Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2982/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Kalauz, odvjetnik u Vinkovcima, Ivana Gundulića 2, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupaju punomoćnici EB, DB, ŠB, IB, SB, ĐB, ČBD, Damjan Vukić i Maxim Lach, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1A/III, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv odluke o troškovima postupka sadržane u presudi Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-200/2021-41 od 27. travnja 2023. i o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-200/2021-41 od 27. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 4. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice ČB, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-200/2021-41 od 27. travnja 2023., u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke, u dijelu kojim je odbijen dio zahtjeva za naknadom parničnih troškova u iznosu od 746,25 eura.

II. Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-200/2021-41 od 27. travnja 2023., u pobijano dijelu pod točkom I. i II. izreke.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke, naloženo je tuženici da tužiteljici isplati iznos od 2.628,48 eura (19.789,18 kuna), s pripadajućim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude. Pod točkom II. izreke, naloženo je tuženici da tužiteljici naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 2.491,44 eura (18.771,75 knuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja, pa do isplate, dok je pod točkom III. izreke, odbijen preostali dio zahtjeva u visini od 18,13 eura (136,59 kuna), kao i dio zahtjeva za naknadom parničnih troškova.

2. Protiv odluke o troškovima postupka sadržane u navedenoj presudi u dijelu pod točkom III. izreke, u dijelu kojim je odbijen dio zahtjeva za naknadom parničnih troškova u iznosu od 746,25 eura (5.622,62 kuna), žali se tužiteljica zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže u tom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno u tom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 93,28 eura te trošak sudske pristojbe za žalbu u točno nenaznačenom iznosu.

3. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom I. i II. izreke, žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže u tom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, odnosno presudu u tom dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćnicima odvjetnicima u iznosu od 248,86 eura, uz 25% PDV-a u iznosu od 62,21 eura te troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 75,95 eura.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana

5. Žalba tuženice nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, budući da je pobijana presuda sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a, da ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. U pobijanoj presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju te razlozi kojima sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare.

7. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza, utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

8. Žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, također nisu osnovani.

9. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice konačno postavljen podneskom od 10. veljače 2023. u skladu s rezultatima izvedenog financijskog vještačenja (list 422-424 spisa), za isplatom iznosa od 2.644,60 eura (ranije 19.925,77 kuna), na ime preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule, sve s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos, između ostalog i pozivom na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 te pozivom na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., tužiteljica tvrdi da ga je preplatila temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor 15. travnja 2008.).

10. I u žalbenom stupnju postupka, sporno je ima li tužiteljica pravo zahtijevati isplatu utuženog novčanog iznosa za koji tvrdi da ga je tuženica od nje neosnovano naplatila temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu, s time da je sporna i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja, kao i status tužiteljice kao potrošača.

11. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud slijedi utvrđenim:

- da su parnične stranke 15. travnja 2008. zaključile Ugovor o kreditu broj 198-50- 4824828, kojim je tuženica, kao kreditor, stavila na raspolaganje tužiteljici, kao korisnici kredita, kredit u iznosu od 13.623,74 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan korištenja kredita, koji kredit se tužiteljica obvezala vratiti u 84 jednaka mjesečna anuiteta, prema otplatnom planu koji se uručuje korisniku po isplati kredita,

- da je između stranaka nesporno da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu te da su sredstva iz kredita korištena za kupovinu osobnog vozila,

- da je između stranaka nesporno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, kao tužitelj, ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženice, kojom se i u odnosu na tuženicu utvrđuje da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora, tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama čl. 96. i 97. kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača („Naerodne novine“, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, dalje ZZP/07), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a koja povreda traje i nadalje, kojom presudom se u odnosu na tuženicu temeljem istih zakonskih odredaba ujedno utvrđuje i to da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača,

- da je navedena prvostupanjska presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. ( promnjenjiva kamatna stopa) i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula),

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, donio odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna

2019., kojom je odbio revizije banaka te na taj način u bitnome potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi,

- da je tužiteljica saslušana kao stranka iskazala da je zaključila predmetni Ugovor o kreditu sa svrhom kupnje automobila za osobne potrebe, da ju je auto-kuća uputila u ovu banku jer su ondje bili najpovoljniji krediti za kupovinu automobila i da se upravo radi toga nije interesirala kod drugih banaka o uvjetima kreditiranja, da je tada bila zadovoljna uvjetima, no nije imala mogućnosti s bankom pregovarati o nekim posebnim odredbama ugovora, da joj je novac isplaćen u auto-kući, da kredit nije koristila kao poreznu olakšicu, da nije imala otvoren obrt, da je Ugovor o kreditu pročitala i da ga je razumjela, a da je kod javnog bilježnika išla samo ovjeriti potpis, s time da ju niti javni bilježnik nije upozorio na neke odredbe i tumačio joj ugovor, da nije znala da CHF nije pod zaštitom države, da joj je prva rata bila 900,00 kuna, a kasnije i do 1.350,00 kuna,

- da se radilo o tipskom ugovoru gdje je odredba o valutnoj klauzuli sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinila tuženica, na čiji sadržaj korisnik kredita nije mogao utjecati,

- da je temeljem nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka Tomislava Borkovića dipl.oec. iz Vinkovaca, utvrđeno da je zbog povećanja tečaja tijekom trajanja otplate kredita, tužiteljica platila više u iznosu od 2.644,60 eura (19.925,77 kuna), s time da je jedno vrijeme tečaj na dan plaćanja bio manji od početno ugovorenog tečaja, čime je tužiteljica platila manje u iznosu od 18,13 eura (136,59 kuna), pa da je tužiteljica uslijed promjene valutne klauzule, nakon odbijanja tzv. negativne razlike, ukupno preplatila iznos kredita od 2.628,48 eura (19.789,18 kuna).

12. Polazeći od prednjih utvrđenja, rukovodeći se pri tome naprijed navedenim odlukama domaćih sudova, kao i odredbama Zakona o zaštiti potrošača te odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), pozivom na odredbu čl. 138.a ZZP/07 i čl. 502.c ZPP-a, s obzirom na pravomoćnu presudu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud prvog stupnja cijeni predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu (kojima je ugovorena vezanost iznosa kredita uz valutu CHF), ništetnima, uz obrazloženje da su iste dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, čime smatra da je za tužiteljicu nastalo subjektivno pravo na povrat neosnovano isplaćenih iznosa u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a, slijedom čega obvezuje tuženicu na povrat tužiteljici neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima, isplatom preplaćenih iznosa anuiteta (razlike između iznosa koje je tužiteljica platila temeljem obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženice i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a), umanjeno za tzv. negativnu razliku (za koju je odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 18,13 eura), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s čl. 29. ZOO-a, sve to u skladu s nalazom financijskog vještaka.

13. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 361. ZOO-a, otklanja i prigovor zastare, uz obrazloženje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s time da je tužba u ovom predmetu podnesena 28. travnja 2021.

14. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

15. U konkretnom slučaju tužiteljica postavljeni tužbeni zahtjev temelji, između ostalog, i na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koju presudu je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženica), s time da između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženica, kao kreditor, sklopili 15. travnja 2008. Ugovor o kreditu broj 198-50-4824828 na iznos od 13.623,74 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za devize važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca, uz valutnu klauzulu, čiji sadržaj između stranaka također nije sporan.

16. Prije svega je za odgovoriti da neosnovano tuženica prigovara statusu tužiteljice kao potrošača u konkretnom slučaju, jer iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi tužiteljica kredit sklopila u poslovne svrhe, niti je to tuženica dokazala, s time da iz rezultata provedenog postupka ne proizlazi niti vjerojatnim da bi tužiteljica sredstva iz kredita koristila u bilo koju komercijalnu, tj. poslovnu, obrtničku i sličnu svrhu, dok iz sadržaja predmernog Ugovora o kreditu te iz iskaza tužiteljice, evidentno proizlazi da je tužiteljica zaključila predmetni Ugovor o kreditu, kao fizička osoba, sa svrhom kupnje automobila za osobne potrebe.

17. Naime, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, s time da je i odredbama kasnijih Zakona o zaštiti potrošača, potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz izvedenih dokaza, ne proizlazi zaključak da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila sa svrhom koja bi bila namijenjena nekom njezinom zanimanju, odnosno poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj, obrtničkoj, profesionalnoj djelatnosti. U konkretnom slučaju iz navoda i dokaza iznesenih sukladno procesnim pravilima iz čl. 219. st. 1. i čl. 299. ZPP-a, proizlazi osnovanost tvrdnji tužiteljice da se u radi o Ugovoru koji je sklopila u svojstvu potrošača, dok tuženica, s druge strane, u postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, nije dokazala osnovanost svojih prigovora, pri čemu u tom kontekstu nije prigovarala niti iskazu tužiteljice koja je određeno navela da je predmetni Ugovor o kreditu zaključila sa svrhom kupnje automobila za osobne potrebe, te da kredit nije koristila kao poreznu olakšicu, niti je imala otvoren obrt.

18. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava tužiteljici status potrošača.

19. S obzirom na svojstvo tužiteljice kao potrošača, pravilno se prvostupanjski sud poziva na učinke naprijed navedenih odluka te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018-11, od 3. rujna 2019., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 15. travnja 2008.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima..

20. Stoga je postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena valutne klauzule vezane za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik vezano za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

21. Naime, odredbom čl. 96. ZZP/07 (važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 102. st 1. ZZP/07 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

22. Iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza, nedvojbeno proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, svakako ne na sporne odredbe te da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao potrošaču nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi (o vezanosti glavnice uz valutu CHF).

23. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, jasno slijedi, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja, da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st.

1. ZPP-a, pri čemu su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude neodlučni žalbeni navodi kojima tuženica upire na to da ZZP/07 (koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu), nije poznavao institu kolektivne tužbe te u tom kontekstu na neprimjenjivost odredbe čl. 138.a ZZP/07 koja je stupila na snagu 2009.

24. Stoga, kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, valutna klauzula, sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe protivne odredbama ZZP-a, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, uz tvrdnju da je u ovom postupku sud propustio utvrditi ništetnost spornih odredbi o valutnoj klauzuli te da ne postoji osnova za povrat, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite, s time da se ne mogu prihvatiti kao pravno relevantni niti žalbeni navodi kojim tuženica upire na to da je tužiteljica svojim potpisom prihvatila sve odredbe ugovora te da je sklapanje takvog ugovora bila volja tužiteljice, a da je tuženica pri zaključenju ugovora poštivala sve tada važeće zakonske regulative.

25. Naime, u konkretnom slučeju ne postoje okolnosti, niti je to tuženica dokazala (imajući u vidu da je u konačnome odustala od dokaznih prijedloga za saslušanjem svojih zaposlenika EBD i MB te za saslušanjem javnog bilježnika), koje bi ukazivale na to da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbi koja se odnosila na valutnu klauzulu.

26. Kako, dakle, pravomoćna odluka o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nejasan zaključak suda prvog stupnja o razlozima ništetnosti u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, uz tvrdnju da nije svaka odredba o valutnoj klauzuli a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja te da sud u ovom konkretnom slučaju navedeno nije utvrdio.

27. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima, da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

28. Kraj činjenice da tuženica s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, niti ju je informirala o svim potrebnim parametrima (koji utječu na promjenu tečaja za valutu CHF) bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o tome, koja okolnost je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, a tijekom ovoga postupka tuženica nije dokazala suprotno, kraj činjenice da je u konkretnom slučaju Ugovor sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu, u sastavljanju kojeg tužiteljica nije sudjelovala, promašene su i bez utjecaja na pravilnost ocjene o ništetnosti spornih odredbi, tvrdnje tuženice da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, razumljive i lako uočljive.

29. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, na koju odredbu se pravilno poziva i sud prvog stupnja. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

30. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužiteljice potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi preplatila tuženici, koji iznos je utvrđen financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Tomislavu Borkoviću dipl.oec. (kojim je utvrđeno da je zbog povećanja tečaja tijekom trajanja otplate kredita, tužiteljica uslijed promjene valutne klauzule, nakon odbijanja tzv. negativne razlike, ukupno preplatila kredit u iznosu od 2.628,48 eura).

31. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje i to da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odrdbom čl. 241. ZOO-a.

32. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se, suprotno prigovorima tuženice, ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 28. travnja 2021., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare, jer od pravomoćnosti sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti, nije protekao petogodišnji rok zastare propisan čl. 225. ZOO-a, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene o zastari predmetnog potraživanja, uz tvrdnju da prvostupanjski sud navedenim zaključkom, protivno relevantnim zakonskim odredbamam, stvara nova pravna pravila i mijenja dosadašnju sudsku praksu, neosnovani.

33. Stoga, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici naprijed navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude (sukladno čl. 1115. ZOO-a i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a).

34. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženica ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom, pa da iste ne mogu teći na svaki pojedini iznos računajući od dana isplate, također nisu osnovani iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose, plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021.).

35. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužiteljici pravilno dosudio osnovom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, pri čemu su neosnovani žalbeni navodi kojima tužiteljica prigovara da joj pogrešno nisu priznati troškovi za sastavljanje tri podneska (30. siječnja 2022., 23. veljače 2022. i 9. ožujka 2023.), uz tvrdnju da se radi o podnescima koji su bili potrebni za vođenje parnice, jer se, i po stavu ovoga suda, radi o podnescima koji u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a, nisu bili potrebni radi vođenja parnice, kojim podnescima je tužiteljica ponavljala očitovanja iz ranijih podnesaka ili je u istima iznosila svoje stavove u vezi spornih pitanja, koje stavove je mogla iznijeti u preostalim podnescima (njih ukupno 4 za koje joj je priznata naknada), a ne njihovim zasebnim podnošenjem stvarati bespotrebno nove troškove.

36. Tuženica žalbenim navodima određeno nije prigovarala odluci o troškovima postupka, pa kako u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka.

37. Slijedom obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu i žalbu tužiteljice i žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. i II. izreke ove presude).

38. Objema žaliteljicama nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer su njihove žalbe neosnovane (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to odlučeno u izreci ove drugostupanjske odluke pod točkom III. i IV. 39. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 4. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš