Poslovni broj: Usž-1438/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Ane Berlengi Fellner, članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ZV, [adresa], protiv tuženika Virovitičko-podravske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo, zaštitu okoliša i imovinsko-pravne poslove, Virovitica, Trg Ljudevita Patačića 1, radi donošenja privremenog rješenja o izvlaštenju, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 4 UsI-1041/2023-7 od 14. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 4 UsI-1041/2023-7 od 14. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje privremenog rješenja tuženika, KLASA: UP/I-943-02/22-01/127, URBROJ: 2189-08/12-23-15 od 23. svibnja 2023., kojim je utvrđen interes Republike Hrvatske za izgradnju građevine infrastrukturne namjene-prometnog sustava (cestovni promet), 2. skupine: izgradnja pristupne ceste i parkirališta u Ulici Ljudevita Gaja, te su određeni iznosi naknada utvrđenih procjembenim elaboratima stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina, sve na način i pod uvjetima iz tog rješenja.

2. Tužiteljica je protiv osporene presude izjavila žalbu, navodeći da sud o njezinom tužbenom zahtjevu i osnovanosti tužbe nije odlučivao na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog, prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka. Upire na članak 2. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade ("Narodne novine", broj 74/14., 69/17. i 98/19. - dalje u tekstu: ZION), te smatra da njezina nekretnina nije podobna za izvlaštenje budući joj Grad Virovitica niti u jednom trenutku nije dokazao da je razlog zbog kojeg joj se oduzima nekretnina Vlada Republike Hrvatske proglasila strateškim investicijskim projektom. Predloženom izvlaštenju protivi se od početka te je svoje razloge protivljenja iznosila u više navrata. Dodaje da je predmetne nekretnine kupila prije 30-tak godina te joj je bila namjera izgraditi stambeno-poslovni objekt za vlastite potrebe i potrebe svoje djece, što u ovom trenutku nije moguće. Poziva se na članak 11. ZION-a, te tvrdi da provedenim vještačenjem vrijednost njezinih nekretnina ne predstavlja stvarnu tržišnu vrijednost, zbog čega je prigovarala nalazu i mišljenju vještaka i predlagala novo vještačenje pa, ukoliko i drugostupanjski sud bude smatrao da je njezina nekretnina i oduzimanje u skladu sa zakonom, tada je jasno da nije u skladu sa zakonom ponuđeni iznos novčane naknade (vidljivo iz provedenog neovisnog vještačenja od strane stalnog sudskog vještaka), budući ponuđeni iznos niti u kojem slučaju ne predstavlja stvarni iznos tržišne vrijednosti tužiteljičine nekretnine te bi joj se isplatom takvog iznosa nanijela nenadoknadiva šteta. Nadalje, ističe da prvostupanjski sud nije proveo niti jedan od predloženih dokaza, nije saslušao tužiteljicu neposredno, nije saslušavao svjedoke niti je proveo vještačenje, iako je to sve predloženo u tužbi, čime su povrijeđene zakonske odredbe u kojima se navodi da sporne činjenice za odluku sud utvrđuje i saslušanjem stranaka, pogotovo kada stranka to predlaže i odaziva se pozivu suda. Ovakvim postupanjem povrijeđeno je i načelo kontradiktornosti, temeljem kojeg se svakoj procesnoj stranci pruža prilika da se izjasni o procesnim radnjama protustranke prije donošenja odluke, a što je imalo za posljedicu da sud nije utvrdio relevantne činjenice, zbog čega je donio pogrešnu odluku. Bitne povrede odredaba postupka, tužiteljica nalazi u tome što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je nerazumljiva, proturječi sama sebi i obrazloženju presude, a u obrazloženju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama odnosno ti su razlozi nejasni i proturječni. S obzirom na sve izneseno, tužiteljica predlaže osporenu presudu ukinuti u cijelosti te usvojiti tužbeni zahtjev, podredno, predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz navođenje uputa kojih se taj sud dužan pridržavati.

3. Tuženik, u odgovoru na žalbu, ostaje kod svih navoda iznesenih u dosadašnjem tijeku postupka. Ističe kako tužiteljica ne razlikuje postupak donošenja rješenja o izvlaštenju od postupka donošenja privremenog rješenja o izvlaštenju, za koje ZION jasno propisuje način vođenja i donošenja odluka u ta dva postupka. Nastavno upire na odredbe članka 36.a, članka 36.c te članka 37. stavka 6. ZION-a, zaključujući kako je intencija zakonodavca prilikom uvođenja instituta privremenog rješenja bila da se poslovi koji su od interesa za Republiku Hrvatsku provode žurno, odnosno da se zbog dugotrajnosti postupka izvlaštenja ne bi u pitanje dovela realizacija poslova i projekata od interesa za Republiku Hrvatsku. Žalbeni navod da tužiteljičina nekretnina nije podobna za izvlaštenje jer Grad Virovitica nije dokazao da je razlog zbog kojega se nekretnina oduzima Vlada Republike Hrvatske proglasila strateškim investicijskim projektom, tuženik smatra neosnovanim, jer se tužiteljica pogrešno poziva na odredbu članka 2. stavka 3. ZION-a, iako se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba članka 2. stavka 1. istog Zakona, a što nastavno pojašnjava. Ukazuje s tim u vezi i na odredbu članka 13. stavka 2. ZION-a, prema kojoj je interes Republike Hrvatske utvrđen ako je posebnim zakonom propisano da je izgradnja građevine ili izvođenje radova u interesu Republike Hrvatske, čemu je ovdje udovoljeno, jer je Zakonom o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj 68/18., 110/18. i 32/20. – dalje u tekstu: ZKG), kao posebnim zakonom propisano da je građenje komunalne infrastrukture od interesa za Republiku Hrvatsku. Zaključno, tuženik navodi da je u postupku donošenja privremenog rješenja postupljeno sukladno odredbi članka 36.a ZION-a te je, sukladno odredbi članka 36.b ZION-a, taksativno u izreci naveo sve što treba sadržavati izreka privremenog rješenja, koje je doneseno nakon ispunjenja formalnih pretpostavki, pa svako drukčije postupanje ne bi bilo na zakonu zasnovano. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže ovom Sudu odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi osporenu presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice te da time nije povrijedio zakon na njezinu štetu.

6. Naime, prema odredbi članka 66. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužiteljica upire u žalbi. To stoga jer bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kada upravni sud u tijeku spora nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe ZUS-a, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude (članak 66. stavak 2.), čemu ovdje nije udovoljeno, jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a osporena presuda, upravo suprotno žalbenim navodima, sadrži sve propisano odredbom članka 60. toga Zakona, pa tako i u pogledu stavka 4. iste odredbe, koji propisuje što sve mora sadržavati obrazloženje presude, a koje je potpuno i jasno te u korelaciji s izrekom presude.

8. Kod toga Sud nalazi potrebnim dodatno istaknuti da se obveza obrazlaganja odluka ne može shvatiti kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o prirodi iste te se utvrđuje prema okolnostima konkretnog slučaja i prirodi stvari, s tim da u obrazloženju moraju biti navedeni pravno odlučni razlozi na kojima je donesena odluka utemeljena, kako je to ovdje i učinjeno, jer je u osporenoj presudi prvostupanjski sud naveo pravno relevantne razloge kojima se rukovodio pri donošenju svoje odluke.

9. U odnosu na prigovor da sud nije proveo predložene dokaze (saslušanje tužiteljice, vještačenje i dr.), valja navesti da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 33. stavak 3. ZUS-a), međutim, dužan je u obrazloženju presude izjasniti se o prijedlozima stranaka o kojima nije iznio razloge tijekom spora, što je prvostupanjski sud i učinio, osnovano ocjenjujući nepotrebnim izvođenje dokaza, na kojima tužiteljica inzistira i u žalbi, jer njihovo izvođenje, i po ocjeni ovoga Suda, ne bi dovelo do drukčije odluke u ovoj stvari s obzirom na predmet spora i spisu priložene dokaze.

10. Nadalje, iz podataka spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski upravni sud osporenu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama koji su u postupku pravilno i u potpunosti utvrđeni, nakon čega je, pravilnom primjenom relevantnih odredaba ZION- a i ZKG-a na koje se izrijekom pozvao, osnovano zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonom propisani uvjeti za izdavanje privremenog rješenja o izvlaštenju opisanih nekretnina.

11. Pritom je prvostupanjski sud dao jasnu i argumentirano obrazloženu analizu razloga kojima se rukovodio ocjenjujući zakonitim rješenje tuženika, a koje razloge, zbog nepotrebnog ponavljanja, u cijelosti prihvaća i ovaj Sud, jer su utemeljeni na podacima sveza spisa i pravilnom tumačenju primijenjenog materijalnog prava.

12. Kako, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku proizlazi da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužiteljice, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ovo osobito imajući u vidu da tužiteljica pravilnost osporene presude pobija razlozima koji se niti ne odnose na privremeno rješenje o izvlaštenju, već na nastavni postupak izvlaštenja koji je u tijeku radi određivanja konačnog iznosa/oblika naknade, na koju okolnost se osvrnuo i prvostupanjski sud u osporenoj presudi osnovano otklanjajući prigovore tužiteljice s tim u vezi, a koje ponavlja i u žalbi.

13. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, a sukladno ovlaštenju iz članka 169. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24.), žalbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 4. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović