Republika Hrvatska
Upravni sud u Zagrebu
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
Poslovni broj: UsI-5775/2023-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda Tamari Bogdanović, uz sudjelovanje zapisničarke Valentine Pergar, u upravnom sporu tužiteljice VŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi usklađivanja novčane pomoći za roditelja odgojitelja, nakon usmene i javne rasprave, 4. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/2434, URBROJ: 251-02-01/001-23-3 od 17. studenoga 2023. i zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551- 06/23-014/2434, URBROJ: 251-02-01/001-23-3 od 17. studenoga 2023. odbijen je prigovor tužiteljice izjavljen protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/22-013/924, URBROJ: 251-09-22-1/002-23-8 od 2. listopada 2023. kao neosnovan, te zahtjev za naknadu troška.
2. Tužiteljica tužbom osporava zakonitost rješenja tuženika u bitnome navodeći da u konkretnom slučaju prvostupanjsko tijelo nije bilo nadležno odlučivati prema sistematizaciji radnih mjesta i ovlasti, da o prigovoru nije nadležan odlučivati gradonačelnik Grada Zagreba, a što proizlazi iz članka 76. stavka 3. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Narodne novine, broj: 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13, 137/15, 123/17, 98/19, 144/20; u daljnjem tekstu: ZLPRS), koji propisuje da o žalbi na pojedinačne odluke upravnih tijela velikih gradova i županija odlučuje ministarstvo. Pozivajući se na članak 164. stavak 4., a u vezi sa stavkom 1. navedenog članka Statuta Grada Zagreba (,,Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 26/16, 2/18, 3/20, 3/21 i 11/21 - pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Statut) tvrdi da je za odlučivanje po pravnom lijeku, neovisno o nazivu u uputi prvostupanjskog rješenja koje navodi ''prigovor'', isključivo ministarstvo nadležno odlučivati o pravnom lijeku – žalbi, budući da je upravno tijelo postupalo u provođenju općeg akta predstavničkog tijela donoseći pojedinačni akt – prvostupanjsko rješenje, kojim je rješavalo o pravima odnosno obvezama fizičke osobe, konkretno tužitelja.
3. Ukazuje da je Grad Zagreb sukladno odredbi članka 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 25/22) bio dužan donijeti pojedinačne akte radi usklađenja novčane pomoći s odredbama ove odluke do 31. prosinca 2022.
4. Smatra da je prvostupanjsko rješenje doneseno bez pravne osnove suprotno načelu zakonitosti iz članka 5. Zakona o općem upravnom postupku te da je od 17. rujna 2022. pa do 12. prosinca 2022. kada je došlo rješenje Visokog upravnog suda RH o obustavi proteklo čak 88 dana, a što znači da je skoro tri puta protekao obvezujući zakonski rok od 30 dana da se riješi ova upravna stvar.
5. Dalje navodi da je tuženik postupao po službenoj dužnosti isključivo temeljem Odluke, pa tuženik nije bio uopće ovlašten započeti upravni postupak, te je zamjenom rješenja, tj. modificiranjem prava povrijeđeno načelo res iudikata, koje ujedno štiti upravni akt kao takav od izmjena.
6. Poziva se na pravni stav iz odluke Ustavnog suda RH broj: U-IIIB-4366/2005 od 5. travnja 2006. u kojem je Ustavni sud zaključio da se s aspekta zaštite legitimnih očekivanja podnositelja i zajamčene mu pravne sigurnosti, u konkretnom slučaju kada je rješenje dostavljeno nakon proteka prekluzivnog roka od godine dana od kada je građevna dozvola ukinuta osporenim rješenjem po pravu nadzora postala konačna ne može smatrati da je osporeno rješenje doneseno pravodobno, pa smatra da niti predmetno prvostupanjsko rješenje nije doneseno pravodobno.
7. Ističe da tuženik nije uopće proveo prethodni postupak iz članka 30. stavka 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku, a čime stranci nije omogućeno sudjelovanje u postupku, niti je primijenjeno načelo pomoći neukoj stranci.
8. Tuženik se u prvostupanjskom rješenju uopće ne poziva na Zakon o općem upravnom postupku iako nesporno intervenira u pravomoćni upravni akt, te smatra da je tužiteljici narušeno i pravo vlasništva zajamčeno u Ustavu i Konvenciji, te se poziva na stav iz odluke Ustavnog suda RH broj: U-IIIB-4366/2005 od 5. travnja 2006. u kojoj se zaključuje da zadiranje u pravo vlasništva podnositelja zakašnjelom akcijom uprave predstavlja povredu prava vlasništva, pa je tuženik prvostupanjskim rješenjem povrijedio i članak 48. stavak 1. Ustava RH i članak 1. Prvog protokola uz Konvenciju.
9. Smatra da su u konkretnom slučaju narušena načela zakonitosti, razmjernosti, predvidljivosti pravne norme, zaštite stečenih prava stranaka te su u suprotnosti s apsolutnim zabranama ne bis in idem i res iudicata, pa su donesena rješenja suprotna pravilima formalne i materijalne pravomoćnosti, vladavini prava i pravu Europske unije, te sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava.
10. Predlaže sudu da nakon održane sudske rasprave poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i naloži tuženiku tužiteljici naknaditi troškove upravnog postupka i upravnog spora.
11. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja.
12. Obrazlaže da je prvostupanjsko rješenje doneseno na temelju odredbe članka 6. i 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba: 10/18, 20/21 i 25/22).
13. Ističe da je navedena Odluka bila predmet ocjene zakonitosti pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske koji je dana 27. veljače 2023. donio presudu broj: Usoz-143/22 kojom je navedenu Odluku ocijenio zakonitom.
14. Obrazlaže da je u navedenoj presudi, ponovno, kao i u ranijoj presudi Usoz- 8/22 od 5. srpnja 2022. sud zaključio, da novčana pomoć za roditelje odgojitelje nije pravo u klasičnom smislu, već financijska pomoć koju je javna vlast ovlaštena dodijeliti, ali i oduzeti, a koja pomoć se ne temelji na obvezi javne vlasti, nego na solidarnosti, zbog čega adresati Odluke iz 2016. i Odluke iz 2017. nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost pravnog uređenja statusa roditelj odgojitelj. 15. Također, sud je ocijenio legitimnim pravo predstavničkog tijela Grada Zagreba da uredi odnosno modificira novčanu pomoć roditelja odgojitelja na način koji smatra odgovarajućim odnosno sukladno s politikom predstavničke većine u Gradskoj skupštini Grada Zagreba, te da je prvostupanjsko rješenje donijeto upravo na temelju Odluke kojom se uređuje odnosno modificira predmetna novčana pomoć.
16. Nadalje, sud je u točci 123. pravomoćne presude broj: Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022. naveo da pravomoćni pojedinačni akti kojima je roditeljima odgojiteljima priznata novčana pomoć proizvode pravne posljedice za njihove adresate i u budućnosti. Naime, ti pojedinačni akti priznaju pravo na novčanu pomoć u duljem vremenskom razdoblju (u pravilu do navršene petnaeste godine života djeteta), a koje razdoblje, u vrijeme stupanja na snagu osporavane Odluke (Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik“ Grada Zagreba, broj 29/21), u pravilu, nije završilo.
17. Poziva se i na točku 124. navedene presude, u kojoj se ističe da Odluka iz 2021. ni na koji način ne zadire u prava ostvarena do njezina stupanja na snagu (ne zadire ni u pravo, kao takvo, ni u njegov opseg), već utječe na opseg prava i trajanje prava u budućnosti te zaključuje da djeluje na zatečene odnose koji se nastavljaju u budućnosti.
18. Stoga slijedom navedenog, iako je tužiteljica stekla pravo na novčanu pomoć na temelju Odluke iz 2018., na istu se odnosi i odredba članka 6. Odluke na temelju koje je donijeto prvostupanjsko rješenje, pa nema mjesta tumačenju da je isti materijalno pravni rok, jer za vrijeme obustava izvršenja odluke nadležno gradsko tijelo nije smjelo postupati po istoj i donositi pojedinačne akte.
19. Smatra da tužiteljica bez ikakvih dokaza tvrdi da je prvostupanjsko rješenje donijela neovlaštena osoba, a obzirom da je uvidom u sistematizaciju radnih mjesta u uredu razvidno da je u opisu poslova i zadataka stručnog savjetnika za provedbu i kontrolu mjera pronatalitetne politike, rješavanje u prvom stupnju sukladno Odluci o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja.
20. Ističe da tužiteljica neosnovano navodi da je za odlučivanje o pravnom lijeku protiv prvostupanjskog rješenja nadležno isključivo ministarstvo, a obzirom na sadržaj članka 10. Odluke, a što potvrđuje i dopis Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike od 3. siječnja 2023. u predmetu po žalbi IŽ iz [adresa].
21. Prema odredbi članka 49. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku službena osoba može neposredno riješiti upravnu stvar u postupku koji je pokrenut po službenoj dužnosti, ako se pravo stanje stari može utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela, a nije potrebno posebno izjašnjenje stranke radi zaštite njezinih prava ili pravnih interesa.
22. U konkretnom slučaju pobijano rješenje doneseno je na temelju članka 6. Odluke radi usklađenja iznosa novčane pomoći i razloga prestanka novčane pomoći, a tužiteljica niti ne konkretizira koje su to činjenice i okolnosti bile bitne za razjašnjenje pravog stanja stvari, a da bi u konkretnom slučaju trebalo provesti ispitni postupak, a naročito što se ispitni postupak odnosi samo na redovan upravni postupak.
23. Tuženik ističe da u konkretnom slučaju javnopravno tijelo nije bilo u obvezi stranci nadoknaditi trošak odvjetničkih usluga iskazan prema Odvjetničkoj tarifi, a sukladno ustaljenoj upravno sudskoj praksi prema kojoj u smislu članka 161. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku troškovi zastupanja odvjetnika nisu redoviti troškovi postupka koje snosi javnopravno tijelo.
24. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.
25. Tužiteljica u podnesku navodi da je u konkretnom slučaju sporna stvarna nadležnost jer Visoki upravni sud RH 19. prosinca 2023. nije cijenio je li članak 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja zakonit u odnosu na članak 164. Statuta Grada Zagreba koji je također opći akt (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 11/21 – pročišćeni tekst), a obzirom da je u Statutu propisano da se protiv pojedinačnih akata koje donose upravna tijela Grada Zagreba u izvršavanju općih akata što ih donosi Gradska skupština, može izjaviti žalba, te da se na donošenje akta iz ovog članka primjenjuju odredba Zakona o općem upravnom postupku, te smatra da su istovremeno na snazi dva različita zakonita propisa Odluka i Statut koji propisuju različite pravne lijekove za konkretnu pravnu situaciju, a što se naziva antinomija u pravu, pri čemu vrijedi načelo da viši propis derogira niži, i da kasniji propis derogira raniji, a što bi u konkretnom slučaju dalo prednost primjeni Statuta.
26. Ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava zahtjev broj 208444/09 Vesna Hasani protiv Hrvatske od 30. rujna 2010. prema kojoj ako država ugovornica ima na snazi zakon koji propisuje točni pravni lijek, smatra se da isti stvara procesni interes koji spada u doseg članka 6. Konvencije za osobe/akte/postupke koje ispunjavaju njegove zahtjeve.
27. Ukazuje na presudu Visokog upravnog suda RH broj Usoz-294/13 od 27. travnja 2015. u kojoj je ukinuta odredba općeg akta kojom je nezakonito bila određena nadležnost drugostupanjskog tijela za odlučivanje o žalbi u upravnom postupku na način da o žalbi odlučuje općinski načelnik kao izvršno tijelo. 28. Smatra spornim potpis na drugostupanjskom rješenju jer isto uz pečat tijela ne sadržava potpis, a Vrhovni sud RH u rješenju broj Rev-x 20/15-2 ističe daje bitna karakteristika potpisa da mora biti vlastoručan i da ne ostavlja dvojbu o identitetu potpisnika, te ukazuje i na presude Upravnog suda RH broj Us-2666/2000 od 23. prosinca 2004., Us-835/2004-5 od 17. lipnja 2005. i presudu Vrhovnog suda RH broj Uzz 9/05-2 od 4. travnja 2006., jer je gradonačelnik ovlastio na postupanje po prigovorima treću osobu u vidu službenika toga tijela odnosno upravnog gradskog ureda, a da isto nije uopće naznačeno u drugostupanjskom rješenju.
29. Smatra da se radi o pravu obitelji na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu propisanu člankom 62. Ustava RH i člankom 16. Europske socijalne povelje i dodatnih protokola, te navodi da se radi o četiri oblika socijalnih prava.
30. Ponavlja prigovore u vezi povrede prava vlasništva i da se ne radi o instruktivnom roku, te ukazuje i na drugu praksu Europskog suda za ljudska prava, zatim na praksu Ustavnog suda RH na koji se već i ranije pozvao, te na praksu Suda Europske unije, zatim na praksu Visokog upravnog suda RH, jer smatra da iz navedene prakse proizlazi da se radi o prekluzivnom roku, a čime je tužiteljici narušeno pravo vlasništva, te ističe da je time ozakonjena produljena retroaktivnost u primjeni propisa u upravnom postupku, te smatra da nije moguće u konkretnom slučaju imati procesno ovlaštenje koje bi bilo vremenski neograničeno.
31. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
32. Sud je održao usmenu i javnu raspravu, u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice i opunomoćenice tuženika te je time strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24).
33. Na raspravi opunomoćenik tužiteljice predložio je da se tužiteljica pozove radi saslušanja na okolnost utjecaja pokušaja zadiranja u njen obiteljski život i na okolnost pod kojima je ista stekla predmetno pravo prilagodbe cjelokupnog obiteljskog života predmetnoj mjeri te specifičnim socioekonomskim okolnostima, te priklop spisa kojim je tužiteljica stekla pravo osobno na temelju propisanih i ispunjenih uvjeta.
34. Opunomoćenica tuženika istakla je da su se o povredi prava vlasništva i testu razmjernosti već očitovali Visoki upravni sud RH i Ustavni sud RH, kao i o primjeni članka 13. i 131. Zakona o općem upravnom postupku.
35. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, te razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljenog u odgovoru na tužbu.
36. Prema podacima spisa predmeta, osporavanim rješenjem od 17. studenoga 2023. odbijen je prigovor tužiteljice izjavljen protiv prvostupanjskog rješenja od 2. listopada 2023., kojim je u točci 1. izreke usvojen zahtjev za obnovu postupka i poništeno prvostupanjsko rješenje od 30. studenoga 2022., jer to rješenje nije potpisala službena osoba, a pod točkom 2. izreke zamijenjen je dio rješenja od 30. prosinca 2016. u odnosu na usklađenje novčane pomoć i razloge prestanka novčane pomoći sukladno odredbi članka 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 25/22) na način kako je to navedeno u tom rješenju, pod točkom 3. odbačen je prigovor izjavljen protiv prvostupanjskog rješenja od 30. studenoga 2022. kao nepravodoban, a pod točkom 4. odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška.
37. Prema mišljenju ovoga suda, svi ranije izneseni prigovori tužiteljice u tužbi i naknadno izneseni prigovori u podnesku i na raspravi, nemaju utjecaja na činjenicu da je Visoki upravni sud RH 27. veljače 2023. donio presudu broj: Usoz-143/22 kojom je navedenu Odluku o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ocijenio zakonitom, te je ponovno, kao i u ranijoj presudi Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022. sud zaključio, da novčana pomoć za roditelje odgojitelje nije pravo u klasičnom smislu, već financijska pomoć koju je javna vlast ovlaštena dodijeliti, ali i oduzeti, a koja pomoć se ne temelji na obvezi javne vlasti, nego na solidarnosti, zbog čega adresati Odluke iz 2016. i Odluke iz 2017. nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost pravnog uređenja statusa roditelj odgojitelj.
38. Visoki upravni sud RH u točci 124. presude istakao je da Odluka tuženika iz 2022. ni na koji način ne zadire u prava ostvarena do njezina stupanja na snagu (ne zadire ni u pravo, kao takvo, ni u njegov opseg), već utječe na opseg prava i trajanje prava u budućnosti te zaključuje da djeluje na zatečene odnose koji se nastavljaju u budućnosti, te da se odredbama Odluke iz 2022. ponovno usklađuje visina mjesečnih novčanih iznosa, ali se i nadalje ne dira u pravomoćnost upravnog akta u dijelu koji se odnosi na ostvarivanje prava na novčanu pomoć.
39. Naime, kao što je to i tuženik elaborirao u odgovoru na tužbu, a koje navode ovaj sud neće ponavljati, pravilno je tijelo izmijenilo rješenje samo u dijelu koji se odnosi na iznose novčane naknade i vrijeme trajanja te naknade te razloge zbog kojih prestaje isplata novčane naknade, a sve u skladu s naprijed navedenom Odlukom i pravnim shvaćanjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske iznesenog u svojoj odluci od 27. veljače 2023.
40. Za napomenuti je također, da je Ustavni sud Republike Hrvatske donio odluku U-III/1744/2023 od 21. studenoga 2023., kojom je odbio ustavne tužbe podnesene u povodu presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023. i rješenja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz-149/22-12 od 13. ožujka 2023.
41. Odredbom članka 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 10/18, 20/21 i 25/22) propisano je da se prigovor na pojedinačne akte nadležnog gradskog upravnog tijela donesene na temelju ove odluke podnosi gradonačelniku Grada Zagreba u roku od 8 dana od dostave pojedinačnog akta, preko nadležnoga gradskoga upravnog tijela.
Gradonačelnikova odluka o prigovoru je konačna.
42. Navedena odredba članka 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja bila je predmetom ocjene zakonitosti u postupku pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, povodom čega je donesena presuda poslovni broj Usoz- 254/23 od 19. prosinca 2023., kojom su odbijeni zahtjev i prijedlog za ocjenu zakonitosti članka 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja.
43. U navedenoj presudi je sud iznio stav da pravni lijek iz ove odredbe ne onemogućuje sudsku zaštitu, jer se nakon odluke o prigovoru može pokrenuti sudski spor pred sudom pune jurisdikcije, u kojem sporu je sud ovlašten preispitati sva činjenična i pravna pitanja, a stranka u sporu ima sva prava zajamčena Ustavom RH. Osim toga, da je nakon odluke prvostupanjskog upravnog suda, pod zakonom propisanim uvjetima, moguće izjaviti žalbu Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske, čime se osigurava dvostupanjska sudska zaštita. Dakle, Visoki upravni sud Republike Hrvatske je spornu odredbu ocijenio zakonitom.
44. Navedeno pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud i smatra da je za odlučivanje o prigovoru protiv predmetnog prvostupanjskog rješenja, sukladno citiranoj odredbi, koja je u postupku pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske ocijenjena zakonitom, nadležan gradonačelnik Grada Zagreba.
45. Naime, potrebno je napomenuti da nije postojala obveza donošenja odluka o novčanoj pomoći roditeljima odgojiteljima s obzirom na činjenicu da prava koja su uređena tim odlukama nisu zakonom zajamčena prava niti je jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna urediti pitanja koja su uređena tim odlukama. Polazeći od navedenoga kao i neupitne ovlasti jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave da autonomno uređuje dodjelu novčane pomoći u okviru svog samoupravnog djelokruga, prema mišljenju ovog suda nadležnost za donošenje odluke o dodjeljivanju novčane pomoći, visini novčane pomoći i prestanku novčane pomoći u nadležnosti je jedinice lokalne samouprave.
46. Time što je člankom 10. navedene Odluke propisan prigovor kao pravni lijek protiv pojedinačnog upravnog akta, o kojem odlučuje gradonačelnik, nije onemogućeno pravo stranke na kontrolu zakonitosti pojedinačnog upravnog akta od strane suda pune jurisdikcije.
47. Neosnovan je i prigovor tužiteljice da su predmetna prvostupanjska rješenja trebala biti donesena do 31. prosinca 2022., a sukladno odredbi članka 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 25/22). Ovo stoga što se prema mišljenju ovog suda radi o procesnom, a ne materijalnom roku, budući se radi u roku u kojem je upravno tijelo dužno donijeti određenu odluku, te da se radi o instruktivnom roku, budući da nisu propisane posljedice ne postupanja u navedenom roku. Nadalje, Visoki upravni sud Republike Hrvatske je dana 12. prosinca 2022. obustavio je od izvršenja Odluku/22 do donošenja odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u postupku ocjene zakonitosti toga općeg akta, a koja odluka je donesena 27.veljače 2023. Dakle, za vrijeme obustave izvršenja Odluke/22 nadležno gradsko upravno tijelo nije smjelo postupati po istoj odnosno nije smjelo donositi pojedinačne akte.
48. Uvidom u Sistematizaciju radnih mjesta u uredu (članak 74.), koji je Prilog Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom ( Službeni glasnik Grada Zagreba, broj:13/22 i 31/22) (članak 5. podtočka 2.2.1.) razvidno je da je u opisu poslova i zadataka stručnog savjetnika za provedbu i kontrolu mjera pronatalitetne politike, a koja službena osoba je donijela prvostupanjsko rješenje, rješavanje u složenim upravnim stvarima u prvom stupnju sukladno Odluci o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja. Dakle, prvostupanjsko rješenje donijela je ovlaštena službena osoba.
49. Osim toga ovaj sud prihvaća pravilnim obrazloženje tuženika o neposrednom rješavanju predmetne upravne stvari (članak 49. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj: 47/09 i 110/21), jer se činjenično stanje u ovoj konkretnoj upravnoj stvari moglo utvrditi na temelju podataka koji imaju službeni karakter i kojima raspolaže tijelo i nije bilo potrebno posebno izjašnjavanje stranke, a posebice u situaciji kada tijelo u donošenju rješenja postupa po spomenutim odlukama kako Visokog upravnog suda Republike Hrvatske tako i Ustavnog suda Republike Hrvatske.
50. Tužiteljici se napominje da u konkretnoj upravnoj stvari dio zamijenjenog rješenja ima načelni i deklaratorni karakter i odnosi se na sve korisnike novčane pomoći, pa je nesvrsishodan dokazni prijedlog tužiteljice iznesen tek na raspravi da ju se u vezi njenih osobnih okolnosti sasluša na raspravi, a iz kojeg razloga nema mjesta niti prigovoru o povredi primjene načela razmjernosti, tim više što solidarna novčana pomoć jedinica lokalne (regionalne) samouprave nije pravo koje bi tužiteljici bilo zajamčeno Europskom Konvencijom o ljudskim pravima.
51. U nedostatku konkretnih i osnovanih prigovora tužiteljice u predmetnoj upravnoj stvari, osporavanje potpisa od strane gradonačelnika na osporenom rješenju je prema ocjeni ovoga suda, samo usmjereno na odugovlačenje upravnih sporova i upravnih postupaka, jer su navedeni prigovori tužiteljice neosnovani i nisu doveli u pitanje zakonitost osporenog rješenja koje je potpisano od za to ovlaštene osobe i to na način koji prihvaća ovaj sud.
52. O trošku upravnog spora odlučeno je na temelju članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, a obzirom da je tužiteljica upravni spor izgubila.
53. Stoga je sud na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima presudio kao u izreci.
U Zagrebu 4. veljače 2025.
Sutkinja
Tamara Bogdanović, univ. spec.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
DNA:
1. Odvjetnik Martin Sherri, Zagreb, Kordunska 1
2. Grad Zagreb, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1
3. U spis
