REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-839/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AMERICAN DONUT d.o.o., OIB 23015132379, Jelkovec, Savska 2A, Sesvete, kojeg zastupa punomoćnik, Hrvoje Lafter, odvjetnik iz Jastrebarskog, A. Mihanovića 14, protiv tuženika BOR BAR j.d.o.o., OIB 31640126258, Odvojak ulice pod brezom 11, Vrhovčak, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5041/2022-2 od 12. rujna 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv- 1488/21 od 7. studenog 2022 ., u sjednici održanoj 4. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja, te se preinačuje presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5041/2022-2 od 12. rujna 2023. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1488/21 od 7. studenog 2022., u točkama IV. i V. izreke i sudi:

Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže tuženiku BOR BAR j.d.o.o., OIB 31640126258., u roku od 15 dana platiti tužitelju AMERICAN DONUT d.o.o., OIB 23015132379., zatezne kamate do 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:

- na iznos od 40,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate od 31.12.2019. pa do isplate,

- na iznos od 40,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate od 31.12.2019. pa do isplate,

- na iznos od 40,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate od 01.01.2020. pa do isplate,

- na iznos od 40,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate od 01.01.2020. pa do isplate.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak revizijskog postupka u iznosu od 578,90 eura, u roku od 15. dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki IV. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju zatezne kamate po stopi koja se određuje za ostale odnose, i to na iznos od 40,00 EUR od 31. prosinca 2019., na iznos od 40,00 EUR od 30. prosinca 2019. do isplate, na iznos od 40,00 EUR od 1. siječnja 2020. do isplate i na iznos od 40,00 EUR od 1. siječnja 2020., a sve kako je to pobliže određeno i opisano u toj točki izreke, te je u točki V. izreke odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 82,95 EUR / 625,00 kn.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u navedenom dijelu.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-388/2024-2 od 27. veljače 2024., tužitelju dopustio podnošenje revizije protiv navedenog dijela drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

„Ima li vjerovnik pravo zahtijevati plaćanje zateznih kamata obračunatih na iznos paušalne naknade iz odredbe članka 13. stavka 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi ako dužnik padne u zakašnjenje s plaćanjem te paušalne naknade?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je podnio reviziju protiv navedenog dijela drugostupanjske presude na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - proč. tekst, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) zbog materijalno pravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu drugostupanjsku presudu uz naknadu troškova revizije.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija je osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP-a zbog kojeg je dopuštena.

8. S obzirom na sadržaj prvog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena u ovom stadiju postupka sporno je ima li vjerovnik pravo zahtijevati plaćanje zateznih kamata obračunatih na iznos paušalne naknade iz odredbe članka 13. stavka 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj: 108/12, 144/12, 81/13, 112/13, 78/15 i 71/15 - dalje: ZFPPN) ako dužnik padne u zakašnjenje s plaćanjem te paušalne naknade.

9. Tužitelj je u tužbi zahtijevao isplatu zateznih kamata na posebnu naknadu u smislu članka 13. ZFPPN-a na iznos od 160,00 EUR . Tuženik je u odnosu na zatraženu kamatu istakao prigovor neosnovanosti takvog zahtjeva jer smatra da tužitelj nema pravo na tu kamatu.

10. Prvostupanjski sud je odbio navedeni tužbeni zahtjev tužitelja na ime zatezne kamate na naknadu iz članka 13. ZFPPN-a, uz obrazloženje da se radi o posebnoj naknadi koja je poštena naknada vjerovnicima zbog dužnikova zakašnjenja s plaćanjem i nužna je kako bi se spriječilo zakašnjenje s plaćanjem pri čemu ona predstavlja fiksni iznos koji vjerovnik može ili ne mora naplatiti svom dužniku za svaki račun ili drugi odgovarajući zahtjev za plaćanje, pa tužitelj nema pravo na zatezne kamate na te iznose i naknade.

11. 1. Drugostupanjski sud je prihvatio navedeno shvaćanje prvostupanjskog suda i dodatno obrazložio navedeno shvaćanje pozivanjem na tumačenje Ministarstva financija, Porezne uprave (kao predlagatelja Zakona u ime Vlade RH, u predmetu klasa 423-08/13-01/116 Ur.br.: 513-07-21-01/13-2), o naravi posebne naknade, i to u odnosu na transakcije na koje se primjenjuje, kao i na pitanje njene svrhe, a prema kojem tumačenju, a sukladno čl. 3. t. 16. ZFPPN-a, poslovne transakcije su svaka dostava robe ili pružanje usluga za novčanu naknadu, između poduzetnika ili između poduzetnika i osoba javnog prava.

11. 2. Prema daljnjem shvaćanju toga suda "odredba čl. 13. ZFPPN-a ne regulira odnose po (svim) ugovorima, već samo po poslovnim transakcijama, pri čemu se rokovi ispunjenja odnose samo na građevinske radove, robe i usluge, a ne i na druge ugovorne odnose (kao npr. zajam, najam, zakup i dr.). U tom mišljenju Ministarstvo financija, Porezna uprava ukazala je da je svrha te posebne naknade paušalna naknada troškova koji su vjerovniku prouzročeni dužnikovim zakašnjenjem, i to onih vjerovnikovih vlastitih troškova koji se odnose na administrativne i interne troškove povezane s naplatom potraživanja, primjerice, troškova možebitnih opomena slanih dužniku, troškovi telefonskih razgovora kojima se dužnika pozivalo na plaćanje dužne novčane obveze i slični troškovi, te da se radi o finskom iznosu za koji se ne plaća porez niti kamata", iz čega se "može se sa sigurnošću zaključiti kako pravo na posebnu naknadu predstavlja pravo na poštenu naknadu određenih paušalnih troškova koji su prouzročeni dužnikovim zakašnjenjem. Stoga i sudovi, prilikom donošenja odluke o pravu vjerovnika na posebnu naknadu, moraju utvrditi radi li se, u svakom konkretnom slučaju, o poštenoj naknadi tih troškova." Stoga po tome sudu taj fiksni iznos koji vjerovnik može ili ne mora naplatiti svom dužniku za svaki račun ili drugi odgovarajući zahtjev za plaćanje, pa tužitelj nema pravo na zatezne kamate na te iznose i naknade.

12. Izneseno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno.

13. 1. Odredbom čl. 12.a st. 1. ZFPPN-a propisano je da, ako dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje vjerovniku bez ikakve daljnje opomene pored glavnice, i kamate za kašnjenje s plaćanjem, pod uvjetom da je vjerovnik ispunio svoje ugovorne i zakonske obveze, dok je čl. 13. ZFPPN-a propisano da u poslovnim transakcijama između poduzetnika i između poduzetnika i osoba javnog prava u kojima je osoba javnog prava dužnik novčane obveze, ako dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze, vjerovnik ima pravo, bez ikakve daljnje opomene na posebnu naknadu u kunama u protuvrijednosti 40,00 EUR (stavak 1.). Vjerovnik ima pravo na posebnu naknadu iz stavka 1. ovoga članka bez obzira na to je li pretrpio kakvu štetu zbog dužnikovog zakašnjenja (stavak 2.). Odredbe članaka 1. i 2. ovoga članka ni na koji način ne umanjuju, ne ograničavaju niti isključuju pravo vjerovnika na naknadu štete, troškove postupka prisilne naplate i ostala prava koja mu pripadaju zbog dužnikovog zakašnjenja (stavak 3. članka 13. ZFPPN-a). Radi se o pravnoj normi koja je unijeta u naše zakonodavstvo kao posljedica implementacije Direktive 2011/07/EU Europskog parlamenta i Vijeća od dana 16. veljače 2011. o suzbijanju zakašnjenja s plaćanjem u trgovačkim ugovorima (u nastavku teksta: Direktiva 2011/7), pa pravo na zatezne kamate nisu ni bile povod za donošenje toga zakona, a tumačenje Porezne uprave ne obvezuje sud u tumačenju zakonske norme, tako ni u konkretnom slučaju o tome ima li vjerovnik pravo na zateznu kamatu.

13. 2. Prema čl. 6. st. 1. i 2. Direktive 2011/7, države članice osiguravaju da u slučajevima kad se zaračuna kamata na zakašnjelo plaćanje u poslovnim transakcijama u skladu s čl. 3. ili 4. vjerovnik ima pravo dobiti od dužnika fiksni iznos od najmanje 40 eura. Države članice osiguravaju da fiksni iznos bude potraživan bez potrebe slanja požurnice, kao naknada za vjerovnikove vlastite troškove naplate. S obzirom na navedeno, odredbom čl. 13. ZFPPN-a propisano je da u poslovnim transakcijama između poduzetnika i između poduzetnika i osoba javnog prava u kojima je osoba javnog prava dužnik novčane obveze, ako dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze, vjerovnik ima pravo, bez ikakve daljnje opomene, na posebnu naknadu u kunama u protuvrijednosti 40 eura (st. 1.). Na tu naknadu vjerovnik ima pravo bez obzira na to je li pretrpio kakvu štetu zbog dužnikovog zakašnjenja (st. 2.). Odredbe st. 1. i 2. tog članka ni na koji način ne umanjuju, ne ograničavaju niti isključuju pravo vjerovnika na naknadu štete, troškove postupka prisilne naplate i ostala prava koja mu pripadaju zbog dužnikovog zakašnjenja (st. 3.). Dakle, pravo na posebnu naknadu u kunama u protuvrijednosti 40 eura vjerovnik ima na temelju samog zakona čim dužnik novčane obveze dođe u zakašnjenje, i to neovisno o visini glavnice.

13. 3. Prema odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 - dalje: ZOO), dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.

14. 1. Prema shvaćanju ovoga suda posebna naknada iz odredbe čl. 13. ZFPPN-a je nedvojbeno novčano potraživanje i glede te naknade odredbama ZFPPN-a niti nekim drugim propisom nije isključena primjena odredbe članka 29. ZOO-a, pa kako se radi o novčanom potraživanju kao i svakom drugom i zato vjerovnik i takve novčane tražbine ima pravo zahtijevati i plaćanje zateznih kamata obračunatih na iznos paušalne naknade iz odredbe članka 13. stavka 1. ZFPPN-a ako dužnik padne u zakašnjenje s plaćanjem te paušalne naknade.

14. 2. Suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova i prema shvaćanju pravne znanosti[1] (ŠF, Posebna naknada za troškove prouzročenje vjerovniku dužnikovim zakašnjenjem s ispunjenjem novčane obveze u poslovnim transakcijama, Zbornik pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol 41, 2020), vjerovnik ima pravo zahtijevati i plaćanje zateznih kamata obračunatih na iznos paušalne naknade iz odredbe čl. 13. st. 1. ZFPPN-a ako dužnik padne u zakašnjenje s plaćanjem te paušalne naknade. „On u to zakašnjenje pada ako paušalna naknada nije plaćena vjerovniku o njezinu dospijeću, tj. prvoga dana po isteku roka određenog za ispunjenje glavne novčane obveze. Budući da su zatezne kamate u hrvatskom pravu objektivna posljedica dužničkoga zakašnjenja s ispunjenjem bilo koje novčane obveze, vjerovnik ima pravo zahtijevati i zatezne kamate koje teku na iznos neplaćene paušalne naknade."

15. Slijedom navedenog odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Vjerovnik ima pravo zahtijevati plaćanje zateznih kamata obračunatih na iznos paušalne naknade iz odredbe članka 13. stavka 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi ako dužnik padne u zakašnjenje s plaćanjem te paušalne naknade.

16. Budući da izraženo shvaćanje nižestupanjskih sudova nije u skladu s shvaćanjem ovog suda to su nižestupanjski sudovi, odbijajući tužitelja za naplatu te tražbine (kamata) pogrešno primijenili materijalno pravo iz čl. 12.a ZFPPN-a i 29. st. 1. ZOO-a, pa je osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

17. Tužitelju je dosuđena zatezna kamata u visini propisane kamate koja se primjenjuje na odnose koji se ne odnose na trgovačke odnose iz trgovačkih ugovora i na ugovore između trgovaca i osoba javnog prava, s obzirom na postavljeni zahtjev u kojem se vezano za visinu kamata tužitelj opredijelio, zbog čega je valjalo na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP-a preinačiti obje nižestupanjske presude i presuditi kao u izreci.

18. Tužitelj uspio je s revizijom te mu je na temelju čl. 166. st. 2., 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a sukladno Tbr. 10. t. 5. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12) priznat trošak sastava

1 ŠF, Posebna naknada za troškove prouzročenje vjerovniku dužnikovim zakašnjenjem s ispunjenjem novčane obveze u poslovnim transakcijama, Zbornik pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol 41, 2020

prijedloga za dopuštenje revizije od 199,09 eura (zatražen u navedenom prijedlogu) uz 25% PDV-a na navedeni iznos, 49,77 eura, priznat je i trošak sastava revizije u iznosu od 250,00 eura uz 25% PDV-a, u iznosu od 62,50 eura i trošak sudske pristojbe od 26, 54 eura odnosno ukupno 578,90 eura.

Zagreb, 4. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić