Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3882/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Dariji Horvat, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KČŽ iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Erste & Steiermärkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 A, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, poslovni broj P-584/2023-6 od 7. svibnja 2024., 4. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, poslovni broj P-584/2023-6 od 7. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Pazinu, kao neosnovan.

2. Protiv navedenog rješenja žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 i 17/2019, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači pobijano rješenje, podredno da ukine pobijano rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. Također potražuje trošak sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Sud prvog stupnja utvrdio je da je odredba Ugovora o kreditu broj 5102572657 od 18. kolovoza 2005. (dalje: Ugovor) kojom je ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke – nepoštena, primjenom čl. 53., čl. 54. t. 19. i čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine", broj 19/2022. i 59/2023., dalje: ZZP).

5. Prvenstveno valja reći da je valjalo primijeniti odredbe zakona koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, a to su odredbe čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03, dalje: ZZP/03) kao i odredbe Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva).

6. Nadalje, u žalbi tuženik, u bitnome navodi da je pobijano rješenje nezakonito jer prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da je odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Rijeci nepoštena, a sve sukladno odredbama ZZP i implementiranoj Direktivi Vijeća EEZ broj: 99/2013 od 5. travnja 1993. Smatra da se prvostupanjski sud u ovom dijelu postupka nije mogao upuštati u ocjenu nepoštenosti neke ugovorne odredbe, već je to moguće učiniti samo u kontradiktornom postupku, pri čemu ukazuje i na pravna shvaćanja različitih županijskih sudova. Osim toga, smatra da je prvostupanjski sud paušalno zaključio o nepoštenosti navedene odredbe. Ukazuje i na odluku Suda Europske Unije od 21. veljače 2013. u predmetu C-472/11 Banif Plus Bank Zrt protiv KČ i FČ.

6.1. Smatra da je počinjena i bitna povreda odredaba čl. 354. st. 2. točke 6. ZPP, jer prvostupanjski sud nije obavijestio stranke u postupku da će odlučivati o nepoštenosti odredbe o prorogaciji nadležnosti bez provođenja kontradiktornog postupka.

7. Prije svega, u ovom postupku valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 6. ZPP jer tuženiku nije zbog nezakonitog postupanja suda, a osobito propuštanjem dostave, onemogućeno da raspravlja pred sudom, budući je upravo povodom njegova prigovora mjesne nenadležnosti prvostupanjski sud, temeljem odredbe čl. 20. st. 1. u vezi odredbe čl. 70. st. 1. i 3. ZPP pravilno odlučio o takvom njegovom prigovoru.

8. Nadalje, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, obzirom da su u pobijanom rješenju navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedenog rješenja nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijano rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njegova zakonitost i pravilnost.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika, u ovom postupku u kojem tužitelj zahtijeva da se utvrde ništetnima određene odredbe ugovora, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, imajući u vidu da tuženik u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti nije niti tvrdio niti dokazao da se o ugovornoj odredbi o nadležnosti suda u sjedištu Banke pojedinačno pregovaralo, pravilno zaključio da je odredba navedenog ugovora nepoštena, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora o kojoj nije posebno pregovaralo i na sadržaj koje tužitelj nije mogao utjecati, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja izaziva znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, kao potrošača jer bi ona, čije je prebivalište u [adresa] , radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Rijeci bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Rijeci.

10. Valja i navesti da je u ZZP, između ostalih, implementirana i smjernica broj: 99/2013 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, posljedično čemu je hrvatsko zakonodavstvo usklađeno sa pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača.

11. U konkretnom slučaju navedeni Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, pa se posljedično tome, temeljem zakonske presumpcije ima smatrati da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke u postupku nisu pregovarale i obzirom na to tužitelj nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj odredbe o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Rijeci za postupanje u ovoj pravnoj stvari, radi čega je i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, takva odredba za tužiteljicu, kao potrošača nepoštena, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

12. Cijeneći okolnosti konkretnog slučaja i sadržaj navedenih odredbi, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda, da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je od strane tuženika sročena sa ciljem da se ugovaranjem mjesne nadležnosti suda za postupanje u sporovima koji budu proizašli iz navedenih ugovora o kreditu u sjedištu njegova poslovanja smanje njegovi troškovi postupka, za razliku od tužiteljice, koja na takvu ugovornu odredbu nije mogla utjecati i obzirom na takvu ugovornu odredbu i njegovu udaljenost od mjesta ugovorene nadležnosti Općinskog suda u Rijeci, ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je time u znatnijoj mjeri narušena procesno pravna ravnoteža položaja ugovornih strana, pa je posljedično tome valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju između stranaka u postupku nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. i 4. ZPP.

12.1. S tim u vezi valja ukazati na Zaključak sa sastanka Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. posl. broj Su IV-308/2020, da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti.

13. U odnosu na žalbene navode žalitelja u kojima ukazuje na pravna shvaćanja drugih županijskih sudova, valja istaknuti da ovaj drugostupanjski sud nije vezan za pravna shvaćanja drugih županijskih sudova.

14. Nadalje, s obzirom da se radi o ništetnoj odredbi, primjenjuje se članak 46. st. 1. ZPP-a koji propisuje da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika. Odredba čl. 48. st. 1. ZPP propisuje kako je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište.

15. Ali u ovom slučaju je, pored suda registriranog sjedišta tužene pravne osobe, mjesno je nadležan i sud sjedišta tuženikove poslovnice. Prema čl. 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

16. Kako sud u Zagrebu nije nadležan iz gore navedenih razloga kao sud po sporazumu o mjesnoj nadležnosti (čl. 70. ZPP), on može jedino biti nadležan kao izberivi sud kao sud sjedišta pravne osobe tuženika po čl. 46. st. 1. ZPP, u svezi s čl. 48. st. 1. ZPP (sud opće mjesne nadležnosti), u konkurenciji s Općinskim sudom u Pazinu (po čl. 59. ZPP kao sud na čijem se području nalazi poslovna jedinica).

16.1. Kako je izbor na strani tužiteljice, a tužiteljica je izabrala Općinski sud u Pazinu, tada je nadležni sud u Pazinu, odnosno Stalna služba u Bujama-Buie.

17. Stoga, suprotno žalbenim navodima, čl. 59. ZPP-a je primjenjiv u konkretnom slučaju jer je djelatnost poslovne jedinice banke u [adresa] između ostalog i sklapanja ugovora o kreditu, a ovo je spor koji se odnosi upravo na ugovor o kreditu i ništetnost valutne klauzule.

18. Slijedom navedenog valjalo je, temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 4. veljače 2025.

Sutkinja:

Darija Horvat