Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4788/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HŽ-Infrastuktura d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB:39901919995, protiv tuženika ad/1. VZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i ad/2. SZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], koje zastupa punomoćnica Draženka Buntak, odvjetnica u Zagrebu, radi činidbe, odlučujući o žalbi tuženika ad/1 i ad/2 protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4394/2016-45 od 31. kolovoza 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 4. veljače 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4394/2016-45 od 31. kolovoza 2020. i odbija tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi

"I. Nalaže se 1. tuženiku VZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tuženici SZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukloniti dio kuće na lokaciji [adresa] izgrađene na dijelu k. č. br. [katastarska čestica] upisane u k. o. [katastarska općina] kojoj odgovara dio z.k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] prikazane na skici lica mjesta s terenskog očevida iz vještakovog nalaza i mišljenja iz listopada 2017. obilježeno tamno zelenom bojom omeđeno točkama 35-29-31-32-33-34-37-17-16-15-10-9-4-3-2-1-35 u površini od 47,12 m2, koja skica je sastavni dio izreke ove presude, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se 1. tuženiku VZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tuženici SZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tužitelju HŽ-Infrastuktura d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB:39901919995 trošak parničnog postupka u iznosu od 9.575,04 kn u roku od 15 dana."

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženicima ad/1. i ad/2. trošak parničnog postupka u iznosu od 958,09 Eur u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženicima ad/1. i ad/2. trošak žalbenog postupka u iznosu 171,09 Eur u roku od 15 dana

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženicima ad/1 i ad/2. ukloniti dio kuće na lokaciji [adresa] izgrađene na dijelu k. č. br. [katastarska čestica] upisane u k. o. [katastarska općina] kojoj odgovara dio z.k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] prikazane na skici lica mjesta s terenskog očevida iz vještakovog nalaza i mišljenja iz listopada 2017. obilježeno tamno zelenom bojom omeđeno točkama 35-29-31-32-33-34-37- 17-16-15-10-9-4-3-2-1-35 u površini od 47,12 m2, koja skica je sastavni dio izreke ove presude.

2. Protiv navedene presude žale se tuženici ad/1. i ad/2. (dalje: tuženici) zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. toč. 1. i 3. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23 –dalje. ZPP) Predlažu pobijanu presudu preinačiti i zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti, uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja, uz naknadu troškova žalbenog postupka

3. Presudom ovoga suda poslovni broj Gž-2075/2020-2 od 4. svibnja 2021. preinačena je presuda suda prvog stupnja od 31. kolovoza 2020. i zahtjev tužitelja odbijen.

4. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Revd-3890/2021-2 od 13. listopada 2021. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećih pravnih pitanja:

"Da li se na bespravno dograđenom objektu u željezničkom infrastrukturnom pojasu korisnik može osnovano pozivati na zaštitu prava na dom?,

Da li se može smatrati domom dograđeni objekt koji se nalazi na koridoru željezničke pruge tj. jednim dijelom na željezničkoj infrastrukturi gdje sukladno zakonu nije dopuštena gradnja objekata za stanovanje?". Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je protiv presude ovoga suda Gž-2075/2020-2 od 4. svibnja 2021. podnio reviziju, pozivom na odredbu čl. 382. ZPP koja se primjenjuje na temelju odredbe čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 80/22) zbog pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena.

5. Vrhovni suda Republike Hrvatske rješenjem broj Rev-189/2022-2 od 3. rujna 2024. prihvatio je reviziju tužitelja, ukinuo presudu ovoga suda poslovni broj Gž- 2075/2020-2 od 4. svibnja 2021. i predmet vratio ovom sudu na ponovno odlučivanje.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da tuženici uklone dio kuće koji se nalazi unutar željezničkog infrastrukturalnog pojasa i predstavlja javno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske, a činjenična utvrđenja i pravna shvaćanja suda u pobijanoj odluci su:

-da tuženici bez pravne osnove žive već 27 godina u kući koja se nalazi u

Zagrebu, unutar željezničkog infrastrukturnog pojasa;

-da su 4. lipnja 2016. zatražili legaliziranje predmetnog objekata, koji zahtjev je odbijen uz obrazloženje da se objekt nalazi u koridoru željezničke pruge M102 Z. G. kolodvor-D. S., potrebnom za razvoj tužitelja;

-da je sporna građevina većim dijelom izgrađena na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je sastavni dio željezničke infrastrukture, a radi se o sjevernom dijelu kuće broj 2A sa svim unutarnjim prostorijama (i to dio dnevnog boravka s kuhinjom, WC-om, dio sobe i hodnika) omeđeno točkama 35-29-31-32-33-34-37-17-16-15-10- 9-4-3-2-1-35 u površini od 47,12 m2, na vještačkoj skici lista mjesta obojeno tamno zelenom bojom, koji se nalazi unutar koridora HŽ, a da su ostali dijelovi kuće na dijelu zk. čbr. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

-da je riječ je o zemljištu koje je dio željezničke infrastrukture u smislu odredbe čl. 15. st. 1. Zakona o željeznici ("Narodne novine", broj: 123/03, 30/04, 153/05, 79/07, 120/08 i 75/09-dalje: ZŽ) - javnog dobra u vlasništvu Republike Hrvatske kojom tužitelj upravlja sukladno Ugovoru o upravljanju željezničkom infrastrukturom od 15. lipnja 2008., a da prema odredbi čl. 4. st. 2. tog ugovora upravljanje željezničkom infrastrukturom obuhvaća organizaciju i reguliranje željezničkog prometa, osiguranje pristupa i korištenja željezničke infrastrukture željezničkim prijevoznicima, obavljanje pravne i svake druge zaštite, kao i poslova na izgradnji

(dogradnji, obnovi) željezničke infrastrukture i dr.;

-da željezničku infrastrukturu, prema odredbi čl. 15. st. 3. ZŽ, čine donji i gornji ustroj željezničke pruge, objekti na pruzi, signalno-sigurnosna, telekomunikacijska, elektrovučna, elektroenergetska i druga postrojenja i uređaji na pruzi, željezničko- cestovni prijelazi, oprema pruge, zgrade u funkciji reguliranja i organiziranja željezničkog prometa, te održavanja infrastrukture, kao i zemljište na kojem se nalaze navedeni objekti i postrojenja;

-da je infrastrukturni pojas, sukladno čl. 2. ZŽ, područje unutar granica zemljišta koje funkcionalno služi za uporabu, održavanje, te tehnološka unaprjeđenja i razvoj infrastrukturnih kapaciteta.

7. Sud prvog stupnja je pri donošenju odluke pošao prvenstveno od pitanja kvalifikacije premetne nekretnine domom u smislu čl. 8. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine-Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17-dalje: Konvencija), pa je, uz utvrđenje da u navedenom prostoru tuženici žive 27 godina, da imaju četvoro djece, dvije snahe i četvoro unučadi, uz neimanje i nemogućnost osiguranja drugog doma, zaključili da predmetnu nekretninu opravdano smatraju svojim domom.

8. Nadalje, sud prvog stupnja pristupio je provedbi testa razmjernosti radi ocjene predstavlja li predmetna tužba nedozvoljeno miješanje javne vlasti u pravo tuženika na dom pa je na prvo pitanje toga testa-je li miješanje zakonito-dao potvrdan odgovor, polazeći od zakonskog ovlaštenja tužitelja kao upravitelja željezničke infrastrukture da u ime i za račun Republike Hrvatske obavlja pravnu i svaku drugu zaštitu željezničke infrastrukture, dok tuženici nemaju pravnu osnovu za posjed, nisu najmoprimci, a nije ni prihvaćen njihov zahtjev za legalizaciju objekta.

9. Dalje je sud prvog stupnja, odgovarajući na daljnje pitanje testa razmjernosti-o opravdanosti navedenog miješanja odnosno o postanju legitimnog cilja-istaknuo da je sporna kuća većim dijelom sagrađena na javnom dobru u vlasništvu Republike Hrvatske. Nadalje, oslonio se na to da, u smislu čl. 16. i 17. Zakona o sigurnosti u željezničkom prometu (''Narodne novine'', broj 49/07 i 61/11), nije dozvoljena gradnja za stanovanje, a gradnja vezana za željeznički prijevoz mora osiguravati uvjete sigurnosti ljudi i prometa. Stoga da, unatoč tome što tuženici nemaju drugi dom, ni mogućnost da ga osiguraju, postoji prevladavajući interes državne sigurnosti, javnog reda i mira i zaštite drugih ljudi te općenito postupanja prema zakonu da se naloži tuženicima da uklone (najveći) dio predmetne nekretnine.

10. Konačno je sud prvog stupnja pristupio ocjeni posljednjeg pitanja testa razmjernosti-je li iseljenje razmjerno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno je li nužno u demokratskom društvu i postoji li za to prijeka potreba-i zaključio da nije nerazmjerno miješanje tužitelja u pravo na dom tuženika, jer si tuženici dom trebaju osigurati na drugi, zakonom dopušteni način, a tužitelj je kao upravitelj željezničke infrastrukture dužan po zakonu osigurati nesmetano obavljanje željezničkog prometa i time štititi sve korisnike željezničkih usluga odnosno živote i imovinu drugih ljudi.

11. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, 152/14-dalje: ZV) prihvaća zahtjev tužitelja i odlučuje kao u izreci presude.

12. Odluka suda prvog stupnja nije pravilna.

13. Kod davanja odgovora na pitanje definicije doma u Konvencijskom smislu, valja poći od ustaljene prakse Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), koju je prihvatio i ovaj, revizijski sud, a po kojoj dom (u smislu čl. 8. Konvencije) čine prostrije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, bez obzira na to da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja (Bjedov protiv Hrvatske, § 57), da dom nije ograničen na prostorije koje su u zakonitom posjedu i koje su zakonito nastanjene (Orlić protiv Hrvatske, § 53), da se ne mora se raditi o stanu ili kući, nego da dom može, primjerice, biti i kamp kućica ili dr. prostor ako ga pojedinac opravdano smatra svojim domom i koristi ga kao dom. Dakle, dom je činjenični, a ne pravni pojam i ne ovisi o definicijama danim u domaćem pravu (Paulić protiv Hrvatske).

14. Već iz navedenog se nazire shvaćanje da sama činjenica da je sporni objekt izgrađen (smješten, lociran) na području na kojem možda i nije dopuštena gradnja, na području koje se može kvalificirati kao javno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske, sama po sebi načelno uglavnom neće po automatizmu dovesti do nemogućnosti kvalifikacije tog objekta domom. Konvencijom zajamčeno pravo na dom, to pravo u pojedinim slučajevima štiti i kod nezakonitog posjeda.

15. Tako se i Europski sud za ljudska prava prilikom ocjene je li došlo do povrede prava na dom (Faulkner i McDonagh protiv Irske), nije ograničio samo na pitanje pravnog statusa javne ceste u smislu mogućnosti ostvarivanja prava na dom (na takvom području koje su podnositelji ilegalno posjedovali, a koje je bilo (uz) javni put, a iseljenje (premještanje) je bilo potrebno radi obavljanja radova novoga prometnog plana) - nego je, povrh toga, ušao u detaljnu analizu svih kompleksnih okolnosti konkretnog slučaja mimo činjenice očito javnog statusa smetane nekretnine.

16. Tužitelji su tijekom postupka, u odgovoru na žalbu tuženika, kao i u postavljenim pravnim pitanjima kao upečatljiv element isticali činjenica da se radi o bespravno izgrađenom objektu izgrađenom u željezničkom infrastrukturnom pojasu, odnosno na koridoru željezničke pruge, tj. dijelom na željezničkoj infrastrukturi, pozivajući se na odredbu čl. 16. i 17. Zakona o sigurnosti u željezničkom prometu.

17. Prema sadržaju izvedenih dokaza ne bi trebalo biti sporno da se predmetni objekt djelomično nalazi na zemljištu na kojem se nalaze objekti i postrojenja iz čl. 15. st. 3. tog Zakona, pa da tako čini željezničku infrastrukturu, sukladno istoj odredbi, a i da ulazi u infrastrukturni pojas, sukladno čl. 2. toga Zakona.

18. Navedeno, sasvim sigurno utječe na regulaciju pravnog i uporabnog statusa predmetnog zemljišta i objekta, no kako je navedeno, sama činjenica pravnog statusa nekretnine ne dovodi nužno do (ne) mogućnosti ovdje sporne Konvencijske zaštite, odnosno (ne) mogućnosti kvalifikacije objekta na njoj pozicioniranog, kao doma u smislu čl. 8. Konvencije.

19. No, unatoč tome, što je predmetni objekt na željezničkom koridoru, on fizički ne presijeca taj koridor i zapravo se nalazi ispod željezničkog nadvožnjaka po kojem prolazi željeznička pruga na kojoj se (proizlazilo bi i stanja spisa, desetljećima, neometano) odvija željeznički promet.

20. Naglašava se da je posve jasan poseban interes države, prvenstveno iz prometno-sigurnosnih, a onda i iz infrastrukturno-strateških razloga, u regulaciji vlasničkih i posjedovnih odnosa na tom području, no sama ta činjenica ne dovodi u svakom slučaju i samo po sebi do nužnosti isključenja pravne zaštite u pogledu prava na dom.

21. Sama činjenica da dio objekta leži na zemljištu koja je kao takvo upisano kao javno dobro i koje predstavlja željezničku infrastrukturu i željeznički pojas prima facie bi (životno je i logično) mogla usmjeravati na zaključak da taj objekt ima utjecaj na odvijanje i sigurnost prometa, ali ne dovodi do takve presumpcije i ne može se isključiti mogućnost da sporni objekt u tom smislu nema utjecaja. To, primjerice, u slučaju prostranosti tog zemljišta i faktične udaljenosti objekta od željezničke opreme, ograđivanja tog objekta od te opreme i pruge i u slučajevima ostalih oblika zaštite od takvog potencijalnog ometanja (etc.).

22. Potonje sasvim sigurno neće utjecati na stvarnopravni status predmetne nekretnine (i spornog objekta), ali može predstavljati ili imati utjecaja na elemente koji se moraju uzeti u obzir prilikom provođenja gore navedenog testa razmjernosti, a osobito u pogledu pitanja je li iseljenje/rušenje/uklanjanje objekta razmjerno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno je li nužno u demokratskom društvu i postoji li za to prijeka potreba.

23. Dakle, sama činjenica da se radi o bespravno dograđenom objektu u željezničkom infrastrukturnom pojasu, odnosno dograđenom objektu koji se nalazi na koridoru željezničke pruge tj. jednim dijelom na željezničkoj infrastrukturi, neće dovesti sama po sebi, po pukom automatizmu, do nemogućnosti da se taj objekt u svakom slučaju kvalificira kao dom u smislu čl. 8. Konvencije, pa posljedično da se u tom smislu stranka poziva na pravo na dom te će takva kvalifikacija ovisiti o nizu svih okolnosti koji će se utvrđivati u okviru svakog, konkretnog slučaja, a

-hoće li se u takvom konkretnom predmetu takva zaštita u sudskom postupku pružiti, odnosno može li se korisnik osnovano pozivati na zaštitu prava na dom, ovisit će o nizu činjeničnih okolnosti svakog konkretnog slučaja (uzimanje u obzir namjene, važnosti i osjetljivosti predmetnog zemljišta na kojem je izgrađen sporni objekt, osobito u smislu sigurnosti odvijanja željezničkog prometa, a s tim povezano i sigurnosti života i zdravlja putnika) koje će se morati utvrđivati i uzeti u obzir u svakom, konkretnom postupku, između ostalog i kroz provođenje testa razmjernosti.

24. Iz sadržaja spisa proizlazi da je tužitelj ipak donekle ukazivao (iako ne na posve artikuliran način koji bi se očekivao od aktivne stranke u ovom postupku) i dostavio određene isprave, ukazujući na prometno-sigurnosni aspekt pozicioniranosti predmetne nekretnine, kao i na važnost predmetnog zemljišta za razvoj željezničke infrastrukture.

25. Tako iz sadržaja dopisa komunalnog redara Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet od 3. studenog 2009., 22. veljače 2010. i 22. studenog 2010 (list 9 do 11 spisa) upućenih tužitelju proizlazi da se na lokaciji kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu HŽ ispod vijadukta nalazi nastambe tuženika gdje skuplja sekundarne sirovine gomilajući glomazni otpad uz javnu površinu, a što uz ružnu vizuri koja udara u oči kada se prolazi Branimirovom ulicom, nagomilani otpad je i potencijala opasnost od požara ili eksplozije na vrlo frekventnoj željezničkoj pruzi, radi čega se nalaže tužitelju u smislu čl. 2. toč. 1. st.1. Odluke o komunalnom redu što prije poduzeti mjere u svrhu čišćenja i saniranja navedene lokacije, a u svezi čega je i doneseno rješenje o izvršenju od 9. lipnja 2011. (list 12 spisa).

26. Nadalje, spisu prileži i rješenje Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja od 26. ožujka 2012., kojim je odbijena žalba tužitelja protiv rješenja od 16. svibnja 2011. kojim je tužitelju naloženo uklanjanja glomaznog otpada na zemljištu ispod željezničkog vijadukta na dionici pruge Zagreb GK-Dugo Selo (list 16) te opomena pred tužbu tužitelja upućena tuženiku 16. lipnja 2010. (list 17 spisa) kojim se poziva da najkasnije u roku do 15 dana ukloni glomazni otpad deponiran na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ispod željezničkog vijadukta na dionici pruge Zagreb GK-Dugo Selo jer je time povrijedio željezničke propise vezane za sigurnost prometa.

27. Iz navedenog slijedi da je tužitelj ukazivao na prometno sigurnosni aspekt vezano za nagomilani otpad deponiran na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ispod željezničkog vijadukta, a uz javnu površinu (Branimirovu ulicu), koji otpad je maknut još u srpnju 2011. godine (prije podnošenje tužbe, list 14 spisa), pri čemu uklanjanje otpada više i nije predmetnom ovog postupka (podnesak tužitelja od 14. srpnja 2020., list 200 spisa).

28. Nadalje, tužitelj je u spis dostavio rješenje HŽ Infrastrukture od broj 189/16 kojim je odbijen zahtjev tuženika za legalizaciju stambene zgrade kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] iz razloga jer se objekt nalazi na koridoru željezničke pruge M102 Zagreb Glavni kolodvor-Dugo selo koji je potreban za razvoj HŽ-Infrastrukture, a ujedno i jednim dijelom na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koji je sastavni dio željezničke infrastrukture.

29. Međutim, sama činjenica da se radi o bespravno dograđenom objektu u željezničkom infrastrukturnom pojasu, odnosno dograđenom objektu koji se nalazi na koridoru željezničke pruge tj. jednim dijelom na željezničkoj infrastrukturi, ne dovodi sama po sebi, po pukom automatizmu, do nemogućnosti da se taj objekt u svakom slučaju kvalificira kao dom u smislu čl. 8. Konvencije, pa posljedično da se u tom smislu stranka poziva na pravo na dom te će takva kvalifikacija ovisiti o nizu svih okolnosti koji će se utvrđivati u okviru svakog, konkretnog slučaja.

30. Imajući u vidu tako iznesene tvrdnje i dokaze tužitelja o važnosti i osjetljivosti zemljišta na kojem je izgrađen sporni objekt-izgrađen dijelom na željezničkoj infrastrukturi, osobito u smislu sigurnosti odvijanja željezničkog prometa, a s tim povezano i sigurnosti života i zdravlja putnika, prema ocjeni ovog suda nije utvrđeno (dokazano) da dio nekretnine tuženika (čije se uklanjanje traži) ima utjecaj na odvijanje i sigurnost željezničkog prometa i sigurnost života i zdravlja putnika, odnosno da na bilo koji način onemogućava ili otežava tužitelja u vršenju ovlasti upravljanja željezničkom infrastrukturom (potencijalni požari, nemogućnost hitnog pristupa radnika/željezničara za hitna održavanja pruge i tehničke intervencije na željezničkoj opremi etc.), kojom tužitelj upravlja na temelju Ugovora o upravljanju željezničkom infrastrukturom od 15. lipnja 2008.

31. Tako u postupku nije utvrđeno (nije dokazano) zašto okolnost da se dom tuženika nalazi na javnom dobru predstavlja opasnost za sigurnost, javni red i moral, s obzirom na to da tuženici tamo žive 27 godina, a da tužitelj, očitujući se na prigovor prava na dom, nije dao relevantne argumente, nego je kao upečatljiv element isticao da se ne radi o domu tuženika zaštićenom čl. 8. Konvencije jer se radi o bespravno izgrađenom objektu izgrađenom u željezničkome infrastrukturnom pojasu, odnosno na koridoru željezničke pruge tj. dijelom na željezničkoj infrastrukturi, gdje sukladno zakonu nije dopuštena gradnja objekta za stanovanje.

32. Naime, kao što je već ranije navedeno tužitelj je tijekom postupka dostavio dokaze u prilog svojoj tvrdnji, a koji se odnose na odvijanje i sigurnost željezničkog prometa, a s time povezano i sigurnost života i zdravlja putnika, te nemogućnost održavanja pruge i tehničke intervencije na željezničkoj opremi, ali samo u odnosu na potrebu uklanjanja glomaznog otpada, radi potencijalne opasnosti od požara ili eksplozije uzrokovane tim nagomilanim otpadom, no iz predloženih dokaza ne proizlazi da bi takav utjecaj na odvijanje i sigurnost željezničkog prometa, a s time povezano i sigurnost života i zdravlja putnika, te nemogućnost održavanja pruge i tehničke intervencije na željezničkoj opremi postojala zbog pozicioniranosti objekta tuženika, koji je izgrađen u željezničkom infrastrukturnom pojasu, odnosno na koridoru željezničke pruge tj. dijelom na željezničkoj infrastrukturi.

33. Tim više, što iz izvedenih dokaza proizlazi da predmetni objekt iako izgrađen na željezničkom koridoru, fizički ne presijeca taj koridor i zapravo se nalazi ispod željezničkog nadvožnjaka po kojem prolazi željeznička pruga na kojoj se (proizlazilo bi i stanja spisa, desetljećima, neometano) odvija željeznički promet.

34. Osim toga, ne mogu se prihvatiti tvrdnje da tužitelj za izgradnju objekta nije znao, upravo suprotno, proizlazilo bi da je tolerirao njegovo postojanje, pri čemu prema stanju spisa nema dokaza o osporavanju posjeda (do pokretanja ovog postupka). Konačno, prema skici vještaka (list 164 spisa) zahtjev za rušenje obuhvaća pretežit dio kuće do ruba čestice, koji kuća nakon rušenja neće biti za stanovanje jer će ostati samo neki dijelovi zidova koji su činili dom tuženika.

35. Cijeneći činjenična utvrđenja da predmetna nekretnina predstavlja jedinu nekretninu tuženika s kojom su ostvarili dovoljno jaku, stvarnu i trajnu povezanost, stanujući u njoj sa svojom mnogobrojnom obitelji preko 27 godina i u kojem razdoblju im nije osporavan posjed, već su dobili kućni broj 2/A i priključak na struju, da tuženici nemaju drugi dom i nisu u mogućnosti osigurati adekvatan smještaj s obzirom na njihove financije prilike, ocjena je ovog suda drugog stupnja da bi rušenje dijela doma tuženika, pobliže opisanog u izreci presude, kao neovlaštenih korisnika predstavljalo neopravdano miješanje u njihov pravo na dom i povredu čl. 8. Konvencije.

36. Kako je sud prvog stupnja na temelju činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica (da je miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i da je bilo nužno u demokratskom društvu), a nisu počinjene bitne povrede koje onemogućavaju ispitivanje presude, primjenom odredbe čl. 373. toč. 2. ZPP valja je preinačiti presudu suda prvog stupnja, odbiti zahtjev tužitelja i odlučiti kao u izreci ove presude.

37. Zbog izmijenjenog uspjeha stranaka u parnici valjalo je temeljem odredbe čl. 166. st. 2. i 154. st. 1. ZPP preinačiti i odluku o troškovima postupka.

38. Budući da su tuženici u cijelosti uspjeli u sporu nisu dužni naknaditi parnični trošak određen toč. II. izreke, već je tužitelj obvezan njima naknaditi trošak postupka.

39. Tuženicima je, u okviru postavljenog zahtjeva za naknadu troškova postupka (list 210. spisa) priznata naknada za troškove odgovora na tužbu (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - "Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) – 99,54 Eur, zastupanje na 4 ročišta (20. svibnja 2014., 19.siječnja 2017., 20.siječnja 2020. i 14.srpnja 2020.) prema Tbr. 9/1-po 99,54 Eur i za sastav 2 podneska (05. veljače 2013. i 20. siječnja 2020.) prema Tbr. 8/1-po 99,54 Eur, ili 696,78 Eur, a što sa PDV i uvećano za zastupanje dvije osobe (Tbr. 36. Tarife) iznosi 958,06 Eur.

40. Osim toga tuženicima su uspjeli sa žalbom pripada i pravo na naknadu troškova žalbenog postupka koji se sastoji od troška sastava žalbe (Tbr. 10/1. Tarife), što uvećano za PDV iznosi 171,09 Eur.

U Zagrebu, 4. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović