Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž R-1189/2023-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Tomislava Aralice, člana vijeća i suca izvjestitelja te Vlaste Feuš, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marijana Vodnici Vuković, odvjetnica u Dubrovniku, Bana Josipa Jelačića 31, protiv tuženika Opća bolnica Dubrovnik, Dubrovnik, Dr. Roka Mišetića 2, OIB: 75970517069, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Dragičević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Dragičević & partneri d.o.o. Zagreb, Palmotićeva 60/II, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pr-224/2022-19 od 20. srpnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 4. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pr-224/2022-19 od 20. srpnja 2023. pod t. I. i II. izreke.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
"I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.236,14 Eura bruto sa zakonskim zateznim kamatama tekućim
- na iznos od 227,18 Eura od 16.01.2019. godine,
- na iznos od 177,72 Eura od 16.02.2019. godine,
- na iznos od 215,95 Eura od 16.03.2019. godine,
- na iznos od 241,48 Eura od 16.04.2019. godine,
- na iznos od 310,89 Eura od 16.05.2019. godine,
- na iznos od 191,95 Eura od 16.06.2019. godine,
- na iznos od 154,25 Eura od 16.07.2019. godine,
- na iznos od 214,61 Eura od 16.08.2019. godine,
- na iznos od 221,71 Eura od 16.09.2019. godine,
- na iznos od 301,57 Eura od 16.10.2019. godine,
- na iznos od 279,62 Eura od 16.11.2019. godine,
- na iznos od 169,18 Eura od 16.12.2019. godine,
- na iznos od 277,20 Eura od 16.01.2020. godine,
- na iznos od 374,95 Eura od 16.02.2020. godine,
- na iznos od 312,42 Eura od 16.03.2020. godine,
- na iznos od 346,24 Eura od 16.04.2020. godine,
- na iznos od 219,22 Eura od 16.05.2020. godine
do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve ovo u roku od 15 dana, osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto plaći.
II. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 1.194,17 Eura sa zakonskom zateznom kamatom koja ja taj iznos teče od 20. srpnja 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u visini od 1.493,10 Eura sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan."
2. Protiv dijela navedene presude pod točkom I. i II. izreke žali se tuženik zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. t. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 12/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine.
3. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio žalbene navode i predložio da se ista odbije kao neosnovana.
4. Žalba nije osnovana.
5. Suprotno navodima žalbi, pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama za koje postoji realna podloga u sadržaju spisa pa se kao takva može ispitati. Pored toga, suprotno sadržajno iznijetim žalbenim navodima, ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer pobijana presuda sadrži sasvim jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima te izreka pobijane presude nije u suprotnosti s njenim obrazloženjem, već je upravo rezultat cjelokupnog provedenog postupka razloženog u obrazloženju pobijanih odluka.
6. Nisu počinjene niti preostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na počinjenje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.
7. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev i kojima ih tuženik pobija te na osnovi izvedenih dokaza i njihovom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio činjenice odlučne za donošenje zakonite odluke u ovom sporu.
8. U odnosu na žalbeni navod tuženika kako sud nije cijenio mišljenje profesora CU, koji je izradio mišljenje koje je od njega zatražilo Ministarstvo zdravstva valja reći da taj dokaz sud nije morao obrazlagati budući isti nije proveden u okviru ovog predmeta. Tek je za istaknuti da je Europski sud za ljudska prava u predmetu Vanjak protiv Hrvatske (zahtjev br. 29889/04;presuda, 14. siječnja 2010., § 45. i slj.), između ostaloga, (upućujući da presudu u predmetu Ž v. Switzerland od 12. srpnja 1988., §§ 45-46, Serija A br. 140, te na presudu u predmetu KU v. Spain [GC] br. 30544/96, ECHR 1999-I, § 28) očitovao i stajališta: da članak 6. EK, iako jamči pravo na pošteno suđenje, ne utvrđuje nikakva pravila o dopuštenosti dokaza niti o načinu na koji bi se oni trebali ocjenjivati, što su, dakle, pitanja koja prvenstveno trebaju urediti nacionalno pravo i nacionalni sudovi.
9. Predmet spora jest zahtjev za isplatu iznosa od 4.236,14 eur-a na ime razlike u plaćama za utuženo razdoblje po osnovi dodatka za posebne uvjete za vrijeme prekovremenog rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi te za korištenje godišnjeg odmora i naknade za privremenu odsutnost s rada sa zateznim kamatama i parničnim troškovima sa zateznim kamatama.
10. Tumačenje činjenica po tuženiku i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne predstavlja ukazivanje na bitne povrede odredaba parničnog postupka, nepravilno utvrđeno činjenično stanje, niti pogrešnu primjenu materijalnog prava, već njegovo osobno viđenje predmeta spora koje je bez pravnog uporišta.
11. Naime, nije prijeporno da je tužitelj kroz predmetno razdoblje radio prekovremeno kod tuženika i da mu tuženik za isto razdoblje nije obračunavao niti isplatio navedene dodatke za vrijeme prekovremenog rada.
12. Prijeporno je, pripada li tužitelju pravo na povećanu plaću za predmetno razdoblje po osnovi navedenih dodataka za prekovremeno odrađene sate, utoliko što žalitelj, kao i tijekom prvostupanjskog postupka, suprotno pravnom stajalištu suda prvog stupnja, iznosi svoje viđenje predmetnog spora, prema kojem tužitelju nije trebalo priznati pravo na povećanu plaću kroz predmetno razdoblje jer da isto ne proizlazi iz mjerodavnih materijalnih odredbi.
13. Mjerodavnim pravilima o plaći, naknadi plaće i prekovremenom radu sadržanim u Zakonu o radu (Narodne novine, broj: 93/14., 127/17., 98/19. - dalje: ZR) propisano je:
- da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu (čl. 90. st. 1. ZR-a);
- da se plaća isplaćuje nakon obavljenog rada (članak 92. stavak 1. ZR-a), da se plaća i naknada plaće isplaćuje u novcu (članak 92. stavak 2. ZR-a) i bruto iznosu (čl. 92. st. 4. ZR-a);
- da je poslodavac dužan, najkasnije petnaest dana od dana isplate plaće, naknade plaće ili otpremnine, radniku dostaviti obračun iz kojeg je vidljivo kako su ti iznosi utvrđeni (čl. 93. st. 1. ZR-a);
- da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću (čl. 94. ZR-a).
14. Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine, broj: 29/18., dalje: KU/2018) i Dodatkom II. KU/2018 (Narodne novine, broj: 92/19., dalje: Dodatak II.) ugovoreno je:
- da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovica za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža (čl. 45. KU/2018);
- da su dodaci na osnovnu plaću: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i uvećanja plaća (45. stavak 2. KU/2018);
- da osnovicu za izračun plaće utvrđuju ugovorne strane posebnim dodatkom KU/2013 I. sukladno sporazumu sindikata javnih službi i Vlade Republike Hrvatske svake godine (čl. 51. st. 1. KU/2013), odnosno na način i u rokovima kako je ugovoreno Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine, broj: 128/17.) /čl. 47. KU/2018/;
- da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati i da se po tom osnovu plaća uvećava za 50% (čl. 49. st. 9. KU/2018);
- da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod koji postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću (članak 55. KU/2018).
15. Suprotno stajalištima iznesenim u žalbi, prema navedenim zakonskim i ugovorenim pravima, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja, tužitelju za predmetno razdoblje pripada pravo na povećanu plaću, odnosno na isplatu navedenih dodataka zajedno s dodatkom za prekovremeni rad s obzirom da isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužitelja kao liječnika na isplatu istih dodataka i da tužitelj i kad radi prekovremeno, radi u svojstvu zaposlenika koji radi u otežanim uvjetima rada i koji je odgovoran za život i zdravlje ljudi.
16. Prema tome, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos s pripadajućim zateznim kamatama (čl. 92. st. 3. ZR-a, čl. 29. st. 1., 2/2., 7. i 8. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18./).
17. Stoga se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi o arbitrarnom postupanju suda prvog stupnja, niti suprotno tumačenje navedenih materijalnih propisa po tuženiku i načina obračuna plaća, odnosno da je prema navedenim odredbama KU izričita volja bila da se prekovremeni rad iznad ukupnog mjesečnog fonda radnih sati obračunava na način da se ista uveća za 50% na osnovnu plaću, bez primjene dodatka za posebne uvjete rada, budući da iz odredbi KU, kako je to zaključio i sud prvog stupnja, ne proizlazi da radniku uvećanje s osnove dodatka na osnovnu plaću pripada samo za ostvarenu redovnu satnicu, odnosno da se uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada i uvećanje po osnovi posebnih uvjeta rada međusobno isključuju.
18. Promašeno je i tuženikovo osporavanje nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije, budući da je isti/o izrađeno sukladno pravilima struke.
19. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
U Zagrebu, 4. veljače 2025.
Predsjednica vijeća:
Vlatka Fresl Tomašević
