REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-461/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici Ivan Šalina i Božo Vrkić, odvjetnici u Zadru, protiv tuženice Reiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, sa sjedištem u Zagrebu, Magazinska cesta 69, koju zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., sa sjedištem u Zgrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3959/2022-2 od 25. travnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-307/2019-38 od 22. rujna 2022., u sjednici održanoj 4. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužiteljice se odbija.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen (glavni) tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrditi da je Ugovor o kreditu broj 138-50-4420212 od 25. rujna 2007. zaključen između tužiteljice i tuženice ništetan te da ne proizvodi pravni učinak, kao i u dijelu kojim je traženo naložiti tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 188.890,79 kuna (25.070,11 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom kako je to navedeno u točki I.I. izreke. Nadalje je u točki II. izreke prihvaćen podredni tužbeni zahtjev kojim je utvrđena ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te je tuženica obvezana isplatiti tužitelju iznos od 53.056,88 kuna (7.041,85 EUR) sa zateznom kamatom kako je to specificirano u točki II.II. izreke. Odlukom je o parničnom trošku sadržanom u točki III. izreke obvezana tuženica naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 12.000,00 kuna (1.592,67 EUR) sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate. U točki IV. izreke utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženice prema tužiteljici slijedom čega je odbijen kao neosnovan prigovor prijeboja kojeg je istakla tuženica.

2. Presudom je suda drugog stupnja u točki I. izreke odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu tj. točki I. izreke, kao i u dijelu točke III. izreke kojim nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama. Nadalje je u točki II. izreke odbijena kao neosnovana žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda u točkama II. III. i IV. izreke. U točki III. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe, dok je u točki IV. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška sastava žalbe.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-3906/2023-2 od 28. studenoga 2023. dopustio tužiteljici podnošenje revizije protiv točke I. izreke presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3959/2022-2 od 25. travnja 2023. zbog pravnog pitanja koje glasi:

"Da li bez ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te ništetne valutne klauzule, kao bitnih odredbi ugovora o kreditu, predmetni ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženice, odnosno ništetnog predmeta tj. valute te djelomično cijene, odnosno kamata, može opstati odnosno radi li se o ništetnom ugovoru o kreditu?".

4. Postupajući po dopuštenju revizijskog suda, tužiteljica podnosi reviziju protiv navedene presude pobijajući je u dijelu kojim je pravomoćno odbijen njezin zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu broj 138-50-4420212 od 25. rujna 2007. zaključenog između stranaka i isplate iznosa od 188.890,79 kuna (25.070,11 EUR) s pripadajućom kamatom, i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava (istina, revidentica se poziva i na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, ali sadržaj razloga vezanih uz isticanje ovog revizijskog razloga ukazuje da i u dijelu kojim se ističe ovaj revizijski razlog pobijana se presuda pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava). Revidentica predlaže preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti cijelog predmetnog ugovora o kreditu, podredno presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija tužiteljice nije osnovana.

7. U povodu revizije, u skladu s odredbom članka 391. stavka 3. ZPP, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.

8. U revizijskom je postupku sporna ništetnost cijelog Ugovora o kreditu broj 138-50- 4420212 od 25. rujna 2007. zaključenog između stranaka, s obzirom na utvrđenu ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

9. Sudovi su odbili tužbeni zahtjev smatrajući, u bitnom, da ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne povlači ništetnost cijelog Ugovora o kreditu jer, prema ocjeni nižestupanjskih sudova, taj Ugovor može opstati i bez ništetnih odredbi i jer se njegova svrha može ostvarirti uz zadržavanje ravnoteže prava i obveza stranaka.

10. Tužiteljica i kao revidentica ustraje u tvrdnji iznošenoj tijekom postupka da su navedene ništetne odredbe ugovora bitni sastojci ugovora bez kojih ugovor ne može opstati.

11. Prema odredbi članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO), ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (članak 324. stavak 1. ZOO). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (stavak 2. članka 324. ZOO).

12. U ovom je stadiju postupka, kao što je naprijed kazano, pravomoćno utvrđeno da su ništetne odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predmetnog Ugovora o kreditu te odredba o valutnoj klauzuli, ali taj dio drugostupanjske presude, s obzirom na sadržaj dopuštenog pitanja, nije predmet raspravljanja u revizijskom postupku.

13. Ugovorom se o kreditu, prema odredbi članka 1021. ZOO, banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

14. Predmetnim je Ugovorom o kreditu, dakle, bila ugovorena početna kamatna stopa, koja se, zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao bitan element ugovora o kreditu, primjenjuje.

15. Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (članak 21. ZOO). Odredba članka 22. ZOO, pak, dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

16. U ovoj je pravnoj stvari, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, utvrđena ništetnom na temelju posebne odredbe, i to odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 56/03 - dalje: ZZP). Unatoč ništetnosti navedene ugovorne odredbe, i dalje egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti.

17. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. stavka 2. u vezi s člankom 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni Ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati, pa je pravilno drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 21. i 22. u vezi s člankom 322. stavkom 1. i člankom 324. stavkom 2. ZOO, kada je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplatu naprijed navedenog iznosa ocijenio neosnovanim te ga odbio.

18. Nasuprot revizijskim navodima tužiteljice, ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe članka 6. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (IM protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207). Kod ovakve ocjene, revizijski sud ustraje u svojoj praksi (primjerice, Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.) odnosno u pristupu suđenju prema kojem su hrvatski sudovi obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, što uključuje, uz ostalo, i praksu Suda Europske unije.

19. S tim u vezi nisu prihvatljivi revizijski navodi tužiteljice u vezi s tumačenjem navedene odluke Suda EU prema kojem je Sud izrazio stajalište da je odredba o tečajnom riziku, valuti CHF, glavni predmet ugovora i kako održavanje takvog ugovora na snazi nije pravno moguće jer se radi o bitnom sastojku ugovora. To stoga što je presudom C-118/17, jasno i bez ograde, odlučeno, među ostalim, da članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i

- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

20. Drugim riječima, u skladu su s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Jednako tako, nisu u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuje prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

21. Štoviše, u presudi predmeta Suda EU broj C-932/19 (ECLI:EU:C:2021:673, JZ protiv OTP Jelzálogbank Zrt., OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt., od 24. travnja 2020.) odlučeno je da čak ni nacionalno zakonodavstvo (konkretno mađarsko) kojim se zabranjuje poništenje (utvrđenje ništetnim) ugovora o zajmu izraženog u stranoj valuti zbog toga što sadržava nepoštenu odredbu o tečajnoj razlici nije neusklađeno s pravom Unije ako to zakonodavstvo omogućuje ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio bez te nepoštene odredbe, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac na temelju nepoštene odredbe neopravdano stekao na njegovu štetu, i to čak i u slučaju ako bi poništenje (ništetnost) ugovora bilo povoljnije za potrošače.

22. Upravo na tom tragu, a u primjeni naprijed navedenih mjerodavnih odredaba nacionalnog prava tumačenih u duhu prava Europske unije, revizijski sud ocjenjuje da je i nakon utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu, moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale. To je temeljni razlog zbog kojeg revizijski sud i cijeni da je odbijanjem zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplate koja je posljedica toga, pravilno primijenjeno materijalno pravo.

23. Ovakvo je pravno shvaćanje u duhu prava Europske unije i sadržano je i u presudi Suda EU C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, I.W., R.W. protiv Bank BPH S.A., od 29. travnja 2021. (točka 54.) prema kojoj je cilj koji se nastoji ostvariti Direktivom zaštita potrošača i uspostavljanje ravnoteže između stranaka izuzimajući od primjene odredbe koje se smatraju nepoštenima, a održavajući, u načelu, valjanost drugih odredaba ugovora o kreditu (tako i Sud EU u presudi od 7. kolovoza 2018., Banco Santander Escobedo Cortes, C-96/16 i C-94/17, EU:C:2018:643, točka 75.). Isti je pristup Sud EU izrazio u vezi s pitanjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kao posljedice nepoštenosti jedne njegove odredbe u spomenutoj presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., točka 51., istaknuvši da "članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe". Slično (kao naprijed) i u spomenutoj presudi broj C- 932/19 od 24. travnja 2020.

23.1. Prema ocjeni revizijskog suda, u okolnostima konkretnog slučaja je ostvarena svrha ugovora o kreditu jer je tuženica stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita ugovoreni iznos novčanih sredstava, a odredbe koje su bile ništetne takvima su i utvrđene u dijelu u kojem su bile ništetne, dok je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prihvaćen i tužiteljici je dosuđen preplaćeni iznos po obje te osnove. Time je na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge, uspostavljena primjerena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

23.2. U takvim okolnostima, čak i neovisno o tome je li ugovor o kreditu prestao (konkretni je prestao otplatom 31. listopada 2014.), eventualnim utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu došlo bi do ozbiljnog zadiranja u slobodu ugovaranja jer je zaključenje ugovora o kreditu s valjanim odredbama upravo u skladu s ugovornom voljom stranaka u trenutku sklapanja ugovora, u kojem bi smislu utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora bilo suprotno općem pravnom načelu pacta sund servanda i dovelo bi do narušavanja ugovorne ravnoteže putem miješanja suda nakon što je ugovor sklopljen, kao i do pravne nesigurnosti, posebno u dijelu gospodarskih aktivnosti. U odnosu na obje stranke predmetni je ugovor ispunjen u granicama njegove valjanosti, dok je tužiteljici u dijelu u kojem su ugovorne odredbe utvrđene ništetnima zbog nepoštenosti dosuđena isplata preplaćenih iznosa.

23.3. S druge strane, zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi kada se odredbe nacionalnog prava tumače duhu prava EU s kojim su i inače usklađene, valja pružati u okvirima koje određuje Direktiva i u okviru balansa koji je njezinim odredbama uspostavljen između pravnih učinaka nepoštenosti ugovornih odredbi i slobode ugovaranja (tako i P, I: Zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, Načela i standardi zaštite u odlukama Suda Europske unije, "Narodne novine", Zagreb, 2018., str. 667.).

24. Pri naprijed navedenoj ocjeni, revizijski sud ima na umu da je zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom članka 49. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, i iz koncepta socijalne države (članak 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

25. Treba imati na umu da, prema praksi Suda EU (presuda broj C-19/20, točka 56.), što se tiče kriterija koji omogućuju da se ocijeni može li se ugovor stvarno održati na snazi bez nepoštenih odredaba, tekst članka 6. stavka 1. Direktive 93/19 i zahtjevi u pogledu pravne sigurnosti gospodarskih aktivnosti idu u korist objektivnog pristupa prilikom tumačenja te odredbe, tako da se situacija jedne od ugovornih strana ne može smatrati odlučujućim kriterijem kojim se uređuje buduća sudbina ugovora, dok se (točka 57. iste presude) prilikom ocjene može li ugovor koji sadržava jednu ili više nepoštenih odredaba nastaviti važiti bez tih odredaba, sud pred kojim se vodi postupak svoju ocjenu ne može temeljiti samo na tome je li ništetnost navedenog ugovora u cijelosti eventualno povoljna za potrošača (tako i u presudi od 15. ožujka 2012., L i D, C-453/10, EU:C2012:144, točka 32.). Vrlo slično Sud EU ponavlja i u spomenutoj presudi C-932/19 od 24. travnja 2020. (točka 49.) u kojoj, u skladu s objektivnim pristupom Suda u njegovoj sudskoj praksi u tom području, nije dopušteno da se u nacionalnom pravu situacija jedne od stranaka ugovora smatra odlučujućim kriterijem koji određuje sudbinu ugovora jer volja koju je izrazio dotični potrošač ne može prevladati nad ocjenom nacionalnog suda o pitanju omogućava li nacionalno zakonodavstvo ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio.

25.1. Stoga je revizijski sud zaključak o neosnovanosti revizije donio u primjeni navedenih mjerodavnih odredbi materijalnog prava, a također imajući na umu praksu iz svih naprijed navedenih presuda Suda EU primjenjivih na okolnosti konkretnog slučaja upravo, kao što je i navedeno, cijeneći da je u opisanim prilikama na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda s druge, uspostavljena primjerena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

26. Imajući na umu da se posljedice nevaljanosti ugovora zbog nepoštenosti pojedinih odredbi ugovora rješavaju u okviru nacionalnog zakonodavstva mjerama koje uređuju pravne odnose ugovornih strana nakon utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, konkretno naprijed spomenutim odredbama ZOO, revizijski je sud već i u presudi broj Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024. izrazio pravno shvaćanje u odnosu na dopušteno pravno pitanje prema kojem, u bitnom, ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kada je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i kada je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge.

27. U opisanim okolnostima nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji naznačenim pitanjem tužiteljica ukazuje, pa tako ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesena. Stoga se revizija tužiteljice ukazuje neosnovanom te ju je valjalo, na temelju odredbe članka 391. stavka 6. ZPP, odbiti i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 4. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil