Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-1442/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja TH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Maravić i Maravić, odvjetnicima u Ogulinu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1416/2021 od 1. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1416/2021 od 1. prosinca 2023. pod točkom I., II. i III. izreke i pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.600,72 eura[1] / 12.060,62 kn sa zateznom kamatom od 1. prosinca 2023. do isplate.
II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1416/2021 od 1. prosinca 2023. pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak postupka preko iznosa od 1.600,72 eura / 12.060,62 do iznosa od 1.601,04 eura / 12.063,04 kn, za iznos od 0,32 eura/2,42 kn i sudi:
Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova u iznosu od 0,32 eura/2,42 kn sa zateznom kamatom.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je Ugovor o kreditu broj 5102700768, sklopljen 3. studenoga 2005. između tužitelja TH kao korisnika kredita i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., kao kreditora, ništetan u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Pod točkom II. izreke nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6.234,31 eura / 46.972,41 kn koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbe o valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju s pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa pa do isplate na pojedine mjesečne iznose pobliže označene u izreci. Pod točkom III. izreke utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.094,71 eura / 8.248,09 kn sa zateznim kamatama. Pod točkom IV. izreke nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.601,04 eura / 12.063,04 kn sa zateznom kamatom od 1. prosinca 2023. do isplate, dok se u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa, zahtjev za naknadu parničnog troška tužitelja odbija kao neosnovan.
2. Presudu suda prvog stupnja u dijelu u kojem nije uspio pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 12320/08., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu, podredno ukinuti, i predmet vratiti na ponovan postupak prvostupanjskom sudu. Zahtijeva troškove žalbe.
3. Žalba tuženika je neosnovana u pogledu glavne stvari, a djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti dijelova odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula te, posljedično navedenom, zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove razlike u tečaju, a koje zahtjeve tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenim ugovornim odredbama kojima da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo, te je predmet spora da li je osnovan prigovor prijeboja tuženika.
4.1. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a, a na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).
4.2. Nadalje, tuženik u žalbi obrazlaže svoje shvaćanje vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući - u bitnome - da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a - situacija da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopim/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu - a u kojem slučaju izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi članka 73. ZPP-a, s time da tuženik istodobno i predlaže postupanje u skladu s odredbom članka 72. stavka 2. ZPP-a.
4.3. Razmatrajući citiranu materijalno-pravnu osnovu postupanja na koju se poziva tuženik valja navesti da ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira ni osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka čime da bi bila uvjetovana njihova pristranost, pa s obzirom na prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a, i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP-a, ovaj sud ne nalazi da se uopće radi o zahtjevu za izuzeću to više što je isti podnesen, kako sam tuženik navodi - uvjetno, ukoliko uređujući suci nalaze da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost. Pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.
4.4. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe žalitelj u žalbi (članak 355. ZPP-a).
5. Sud prvog stupnja je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:
- da je uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 51027007768, sklopljen dana 3. studenog 2005., utvrđeno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita, sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 70.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, i to za kupnju nekretnine kao stambeni kredit građana preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu, s rokom vraćanja od 240 mjeseci (20 godina) uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF,
- da je člankom 7. određena i valutna klauzula pa je tako ugovoreno da se povrat obveza iz ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi), obračunavaju po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženika, pri čemu je tužitelj kao korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa obroka u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te potpisom na ugovoru potvrđuje da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja,
- da među strankama nije sporno da je do promjene visine anuiteta došlo i uslijed povećanja vrijednosti CHF u odnosu na hrvatsku kunu,
- da je na temelju provedenog postupka utvrđeno da je tužitelj Ugovor o kreditu podigao kao potrošač radi kupnje stana u [adresa] jer se tamo namjeravao preseliti, a po kupnji je taj stan koristio da bi mogao u njemu prespavati, jer je poslom vezan za Zagreb, a po zanimanju je inženjer strojarstva i tamo često putuje, no stan nikada nije iznajmljivao niti je u njemu obavljao poslovnu djelatnost, da mu je za kupnju stana nedostajala polovica vrijednosti zbog čega se obratio tuženiku sa zahtjevom za kredit, a da su mu ponuđeni stambeni krediti vezani uz valutu EUR i CHF, no da se za stambeni kredit uz valutnu klauzulu u švicarskom franku odlučio jer su kamate na taj kredit bile niže, da ga nitko od djelatnika tuženika nije upozorio na mogućnost da valuta CHF toliko ojača, da je on mislio da je ta valuta odlična iako s njome nikada nije poslovao, no vjerovao je da je švicarski franak dobra valuta, tim više što je kredit imao značajnu nižu stopu kamate nego onaj u eurima, da je tužitelj opisao da je ugovor o kreditu sastavljala banka po principu uzmi ili ostavi, potvrdivši da je ugovor potpisao kod javnog bilježnika, no naglasio je da mu je rata u tijeku otplate jako porasla zbog čega je on pozajmio novac i prijevremeno zatvorio tj. otplatio kredit,
-da među strankama nije sporno da je sporni Ugovor o kreditu prijevremeno otplaćen dana 19. siječnja 2015.,
-da je odredbom članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( stavak 4.),
-da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (članak 83. ZZP/03),
-da je odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (članak 87. stavak 2. ZZP/03),
-da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. godine, protivno člancima 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama istog Zakona ("Narodne novine" br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,
-da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije tuženika odlučio u spisu broj Rev 2221/2018), potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i u odnosu na tuženika, i to glede ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., a kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su tuženici potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača,
-da se prema odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi,
-da je, dakle, već pravomoćno utvrđeno da je predmetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, nepoštena odredba u smislu članka 81. stavka 1. i 2. te članka 82 ZZP/03 važećeg u vrijeme zaključenja ugovora jer se radilo o nerazumljivim odredbama unaprijed formuliranog obrasca ugovora sastavljenog po tuženici o kojima se nije pregovaralo i koje je zato ništetna u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03,
-da navedeni zaključak nije doveden u sumnju ni provođenjem dokaza u ovom postupku,
-da je tužitelj je u iskazu jasno naveo da je s tuženicom mogao pregovarati jedino o iznosu i roku povrata kredita, dok je sve ostale odredbe ugovora formulirala banka koja je sastavljala ugovor, bez mogućnosti da on utječe na njihov sadržaj, s obzirom da je tuženica bila ta koja je pripremala ugovor, da ga u banci nitko nije upozorio na opasnost vezanja anuiteta kredita uz vrijednost valute CHF koja u vremenima krize služi nesporno kao valuta utočišta i čiji rast se već tada mogao očekivati, već je imao dojam da je riječ o dobrom i sigurnom poslu, pogotovo zato što se uz kredit uz valutu CHF nudila znatno niža kamata, da je po struci inženjer strojarstva, te je vjerovao procjeni tuženice kao bankarske ustanove, odnosno pouzdao se da će ovaj kreditni posao biti dobar i siguran za obje ugovorne stranke i da mu nije jasno predočena mogućnost da bi se vrijednost valute CHF mogla toliko povećati, te da je vjerovao da je švicarski franak stabilna i sigurna valuta, kao i da mu je iznos anuiteta tijekom trajanja ugovornog odnosa toliko porastao da je pozajmio novac kako bi mogao prijevremeno otplatiti kredit,
-da iskaz saslušane svjedokinje BH nije ocijenjen podobnim dovesti do drugačijeg pravnog zaključka, da se svjedokinja nije sjećala okolnosti sklapanja konkretnog kreditnog posla s tužiteljem, čime je tuženik s obzirom na iskaz tužitelja, tek mogao s uspjehom osporiti tvrdnje tužbe i dokazati da je tužitelju kao potrošaču dala sve obavijesti relevantne za donošenje odluke o tome hoće li tužitelj sklopiti kreditni posao kojim će plaćanje glavnice vezati uz valutu CHF,
-da pisane izjave osoba koje nisu neposredno pregovarale s tužiteljem, kao što je VH, u ovom postupku nije relevantan jer te osobe nemaju saznanja o konkretnom pravnom poslu što su ga stranke ovog spora sklapale,
-da se svjedokinja BH nije uopće sjećala konkretnog kreditnog posla što ga je u ime tuženice sklapala s tužiteljem, niti konkretnih obavijesti koje bi tužitelju bile dane, da je naglasila da su klijentima davali informacije o svim kreditima koje je banka nudila i odgovarali na sva pitanja klijenata, pri čemu su tada nudili stambene kredite vezane uz valutu EUR i CHF, nakon čega su klijenti sami odlučivali koji kredit žele uzeti, bez njihove sugestije, ali da isto tako navela da je između kredita vezanih uz EUR i CHF postojala razlika u kamatnoj stopi koja je bila viša za kredite koji su se uzimali u eurima, pa su rate vezane uz valutu CHF bile manje, da je izjavila da su strankama objašnjavali značenje valutne klauzule te je u svakom ugovoru stajalo da je rata kredita vezana uz vrijednost ugovorene valute, no da nije bilo naznake da će valuta CHF toliko ojačati, dok je ugovor o kreditu sastavljao tuženik,
-da svjedokinja BH nije iskazala da bi se, osim uobičajenih upozorenja o značenju valutne klauzule, klijentima, pa tako i tužitelju, dala konkretna upozorenja temeljena na bankarskim podatcima o tome zašto su kreditni poslovi vezani uz valutu CHF, izuzetno rizični, niti ih je upozoravala na skori izvjestan rast vrijednosti te valute,
-da s obzirom da je valuta CHF građanima Republike Hrvatske (pa tako i tužitelju) u pravilu nepoznata, te da građani uobičajeno vrijednost valute vezuju uz stabilnost gospodarstva (što švicarsko gospodarsko svakako jest), te imajući u vidu da su kamate na kredite vezane uz valutu CHF bile niže kako to svjedokinja BH navodi, od kredita vezanih uz valutu EUR, to su ovi kreditni poslovi građanima, pa tako i tužitelju, činili se pouzdanim, privlačnim te svakako jeftinijim od kredita vezanih uz valutu EUR, zbog čega se i tužitelj, kako opisuje odlučio za ovaj kredit,
-da tuženik nije dokazao da je razina informacija koju je u konkretnom slučaju pružio tužitelju takva da ga je upoznala sa svim rizicima sklapanja ugovora o kreditu,
-da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj sklopio s tuženikom, a odnose se na valutnu klauzulu vezanu uz CHF (prvenstveno opisano u članku 7. Ugovora), budući da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, nego je ona ovisila isključivo o volji jedne ugovorne stranke, i to tuženika kao trgovca,
-da je tužitelj dokazao svoj status potrošača jer je kredit uzimao radi stambene namjene - kupnje stana u [adresa] koji mu je služio za boravak za vrijeme dok bi se nalazio u tom gradu, a sam kredit je i podignut kao stambeni kredit građana, pri čemu tuženik u tijeku ovog postupka nijednim dokazom nije učinio vjerojatnim da bi kredit imao komercijalnu funkciju,
-da se o odredbi članka 7. Ugovora o kreditu od 3. studenog 2005. nije pojedinačno pregovaralo, s time što po ocjeni prvostupanjskog suda sporna odredba predstavlja uglavak ugovora koji nije lako razumljiv i suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača,
-da iz presude Suda Europske unije broj C-26/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, kojom je odlučeno da se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općim uvjetima poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze,
-da je prigovor zastare neosnovan,
-da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Goranke Šmer Maraš, dipl. oec., proizlazi da je po predmetnom Ugovoru o kreditu više plaćeno radi razlika anuiteta zbog promjene tečaja CHF u razdoblju od 23. studenoga 2005. do 19. siječnja 2015., kada je tužitelj prijevremeno otplatio kreditnu obvezu tuženici, ukupno 6.234,31 eura / 46.972,41 kn,
-da je tužitelj tijekom trajanja ugovornog odnosa plaćao i niže anuitete u ukupnom iznosu od 1.094,71 eura / 8.248,09 kn, u kojem iznosu je tuženik istaknuo prigovor prijeboja,
-da prigovor prijeboja tuženika nije osnovan jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primila tuženik na temelju svog izračuna kojeg je sam izvršio, računajući da je riječ o ugovornim odredbama koje mu idu u korist, pa ni ne postoji obveza tužitelja za vraćanjem nečega što nije primio.
6. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, koja utvrđenja tuženik u tijeku postupku, a niti u navodima žalbe, nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja osnovanim, za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.
7. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge zbog kojih je našao da bi sporne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule bile ništetne, pa suprotni žalbeni navodi tuženika su bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.
8. Tužitelj se pravilno pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv tuženika, a po tužbi Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja. Neosnovano žalitelj problematizira pravne zaključke suda prvog stupnja o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule vezane za CHF, jer je sud prvog stupnja svoja utvrđenja o nepoštenosti navedene ugovorne odredbe, a što za posljedicu ima ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozvao, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj sud.
9. Dakle, i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno je na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedene odluke proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.
10. Dakle, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli bila nejasna, nerazumljiva i teško uočljiva i da je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.
11. Odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
12. Odredbom čl. 81. st. 4. ZZP/03 propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U ovom postupku tuženik nije dokazao, teret dokaza koje činjenice je ležao na istom, da se je o spornim odredbama ugovora pregovaralo niti je na te okolnosti predlagao provođenje dokaza.
13. S obzirom da je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kakvu neravnotežu uzrokuju sporne odredbe, jer tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima te elementima koje dovode do promjene valute i nije informirao tužitelja o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su predmetne odredbe kao takve ništetne kako je to u konačnosti utvrđeno i u kolektivnom sporu.
14. Ovo iz razloga jer je odredbom čl. 87. st. 1 ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud pobijanom presudom utvrdio ništetnost Ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF.
15. U odnosu na žalbene navode tuženika u kojima u bitnome obrazlaže svoje tvrdnje da se u posebnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se na konkretnog tužitelja načelo zaštite apstraktnog potrošača valja reći da je prvostupanjski sud omogućio dokazivanje da li su tužitelju u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dane odgovarajuće obavijesti potrošača o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da li je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Stoga, kraj činjenice da je na sporne okolnosti prvostupanjski sud proveo adekvatne personalne i materijalne dokaze, koje je pravilno ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP, s kojom ocjenom se slaže i ovaj viši sud, neosnovani su navodi tuženika da je prvostupanjski sud zanemario okolnosti konkretnog slučaja.
16. Stoga se suprotni žalbeni navodi tuženika, koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu prihvatiti kao pravno relevantni.
16.1. Bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude su i žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na presude Suda Europske unije br. C-81/19 u predmetu SC Banca Transilvania SA i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraiois AE). Naime, nakon što je temeljem direktnog učinka pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli, pitanje iz žalbe tuženika predstavlja li odredba o valutnoj klauzuli dispozitivnu odredbu hrvatskog nacionalnog prava i je li tužitelj upotrijebio dužnu pažnju pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, s obzirom na proširenje granica pravomoćnosti temeljem presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi za zaštitu kolektivnih interesa na predmetni postupak individualne pravne zaštite, nije odlučno za donošenje pravilne i na zakonu osnovane presude.
16.2. Prema tome, kako je u postupku zaštitu kolektivnih interesa i prava, stranka kojeg je bio i tuženik, pravomoćno odlučeno da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog vezivanja obveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi u dijelu kojim tuženik tvrdi da predmetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule nije nepoštena (ništetna) jer da on nije mogao predvidjeti rizik po tužitelja zbog vezivanja njegove obveze za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta, a niti s tim u vezi pozivanje na odluku Suda Europske unije (C-452/18 Ibercaja Banco SA od 9. srpnja 2020.).
17. Neosnovani su i navodi žalbe da prvostupanjski sud nije obrazložio svoju tvrdnju o potrošačkom svojstvu tužitelja, s obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio i obrazložio status potrošača tužitelja. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je predmetni ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba za kupnju stana te je zaključio da nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Tuženik u žalbi osporava utvrđenja prvostupanjskog suda glede tužiteljevog statusa potrošača, međutim takav zaključak prvostupanjskog suda nije doveden u pitanje jer u Ugovoru o kreditu nije naznačeno da je sklopljen u bilo kakve poslovne svrhe niti je tuženik predložio dokaze kojima bi takav sadržaj ugovora, koji upućuje da je isti sklopljen isključivo u osobne svrhe, doveo u pitanje. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio je pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13 i u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo da / "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije/, što je prvostupanjski sud i utvrdio i za svoje utvrđenje dao valjane i argumentirane razloge koje prihvaća i ovaj sud, pa žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.
18. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je prvostupanjski sud pogrešno odbio postavljeni prigovor radi prebijanja. Naime, razmatrajući osnovanost žalbenih navoda u odnosu na istaknuti prigovor prijeboja, valja reći da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, odnosno po eventualno manjoj kamatnoj stopi od početne potrošač nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove, pa ne postoji niti njezina obveza vraćanja, pa je stoga taj žalbeni prigovor tuženika neosnovan. Odredbom čl. 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO/05), odnosno odredbom čl. 108. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., dalje: ZOO/91) propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Navedena odredba diskvalificira tuženika u zahtjevu za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora. Stoga se žalbeni navodi tuženika glede istaknutog prigovora tuženika ne mogu prihvatiti kao osnovani niti po navedenoj osnovi.
19. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (6. srpnja 2020.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 371. ZOO/91, odnosno čl. 225. ZOO/05. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz 210. ZOO/91, odnosno čl. 1111. ZOO/05.
20. Nadalje, pravilna je odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, odredbom članka 214. ZOO/91, odnosno čl. 1115. ZOO/05 propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.
21. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom odredbe čl. 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022. i 88/2022.) vrijednost boda izračunao u iznosu od 1,9908 eura (15,00 kn) umjesto 1,99 eura. Naime, čl. 14. st. 1. istog Zakona propisano je da se novčani iznosi koji se moraju platiti ili obračunati preračunavaju uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz članaka 4. i 5. Uredbe (EZ) br. 1103/97., prema stavku 2. preračunavanje iz stavka 1. ovoga članka izvršava se primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz članaka 4. i 5. Uredbe (EZ) br. 1103/97, i to na dvije decimale, a na temelju treće decimale, a prema stavku 3. pri preračunavanju iz stavaka 1. i 2. toga članka sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz članaka 4. i 5. Uredbe (EZ) br. 1103/97 primjenjuje se sljedeće matematičko pravilo zaokruživanja:
- ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena
- ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan.
22. Imajući u vidu navedeno valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika u odnosu na glavnu stvar, a u odnosu na odluku o troškovima odbiti žalbu kao djelomično neosnovanu, a primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a djelomično prihvatiti žalbu, preinačiti odluku o trošku i odbiti zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 0,32 eura/2,42 kn.
23. Tuženik nije priznat trošak sastava žalbe jer je djelomično (i to u razmjerno neznatnom dijelu) uspio samo u odnosu trošak postupka, a sukladno odredbi čl. 35. st. 1. i 2. ZPP-a kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju obzir ako ne čine glavni zahtjev.
U Zagrebu 4. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Vesna Žulj
