Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4098/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Vučiniću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Central European Credit d.d., sa sjedištem u Zagrebu, Štefanovečka cesta 10, OIB: 30583315594, zastupanog po punomoćnici Vlatki Nadramija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Nadramija i Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2723/2019-54 od 18. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 4. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2723/2019-54 od 18. ožujka 2024. u pobijanoj točki I. i II. izreke te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II O troškovima žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu citiranom u izreci odlučeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„ Utvrđuju se da su ništetne slijedeće isprave

- Ugovor kreditu po kreditnoj partiji 1-2008-06-0029 sklopljen između Central European Credit d.d., Marulićev trg 10, Zagreb, broj u sudskom registru MBS [matični broj subjekta] broj MB [matični broj], zastupan po ŽĆ kao članu uprave i po LĆ kao članu uprave putem opunomoćenika TĆ i NĆ iz [adresa], N, br. osobne iskaznice [broj osobne iskaznice] MUP Rijeka na iznos kunskog kredita uz valutnu klauzulu od 72.770,00 CHF (slovima: sedamdesetdvijetisućesedamstosedamdeset švicarskih franaka) u protuvrijednosti kuna po kupovnom tečaju na dan isplate.

- Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini OV 19585/08-1 po javnom bilježniku Vesne Pučar, Miramarska 24 Zagreb od 22.08.2008. te se ističe da su isti bez pravnog učinka.

-Tuženik je u obvezi naknaditi troškove ovog postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

II. Nalaže se tužiteljici NĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tuženiku Central European Credit d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 30583315594, trošak parničnog postupka u iznosu od 6.750,00 eur, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika Central European Credit d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 30583315594, za naknadu parničnog troška

Preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.“

2. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu, kojom istu pobija u dijelu, u kojem nije uspjela u sporu (točka I. i II. izreke), zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se ista preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti a tužiteljici dosude troškovi postupka i troškovi žalbe.

3. Na žalbu nije podnesen odgovor.

4. Žalba je osnovana.

5. U predmetnom postupku tužiteljica traži da sud utvrdi ništetnost Ugovora o kreditu i sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini tužiteljice te da su isti bez pravnog učinka.

6. Sud je u prvostupanjskom postupku utvrdio, a među strankama nije niti sporno, da je tužiteljica s tuženikom sklopila dana 22. kolovoza 2008 godine Ugovor o zajmu broj 1- 2008-06-0029 te da je temeljem navedenog Ugovora o zajmu tuženik odobrio, stavio na raspolaganje i isplatio tužiteljici zajam u iznosu od 72.770,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju na dan isplate zajma, da je radi osiguranja potraživanja s osnove tog zajma upisano u korist tuženika založno pravo na nekretninama u vlasništvu tužiteljice, i to na nekretnini upisanoj u [broj poduloška], zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], da je temeljem navedenog ugovora o zajmu tuženik isplatio tužiteljici iznos kunske protuvrijednosti od 72.770 CHF i to na način da je navedenim iznosom platio dug koji je tužiteljica imala prema ŠKZ Imetak u iznosu od 594.452,62 kn, a za koje potraživanje je ŠKZ Imetak imala upisano založno pravo na nekretnini upisanoj u [broj poduloška] zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i na nekretnini u Pazinu, upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], 148 zgr., da tužiteljica nije ispunjavala svoje obveze s osnove ugovora o zajmu, pa da je stoga tuženik 6. rujna 2010. godine raskinuo ugovor te poslao tužiteljici poziv da bez odgađanja podmiri tužitelju iznos od 386.452,15 kn, da tužiteljica nije u ostavljenom roku postupila po pozivu tuženika te da je tuženik 24. siječnja 2011. godine ishodio rješenje o ovrsi kojim je sud odredio ovrhu na nekretnini u vlasništvu tužiteljice na kojoj je bilo upisano založno pravo radi osiguranja potraživanja tuženika. Tužiteljica se nakon pokretanja ovrhe obratila tuženiku 14. ožujka 2011. dopisom u kojem priznaje svoje dugovanje, te je molila da joj se napravi novi ugovor u kojem će se produžiti rok otplate zajma a tuženik nije pristao na tužiteljičin prijedlog vansudske nagodbe, s obzirom da je u to doba već prestao s davanjem zajmova te je nastavio s ovršnim postupkom.

7. U vrijeme sklapanja pravnog posla između tužiteljice i prednika tuženika bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača od 18. srpnja 2007. godine (Narodne novine broj 79/07, dalje u tekstu: ZZP). Prema odredbi čl. 3. st. 1. navedenog Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

7.1. S obzirom da je u konkretnom slučaju tužitelj kao fizička osoba sklopio Ugovor s tuženikom i to radi plaćanja duga koji je tužiteljica imala prema ŠKZ Imetak u iznosu od 594.452,62 kn, to bi ista po mišljenju suda imala svojstvo potrošača u smislu gore citirane odredbe.

8. Prednik tuženika u vrijeme sklapanja Ugovora s tužiteljicom nije imao svojstvo banke pa stoga prvostupanjski sud zaključuje, da navedeni Ugovor nije ugovor o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. ZOO-a, te da, isti po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o zajmu.

Pri tom je propustio utvrditi je li tuženik imao u vrijeme sklapanja ugovora ovlaštenje za obavljanje određenih bankarskih poslova u smislu čl. 1044. ZOO, u kojem slučaju se na odredbe ugovora primjenjuju na odgovarajući način odredbe ZOO o ugovorima iz bankarskog poslovanja.

8.1. Prema odredbi čl. 499. ZOO-a ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

9. Prema odredbi čl. 71. ZZP-a ugovorom o potrošačkom zajmu obvezuje se zajmodavac da potrošaču stavi na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se obvezuje da mu plaća određenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Zajmodavac je svaka osoba ili skupina osoba koja u okviru svoje djelatnosti ili svoga zanimanja sklapa s potrošačima ugovore o zajmu. Za potrebe ovoga Zakona, zajmodavac se smatra trgovcem.

9.1. Prema odredbi čl. 96. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.2. Prema odredbi čl. 98. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. 9.3. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

10. U konkretnom slučaju u Ugovoru koji je sklopljen između tužitelja i prednika tuženika ugovorena je valutna klauzula koja doslovno glasi "72.770,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju na dan isplate kredita.“

11. Odredba čl. 96. ZZP-a temelji se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 91/13).

11.1. Prema čl. 3. st. 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz polja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

12. Kako je u konkretnom slučaju Ugovor o zajmu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 96. ZZP-a smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. U situaciji kada se radi o unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika, ne može se ugovor tumačiti na štetu tužiteljice radi činjenice što isti nije primjerice pročitala, jer je na tuženiku teret dokazivanja da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo, pri čemu bi bio dužan dokazati da su stranke o spornoj odredbi doista pregovarale, što tuženik tijekom postupka nije niti tvrdio.

13. Slijedom navedenog, na temelju izvedenih dokaza proizlazi da je predmetni Ugovor standardni ugovor kojeg je prednik tuženika zaključivao, te da tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora nisu objašnjene relevantne odredbe ugovora te mehanizam promjene tečaja i kamata, niti proizlazi da su joj bile ponuđene druge mogućnosti sklapanja ugovora.

14. Time što je tužiteljica znala da ugovara kredit uz valutnu klauzulu i što je institut valutne klauzule općeprihvaćen od svih subjekata i njegovo ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova, ne znači da je taj institut potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem bio razumljiv na način da bez prethodno predočenih točnih, jasnih, razumljivih kriterija može razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF.

15. Tuženik pri tome nije dokazao da je nudio kredit u EUR-ima, a iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je nuđen isključivo kredit u CHF.

15.1. Dakle, tuženik prije sklapanja Ugovora nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tog Ugovora o zajmu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

16. Takve ugovorne odredbe iz Ugovora o zajmu možda su bile lako uočljive i jasne, međutim, nisu bile razumljive te se stoga u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 99. ZZP te navedene odredbe podliježu testu poštenosti.

17. Naime, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženika da korisnicima zajma pruži dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke.

18. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač može razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit izražen, već da može i procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

19. Konkretno, korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak, u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti.

20. Stoga prvostupanjski sud zaključuje, da je prednik tuženika sklapanjem Ugovora o kreditu povrijedio pravo tužiteljice kao potrošača, jer je u njemu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i nepoštene i ništetne odredbe glede ugovorene kamate. Naime, u Ugovoru o zajmu stoji „Kamatna stopa: 6-mjesečni CHFLIBOR uvećan za maržu, godišnje koja se određuje na svaki dan određivanja kamate i sve primjenjive poreze uključujući PDV...“ a prosječnom potrošaču zaista ne može biti jasno iz takve odredbe ugovora koliko to u praksi zaista iznosi.

21. Slijedom navedenog, proizlazilo bi da su pojedine odredbe predmetnog ugovora o zajmu, a koje se odnose na valutu obveze i ugovorenu kamatu ništetne, međutim, Ugovor koji je sklopljen između tužiteljice i prednika tuženika nije zbog navedenog po mišljenju prvostupanjskog suda ništetan u cijelosti, jer isti može opstati i bez navedenih odredbi na način da se primjenjuje fiksni valutni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, kao i fiksna kamatna stopa, kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu.

22. Pri tom se sud pozvao na praksu u slučaju „franak“ (pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.), prema kojoj Ugovori o kreditu, kod kojih je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanu za CHF, nisu ništetni u cijelosti, jer mogu opstati bez tih ništetnih odredbi, na način da se primjenjuje fiksni valutni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, kao i fiksna kamatna stopa, kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu.

23. Glede ostalih navoda tužiteljice da je ugovor ništetan iz razloga neodređenosti činidbe u smislu valutne kamate jer je kredit isplaćen po kupovnom tečaju na dan isplate (čijem), a određeno je da se vraća po prodajnom tečaju banke (koje banke), da se radi o neodređenoj činidbi i o velikoj extra zaradi i neravnoteži u pravima i obveza zajmoprimca i zajmodavca isplatom po kupovnom tečaju, a vraćanjem po prodajnom tečaju na štetu zajmoprimca kao slabije ugovorne strane i potrošača, da tuženik nije imao odobrenje HNB-a za davanje kredita, da ugovor nije solemniziran ni ovjeren kod javnog bilježnika, da ugovor nije potpisan od strane ovlaštene osobe jer ovlaštena osoba tvrdi da nije potpisala ugovor koji nije ovjeravan, te da se radi o lihvarskom ugovoru obzirom su pored redovne kamate naplaćivane i ostale kamate i naknade koje dovode do kamate koja je veća od zakonom dopuštene, prvostupanjski je sud ove navode odbio kao nedokazane (čl. 221. a. ZPP-a), uz obrazloženje da bez provođenja financijskog vještačenja koje je predloženo nakon zaključenja prethodnog postupka, pa stoga odbijeno, sud na temelju iskaza tužiteljice i saslušanog svjedoka može samo paušalno zaključivati da su možda navodi tužiteljice točni ili ne, a što nije dovoljno za prihvaćanje tužbenog zahtjeva.

24. Iako tužiteljica neosnovano prigovara, da bi provođenje financijskog vještačenja predložila prije zaključenja prethodnog postupka, jer je podnesak od 27.7.2021., u kojem je prvi put istaknut takav dokazni prijedlog podnijela nakon ročišta za glavnu raspravu od 8. lipnja 2021., a tada se pozvala samo na nedopuštenu visinu kamatne stope, isto nije odlučno u situaciji, kada tužiteljica niti ne traži isplatu preplaćenih iznosa radi valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, već traži da sud utvrdi ugovor o zajmu i sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini u cijelosti ništetnim i bez pravnog učinka, i iz drugih razloga koje sud nije ocijenio.

25. Tužiteljica se pozvala na razloge neodređenosti činidbe, nepostojanja odobrenja HNB na strani tuženika za davanje kredita, da ugovor nije solemniziran niti potpisan od strane ovlaštene osobe, te je istaknula da se radi o lihvarskom ugovoru.

26. Svaki od ovih razloga predstavlja posebnu osnovu za utvrđenje je li ugovor o kreditu (zajmu) i citirani sporazum valjan ili nije, a što su pravna pitanja na koja odgovor može dati samo sud, a ne i financijski vještak. Financijskim vještačenjem moglo bi se utvrditi jesu li tužiteljici naplaćene kamate veće od zakonom dopuštenih, te visina naknada i kamata, kako je to pojašnjeno na ročištu od 10. svibnja 2022. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o tome da je taj dokazni prijedlog stavljen nakon prethodnog postupka (u podnesku od 27.7.2021., također nakon provedene rasprave, spominje se samo visina kamatne stope u periodu otplate) te smatra da činjenica, da je nekretnina tužiteljice u međuvremenu bila prodana na dražbi, nema nikakvog utjecaja na tijek rokova za podnošenje dokaznih prijedloga jer tužiteljica je i do tada isticala iste razloge ništetnosti te joj provođenjem prodaje nekretnine u ovršnom postupku nisu postale poznate nove činjenice, odnosno, ona se na takve činjenice nije pozvala. Tužiteljica nije priložila rješenje o namirenju i prodaji nekretnine da bi se iz istog moglo utvrditi sadrži li eventualno kakve podatke relevantne za ovaj postupak (npr. visinu naplaćene kamate i naknada) pa se na isto ne može pozivati u žalbi.

27. Neovisno o navedenom, sud je propustio ocijeniti odredbe ugovora i sporazuma u smislu čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15, dalje ZOO) a na temelju istaknutih razloga.

28. U ponovljenom postupku sud će ocijeniti pobijani ugovor i sporazum u smislu čl. 322. u vezi čl. 22., 26. 29., 269. st. 2., 274. i 296. ZOO, te o predmetu spora donijeti zakonitu odluku, a o istom dati i valjane razloge.

29. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari ukinuta je i odluka o troškovima postupka u dijelu, u kojem je tužiteljici naloženo plaćanje troškova tuženiku, jer nije poznat konačni uspjeh stranaka u sporu.

30. Na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP, te u odnosu na troškove žalbenog postupka, na temelju čl. 166. st. 3. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 4. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić