio uknjižen na stanu njegovih roditelja), nakon čega je odlučio kuću prodati, da je pronašao kupce, da su kupci radi isplate kupoprodajne cijene podigli stambeni kredit, s time da je dogovor između njega, kao prodavatelja, kupaca njegove kuće, Zagrebačke banke kod koje je podigao kredit i banke kod koje su kupci podigli stambeni kredit, bio da se iz iznosa kredita kojeg su podigli kupci, isplati glavnica kredita kojeg je on podignuo kod Zagrebačke banke, a da je kupoprodajna cijena bila dogovorena u visini kredita kojeg su kupci podigli, čime je on zatvorio kredit kojeg je podigao kod Zagrebačke banke, a nakon toga je banka dala brisovno očitovanje,

- da je uvidom u izvadak iz zemljišne knjige za nekretninu upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], utvrđeno da je tužitelj bio suvlasnikom u 1/2 dijela kč. br. [katastarska čestica], kuće broj 20 i dvorišta u ulici U i SV, ukupne površine 449 m2 te da je u korist tuženice temeljem spornog ugovora o kreditu bilo upisano založno pravo za iznos od 122.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim kamatama, naknadama i troškovima, s time da je temeljem brisovnog očitovanja tuženice, naprijed navedeno založno pravo na predmetnoj nekretnini brisano,

- da je uvidom u isti izvadak iz zemljišne knjige utvrđeno da je na temelju kupoprodajnog ugovora od 9. studenog 2012. i aneksa kupoprodajnog ugovora od 3. studenog 2014., na suvlasničkom dijelu tužitelja (kč. br. [katastarska čestica]), uknjiženo vlasništvo FV, s time da je temeljem ugovora o stambenom kreditu od 4. studenog 2014. na predmetnoj nekretnini uknjiženo založno pravo u korist Privredne banke Zagreb d.d. u iznosu od 86.600,00 eura,

- da je uvidom u Ugovor o stambenom kreditu kojeg su sklopili Privredna banka Zagreb d.d. i ZV, utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. odobrila ZV stambeni kredit u iznosu od 86.600,00 eura za kupnju nekretnine, s time da je prema članku 3. točka 3. tog stambenog kredita ugovoreno da će se kredit koristiti na način da se izvrši prijenos sredstava sukladno kupoprodajnom ugovoru i aneksu kupoprodajnog ugovora te pisma namjene Zagrebačke banke d.d.,

- da je temeljem iskaza tužitelja, kao i uvidom u naprijed navedene isprave, utvrđeno da je tužitelj kredit prijevremeno otplatio na način da je prodao kuću koju je gradio novcem dobivenim predmetnim kreditom, s time da je prema dogovoru, kako s kupcima, tako i s tuženicom, novac dobiven prodajom odmah transferirao tuženici radi

zatvaranja kredita i njegove prijevremene otplate,

- da iz ugovora o kreditu, kao i temeljem iskaza tužitelja, proizlazi da se o odredbama ugovora o kreditu vezano za valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo,

- da je dužnost tuženice bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač.

- da je tuženica trebala uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule, jer je specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima,

- da je nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak

uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka, s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik,

- da je neravnoteža u pravima i obvezama znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima,

- da je već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na primjeni valutne klauzule, znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženice, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega, jer o tome nije informiran,

- da je na temelju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Sande Marinac kojeg je dopunila povodom prigovora tuženice (koji nalaz i mišljenje vještakinje i njezino dopunsko očitovanje, na koje dopunsko očitovanje stranke nisu imale primjedbi, je sud prihvatio), utvrđeno da je zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita, u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajna razlika), tužitelj više platio iznos od 239.092,04 kuna po glavnici i po kamati, što po konverzijskom tečaju (kuna/euro 7.53450), iznosi 31.732,97 eura, a da je zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na prosječan tečaj na dan isplate kredita, tužitelj manje platio iznos od 321,52 kuna po glavnici i po kamati, što po konverzijskom tečaju iznosi 42,67 eura (s time da je pojedinačne iznose razlike vještakinja iskazala tabelarno).

12. Polazeći od prednjih utvrđenja, rukovodeći se pri tome naprijed navedenom pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (kojom je odlučeno kako je ovdje tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima u kojima je koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe - ugovaranjem valutne klauzule), pozivom na odredbu čl. 138.a i čl. 502.c ZPP-a te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio konačno specificiran tužbeni zahtjev, cijeneći da se i u konkretnom slučaju radilo o standardiziranom ugovoru, da se o odredbama o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo te da su te odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, cijeneći u konačnome takve ugovorne odredbe (kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak), nepoštenima i ništetnima, slijedom čega ih utvrđuje ništetnima, a posljedično tome, otklanjajući prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), u svezi s čl. 1115. ZOO-a, obvezuje tuženicu na povrat tužitelju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima, isplatom preplaćenih iznosa anuiteta, kao razlike koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini više plaćeni mjesečni iznos anuiteta kredita, od dana plaćanja pa do isplate.

13. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare, s obrazloženjem da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pozivajući se i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (Su-IV- 47/2020-2) te činjenicu da je tužitelj predmetnu tužbu podnio 17. ožujka 2021., dakle u zakonskom roku od 5 godina od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

15. U konkretnom slučaju tužitelj postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženica), s time da između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, 25. ožujka 2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 3212811252, na iznos od 122.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, dakle, uz valutnu klauzulu, čiji sadržaj između stranaka niti nije sporan.

16. S obzirom na svojstvo tužitelja kao potrošača (koje svojstvo tuženica žalbenim navodima ne spori), pravilno se prvostupanjski sud poziva na učinke naprijed navedenih presuda kojima je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 25. ožujka 2008.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženica, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorno utvrdili egzaktne parametre, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupala suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), važećeg u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a.

17. Stoga je postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike, kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja.

18. Naime, odredbom čl. 96. ZZP/07 (važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 102. st 1. ZZP/07 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

19. Iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza, proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na sporne odredbe te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi (o vezanosti glavnice uz valutu CHF).

20. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, jasno slijedi, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja, da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

21. Stoga, kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, valutna klauzula sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, i da su kao takve protivne odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite, a u tom kontekstu i žalbeni navodi tuženice kojima upire na to da se u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora.

22. Suprotno žalbenim navodima tuženice, u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbama koje su se odnosile na valutnu klauzulu. Na drugačiju ocjenu ne upućuje niti iskaz saslušanog tužitelja.

23. Na žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da se u konkretnom slučaju radilo o razumljivim, jasnim i lako uočljivim odredbama, na koje tužitelj nije imao primjedbi, valja odgovoriti da za pružanje potrošačke zaštite, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, navedene činjenice same po sebi nisu od odlučnog značaja, ovdje imajući u vidu da je pristup Direktive 93/13/EZ - široko tumačenje pojma „potrošač” kojim se omogućuje da se osigura zaštita koja se dodjeljuje svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i to ne samo u pogledu razine obaviještenosti, nego i pregovaračke moći, što dovodi do toga da te fizičke osobe pristupaju uvjetima koje je prethodno sastavio taj prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, pri čemu je Sud EU u presudi B143/13 dao mjerilo „prosječnog potrošača“, određujući ga kao informiranog potrošača, koji na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz pojedine ugovorene odredbe, što u konkretnoj situaciji nije slučaj s tužiteljem.

24. Kako, dakle, pravomoćna odluka o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nepravilan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, uz tvrdnju da nije svaka odredba o valutnoj klauzuli a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja te da sud u ovom konkretnom slučaju navedeno nije utvrdio.

25. Što se tiče žalbenih navoda tuženice vezano za primjenu prava Europske unije i u tom smislu na pozivanje na potrebu izuzimanja od primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude T, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava. Sud EU u svojim odlukama naglašava da je potrebno da nacionalni sud vodi računa u kojim je okolnostima neravnoteža nastala „u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri” te da u tu svrhu provjeri može li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, kada na pošten i pravičan način posluje s potrošačem, razumno očekivati da će ovaj prihvatiti takvu ugovornu odredbu prilikom pojedinačnih pregovora.

26. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

27. Nadalje, u odnosu na žalbene navode po kojima prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio dostavljenu dokumentaciju tuženice, valja odgovoriti da iz dostavljene dokumentacije, ne proizlaze dokazanima odlučne okolnosti koje se utvrđuju u pojedinačnom potrošačkom sporu, a to je da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbi koja se odnosila na valutnu klauzulu, jer eventualno bilo kakvo generalno upoznavanje tužitelja s ugovornim odredbama, nije od utjecaja na zaključak suda o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, kraj činjenice da je od odlučnog značaja bilo utvrditi punu obaviještenost tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te je li tuženica s tužiteljem o tome pojedinačno pregovarala.

28. Neosnovani su, dakle, žalbeni navodi tuženice da sud nije proveo kontradiktorni postupak, jer je sud izveo sve dokaze koje su stranke predložile te je iste pravilno ocijenio sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a.

29. Također, neosnovano je i pozivanje tuženice na to da je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno te da je odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti. Naime, okolnost što je pozitivnim propisima dopušteno ugovaranje valutne klauzule, ne znači i da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

30. Utoliko su neodlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude i žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na zanemarivanje općih akata tuženice, kao i žalbeni navodi kojima tuženica upire na činjenicu da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kreditu i da mu je bilo objašnjeno plasiranje ugovora, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti, kao i pozivanje tuženice na presude Suda Europske unije u predmetima C-81/19 i C- 243/20, s tvrdnjom da iz navedenih presuda suda EU proizlazi da je isključena dopustivost kontrole nepoštenosti valutne klauzule kao dispozitivne norme hrvatskog nacionalnog prava).

31. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja koji tuženica iznosi s obzirom na tvrdnju da su uplate po predmetnom kreditu vršile i druge osobe, valja odgovoriti da je navedeni prigovor prvostupanjski sud pravilno otklonio. Naime, kraj činjenice da je predmetni Ugovor zaključio tužitelj kao korisnik kredita, tada nije odlučno i bez utjecaja je na pravilnost navedenog zaključka prvostupanjskog suda, tko je u ime i za račun tužitelja vršio uplate, i je li se radilo eventualno o uplatama treće osobe, jer je jedino tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, legitimiran na takvo potraživanje. Utoliko je neosnovano pozivanje tuženice na drugačiju sudsku praksu u slučajevima za koje tvrdi da su istovjetni predmetnom.

32. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

33. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatilo tuženici.

34. U odnosu na ostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

35. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odrdbom čl. 241. ZOO-a.

36. Naime, rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., s time da je tužba u ovom predmetu podnesena 17. ožujka 2021., to je prvostupanjski sud pravilno cijenio neosnovanim prigovor zastare, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene o zastari predmetnog potraživanja, uz tvrdnju da prvostupanjski sud navedenim zaključkom, protivno relevantnim zakonskim odredbamam, stvara nova pravna pravila i mijenja dosadašnju sudsku praksu, neosnovani.

37. Pri tome je tuženici za odgovoriti da je u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, petogodišnji rok zastare propisan čl. 225. ZOO-a, počeo teći pravomoćnošću sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti te ugovorne odredbe u postupku kolektivne zaštite, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima upire na nepravilan zaključak suda prvog stupnja kojim otklanja prigovor zastare te da je isključivo tužitelj, a ne treća osoba, mogao prekinuti tijek zastare, uz daljnju tvrdnju da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti trogodišnji rok zastare jer da se radi o naknadi štete.

38. Stoga, kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi ugovora preplatio tuženici iznos utvrđen vještačenjem (s kojim nalazom i mišljenjem je tužitelj u konačnome specificirao potraživanje), prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju tako utvrđeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a), pri čemu pogrešno tuženica žalbenim navodima upire na to da zatezne kamate nisu dosuđene na pojedinačne iznose od dana plaćanja pojedinih anuiteta, jer suprotno proizlazi iz sadržaja spisa, konkretno pregleda prometa po spornom kreditu (list 35- 41 spisa), iz kojeg je vidljivo kada su plaćani pojedini mjesečni anuiteti, kao i iz nalaza i mišljenja vještakinje, iz kojeg je jasno vidljivo da su uplate vršene 15-og u mjesecu, pri čemu tužitelj zatezne kamate na pojedinačne mjesečne anuitete potražuje od 16-og u mjesecu pa do isplate, kako ih sud prvog stupnja u konačnome i sudi.

39. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženica ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom, također nisu osnovani iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose, plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021.).

40. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima upire na to da tužitelj nije ovlašten potraživati zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, uz tvrdnju da bi tužitelj eventualno imao pravo na kamate od pravomoćnosti presude kojom je potrošačima pružena kolektivna zaštita, kao što su neosnovani i žalbeni navodi kojima se tuženica poziva na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti, koji Zakon nije primjenjiv na konkretnu pravnu i činjeničnu situaciju.

41. Neosnovani su i žalbeni navodi koji se odnose na tvrdnje tuženice da je potraživanje tužitelja svakako trebalo umanjiti za iznos manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit (tzv. negativna tečajna razlika). Naime, rukovodeći se činjenicama na kojima tuženica temelji navedeni prigovor, a to je postojanje razlike u visini anuiteta u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita, za naglasiti je da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije ništa primio, niti je išta stekao bez osnove, slijedom čega ne postoji niti obveza tužitelja na vraćanje stečenog bez osnove, pa time niti pravo tuženice zahtijevati umanjenje potraživanja tužitelja za iznos manje plaćenih anuiteta, pri čemu je tuženica, koja je kriva za sklapanje ništetnog ugovora, u skladu s odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a, diskvalificirana u pravu na postavljanje zahtjeva za naknadu štete koja je za nju eventualno proizašla iz takvog ništetnog ugovora, tako da istaknuti prigovor prava na umanjenje potraživanja tužitelja za navedenu razliku, nije osnovan niti kada se razmatra u kontekstu instituta stjecanja bez osnove, ali isto tako niti u skladu s naprijed navedenom odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a.

42. Konačno, pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja pravilno donio osnovom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, pri čemu tuženica žalbenim navodima neosnovano prigovara pravu tužitelja na naknadu troška za zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu za objavu presude, imajući u vidu da navedeni trošak, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, predstavlja trošak potreban za vođenje parničnog postupka (člk. 155. st. 1. ZPP-a), na koji stranka koja je uspjela u parnici, čiji je punomoćnik pristupio na ročište na kojem se presuda objavljuje (kao u konkretnom slučaju), ima pravo na njegovu naknadu, slijedom čega je valjalo potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka.

43. Slijedom svega obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci pod točkom I. ove drugostupanjske presude.

44. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

45. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 4. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš