REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2272/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj tužitelja TN, OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Blaženka Musulin, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 31/1, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradski ured za izgradnju grada, OIB 61817894937, sa sjedištem u Zagrebu, Trg Stjepana Radića 1, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-1183/2023-2 od 20. prosinca 2023., djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-750/2021-55 od 9. svibnja 2023., u sjednici održanoj 4. veljače 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude presude Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-1183/2023-2 od 20. prosinca 2023. djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-750/2021-55 od 9. svibnja 2023. U prijedlogu je naznačeno sedam pravnih pitanja koja glase:

1) Je li drugostupanjski sud kada koristi ovlaštenje iz članka 373.a stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/17, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) i sporne činjenice utvrđuje na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, dužan ocjenu dokaza provesti na temelju odredbe članka 8. istog Zakona, odnosno ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, vodeći računa o rezultatima cjelokupnog postupka;

2) Je li drugostupanjski sud pri odlučivanju o žalbi ovlašten preocjenjivati izvedene dokaze i ocjenjivati posredno važne činjenice koje nije utvrdio sud prvog stupnja te pri tome ignorirati pretežni dio utvrđenih činjenica, a razmatrati samo jednu, kod preinačavanja prvostupanjske presude temeljem odredbe članka 373. točka 3. Zakona o parničnom postupku;.

3) Je li opravdano da drugostupanjski sud na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 373. ZPP formira drugačiji zaključak o (ne)postojanju neke bitne činjenice od prvostupanjskog suda;

4) Je li drugostupanjski sud prilikom preinačavanja prvostupanjske presude ovlašten primijeniti odredbu članka 221.a ZPP ako smatra da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje;

5) Je li teret dokazivanja postojanja ili nepostojanja uzročne veze između štete i opasne stvari odnosno opasne djelatnosti u smislu odredbe članka 1063. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) na oštećeniku ili na imatelju opasne stvari odnosno osobi koja obavlja opasnu djelatnost;

6) Predstavljaju li stepenice na kojima nema dovoljnog prostora za sigurno kretanja osoba opasnu stvar pa da se uzročnost predmnijeva;

7) Je li povrijeđeno pravo tužitelja na pravično suđenje u smislu odredbe članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske s aspekta zabrane arbitrarnosti i samovolje sudova te s aspekta prava na razumno obrazloženu odluku ukoliko samovoljno zaključuje o postojanju odlučnih činjenica, uz izostanak ocjene svih dokaza i isprava u spisu, sukladno članku 8. ZPP?

1.1. U odnosu na prvo naznačeno pitanje predlagatelj ukazuje na nepodudarnost s praksom Vrhovnog suda iz odluke broj Rev-2668/2012-2 od 1. ožujka 2017. U vezi s drugim, trećim četvrtim, petim i šestima pitanjem predlagatelj razloge zbog kojih bi reviziju valjalo dopustiti nalazi također u nepodudarnosti s praskom Vrhovnog suda Republike Hrvatske ukazujući na odluke broj Rev-1891/1991 od 12. prosinca 1991., Rev-1146/2018, Revd-3170/ 2023., Rev-1440/2021 od 6. rujna 2022. U odnosu, pak, na sedmo naznačeno pitanje kojim se ukazuje na povredu temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje, predlagatelj nalazi da je razlog zbog kojeg bi bilo važno dopustiti reviziju pobijana odluka nije u skladu s praskom Europskog suda za ljudska prava, i to presudom u predmetu Vusić protiv Hrvatske, presuda od 1. srpnja 2010., zahtjev broj 48101/07-44.

2. Tuženik nije odgovorio na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

3. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda dopuštenjem revizije.

4. U skladu s odredbom članka 385.a stavka 1. ZPP, Vrhovni će sud reviziju dopustiti samo onda ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Važno je pitanje pravni standard kojemu se značenje oblikuje u praksi Vrhovnog suda, a o takvom se pitanju može govoriti ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

5. Prvo, drugo i treće naznačeno pitanje polaze od netočne tvrdnje da je drugostupanjski sud odluku po žalbi donio koristeći se ovlaštenjem iz članka 373.a stavka 1. točke 2. ZPP suprotno članku 8. ZPP bez ocjenjivanja svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i da je preocjenjivao izvedene dokaze i ocjenjivao dodatne posredno važne činjenice koje nije utvrdio sud prvog stupnja, a i da je na temelju ovlaštenja iz članka 373. ZPP formirao drugačiji zaključak o (ne)postojanju neke bitne činjenice od prvostupanjskog suda, što nije točno.

6. Naime, predmet je postupka zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti te za naknadu imovinske štete s osnove tuđe pomoći, uzrokovane u štetnom događaju 30. travnja 2020. padom tužitelja, prilikom korištenja javnih stuba, za čije je održavanje nadležan i odgovoran tuženik.

7. Sud je prvog stupnja pravno odlučne činjenice utvrdio pregledom isprava i fotografija, saslušanjem tužitelja te medicinskim vještačenjem. Riječ je o slijedećim činjenicama: tužitelj je 30. travnja 2020. oko 16,00 sati pao silazeći niz stepenice u pothodniku ispod [adresa] u [adresa], između [adresa] i [adresa]; neposredno prije pada kretao se niz stepenice po uskom dijelu između dvije metalne kanalice (vodilice za bicikle) gurajući pritom prema dolje bicikl koji mu je bio s desne strane, po desnoj kanalici; tri stepenice prije kraja nogom je udario u lijevu kanalicu i pao zajedno s biciklom na lijevu stranu tijela; tom je prilikom nosio adekvatnu obuću te se kretao normalnim korakom i, s obzirom na okolnosti, pažljivo; u trenutku nastanka štetnog događaja tužitelj je bio jedini korisnik javnih stuba u pothodniku; navedene je prigode zadobio prijelom lijeve crijevne kosti bez pomaka, prijelom lijeve stidne kosti bez pomaka uslijed kojih je ozljeda povrijeđeno njegovo pravo na tjelesno i duševno zdravlje, pretrpio je fizičke bolove i strah, trajne posljedice ozljeđivanja umanjile su mu životnu aktivnost te mu je bila potrebna tuđa pomoć; prije podnošenja tužbe nije se obratio tuženiku s odštetnim zahtjevom.

7.1. Na temelju tih pravno relevantnih činjenica sud je prvog stupnja djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, ne navodeći izrijekom odredbu materijalnog prava na temelju koje je donio odluku o prihvaćanju zahtjeva, dok sadržaj obrazloženja prvostupanjske presude (odjeljak 14. obrazloženja) ukazuje da, prema shvaćanju suda prvog stupnja, tuženik odgovora po principu krivnje (subjektivne odgovornosti), što znači na temelju odredbe članka 1045. stavak 1. ZOO jer je propustio „graditi i održavati navedeni pothodnik tako da se svi sudionici mogu kretati na siguran način“. Međutim, sud prvog stupnja nalazi da tuženik odgovara i po principu uzročnosti (objektivne odgovornosti), što bi značilo na temelju članka 1063. ZOO, jer cijeni da tako postavljeni kanalić preko stuba, s obzirom na njegov položaj i veličinu, „predstavlja povećanu opasnost nastanka štete za osobe koje guraju bicikl kroz taj kanalić“.

7.2. Sud drugog stupnja nalazi, da se prvostupanjska presuda o odštetnoj odgovornosti tuženika u bitnome temelji na utvrđenju da između dvije metalne vodilice nema dovoljnog prostora za sigurno kretanje osoba (točke 11. i 14. obrazloženja prvostupanjske odluke). Pritom, žalbeni sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno, na temelju fotografija koje prema tvrdnjama tužitelja prikazuju mjesto pada kakvo je bilo na dan štetnog događaja, utvrdio da između dvije vodilice nema dovoljno prostora za sigurno kretanje osoba, pa cijeni neprihvatljivim zaključak suda prvog stupnja da je tužitelj krećući se po takvom, očito nedovoljnom prostoru za sigurno kretanje, gurajući pritom i bicikl, postupio pažljivo bez obzira na to kakvu je pritom obuću nosio i je li ili nije hodao normalnim korakom. U isto vrijeme ocjenjuje neuvjerljivima razloge suda prvog stupnja da je odluka tužitelja da se kreće po očito neprikladnom i nesigurnom prostoru „logična“, pored činjenice da pored desne vodilice za bicikle (po kojoj je tužitelj spuštao bicikl) postoji dovoljno širok prostor za kretanje na siguran način što je tuženik i tvrdio tijekom postupka. Taj je, prema iskazu tužitelja, bio slobodan jer nije bilo drugih prolaznika. Pored činjenica da se bicikl pravilno vozi i gura s obje ruke, da iz fotografija koje se nalaze u spisu proizlazi da su obje vodilice očito dovoljno široke za kotač bicikla te da iz spisa predmeta ne proizlazi nemogućnost korištenja vodilica (pa ni desne vodilice) na drukčiji način, drugostupanjski sud ocjenjuje nejasnim zaključak suda prvog stupnja da je „logično da je tužitelj kao dešnjak odlučio spuštati bicikl širom vodilicom“, posebno stoga, što iz spisa predmeta ne proizlazi razlog koji bi tužitelja bio spriječio da bicikl koči desnom rukom i da gura uz lijevu stranu tijela, odnosno da je koristio sigurne stepenice desno od desne vodilice po kojoj je gurao bicikl.

7.3. Imajući na umu utvrđenje da prostor kojim se tužitelj kretao nije dostatan za sigurno kretanje osoba, sud drugog stupnja ocjenjuje nepravilnim zaključak suda prvog stupnja utemeljen na nekritičnoj ocjeni dokaza saslušanjem tužitelja, da je riječ o prostoru koji je namijenjen za kretanje osoba, pa zaključuje da je stoga pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je upravo tuženik taj „koji je trebao pronaći adekvatnije rješenje za lakši i sigurniji prolazak osobe“.

7.4. Osim toga, drugostupanjski sud ocjenjuje i da prvostupanjski sud nije obrazložio dostatnim i odlučnim razlozima prigovor tuženika iz odgovora na tužbu o isključivoj odgovornosti tužitelja za nastanak štetnog događaja zbog propusta pažnje koja se očekuje od prosječne osobe, kao ni prigovor podijeljene odgovornosti zbog tvrdnje o barem djelomičnom doprinosu tužitelja nastanku štetnog događaja, cijeneći da je sud prvog stupnja ograničio svoje ispitivanje samo na neodlučne činjenice o obući i načinu hoda tužitelja koji je dešnjak.

7.5. Sud drugog stupnja ocjenjuje da je u okolnostima konkretnog slučaja do štetnog događaja došlo isključivo krivnjom tužitelja koji je, iako mu nije moglo ostati nepoznato da je riječ o nesigurnom prostoru za kretanje osoba, odlučio kretati se niz stepenice uskim i neprikladnim prostorom između dvije vodilice jer je na temelju fotografija u spisu utvrdio da je prostor kojim se tužitelj kretao očito neadekvatan i nesiguran za kretanje osoba, da je spuštanje bicikla niz stube bilo moguće na siguran način hodanjem uz desnu stranu (desne) vodilice, da stube (ni na kojem dijelu) nisu bile oštećene te da iz iskaza tužitelja proizlazi da je pao jer mu je noga, dok se kretao u preuskom prostoru, zapela za vodilicu. Osim toga, žalbeni sud nalazi da su razlozi koje je naveo tužitelj i prihvatio sud prvog stupnja (dešnjak i širina desne vodilice) nedostatni za ocjenu da u danim okolnostima, tužitelj, razumno, nije imao drugog izbora jer se od prosječne osobe koja postupa s pažnjom koja se očekuje prilikom kretanja niz stepenice inače, a posebno kad je dio pozornosti usmjeren na kontrolu kretanja bicikla, očekuje da u danim okolnostima, posebno kad joj način kretanja ne ograničavaju niti uvjetuju drugi korisnici pothodnika, kreće na siguran način, spuštajući bicikl po desnoj vodilici, ali hodajući po sigurnom prostoru desno od nje.

7.6. Naime, žalbeni sud cijeni da je, pored položaja metalnih kanala na javnim stubama koji prikazuju fotografije u spisu, samorazumljivo da prostor između njih nije namijenjen kretanju osoba, pa činjenica da tuženik nije istaknuo zabranu kretanja osobama po tom prostoru nema značaj propusta koji je u uzročnoj vezi s nastankom štetnog događaja. Isto tako, taj položaj i njihovo prikazano stanje ne čini metalne vodilice ni stube na kojima su položene opasnom stvari od koje potječe pojačana opasnost od nastanaka štete. To tim više što iz fotografija ne proizlazi da bi bili neodržavani ili oštećeni. Opasnost prijeti od nepravilnog korištenja tim vodilicama i stubama, ali tu je opasnu radnju poduzeo tužitelj, a ne tuženik. Zbog toga sud drugog stupnja cijeni da se šteta koja je nastala zbog nepravilnog korištenja stuba i metalnih vodilica u pothodniku ne može staviti na teret tuženiku niti po kriteriju uzročnosti.

7.7. Zbog toga je drugostupanjski sud zaključio da je sud prvog stupnja na pravilno utvrđenu činjenicu da je prostor kojim se kretao tužitelj nesiguran za kretanje osoba, pogrešno primijenio materijalno pravo kad je za štetu koja je tužitelju pritom nastala ocijenio odgovornim tuženika. Stoga je prihvaćanjem žalbe tuženika i uz primjenu odredbe članka 373. točke 3. ZPP preinačio prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu i odbio tužbeni zahtjev.

8. Iako se sud drugog stupnja nije pozvao i na primjenu odredbe članka 373.a stavka 1. točke 3. ZPP, već samo na odredbu članka 373. točka 3. ZPP, sadržaj prijedloga i njegovih priloga ukazuje da je sud drugog stupnja stvarno primijenio i odredbu članka 373.a stavka 1. točke 2. ZPP, jer je na temelju fotografija priloženih spisu utvrdio da je spuštanje bicikla niz stube bilo moguće na siguran način hodanjem uz desnu stranu (desne) vodilice te da stube ni na kojem dijelu nisu bile oštećene. S tim u vezi valja istaći sud drugog stupnja može sporne činjenice utvrditi prema stanju spisa, na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud povodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze, kao i uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio. Ta ovlaštenja nalažu sudu drugog stupnja da ocijeni sve dokaze koji su provedeni u postupku i koji su prema njegovom uvjerenju važni za presuđenje.

8.1. Međutim, suprotno navodima prijedloga za dopuštenje revizije, drugostupanjski je sud ocijenio dokaze ne samo zasebno, već i u ukupnosti sa svim ostalim u postupku izvedenim dokazima, poglavito iskazom tužitelja, ali i ostalim dokazima, dajući za svoju ocjenu jasne i uvjerljive razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu, što je upravo u skladu s odredbom članka 8. ZPP. Naime, u primjeni navedene zakonske odredbe, pri ocjenjivanju dokaza sudovi nisu apsolutno slobodni jer svoju ocjenu dokaza moraju opravdati logičnim i uvjerljivim razlozima na temelju kojih bi se ta ocjena mogla provjeriti, a sud je drugog stupnja savjesno i brižljivo obrazložio razloge za svoju ocjenu. U vezi sa slobodom sudova u vrednovanju dokaza koja izvire iz načela slobodne ocjene dokaza (članak 8. ZPP), treba kazati da se ta sloboda očituje u slobodi od zakonskih pravila koja ograničavaju utvrđivanje istine, ali ne i onih koja tome pridonose. Drugim riječima, sud kod ocjenjivanja dokaza nije vezan za pravila o dokaznoj snazi izvedenih dokaznih sredstava, ali jest vezan pravilima iskustva, psihologije i znanosti općenito, a svakako i logike (tako i T, M. Građansko parnično pravo, Utvrđivanje činjenica, VII. knjiga, "Narodne novine", 2018., str. 474.). U tom su smislu upravo odlučujuća osnova za utvrđivanje istine osobni dojam suca, njegovo poznavanje životnih zbivanja, njegova iskustva u ljudskoj zajednici i njegovo poznavanje ljudi, što znači njegove intelektualne i perceptivne sposobnosti te životno iskustvo. Drugostupanjski je sud upravo na toj osnovi svoju ocjenu dokaza obrazložio na način koji omogućuje otkrivanje istine prema najvišim mogućim spoznajnim standardima i objektivno sprječava sumnju u pravilnost danih razloga. Suprotno navodima prijedloga, drugostupanjski sud nije pritom ostao proturječan jer prihvaćanje utvrđenja prvostupanjskog suda da je prostor kojim se tužitelj kretao očito neadekvatan i nesiguran za kretanje osoba nije proturječan zaključku da položaj vodilica i stuba ne čine iste opasnom stvari kod utvrđenja drugostupanjskog suda da prostor između vodilica nije ni namijenjen za kretanje osoba, već je u konkretnom slučaju tome bio namijenjen siguran prostor desno od desne vodilice, pa je do štete došlo zbog tužiteljeva nepravilnog korištenja stuba i metalnih vodilica. Stoga pobijana odluka nije u suprotnosti s odlukom revizijskog suda broj Rev-2668/2012-2 od 1. ožujka 2017. na koju predlagatelj ukazuje kao razlog važnosti za dopuštenje revizije.

8.2. Zbog naprijed navedenih razloga prva tri naznačena pravna pitanja nemaju potrebno obilježje važnosti i kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda dopuštenjem revizije.

8.3. Istu pravnu sudbinu dijele četvrto i peto naznačeno pravno pitanje jer se odnose na primjenu pravila o teretu dokazivanja. Ta pravila obvezuju sud da izvede predložene dokaze, a tek ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu sud može koristiti ovlaštenja iz članka 221.a ZPP. Međutim, u konkretnom su slučaju izvedeni predloženi dokazi i ocijenjeni u skladu s odredbom članka 8. ZPP, pa ne dolazi u obzir primjena članka 221.a ZPP. Osim toga, o pitanju tereta dokazivanja postojanja ili nepostojanja uzročne veze između štete i opasne radnje odnosno opasne djelatnosti ne ovisi odluka u sporu, jer u konkretnom slučaju tuženik ne odgovara po principu objektivne odgovornosti (uzročnosti) kako to pogrešno sugerira peto pitanje, već po principu krivnje.

8.4. Šestim naznačenim pitanjem predlagatelj u osnovi problematizira pravilnost primjene materijalnog prava kod zaključka na kojem je utemeljena pobijana presuda prema kojem predmetne stepenice ne predstavljaju opasnu stvar čime zapravo predlagatelj ističe nezakonitost kao razlog zbog kojeg bi reviziju valjalo dopustiti. Međutim, nezakonitost pobijane presude, u pravilu, nije odlučna za ocjenu sadržava li revizija neko važno pitanje zbog kojega bi je trebalo dopustiti. To stoga zato što revizija po novom konceptu koji je prihvaćen u domaćem parničnom postupku, u smislu odredbe članka 385.a ZPP, ne služi kontroli zakonitosti kao što je služila ranije redovna revizija kojoj je to zbog privatne funkcije te revizije bila primarna svrha. Reviziji po dopuštenju, pak, primarna je svrha ujednačavanje sudske prakse putem donošenja odluka s precedentnim učinkom, a razlozi na temelju kojih je predloženo dopustiti reviziju na ukazuju na potrebu ujednačavanja sudske prakse zato što se sudske odluke koje se navode u prijedlogu za dopuštenje revizije ne odnose na iste činjenične i pravne okolnosti. Osim toga, kod činjenice da je pobijanom presudom odgovoreno na sve odlučujuće navode stranaka i da su razlozi pobijane presude detaljno obrazloženi, pobijana se presuda ne može smatrati arbitrarnom niti očito nerazumnom.

9. Sedmim se naznačenim pitanjem ujedno ukazuje i na povredu temeljnog ljudskog prava, prava na pravično suđenje, kao zasebnog razloga za dopuštenje revizije (članka 385.a stavak 2. ZPP). Riječ je o pravu koje izvire iz članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) i članka 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 dalje: Ustav RH), kojim se jamči pravo na pravično suđenje. Naime, predlagatelju je u postupku bilo omogućeno izjasniti se o zahtjevima i navodima protivne strane, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Pobijana je presuda opravdana ozbiljnim, uvjerljivim, logičnim, razumnim, relevantnim, logički konzistentnim i dostatnim razlozima zbog čega se ne može smatrati arbitrarnoma ili očito nerazumnom, pa nije bilo moguće zaključiti da postoji vjerojatnost da predlagatelj nije imao pravično suđenje.

10. Slijedom naprijed iznesenog, valja zaključiti da nisu ostvarene pretpostavke iz članka 385.a stavka 1. ZPP za dopuštenje revizije, pa je prijedlog tužitelja u odnosu na naznačena pravna pitanja valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP i riješit kao u točki I. izreke.

11. S druge strane, kako u sadržaju prijedloga i njegovih priloga revizijski sud ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljnog ljudskog prava tužitelja na pravično suđenje, pa ni po ovoj osnovi nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju najvišeg suda u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. noveliranog ZPP koje bi bile razlog za dopuštenje revizije.

12. U takvim je okolnostima na temelju odredbe članka 389.a stavaka 3. i 4. ZPP riješeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 4. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil