Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-391/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji mr.sc. Iris Gović Penić, u pravnoj stvari tužiteljice ĆG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupane po opunomoćeniku Ivanu Laliću odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., [osobni identifikacijski broj] iz Rijeke, Jadranski trg 3a zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-341/2023-6 od 5. prosinca 2024., dana 4. veljače 2025.,
r i j e š i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-341/2023-6 od 5. prosinca 2024.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Izreka prvostupanjskog rješenje glasi:
"Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi.“
2.Protiv ovog rješenja žalbu je izjavio tuženik.
3. Žalba je neosnovana.
4. Ispitujući prvostupanjsku odluku, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi.
Pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje te je pravilno primijenjeno materijalno pravo.
5. Tužiteljica je 14. lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.
6. U podnesku uz odgovor na tužbu tuženik je putem opunomoćenika dostavio prigovor mjesne nenadležnosti, u kojem navodi da je odredbom Ugovora o kreditu broj 5102653432 od 5. listopada 2005. ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke, da su time ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. ZPP-a.
Nadalje, ističe da sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, te tuženik smatra da je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.
7. Pravilno je sud prvog stupnja prigovor ocjenio neosnovanim.
8. Odredbom čl. 70. st.1. ZPP-a propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan.
9. Stranke su člankom 14. predmetnog Ugovora za slučaj sporova proizašlih iz tog ugovora ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu banke.
10. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da u tužiteljica u ovom predmetu ima status potrošača, u smislu čl. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 52/16) te da se primjenjuje mjerodavno potrošačko pravo.
11. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2).
12. Istovjetne odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19) koji je na snazi u trenutku podnošenja tužbe, s tim da su oba zakona usklađeni s Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva).
13. Člankom 1. stavak 3. Direktive reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima, te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
14. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da su u konkretnom slučaju ispunjeni prethodno navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije mogla pregovarati niti utjecati na sadržaj. Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke jedna drugoj uvjetuju bez posebnog pregovaranja nadležnost suda, čime tuženik sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj.
15. Kako je pravna posljedica takvih odredbi sukladno članku 55. stavak 1. ZZP-a ništetnot, a isto određuje i odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da je prigovor tuženika neosnovan.
16. Odredba čanka 14. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607- 5102653432 kao odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kao trgovca (u smislu odredbi ZZP-a) nije bila posebno pregovarana i tužitelj nije mogao utjecati na njihov sadržaj, a uzrokuje suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi ona, kao osoba čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bila primorana snositi dodatne troškove dolaska na sud, što se ne odnosi jednako i na tuženika, a cestovna udaljenost između [adresa] i [adresa] iznosi preko 330 kilometara dok udaljenost dolaska na ročišta opunomoćenika tuženika jednako približno odgovara Općinskom sudu u Rijeci i Općinskom sudu u Požegi.
16.1. S obzirom na navedeno, pravilno sud prvog stupja smatra da se na temelju nepoštene odredbe Ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Rijeci.
16.2. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud ocjenu nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe nije donio bez prethodno provedenog kontradiktornog postupka vrijeđajući načelo saslušanja stranaka jer iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti dostavio tužitelju radi očitovanja, da se tužitelj očitovao na taj prigovor i da su stranke o prigovoru mjesne nenadležnosti raspravljale i na pripremnom ročištu, pa imajući u vidu i činjenicu da tuženik nije osporio tvrdnje tužitelja na kojima činjenično temelji nepoštenost prorogacijske klauzule niti je u tom pravcu predlagao provođenje drugih dokaza, neosnovan je žalbeni razlog vezan uz neprovođenje kontradiktornog postupka.
17. Nadalje, prema članku 19. l. stavak 1. ZPK-a, a koji članak uređuje nadležnost sudova, u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Općinski sud u Požegi nadležan je kao sud mjesta gdje tužitelj kao potrošač ima prebivalište, sve sukladno citiranom članku 19. stavak 1. ZPK-a.
18. Posebno treba istaknuti da se članak 19.l stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/15, dalje ZID ZPK) koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. u ovom predmetu primjenjuje jer je riječ o procesnoj odredbi koja se primjenjuje na sve sporove u tijeku nakon stupanja na snagu. Isto tako, pogrešno tuženik smatra da se čl. 19.l stavak 1. ZPK-a ne primjenjuje u ovom predmetu jer ne potpada pod pojam spora iz članka 19. j ZPK- a. Naime, članak 19. l ZPK-a se primjenjuje na svaki spor koji nastane u vezi s ugovorom o kreditu potrošača.
19. Zbog navedenoga, pravno nije odlučan žalbeni navod tuženika vezan uz pogrešnu primjenu čl. 59. ZPP-a, odnosno mora li poslovna jedinica tuženika biti upisana u registar.
20. Slijedom navedenog, valjalo je, primjenom odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a, odlučiti kao u točki I izreke ovog drugostupanjskog rješenja.
21. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.
U Zagrebu 4. veljače 2025.
Sutkinja:
Mr.sc. Iris Gović Penić
