Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3812/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EH, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica u Sisku, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri iz Splita, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-122/2023-20 od 26. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 4. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-122/2023-20 od 26. travnja 2024.,

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o [broj kredita] koji su 18. siječnja 2006. sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i Splitska banka d.d., kao pravni prednik tuženika u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.967,35 EUR sa zakonskim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. II. izreke, kao i naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.541,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. travnja 2024. do isplate (toč. III. izreke). Rješenjem je dopušteno povišenje tužbenog zahtjeva za iznos od 348,20 EUR.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19. 80/22 i 115/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška, uvećano za zakonske zatezne kamate ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o potrošačkom kreditu zaključenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezana za CHF kao i zahtjev za isplatu pretplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredni čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

7. U postupku je utvrđeno da su tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika Splitska banka d.d. sklopili 18. siječnja 2006. Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 18.551,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita za adaptaciju stana, da je kredit otplaćivan u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji se uručuje korisniku kredita, te da je ugovoreno da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana mjesecu.

8. Utvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu sastavio tuženik na standardnom obrascu, da je tijekom otplate kredita rastao tečaj CHF u odnosu na početno ugovoren, da je financijskim vještačenjem utvrđeno da ukupan iznos koji je više plaćen zbog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita iznosi 1.967,35 EUR, te da kredit nije konvertiran Nadalje je utvrđeno da je tužba podnesena 12.4.2023.

9. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno pozvao na učinke presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji je u pogledu ovakvog načina ugovaranja tečaja CHF vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3.9.2019., kojom je odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je bio i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP), kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO).

10. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene, a time i ništetne u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao trgovac u cijelosti informirao potrošača o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. ZOO obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužiteljica platila na temelju tih ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

11. U posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužiteljica podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinila, te je pravilan pravni pristup prvostupanjskog suda da je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

12. U citiranim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

13. Zato su prilikom sklapanja ugovora o kreditu potrošaču morali biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih je on mogao ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

14. U pojedinačnim potrošačkim ugovorima banka je ovlaštena tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (čl. 81. st. 2. i čl. 85. ZZP/03, odnosno čl. 96. i 97. ZZP/07).

15. Iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik i iskaza tužiteljice ne proizlazi osnovanost tuženikovih prigovora da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni. Vezano za navode tuženika da je tijekom postupka dostavio promet po kreditu koji je prvostupanjski sud potpuno ignorirano, valja odgovoriti da je financijski vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju vezanu za predmetni kredit koja se nalazi u spisu.

16. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da je predmetni Ugovor o kreditu broj 11201706 od 18.1.2006. konvertiran iz CHF u EUR sukladno Zakonu o izmjenama i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015) i da od trenutka konverzije više ne postoji Ugovor o kreditu u CHF, jer je tužiteljica tijekom postupka izričito osporila ove navode tuženika koje je potvrdio i financijski vještak. Kako tuženik nije dokazao da je ugovor o kreditu konvertiran, to njegova opširna žalbena izlaganja žalitelja u tom pravcu i tvrdnje da je sud prvog stupnja propustio primijeniti odredbe ZPK/15 nisu osnovana.

17. Svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike između početnog tečaja valute CHF na dan sklapanja kredita i tečaja valute CHF tijekom trajanja kredita sud prvog stupnja pravilno temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka, koji je kao stručan i obrazložen prihvatio u cijelosti uzimajući pritom u obzir preplatu koju je tužiteljica izvršila upravo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, a kao posljedicu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

18. O prigovoru zastare, suprotno navodima žalbe pravilno je odlučeno, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom. Stoga je tužba tužitelja od 12. travnja 2023 podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

19. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

20. Materijalno pravo pravilno je primijenjeno i u odluci o zateznim kamatama. Kako je odredba o ugovaranju valutne kaluzule u CHF nepoštena, a time i ništetna, jer je tuženik tužiteljici ponudio sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, zbog čega je nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom, to je temeljem u obvezi platiti zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i utvrdio sud prvog stupnja.

21. Odluka o troškovima postupak pravilno se temelji na odredbama čl. 154. st. 5. i 155. ZPP. Tužiteljici su u okviru parničnih troškova pravilno priznati troškovi sastava obrazloženih podnesaka od 11.10.2023. i 30.1.2024. po Tbr. 8./1. Tarife, svaki po 100 bodova, jer su u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP bili potrebni za postupak, kao i trošak zastupanja po odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 14.11.2023., na kojemu je prethodni postupak zaključen, po Tbr. 9./1. Tarife u iznosu od 100 bodova, te toj odluci tuženik žalbom neutemeljeno prigovara. Konačno, tužiteljici je pravilno dosuđen i plaćeni trošak financijskog vještačenja u iznosu od 166,00 EUR, jer je također riječ o trošku koji je bio nužan za postupak, dok su neosnovani navodi žalitelja da su tužiteljici dosuđeni troškovi sudskih pristojbi na presudu i tužbu, jer to ne proizlazi iz obrazloženja pobijane presude.

22. Slijedom iznijetoga, temeljem odredbi čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 4. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš