Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž Ob-2/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I RJ E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Čačić Brčić kao predsjednice vijeća, Maje Skorić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Tonija Šantića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Draženu Pandureviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice ĐE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Mirjani Mrčela, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđivanja prestanka uzdržavanja, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu pod brojem P Ob-114/2021-26 od dana 7. studenog 2022. godine, u sjednici održanoj dana 4. veljače 2025. godine

p r e s u d i o i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i u odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić- Gradu pod brojem P Ob-114/2021-26 od dana 7. studenog 2022. godine.

II. Uvažava se žalba tuženice, te se pod točkom II. izreke, kao i u odluci o parničnom trošku pod točkom III. i IV. izreke, ukida presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu pod brojem P Ob-114/2021-26 od dana 7. studenog 2022. godine i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

III. Odluku o parničnom trošku žalbenog postupka donijet će prvostupanjski sud.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je obveza tužitelja za davanjem uzdržavanja tuženici prema Sudskoj nagodbi Općinskog suda u Ivanić-Gradu od 14. lipnja 2006. godine, poslovni broj P-952/04, prestala s danom 1. srpnja 2007. godine (točka I. izreke), a prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je obveza tužitelja za davanje uzdržavanja tuženici prema Sudskoj nagodbi Općinskog suda u Ivanić-Gradu od 14. lipnja 2006. godine, poslovni broj P- 952/04, prestala s danom podnošenja tužbe 5. listopada 2021. godine (točka II. izreke), naloženo je tuženici da u roku od 15 dana plati tužitelju parnični trošak u iznosu od 358,35 eura/2.700,00 kuna (točka III. izreke), te je odbijena tuženica sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 265,44 eura/2.000,00 kuna (točka IV. izreke).

2. Protiv te presude žalbu su podnijele obje stranke i to tužitelj pobijajući je u odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava sa prijedlogom da drugostupanjski sud prihvati žalbu i prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu preinači na način da u cijelosti usvoji prvotni tužbeni zahtjev, a tuženica pobijajući je u dijelu pod točkom II. izreke i odluci o parničnom trošku pod točkom III. i IV. izreke, zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP) sa prijedlogom da prvostupanjski sud uvaži žalbu, u pobijanom dijelu ukine prvostupanjsku odluku i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženice osnovana.

5. Predmet ovog spora je i po glavnom zahtjevu tužbe i po eventualnom zahtjevu tužbe, utvrđenje da je prestala tužiteljeva obveza za davanjem uzdržavanja tuženici prema Sudskoj nagodbi Općinskog suda u Ivanić-Gradu od 14. lipnja 2006. godine, poslovni broj P-952/04.

6. Prema razlozima presude, prvostupanjski je sud odlučio kako na konkretni pravni odnos treba primijeniti kao lex specialis odredbe Obiteljskog zakona koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja sudske nagodbe („Narodne novine“ broj 116/03, dalje: ObZ/03), kao i odredbe Obiteljskog zakona koji je na snazi u vrijeme donošenja ove odluke, odnosno podnošenja tužbe (Obiteljski zakon – „Narodne novine" broj 103/15, 98/19 i 18/21, dalje ObZ/15), te je odbio glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je obveza uzdržavanja prestala s danom 1. srpnja 2017. godine utvrđujući da se ukidanje uzdržavanja ne može tražiti retroaktivno i da je brak stranaka trajao 19 godina, slijedom čega da se ne može primijeniti odredba članka 220. ObZ/03.

7. Suprotno prigovorima žalbe tužitelja prvostupanjski je sud pod točkom I. izreke donio pravilnu i na zakonu utemeljenu odluku kada je odbio tužbeni zahtjev, jer se ukidanje uzdržavanja koje su stranke utvrdile u Sudskoj nagodbi sklopljenoj kod Općinskog suda u Ivanić-Gradu od 14. lipnja 2006. godine, pod poslovnim brojem P- 952/04, koja nije utvrđena ništetnom, a niti je poništena, već se izvršavala punih 16 godina, ne može tražiti retroaktivno u postupku koji je tužitelj pokrenuo tužbom od 5. listopada 2021. godine.

7.1. Odgovarajući na prigovore žalbe tužitelja u kojima se poziva na primjenu odredbe članka 220. ObZ/03 treba reći da se radi o odredbi koja se odnosi na mogućnost suda da može donijeti odluku da obveza uzdržavanja traje godinu dana, međutim, navedena odredba (za razliku od odredbe članka 298. stavak 1. ObZ/15), nije ograničavala obvezivanje jednog bračnog druga da doprinosi uzdržavanju drugog bračnog druga na maksimalan rok od godine (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev- 921/2021-3 od 1. veljače 2023. godine).

7.2. Slijedom navedenog, neosnovanu žalbu tužitelja trebalo je odbiti i pod točkom I. izreke potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. ZPP).

8. Nadalje, prvostupanjski je sud prihvatio eventualni zahtjev na utvrđenje da je obveza uzdržavanja prestala sa danom 9. siječnja 2019. godine, odnosno s danom podnošenja tužbe pozivajući se na odredbu članka 295. i članka 299. ObZ/15 i u bitnom utvrđujući da je u dobi od 58 godina i pored određenih zdravstvenih problema, tuženica radno sposobna osoba koja ima srednju stručnu spremu i koja je jedno vrijeme bila u radnom odnosu, da je vlasnica znatne imovine, uređene obiteljske kuće i gospodarskih zgrada u [adresa] površine oko 450 m[2] u kojoj živi sama te je dio kuće iznajmila, a od čega prima mjesečnu najamninu u iznosu od 238,90 eura/1.800,00 kuna, kao i da je ista postala vlasnica stana u [adresa] na kojemu je uknjižila pravo vlasništva 21. prosinca 2018. godine, slijedom čega da tužitelja uzdržava unuka, da je osoba starije životne dobi te se sprema u mirovinu, da uzdržavanje po sudskoj nagodbi plaća punih 16 godina, te da bi produljenje obveze plaćanja uzdržavanja za tužitelja predstavljalo očitu nepravdu, pri čemu je ocijenio da je dio sudske nagodbe u kojoj je određeno da će se uzdržavanje plaćati "neovisno o materijalnim prilikama i zasnivanju radnog odnosa", protivno načelima ravnopravnosti žene i muškarca, načelu razmjernosti te u suprotnosti s načelom iz članka 14.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda; tj. zabrani diskriminacije po spolu, u konkretnom slučaju tužitelja, slijedom čega da se ne može primijeniti ni odredba članka 300. stavak 2. ObZ kojim je propisano da uzdržavanje prestaje kad prestanu postojati pretpostavke na temelju kojih je uzdržavanje određeno.

8.1. Navedeni zaključci prvostupanjskog suda za sada se ne mogu prihvatiti kao pravilni, jer prvostupanjski sud nije na pouzdan način utvrdio koje su se sve okolnosti promijenile na strani tuženice, a koje na strani tužitelja u odnosu na stanje u vrijeme sklapanja nagodbe, a niti je imajući u vidu činjenicu da su stranke obvezu uzdržavanja dogovarale unutar sudske nagodbe sklopljene u parničnom postupku pokrenutom radi diobe bračne stečevine, ocijenio da li je ista, s obzirom na iskazanu volju stranka, bila u trenutku sklapanja nagodbe protivna načelima ravnopravnosti žene i muškarca, načelu razmjernosti te u suprotnosti s načelom iz članka 14.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda; tj. zabrani diskriminacije po spolu, odnosno, da li su stranke (prema zapisniku u spisu P-952/04 od 14. lipnja 2006. godine – tuženica u dobi od 42 godine, a tužitelj u dobi od 47 godina) želeći riješiti u prvom redu svoje imovinske odnose glede bračne stečevine, nagodbu sa odredbom o uzdržavanju sklopile neovisno od pretpostavki iz članka 219. Obz/03, a kojim je bilo propisano da bračni drug ima pravo na uzdržavanje od svog bračnog druga, ako nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nije sposoban za rad ili se ne može zaposliti.

8.2. Odredbom članka 1089. Zakona o obveznim odnosima (”Narodne novine” broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), a jednako tako i odredbom članka 150. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO/05) propisano je da ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, s pomoću uzajamnih popuštanja prekidaju spor, odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze, slijedom čega sudska nagodba ima određene procesne-pravne učinke, ali je ista i ugovor kojim stranke uređuju svoje građansko-pravne odnose o kojima mogu slobodno raspolagati – u ovom slučaju i obvezu isplate iznosa na ime uzdržavanja u sklopu nagodbe o diobi bračne stečevine i s tim u vezi, slijedom čega se nakon sklapanja te nagodbe, prava i obveze stranaka glede tako nastale obveze isplate uzdržavanja prosuđuju u skladu sa sadržajem takve nagodbe (sklopljene uz prisustvo kvalificiranih punomoćnika stranaka) i svim okolnostima koje su strankama bile poznate i koje su postojale u trenutku sklapanja iste.

8.3. Osnovano tuženica u žalbi u tom pravcu ističe da je vlasništvo kuće u [adresa] stekla upravo na temelju iste nagodbe iz 2006. godine podjelom bračne stečevine, da je tužitelj odustao od navoda iz tužbe u odnosu na stan u [adresa] koji da je samo formalno uknjižen na tuženicu, a iz podatka spisa proizlazi da se tužitelj očitovao da je stan u [adresa] kupljen njegovim novcem i od strane istog predan u posjed i korištenje njihovog sina EE čije je stvarno vlasništvo, kao i što osnovano ističe da nije jasno na temelju kojih dokaza je sud izveo zaključak da tužitelj uzdržava unuka i da je upao u financijske teškoće, kod činjenice da istodobno u iskazu navodi da firma posluje uspješno i ostvaruje dobit, te kod činjenice da je sud imao podatke o poslovanju firme i primanjima koje tužitelj ostvaruje, a time je dovedena u sumnju i utemeljenost zaključka o ukidanju obveze uzdržavanja u cijelosti iz razloga navedenog u članku 299. ObZ/15.

8.4. Kod takvog stanja stvari, žalbu tuženice je trebalo uvažiti i pod točkom II. izreke, te u odluci o parničnom trošku pod točkom III. i IV. izreke, prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, da bi nakon što ponovno izvede sve već izvedene dokaze, posebno dokaz saslušanjem stranaka na sve okolnosti sklapanja sudske nagodbe iz 2006. godine, pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza, utvrdio odlučne činjenice spora, te potom bio u mogućnosti donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku.

9. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 166. stavak 4. ZPP.

U Šibeniku, 4. veljače 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ivana Čačić Brčić