Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2221/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja JO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Kovačić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Klinika za ortopediju Lovran, Lovran, Šetalište Maršala Tita 1, OIB: 09777091543, kojeg zastupa punomoćnik Vladimir Šulina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan i Jabuka, u Rijeci, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj Pn-388/2019-100 od 2. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se žalba tužitelja kao osnovana i preinačuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj Pn-388/2019-100 od 2. ožujka 2023. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem se odbija preostali dio tužbenog zahtjeva na ime naknade neimovinske štete preko iznosa od 14.463,37 eura[1] / 108.974,26 kuna do iznosa od 25.217,33 eura/189.999,97 kuna, za iznos od 10.753,96 eura /81.025,71 kuna, i pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.208,40 eura /16.639,19 kuna i sudi:

1. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete daljnji iznos od 10.753,96 eura /81.025,71 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 28. listopada 2019. do isplate po stopi koja se za ostale odnose određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO), u roku od 15 dana.

2.Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime parničnih troškova daljnji iznos od 2.208,40 eura /16.639,19 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 4. veljače 2025. do isplate po stopi koja se za ostale odnose određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, u roku od 15 dana.

II. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj Pn-388/2019-100 od 2. ožujka 2023. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 14.463,37 eura /108.974,26 kn sa zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe, 28. listopada 2019. pa do isplate, pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade imovinske štete po osnovi tuđe pomoći i njege iznos od 1.200,00 eura/9.041,40 kn sa zateznom kamatom koja teče od 2. ožujka 2023. do isplate i pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 3.211,56 eura/ 24.197,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 2. ožujka 2023. do isplate.

III. Prihvaća se žalba tuženika kao djelomično osnovana i preinačuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj Pn-388/2019-100 od 2. ožujka 2023. pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade imovinske štete po osnovi tuđe pomoći i njege preko iznosa od 1.200,00 eura/9.041,40 kuna do iznosa od 1.274,14 eura / 9.600,00 kn, za iznos od 74,14 eura/558,61 kuna, sa zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da mu na ime naknade imovinske štete po osnovi tuđe pomoći i njege isplati iznos od 74,14 eura/558,61 kuna sa zateznim kamatama.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 481,80 eura, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 14.463,37 eura / 108.974,26 kn sa zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe 28. listopada 2019. do isplate, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva do ukupnog iznosa od 25.217,33 eura.

Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade imovinske štete po osnovi tuđe pomoći i njege iznos od 1.274,14 eura / 9.600,00 kn sa zateznim

kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 2. ožujka 2023. pa do isplate, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva do ukupnog iznosa od 2.389,01 eura.

Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 3.211,56 eura/ 24.197,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 2. ožujka 2023. pa do isplate, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva za nadoknadu parničnog troška do ukupnog iznosa od 8.812,14 eura.

Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je tužba povučena za trajnu (dospjelu) tuđu pomoć i njegu od 1. siječnja 2018. do 31. kolovoza 2019. za iznos od 23.925,00 kn, za trajnu tuđu pomoć i njegu od 1. 9. 2019. nadalje mjesečno od 1.125,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Obrazloženje

2. Protiv prvostupanjske presude u odbijajućem dijelu u odnosu na visinu neimovinske štete za iznos od 10.753,96 eura /81.025,71 kuna i odluku o trošku za iznos od 2.208,40 eura /16.639,19 kuna žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka kao žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) s prijedlogom da se sukladno žalbenim navodima presuda preinači. Traži trošak žalbe.

2.1. Žali se i tuženik u dijelu u kojem je tužitelj uspio u sporu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a, predlaže da drugostupanjski sud prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine te traži trošak žalbe.

3. Žalba tužitelja je osnovana, a žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete na temelju odgovornosti tuženika zbog liječničke pogreške vezane za operativni i reoperativni zahvat stabilizacije ručnog zgloba između lakatne i palčane kosti sa posljedicama u vidu razvoja tzv „panđaste šake“ kod tužitelja.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, a niti povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a, pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati slijedom čega neosnovano žalitelj ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st 2. toč. 11. ZPP-a. Pri tome valja odgovoriti da iz stipulacije navedene odredbe jasno proizlazi da ta povreda postoji samo ako se odnosi na odlučne činjenice. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

5.1. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP-a navodeći da se na ročištu 20. rujna 2022. (list 380 spisa) protivio objektivnoj preinaci tužbe u formi povećanja drugopostavljenog glavnog tužbenog zahtjeva s obzirom da se tuženik protivio povećanju sata tuđe pomoći sa 25,00 kn na 40,00 kn, a imajući u vidu zahtjev u tužbi postavljen s osnove tuđe pomoći (30.000,00 kn), povećanjem tražene cijene sata nije došlo do povećanja tužbenog zahtjeva nego je u ukupnosti, s obzirom da je vještačenjem utvrđen manji broj potrebnih sati tuđe pomoći, smanjen zahtjev s osnova tuđe pomoći.

5.2. Nadalje, tuženik u žalbi prigovara nalazu i mišljenju vještaka, pri čemu time posredno prigovara činjeničnom stanju utvrđenom od strane prvostupanjskog suda. Prema odredbi čl. 259. st. 1. ZPP-a sud rukovodi vještačenjem, označuje predmet vještačenja, postavlja pitanja vještaku i prema potrebi traži objašnjenja u vezi s danim nalazom i mišljenjem. Sama činjenica da je jedna od parničnih strana nezadovoljna sadržajem vještačkog nalaza ne znači, samo po sebi, da se mora odrediti drugo, novo vještačenje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-x 310/17-2 od 30. kolovoza 2018.).

5.3. Naime, budući da sud na temelju odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučuje o tome koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, odbijanje nekih od predloženih dokaznih prijedloga samo po sebi ne znači da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka u slučaju kada je činjenično stanje dovoljno utvrđeno da se može odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga činjenica da prvostupanjski sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se provede novo vještačenje, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude s obzirom da je prvostupanjski sud radi utvrđivanja odlučnih činjenica, u iscrpnom dokaznom postupku, u skladu s odredbom čl. 260. i 261. ZPP-a proveo dokaz medicinskim vještačenjem po vještacima dr.sc. Davorka Paladino, neurolog (list 202 do 204 spisa) i vještaku prof.dr.sc.med.spec ortoped (list 256 do 262 spisa), uz njihovo detaljno pismeno (list 216 do 217, 240, 287 do 302, 385 do 388, 403, 410) i usmeno očitovanje (list 363 do 364 spisa). Pri tome nisu uočene proturječnosti niti nedostaci u nalazu i mišljenju vještaka u smislu odredbe čl. 261. st. 2. i 3. ZPP, te je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke jasno i detaljno izložio razloge zbog kojih je prihvatio nalaz i mišljenje sudskih vještaka, a sve sukladno odredbi čl. 8. ZPP pa činjenica da prvostupanjski sud nije proveo novo vještačenje, odnosno očitovao se o prijedlogu za provođenjem novog medicinskog vještačenja nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

5.4. Vezano za žalbene navode tuženika kojima obrazlaže da je prvostupanjski sud neosnovano odbio prijedlog tuženika za izuzeće vještaka koji se temeljio na (pogrešnoj) subspecijalnosti vještaka i na tvrdnji o pristranosti vještaka jer se sin vještaka javio na natječaj kod tuženika i nije prošao, valja reći da je prvostupanjski sud iste prigovore otklonio s obrazloženjem da ni doktor koji je operirao tužitelja nije imao tu specijalnost na koju upire tuženik te da je natječaj bio 2020. a imenovanje vještaka tek 2021. godine, a koje razloge kao valjane prihvaća i ovaj sud. Prema odredbi čl. 254. st. 2. ZPP-a stranka je dužna podnijeti zahtjev za izuzeće vještaka čim sazna da postoji razlog za izuzeće, a najkasnije prije početka izvođenja dokaza vještačenjem, te je prema st. 3. u zahtjevu za izuzeće dužna navesti okolnosti na kojima temelji svoj zahtjev za izuzeće. Prema st. 6. citirane zakonske odredbe ako je stranka saznala za razlog izuzeća poslije obavljenog vještačenja i prigovara vještačenju iz tog razloga, sud će postupiti kao da je zahtjev za izuzeće stavljen prije obavljenog vještačenja, ali tuženik ne tvrdi niti dokazuje da je razlog za izuzeće saznao nakon imenovanja vještaka.

6. Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio djelomično osnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:

-da je određeno kombinirano medicinsko vještačenje, te su imenovani vještaci dr. sc., neurolog Davorka Paladino, te prof. dr.sc. opće kirurgije Josipa Turčića, kojima je bila određena zadaća da utvrde da li je zbog postupanja protivno pravilima zdravstvene struke, nesavjesnim i nestručnim liječenjem, odnosno zbog liječničke greške došlo do ugroze života i zdravlja tužitelja, odnosno da li je tužitelj pretrpio u konkretnom slučaju zbog istog povredu prava osobnosti, u kojoj jačini i trajanju i to s osnova umanjenja životne aktivnosti, pretrpljenog straha, pretrpljenih fizičkih bolova, naruženja, te da li je došlo do nastanka štete po osnovama koje tužitelj potražuje u tužbi (tuđe pomoći),

-da je tuženik prigovarao, tražio izuzimanje vještaka, jer da imenovani vještaci nisu kirurzi subspecijalizacije (kirurgija šake) koje su potrebne za ovo vještačenje, tj. da se ovdje radi o specifičnoj kirurgiji šake i da je potrebno imenovati vještaka neurokirurgije, a ne neurologa, da je potrebno odrediti ustanovu, neki Medicinski fakultet,

-da je zasebnim rješenjem zahtjev za njihovim izuzećem, s obrazloženjem, između ostalog, da liječnik, koji je bio operater (specijalist ortoped) tužitelja također nema subspecijalizaciju šake, i nije neurokirurg,

-da je tuženik prigovarao i zbog subspecijalizacije vještaka Marinka Ercega, također iz istih razloga,

-da je dr.sc. Davorka Paladino, neurologinja, u nalazu i mišljenju od 18. rujna 2020. utvrdila da je objektivno stanje kod tužitelja takvo da nema znakova lezije kranijskih živaca, niti lateralizirajućeg motornog deficita, desna šaka: kontraktura 5. i 4. prsta, opozicija palca ograničena, slabost aduktora palca, hipotrofija interosealnih mišića, javlja hipoesteziju za 5. prst i polovicu 4. prsta desne šake, te anesteziju ulnarnog dijela desne šake, mišljenje je da tužitelj ima težu parezu desnog ulnarnog živca koja uzrokuje: trajne posljedice – smanjenje opće životne aktivnosti tužitelja za 15%, strah tijekom liječenja do adaptacije na novonastalo stanje, kao i radi upućivanja na drugi operativni zahvat (dekompresija ulnarnog živca) jačeg intenziteta sedam dana, srednjeg mjesec dana, manjeg još tri mjeseca u kumulativnom obliku, da je bol jačeg intenziteta trpio pet dana, srednjeg intenziteta 14 dana i manjeg još dva mjeseca, kumulativno, tuđa pomoć da mu je bila potrebna osam tjedana po tri sata dnevno za vrijeme imobilizacije desne ruke i nakon operacije dekompresije ulnarnog živca, naruženje da je srednjeg stupnja u vidu kontrakture 4. i 5. prsta desne šake, kao i hipotrofije malih mišića desne šake, a pitanje uzročno posljedične veze operativnog zahvata i nastale lezije ulnarnog živca da je u domeni kirurga,

-da je vještakinja u svom očitovanju od 20. listopada 2020. na prigovor tuženika na kompetenciju neurologa o navedenoj ozljedi navela da je vještačila dio koji se odnosi na neurološki deficit, sve vidove nematerijalne štete koje je cijenila nakon pregleda tužitelja i uvida u medicinsku dokumentaciju,

-da u dopuni od 1. veljače 2021. navodi da je tužitelj 19. listopada 2017. učinio EMNG ruku, koji nalaz je ukazao na leziju desnog ulnarnog živca, a tada da se prvi puta pojavljuje ta dijagnoza,

-da je sud tijekom postupka razriješio vještaka Josipa Turčića zbog njegovog zdravstvenog stanja, te kasnije i imenovanog vještaka dr.sc. neurokirurgije ĆO, zbog neodazivanja i ne dostavljanja nalaza, te imenovanog vještaka prof.dr. sc.med.sc. spec.kirurga ortopeda i traumatologa KO, koji je obavijestio sud da nije u mogućnosti iz objektivnih razloga postupiti po nalogu suda,

-da je nakon toga imenovan prof.dr. sc. Marinko Erceg dr. med. spec. Ortoped,

-da stalni sudski vještak prof.dr.sc. Marinko Erceg, dr. med. spec. ortoped u nalazu i mišljenju od 30. ožujka 2021. daje zaključak da je tužitelj kod tuženika ušao sa inervacijski urednom desnom šakom, a otišao sa kandžastom šakom, kao posljedicom oštećenja ulnarnog živca, nakon operacije nestabilnog distalnog radio- ulnarnog zgloba, da je živac veoma osjetljivo tkivo i lako ga je "prignječiti" za vrijeme operacije, moguće je da se stvori hematom, koji pritišće živac, kasnije je moguće da se stvori ožiljak koji radi istu stvar, moguće je da ga je pritiskao gips, i u tu nema zamjerke i vjeruje da se to svakom operateru može dogoditi, ne slaže se sa načinom poslije operacijskog praćenja i s nepoduzimanje adekvatnih terapijskih radnji i postupaka, kako bi se odmah ili što ranije otklonilo sve što bi moglo kompromitirati i oštetiti živac, čija ozljeda je uzrokovala teški invaliditet tužitelja, postavlja pitanje zašto se nije povjerovalo tužitelju kad je stalno spominjao svoje smetnje odmah nakon operacije i kasnije na svim kontrolama i zašto se nije povjerovalo svojim očima da ruka poprima izgled kandžaste šake, da čemu služi operacija dekompresije živca učinjena nakon šest mjeseci od ozljede kad su promjene na živcu odavno postale ireverzibilne, a kandžasta šaka se "razvila" do konačnog i nepopravljivog stanja te zaključuje da su učinjeni propusti i smatra da je za takvo stanje odgovoran tuženik,

-da stalni sudski vještak prof.dr.sc. Marinko Erceg, dr. med. spec. ortoped smatra da su deformitet i funkcionalni poremećaj desne šake nakon oštećenja ulnarnog živca ostavile da su trajne posljedice i patnje bolesniku, da su zbog teškog oštećenja ulnarnog živca i deformiteta, te jakog funkcionalnog poremećaja desne šake (tužitelj je dešnjak) ostale trajne posljedice koje smanjuju opću životnu aktivnost (ali i invaliditet) koje cijeni za 25%, da su u tom postotku potrebni pojačani napori u svakodnevnom životu, da je tužitelj doživotni invalid u desnoj ruci,

-nadalje, da smatra da su jaki bolovi nakon operacije bili tijekom pet dana, srednje jakosti mjesec dana, a slabije još dva mjeseca, bolovi slabije jakosti i trnjavine da se mogu javljati povremeno i kasnije, naročito pri promjeni vremena, tuđa pomoć i njega da mu je bila potrebna dva mjeseca po tri sata dnevno dok je nosio gips, te još tri mjeseca po tri sata dnevno (uključuje često odvoženje i dovoženje na preglede u mjestu boravka do Karlovca, Ogulina, Lovrana i Zagreba), te na odlazak i dolazak na fizikalnu terapiju, ukupna tuđa pomoć i njega da mu je bila potrebna pet mjeseci po tri sata dnevno, naruženje da je srednjeg stupnja, a manifestira se samom pojavom i pokazivanjem kandžaste šake, od običnog rukovanja do izvođenja određenih radnji kad ih ne može izvesti kad mu ispadaju stvari i predmeti iz desne ruke do činjenice da će tužitelj cijeli život sakrivati svoju desnu ruku, a slaže se sa procjenom straha vještakinje dr.sc. Davorke Paladino,

-da u odgovoru od 31. svibnja 2021. na prigovor tuženika koji dijelom osporava, komentira i navode tužitelja, iskaze svjedoka, navode i zaključke vještaka, medicinsku dokumentaciju, a postavlja pitanja i traži očitovanja vještaku u pojedinim odlomcima, te upire na njegovo iskustvo u zahvatima kao što je ovaj, vještak prof.dr.sc. Marinko Erceg, dr. med. spec. ortoped u bitnome navodi, a nakon što se detaljno očitovao na sve točke iz prigovora da ne postoji subspecijalizacija iz kirurgije šake, da prihvaća primjedbu iz točke 10 prigovora, daje mišljenja u očitovanju na točku 19 da je bolesnik mogao ostati u bolnici, da se mogao zvati konzilijarni neurolog, skinuti gips, napraviti hitnu pretragu provodljivosti živca i hitni EMNG, uključiti lijekove ( slično ponavlja i pod očitovanjem na točki 25 prigovora) te smatra u bitnome da je operacija 11. siječnja 2018., 6 mjeseci nakon prve operacija bila kasno, da bez prve operacije ne bi bilo sadašnjih problema, te da se upire na stanje ulnarnog živca koje se povezuje sa operacijom, i od drugih liječnika u drugim ustanovama, iako to izričito nigdje ne piše,

-da isto tako smatra u odgovoru pod točkom 25 da operacija nakon koje je došlo do oštećenja ulnarnog živca je nevažna, da tuženik raspravlja da li je za vrijeme ove operacije došlo do bliskog kontakta operacijskih instrumenata sa ulnarnim živcem, koji bi mogli zarezati, prignječiti djelomično ili sasvim oštetiti, spaliti živac ili njegove ovojnice, da se u nalazu govori o tome kad je operacija bila gotova i kad je bolesnik izašao iz operacijske dvorane i kad je popustila provodna anestezija, da je tužitelj primijetio da su mu se deformirali palac i 4. i 5. prst operirane šake, da je izgubio osjet na tim prstima i na unutarnjoj stani dlana, što prije operacije nije bilo,

-da pod točkom 26. navodi da je pogrešan način razmišljanja da kad se vidi (posumnja) da je živac ispao iz funkcije nakon nekog operacijskog zahvata, rađenog u provodnoj (blok) anesteziji, da prvo treba posumnjati na neuropraksiju, a ne na ozljedu živca operacijskim postupkom,

-da vještak smatra da je eksploraciju i dekompresiju ozlijeđenog živca nakon neke operacije potrebno napraviti što je ranije moguće kad god se posumnja da bi mogao biti mehanički oštećen, da je operaciju koje je tuženik napravio nakon 6,5 mjeseci trebao napraviti u prvih nekoliko dana ili tjedana te ostaje u cijelosti kod svog prvotnog nalaza i mišljenja, danih zaključaka i ocjena,

-da tuženik u podnesku od 23. srpnja 2021. ponovo dostavlja svoje primjedbe na nalaz, ne želi da se vještak očituje na iste, već predlaže novo vještačenje, smatra da je vještak bio neobjektivan jer je vještakov sin aplicirao kod tuženika kao specijalizant, koju specijalizaciju da nije dobio,

-da je vještak Marinko Erceg saslušan zamolbenim putem kod Općinskog suda u Splitu i u iskazu od 12. travnja 2022. u bitnome ustrajao kod svog nalaza, očitovao se i na navode tuženika o javljanju njegovog sina na natječaj kod tuženika, smatrajući da to nije razlog za njegovo izuzeće,

-da su navodi tuženika o potrebi izuzimanja vještaka Marinka Ercega od vještačenja u ovom postupku bespredmetni i nepravovremeni jer se zahtjev za izuzeće stranka može izjaviti sukladno odredbi čl. 254. ZPP-a čim se sazna da postoji razlog za izuzeće, a najkasnije prije početka izvođenja dokaza vještačenjem, predmetni zahtjev je izjavljen nakon vještačenje, a osim toga molbu za specijalističko usavršavanje sin vještaka je podnio 25. listopada 2020., prije no što je imenovan vještak Marinko Erceg u ovom predmetu ( 5. ožujka 2021.), pa je mogao odmah zatražiti izuzeće vještaka iz navedenog razloga,

-da su vještaci Davorka Paladino i Marinko Erceg u konačnici usuglasili svoje stavove (list 403 spisa) i zaključili da je tužitelju nastala trajna umanjenost općih životnih aktivnosti koju procjenjuju na 20%, strah tijekom liječenja i do adaptacije na novonastalo stanje kao i radi upućivanja na drugi operativni zahvat (dekompresija ulnarnog živca) jačeg 7 dana, srednji mjesec dana, manjeg tri mjeseca, kumulativno, da je tužitelj imao jake bolove pet dana, bolove srednje jakosti tri tjedna i bolove slabije jakosti još dva mjeseca kumulativno, da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega dva mjeseca po tri sata dnevno i još mjesec dana po dva sata dnevno, naruženje da je srednjeg stupnja u vidu kontrakture 4.i. 5. prsta desne šake kao i hipotrofija malih mišića desne šake,

-da je prvostupanjski sud nalaze imenovanih vještaka u ovom postupku cijenio kao stručne, objektivne, obrazložene, argumentirane, da je vještak Marinko Erceg koji je dao mišljenje o uzrocima nastale štete obrazložio argumentirano, jasno i logično u čemu smatra da je bila pogreška u liječenju kod tužitelja,

-da je pogreška bila u postavljenoj pogrešnoj dijagnozi nakon 1. operacije tužitelja kada se smatralo da su poteškoće i osjeti na koje se žalio tužitelj uzrokovani neuropraksijom ulnarnog živca, koja je očito česta komplikacija kod otvorene stabilizacije kronično nestabilnog distalnog radio-ulnarnog zgloba koja je učinjena kod tužitelja, te da će ista s vremenom prestati, da se zbog te pogrešne dijagnoze (nenamjerne) nije provodilo liječenje koje bi moglo vjerojatno otkloniti današnju kliničku sliku kod tužitelja ili ako i ne bi, bilo bi poduzeto sve što se moglo poduzeti u što kraćem periodu nakon operacije,

-da se pogrešna dijagnostika, pa posljedično tome liječenje smatra medicinskom pogreškom kada zbog nje dolazi do štete za bolesnika te postoji odgovornost tuženika temeljem odredbe čl. 1045. ZOO-a,

-da se na liječnike kao standard pažnje u obavljanju njihove djelatnosti primjenjuje čl. 10. st. 2. ZOO-a prema kojem je sudioniku u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka), dakle, uzima se u obzir pažnja savjesnog i razumnog liječnika iste specijalizacije u istim ili sličnim uvjetima, a obzirom da su postojale indikacije kod tužitelja o ozbiljnoj dijagnozi da se zahtijeva i veća pažnja zdravstvenih djelatnika, na koju upućuje vještak u svom nalazu,

-da su saslušani tužitelj i njegovi roditelji kao svjedoci te operater tužitelja, dr. ŠO, čiji iskaz nije proturječan onome što su i vještaci u konačnici utvrdili,

-da je iskaze tužitelja i svjedoka, njegovih roditelja prvostupanjski sud cijenio prilikom ocjene težine bolova, straha, tegoba koje ima tužitelj kao posljedice štete koja mu je nastala, te smatra da su isti životni i logični,

-da spisu prileže i mnogobrojne fotografije ruke tužitelja iz kojih je vidljivo da su ruka, tj. prsti tužitelja u neprirodnom položaju pa je već iz istoga razvidno da tužitelj sigurno ne može obavljati tom rukom sve pokrete kao sa zdravom rukom,

-da je tužitelj zadobio ozljedu koje su u svom nalazu konstatirali stalni sudski vještaci i da mu je zadobivenom ozljedom povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, a čime mu je nastala neimovinska šteta (čl. 19. st. 2. u svezi čl. 1046. ZOO- a),

-da utvrđena težina povreda i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade, za neimovinsku štetu, sukladno čl. 1100. st. 1 ZOO-a u jednom iznosu pravične novčane naknade za sve oblike neimovinske štete,

-da bi za fizičke bolove bi naknada iznosila u visini od 2.500,00 eura, uzimajući u obzir

jačinu i trajanje bolova prema mišljenju vještaka, i druge okolnosti tj. nelagodnosti u tijeku liječenja misleći na npr. boravak u bolnici, nošenje imobilizacije, posjećivanje ambulanti i d,.

-da bi za strah mu pripadala pravična novčana naknada u visini od 2.654,46 eura, pri čemu je sud cijenio duljinu, a zatim i jačinu pretrpljenog straha prilikom čekanja na novu operaciju, neizvjesnosti koju je imao, te prilikom adaptacije na novonastalu situaciju,

-da je zbog ozljeda koje je pretrpio tužitelj došlo i do smanjenja općeg životnog aktiviteta kod istog, da mu pripada pravična novčana naknada za ovu povredu prava osobnosti u visini od 4.000,00 eura, da je sud pri ocjeni visine novčane imao na umu sve okolnosti na koje utječe SOŽA na tužitelja, odnosno sve aspekte njegovog života u kojima osjeća posljedice iste, a koja utječe na cjelokupni život jedne osobe i njeno funkcioniranje (i psihičko stanje) pri čemu je naročito cijenjena mlada životna dob ( 22 godine) i to da će dugi niz godina imati smanjenu aktivnost kroz sve aktivnosti u kojima koristi desnu šaku, dakle vrlo često, a obzirom da je i dešnjak,

-da je kao posljedica ozljede kod tužitelja nastupila i naruženost srednjeg stupnja koja je stalno i uvijek vrlo uočljiva trećima, tijekom svih godišnjih doba, koja se ne može prikriti odjećom, pa sud smatra da tužitelju za taj vid štete pripada naknada u visini od 5.308,91 eura,

-da bi tužitelju pripadala ukupno pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti za tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 14.463,37 eura,

-da je prema nalazu vještaka tužitelju tuđa pomoć bila potrebna u trajanju od cca 240 sati, a kao cijenu sata tuđe pomoći prvostupanjski sud je uzeo iznos od 5,31 eura smatrajući da je to primjerena cijena za sat tuđe nestručne pomoći, uspoređujući istu sa općepoznatim cijenama ustanova koje pružaju pomoć i njegu u kući, koji su znatno viši, a na koju nisu plaćeni nikakvi doprinosi ili davanja (pružena od članova domaćinstva, pa nije ista cijena kao od ustanova) te da je naročito cijenio i porast cijene života u prethodnom razdoblju,

-da bi ukupno dakle tužitelju pripadala novčana naknada u iznosu od 15.737,51 eura tj. na ime neimovinske štete 14.463,37 eura, te 1.274,14 eura za imovinsku štetu, a sa preostalim dijelom zatraženog iznosa do 27.606,34 eura je odbijen kao neosnovano visoko zatražen,

-da zatezne kamate na dosuđenu naknadu neimovinske štete teku od dana kada je tužitelj podnio tužbu, tj. od dana 28. listopada 2019., sukladno čl. 1103. ZOO-a, a za nenovčanu imovinsku od dana presuđenja.

7. Primjenom odredbe čl. 1045. ZOO-a, koja propisuje da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, i odredbe čl. 1061. ZOO-a, koja propisuje da za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika.

8. Na zdravstvenim ustanovama je teret dokazivanja da je njihovo medicinsko osoblje postupilo u cijelosti u skladu s pravilima struke, a na oštećenicima je teret dokazivanja uzročne veze između propusta u liječenju i nastupjele štetne posljedice po njihovo zdravlje (ili zdravlje ili život njihovih prednika ili bliskih osoba kada su u pitanju tzv. posredni oštećenici). Na građanskopravnu odgovornost liječnika i ostalih zdravstvenih djelatnika primjenjuje se opća odredba o odgovornosti koja određuje da je sudionik u obveznom odnosu i u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti dužan postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, s pažnjom dobrog stručnjaka. To znači da je liječnik i svaki drugi zdravstveni djelatnik dužan postupati s povećanom pažnjom. Kako se odgovara po načelu presumirane krivnje, tuženik, u ovoj vrsti parnica, mora u postupku naknade štete dokazivati da nije kriv, odnosno da je prilikom pružanja zdravstvene usluge postupao lege artis. Dva su temeljna oblika, namjera i nepažnja, što znači da krivnja postoji kad je štetnik, zdravstveni radnik, prouzročio štetu namjerno ili s nepažnjom. Namjerno postupa onaj koji postupa znajući i hotimice, dok s nepažnjom postupa onaj koji ne upotrijebi potreban stupanj pažnje, dakle onu pažnju koju bi upotrijebio prosječan, dobar liječnik / zdravstveni djelatnik. Predmnijeva se obična nepažnja, kao najbliži oblik i stupanj krivnje štetnika. To znači da se pretpostavlja da je zdravstveni radnik kriv za počinjenu štetu jer nije postupao u obavljanju zdravstvene djelatnosti kao dobar stručnjak, odnosno dobar profesionalac. Zahtijeva se postupanje lege artis, prema pravilima struke, te primjena stručnih znanja i općepriznatih medicinskih dostignuća, važećih u vrijeme štetnog događaja (ex ante). Postupajući protivno pravilima struke čini se liječnička greška. Odgovornost postoji ako je greška nastupila zbog nestručnog, nepažljivog i nepropisnog rada zdravstvenog osoblja, a uzroci mogu biti u neznanju ili nemaru. Liječnička greška je medicinski pojam. Za pravnu znanost i sudsku praksu je relevantno je li došlo do propusta u radu djelatnika medicinske ustanove. Do toga može doći u liječenju, profilaksi, dijagnostici, invazivnim liječenjima, rehabilitaciji, skrbi bolesnika i dr., a zbog zanemarivanja ili odstupanja od medicinskih standarda ili pravila medicinske struke, činjenjem ili nečinjenjem (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 3669/2018-2 od 17. svibnja 2022.).

9. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tuženik nije dokazao da je u liječenju tužitelja postupano sukladno pravilima struke, te je pravilno utvrdio, s obzirom da je provedenim vještačenjem po liječniku vještaku Marinka Ercega utvrđeno da je došlo do previda u dijagnostici liječnika tuženika te su iz njega proizašle i greške u liječenju što je utjecalo na konačni tijek liječenja tužitelja, da postoji uzročno posljedična veza između propusta liječnika tuženika i nastalih posljedica, jer je time što je prilikom liječenja tužitelja izostala potrebna dijagnostika došlo je do pogrešnog tretiranja i izostanka liječenja, što je utjecalo na konačni tijek liječenja, za koji zaključak je dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud.

10. Okolnosti na koje se poziva tuženik u svojoj žalbi, a koji se svode isključivo na njegovu ocjenu vještačkog nalaza i mišljenja odnosno medicinske dokumentacije, nisu odlučne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari budući je sud prvog stupanja, suprotno navodima žalbe, prihvativši nalaz i mišljenje vještaka Marinka Ercega, kao i njegova iscrpna dopunska pismena i usmena očitovanja u kojima je dodatno i iscrpno obrazložio svoj nalaz i otklonio prigovor tuženika o nepostojanju liječničke pogreške, pravilno primijenio odredbu čl. 260. ZPP-a.

11. U slučajevima kada postoji određena dvojbenost o kauzalitetu koji je nekada vrlo teško ili gotovo nemoguće utvrditi tada se odluka o uzročnoj vezi može temeljiti jedino na dovoljno visokom stupnju vjerojatnosti njenog postojanja. U konkretnoj situaciji kada je vještačenjem utvrđena uzročno posljedična veza između propusta liječnika i zdravstvenog stanja tužitelja i obima posljedica na njegov život i zdravlje jer nije učinjena potrebna dijagnostička obrada, s obzirom da je utvrđeno da je u slučaju da su liječnici tuženika prepoznali ozljedu i na vrijeme postavili dijagnozu postojala bolja šansa za oporavak, stajalište je ovoga suda da se sa dovoljnim i visokim stupnjem vjerojatnosti može zaključiti da je nastala šteta u uzročno posljedičnoj vezi sa propustom liječnika tuženika od strane kojih je izostalo postupanje po pravilima struke odnosno pravovremeno poduzimanje ispravnog načina liječenja.

12. Nadalje, prvostupanjski sud je ocijenio da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti u vidu povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje te je pozivom na odredbu čl. 1100. st. 1. ZOO-a ocijenio da bi tužitelju za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno/duševno zdravlje pripadao iznos u visini od 14.463,37 eura/108.974,26 kuna. Cijeneći opseg utvrđene tuđe pomoći kao i cijenu satnice takve pomoći na slobodnom tržištu, prvostupanjski sud je temeljem utvrdio da bi cijena sata pružanja takve pomoći iznosila 40,00 kuna/5,31 eura, pa je ocijenio da bi tužitelju po ovom osnovu pripadao iznos od 1.274,14 eura.

13. Međutim, prema uvjerenju ovog suda, osnovano tužitelj smatra da mu je prvostupanjski sud s osnova neimovinske štete trebao dosuditi i daljnji iznos od 10.753,96 eura /81.025,71 kuna.

14. Naime, u odluci broj Rev 218/2019-2 Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenio da o postavljenom pitanju tužitelja „Jesu li kod određivanja naknade neimovinske štete odlučni jedino Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda Republike Hrvatske?“ ovisi odluka u tom sporu te je stoga važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer se sud u pobijanoj odluci vodio isključivo Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, suprotno shvaćanju ovoga suda izraženog u odlukama poslovni broj Rev-2381/11 od 6. lipnja 2015. i poslovni broj Rev-637/09 od 24. ožujka 2010. U odluci poslovni broj Rev-2381/11 od 6. lipnja 2015. koji se predmet vodio radi naknade štete, izraženo je shvaćanje da ne postoje egzaktna ili precizna mjerila za utvrđivanje visine pravične novčane naknade, već se ista shodno odredbi čl. 1100. st. 2. ZOO utvrđuju ovisno o okolnostima pojedinog slučaja, pa tako i Orijentacijski kriteriji koji su doneseni na temelju smjernica u primjeni odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) ne mogu predstavljati matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje visine pravične novčane naknade. U odluci poslovni broj Rev-637/09 od 24. ožujka 2010. koji se predmet vodio radi naknade štete, izraženo je shvaćanje da je pri donošenju Orijentacijskih kriterija Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio samo načelna (orijentacijska) stajališta o uvjetima u kojima bi određena naknada mogla biti pravična, pa ih sudovi ne mogu primjenjivati pukim automatizmom za izračunavanje pravične naknade. Ti kriteriji nisu izvor prava, pa sudovi ovisno o konkretnim okolnostima naknadu nematerijalne štete mogu utvrđivati i izvan granica njima predviđenih za pojedine vidove takve štete jer suprotan bi stav njima oduzimao svrhu zbog koje su donijeti - da budu „orijentacijski“, a otklanjao bi zakonom propisanu obvezu odlučivanja o naknadi prema „svim (individualiziranim) okolnostima slučaja“ i prema navedenim smjernicama iz odredbi čl. 1100. ZOO, što im nije ni bio cilj. 15. Isto tako u odluci Rev-x 645/2018-2 od 3. svibnja 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi „Pritom treba reći da Orijentacijski kriteriji i iznos za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete prihvaćeni na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju, kako sama riječ „orijentacijski“ ukazuje, takve kriterije koji trebaju omogućiti ujednačenu primjenu odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15). Ti kriteriji ne mogu predstavljati matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade te su nužna odstupanja od iznosa navedenih u kriterijima, a što proizlazi iz odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) prema kojima se novčana satisfakcija određuje prema svim okolnostima svakog konkretnog slučaja.“

16. Dakle, sukladno odredbi čl. 1100. st. 2. ZOO-a fizičke boli, različiti oblici duševnih boli i strah nisu samostalni oblik povrede prava osobnosti već su to kriteriji koji zajedno s ostalim okolnostima slučaja utječu na ocjenu suda u kojoj mjeri je pravo osobnosti povrijeđeno. Stoga, po ocjeni ovoga suda, imajući u vidu okolnosti samoga štetnog događaja; da je tužitelj rođen **.**.2000., a operativni zahvat prilikom kojeg je počinjena greška koja nije pravodobno uočena i otklonjena izvršen 26. lipnja 2017., dakle u vrijeme kada je tužitelj imao samo 16 i pol godina, da je zaostalo smanjene životnih aktivnosti zbog disfunkcije desne šake tužitelja, a tužitelj je dešnjak, da tužitelj nema snage u desnoj šaci, da nema potpuni stisak 4. i 5. prsta, da nema snagu palca koji je stalno savijen i odmaknut od ostalih prstiju, da nema hvata palcem i ostalim prstima, da ima bolove uz trnjenje i mravinjanje, da ne osjeća pola 4. i 5. prsta te ulnarni dio šake sa palmalne strane, da postoji deformitet šake poznat kao „kanđasta šaka“, da takva oslabljena funkcija desne šake ograničava tužitelja u svim fizičkim poslovima, radu na kompjuteru, bavljenju sportom, da tužitelj zbog oslabljene funkcije šake nije mogao obavljati radne zadatke na poslu zbog čega su mu prestala dva radna odnosa(neosporeni iskaz tužitelja/list 172 spisa), da se radi mladoj osobi koja će posljedice trpjeti cijeli život u svim segmentima privatnog i društvenog života, da se radi o znatnoj naruženosti (list 259, 178, 179 spisa) koja je vidljiva u svakodnevnom životu, da je općepoznata činjenica da je mladim osobama fizički izgled iznimno bitan, da će se duševne bolovi zbog smanjenja životnih sposobnosti, s obzirom da se radi o desnoj ruci, očitovati u svim aspektima života tužitelja te imajući u vidu i vrijeme čekanja na naknadu te sve druge okolnosti slučaja kao i značenje povrijeđenog dobra i cilj kojemu služi ta naknada, na način da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom u smislu čl. 1100. st. 2. ZOO-a, uz nužna odstupanja od iznosa navedenih u Orijentacijskim kriterijima i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02 i pravnog shvaćanja zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., tužitelju bi s osnova pretrpljene neimovinske štete, pored dosuđenog iznosa od strane prvostupanjskog suda pripadao i daljnji iznos od 10.753,96 eura /81.025,71 kuna sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe 28. listopada 2019. do isplate prema odredbi čl. 1103. ZOO-a.

17. Nadalje, prema provedenom vještačenju, utvrđeno je da je tužitelj trebao tuđu njegu i pomoć u trajanju od 240 sati. S obzirom da je prema podacima dzs.gov.hr (https;//podaci.dsz.hr) prosječna neto plaća po satu od 1. do 4. mjeseca 2023., dakle i u vrijeme presuđenja, iznosila 6,45 eura, a u konkretnom slučaju se radi se o poslovima pružanja tuđe pomoći, rangiranjem tih poslova u okviru navedene prosječne neto plaće (svih zanimanja) cijena sata tuđe pomoći bi, prema uvjerenju ovog suda, primjenom odredbe čl. 223. ZPP-a iznosila 5,00 eura/37,67 kuna, pa je slijedom istoga valjalo prihvatiti žalbu tuženika u tom dijelu kao djelomično osnovanu i odbiti zahtjev tužitelja s ove osnove u iznosu od 74,14 eura/558,61 kuna, a u preostalom dijelu odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu.

18. Primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a i pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a omjer uspjeha tužitelja u sporu iznosi 91 %(ukupan zahtjev je 28.880,42 eura, tužitelj je uspio sa 26.417,33 eura, dakle, tužiteljev uspjeh u sporu je 95,5 % /osnova 100 %, visina 91%, dakle ukupno 95,5 %, tuženikov uspjeh je 4,5%, 95,5- 4,5=91) pa je tužitelju dosuđen i daljnji ožalbeni parnični trošak (čl. 365. st. 1. ZPP-a) u iznosu od 2.208,40 eura /16.639,19 kuna sa zateznim kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

19. Tuženik nije određeno u zahtjevu za naknadu troškova postupka specificirao radnje i iznose koji bi se odnosili na smanjeni dio tužbenog zahtjeva već je predao zahtjev za naknadu troškova kao da nije došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva, pa žalbeni navodi kojima obrazlaže svoje tvrdnje o pravu na trošak zbog smanjenja tužbenog zahtjeva nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke o troškovima (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 36/2022-3 od 15. prosinca 2022. i Rev 941/2022-2 od 18. srpnja 2023).

20. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. st. 3. ZPP odlučiti kao pod točkom I., II. i III. izreke ove presude.

21. Na temelju odredbe čl. 166. ZPP te Tbr. 10.1. i 42. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022. i 126/2022.) tužitelju, koji je u cijelosti uspio sa žalbom, pripada pravo na trošak sastava žalbe na presudu u iznosu od 466,40 eura i trošak pristojbe 15,40 eura (list 475 spisa), ukupno 481,80 eura. Tuženiku nije priznat trošak žalbe jer je uspio sa neznatnim dijelom žalbe (vps ožalbenog dijela 15. 737,51 eura, uspio sa 74,14 eura, omjer uspjeha 0,47 %).

U Zagrebu 4. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj