REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gž-9/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice SŽĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i drugotužiteljice SŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], obje tužiteljice zastupa punomoćnik Dubravko Arapović, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženice VŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi poništenja arbitražnih pravorijeka, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6/2023-14 od 16. siječnja 2024., u sjednici održanoj 4. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6/2023-14 od 16. siječnja 2024. u točki I. i dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljicama po osnovi parničnog troška iznos od 1.405,99 EUR.

II. Djelomično se odbija kao neosnovna žalba tužiteljica te se potvrđuje odluka o parničnom trošku sadržana u presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6/2003-14 od 16. siječnja 2024. (točka III. izreke) u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljica za naknadu parničnog troška u daljnjem iznos od 2.484,11 EUR s pripadajućom zateznom kamatom.

III. Preinačuje se odluka o parničnom trošku sadržana u presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6/2023-14 od 16. siječnja 2024. (točka III. izreke) u dijelu kojim tužiteljicama nije dosuđen parnični trošak u daljnjem iznosu od 672,90 EUR, kao i u dijelu točke II. izreke kojim je odlučeno o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška, i u tom dijelu sudi:

Nalaže se tuženici u roku od petnaest dana isplatiti tužiteljicama po osnovi parničnog troška daljnji iznos od 672,90 EUR sa zateznom kamatom koja na ovaj iznos, kao i na iznos iz točke I. ove izreke od 1.405,99 EUR, teče od 16. siječnja 2024. do isplate i određuje se uvećanjem referentne stope (stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženici u roku od petnaest dana isplatiti tužiteljicama po osnovi troška žalbe iznos od 27,50 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 4. veljače 2025. do isplate i određuje se uvećanjem referentne stope (stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom su presudom prihvaćeni tužbeni zahtjevi te je u točki I.1. poništen pravorijek ad hoc arbitražnog suda u Zagrebu od 13. veljače 2023., donesen po arbitru pojedincu PŽ u pravnoj stvari tužiteljice VŽ (u ovom postupku tuženice), protiv prvotuženice SŽ, te drugotuženice SŽĆ (u ovom postupku tužiteljica), radi utvrđenja prava vlasništva. Nadalje je u točki I.2. izreke poništen pravorijek ad hoc arbitražnog suda u Zagrebu od 13. veljače 2023., donesen po arbitru pojedincu PŽ u pravnoj stvari tužiteljice VŽ, protiv prvotuženice SŽ te drugotuženice SŽĆ, zbog smetanja posjeda. Odlukom je o parničnom trošku sadržanom u točki II. izreke naloženo tuženici naknaditi solidarno tužiteljicama troškove postupka u iznosu od 1.405,99 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16. siječnja 2024. do isplate, dok je u točki III. izreke odbijen zahtjev tužiteljica za dosuđenje troškova postupka iznad iznosa navedenog u točki II. izreke ove presude.

2. Protiv ove presude žalbu podnose tužiteljice i tuženica. Tužiteljice pobijaju odluku o parničnom trošku sadržanu u točki III. izreke zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se odluka u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Tuženica pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen (točke I. i II. Izreke) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se presuda u spomenutom dijelu ukine, a tužba odbaci uz naknadu troška, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalba tužiteljica je djelomično osnovana.

5. Žalba tuženice nije osnovana.

6. Neutemeljeno tuženica ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP koja uvijek postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Ovu bitnu povredu tuženica nalazi u tvrdnji da joj poziv za pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu zakazano i održano 16. siječnja 2024., nije dostavljen uredno. Pritom tuženica potvrđuje navode iz svog podneska sudu od 13. prosinca 2023. da je bila upoznata s činjenicom datuma i sata ročišta u oba predmeta (P-6/2023 i P-7/2023), koji su inače spojeni i zajedno raspravljeni, ističući da je to saznala putem sustava ePredmet, sve nakon što joj je 12. prosinca 2023. dostava tog poziva bila pokušana putem sudskog dostavljača na njezinu kućnu adresu na kojoj je zatečen njezin suprug koji je izjavio da „ne namjerava preuzeti pismeno“, a na koji se način dostave sud odlučio budući da je dostava ovog poziva prethodno bila neuspješna u dva navrata na nespornu adresu tuženice.

6.1. Prvostupanjski je sud u opisanim okolnostima održao pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu smatrajući dostavu poziva za ročište urednom jer je u gornjim okolnostima zaključio da je tuženica u svemu bila upoznata sa svim pojedinostima sadržanim u pozivu za predmetno ročište u oba predmeta po obje tužbe, kao i da je time ostvarena svrha pravnog instituta dostave u parničnom postupku, a to je da se stranka mora upoznati sa sadržajem pismena koji joj se dostavlja, konkretno poziv za ročište.

6.2. Prema ocjeni Vrhovnog suda, kao žalbenog suda u ovom slučaju, tuženici nije onemogućeno raspravljanje pred sudom kada je nakon dva neuspješna pokušaja dostave spomenutog poziva redovnim putem, zatim pokušaja dostave putem sudskog dostavljača te potom obavijesti tuženice sudu da je upoznata s potpunim sadržajem poziva za ročište (putem sustava ePredmet) ocijenio dostavu poziva urednom. To posebno kod činjenice da je tuženici prethodno uredno dostavljena tužba s prilozima. Drugačiji zaključak bi upućivao na pretjerani formalizam u postupanju suda pri dostavi poziva za ročište, posebno kod činjenice da je riječ o dostavi pismena (poziv za ročište) za koji nije propisana osobna dostava u smislu odredbe članka 142. stavka 1. ZPP odnosno da je riječ o dostavi pismena za koju i inače vrijede blaža procesna pravila od onih koja vrijede za dostavu tužbe, platnog naloga, presude i rješenja protiv kojega je dopuštena posebna žalba te pravni lijek. Stoga ovaj sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP.

6.3. Suprotno navodima tužiteljica, nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP kod odluke o parničnom trošku jer ni ova odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zato što je razumljiva te sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama. U odnosu na žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 155. stavkom 2. ZPP koju su istakle tužiteljice u odnosu na odluku o parničnom trošku, uočava se da sadržaj razloga vezanih uz isticanje ove bitne povrede, u svojoj biti, ukazuje na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, o kojem će žalbenom razlogu biti više riječi u nastavku ovog obrazloženja.

6.4. Ni tuženica nije u pravu kada u odnosu na odluku o glavnoj stvari ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP. Naime, tvrdnju o ovoj bitnoj povredi tuženica nalazi u okolnosti što je prvostupanjski sud u odlomku 7. obrazloženja naveo da tužbeni zahtjev nije osnovan, dok je izrekom prihvatio tužbeni zahtjev i u odlomku 14. obrazloženja naveo da je tužbeni zahtjev osnovan. To stoga, što ukupan sadržaj presude jasno ukazuje da prvostupanjski sud tužbene zahtjeve smatra osnovanim i da ih zbog toga prihvaća dajući razloge samo za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, a okolnost da je u odlomku 7. obrazloženja naveo da „tužbeni zahtjev nije osnovan“ valja uzeti kao očitu pogrešku u pisanju koju prvostupanjski sud može ispraviti u svako doba u skladu s odredbom članka 342. stavka 1. ZPP.

6.5. Žaliteljice ne ukazuju na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP, ovaj sud, postupajući kao žalbeni, ocjenjuje da u postupku nisu ostvarene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Predmet je postupka zahtjev tužiteljica za poništaj dvaju pravorijeka ad hoc arbitražnog suda u Zagrebu od 13. veljače 2023. donesenih po arbitru pojedincu PŽ u pravnoj stvari tužiteljice (u ovom postupku tuženice) VŽ protiv prvotuženice SŽ i drugotuženice OŽ (u ovom postupku tužiteljica), radi utvrđenja prava vlasništva i zbog smetanja posjeda, utemeljen na odredbi članka 36. Zakona o arbitraži („Narodne novine“ broj 88/2001 - dalje: ZA).

8. Prvostupanjski je sud, nakon što je utvrdio da je tužba za poništaj arbitražnog pravorijeka podnesena u roku iz članka 36. stavka 3. ZA, prihvatio tužbeni zahtjev iz više razloga. Najprije pozivom na odredbu članka 36. stavka 2. ZA u vezi s člankom 221.a ZPP, ocijenivši da tuženica, kao parnična stranka kojoj ide u prilog utvrđenje činjenice postojanja ugovora o arbitraži, tijekom parnice nije dokazala da je između stranaka bio sklopljen ugovor o arbitraži u pismenom ili usmenom obliku jer nije dokazala da bi tužiteljice na bilo koji način ikada izrazile volju za određivanjem arbitraže uspostavljanjem ugovornog odnosa u smislu članka 6. stavka 1. ZA u vezi s člankom 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 7/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23). Potom je razlog za prihvaćanje tužbenog zahtjeva našao i u okolnosti da se isto odnosi na obavještavanje stranke o vođenju arbitraže i obrazlaganje pravorijeka, kao i imenovanje arbitara. Osim toga, utvrđeno je i da tuženica tijekom postupka nije dokazala ni pretpostavke iz članka 10. stavka 4. točka 2. ZA, a to znači da su se stranke prije arbitraže koju provodi arbitar pojedinac sporazumjele o tome tko će to biti, odnosno da je u slučaju izostanka takvog sporazuma arbitra pojedinca imenovao, na zahtjev stranke, ovlaštenik za imenovanje predviđen u članku 43. stavku 3. ZA. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja ocijenio da su ispunjeni uvjeti za poništaj pravorijeka iz članka 36. stavka 1. točaka a, c, e i f ZA.

8. Iako je sud prvog stupnja pogriješio kada je ocijenio da je tuženica dužna dokazati pretpostavke za poništaj arbitražnog pravorijeka, takav zaključak ipak nije od utjecaja na pravilnost ocjene prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva jer je pravno relevantne činjenice (dakle, činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva) moguće utvrditi u žalbenom postupku korištenjem ovlaštenja iz članka 373.a stavka 1. točke 2. ZPP, i to na temelju isprava koje se nalaze u spisu.

9. Naime, u skladu s odredbom članka 36. stavka 2. točke 1.a ZA, pravorijek sud može poništiti ako stranka koja podnese tužbu, dakle tužitelj, dokaže, među ostalim: a) da ugovor o arbitraži iz članka 6. ovoga Zakona nije uopće bio sklopljen ili da nije bio valjan,

c) da stranka koje je podnijela tužbu za poništaj pravorijeka nije bila uredno obaviještena o pokretanju arbitražnog postupka ili da joj je na drugi nezakonit način bilo onemogućeno raspravljanje pred arbitražnim sudom,

e) da sastav arbitražnog suda ili arbitražni postupak nisu bili u skladu s ovim Zakonom ili dopuštenim sporazumom stranaka, a to je moglo utjecati na sadržaj pravorijek, te

f) da pravorijek nije obrazložen ili potpisan u smislu odredbe članka 30. stavaka 3. i 5. ovoga Zakona.

10. Na temelju sadržaja tužbe i njezinih priloga, ovaj sud, postupajući kao drugostupanjski, utvrđuje da su tužiteljice dokazale pretpostavke za poništaj pravorijeka.

10.1. Naime, u obrazloženjima oba pobijana pravorijeka se navodi da je arbitražnom sudu tužiteljica „uredno dostavila dokaz o sklopljenom ugovoru o arbitraži“. Međutim, iz dvaju dopisa tuženice VŽ od 14. veljače 2023. upućenih Općinskom sudu u Dubrovniku u predmetima Psp-22/2020 i P-487/2022, koji su priloženi uz tužbe, proizlazi njezina tvrdnja da su stranke sklopile usmeni ugovor o arbitraži „o postojećem sporu“. Ako su stranke sklopile usmeni ugovor o arbitraži, kako to tvrdi tuženica, postavlja se pitanje kakav je to uredno dostavljen dokaz o sklopljenom ugovoru o arbitraži na koji se poziva arbitražni sud. Prema odredbi članka 6. stavka 2. ZA, ugovor o arbitraži je valjan ako je sklopljen u pisanom obliku, dok se, u skladu s odredbom članka 6. stavka 3. točke 2) ZA, smatra da je ugovor o arbitraži u pisanom obliku zaključen, među ostalim, ako nakon usmeno zaključenog ugovora o arbitraži jedna od ugovornih strana uputi drugoj pisanu obavijest u kojoj se poziva na prethodno zaključeni usmeni ugovor, a druga strana pravodobno ne prigovori sadržaju primljene obavijesti, što se prema običajima u prometu može smatrati suglasnošću sa sadržajem primljene obavijesti.

10.2. Sadržaj pobijanih pravorijeka ne daje razloge za utvrđenje činjenice „uredne dostave dokaza o sklopljenom ugovoru o arbitraži“ između stranaka, a to je jedna od odlučnih činjenica za valjanost arbitražnog pravorijeka. Ta činjenica, jednako kao i ostale činjenice pravno odlučne za ocjenjivanje valjanosti arbitražnog pravorijeka, moraju biti obrazložene jer tu obvezu nameće odredba iz članka 30. stavka 3. ZA („mora obrazložiti“), osim u slučaju ako su se stranke sporazumjele da obrazloženje nije potrebno ili ako je pravorijek donesen na temelju nagodbe stranaka. U konkretnom slučaju tužiteljice negiraju bilo kakav sporazum s tuženicom, pa i onaj u tom smislu, a ni tuženica koja tvrdi da je između stranaka postojao usmeni ugovor o arbitraži, ne tvrdi da su tužiteljice na bilo koji način na koji upućuje stavak 3. članka 6. ZA potvrdile njegovu egzistentnost. U takvim okolnostima ovaj sud ocjenjuje da je zaključak arbitražnog suda o postojanju urednog dokaza o sklopljenom ugovoru o arbitraži između stranaka proizvoljan i samovoljan jer je donesen bez ikakvih, a kamoli ozbiljnih, relevantnih i dostatnih razloga. Štoviše, osim što se ne poziva ni na kakvu osnovu, takav zaključak ujedno nije u suglasju ni s tvrdnjama tuženice u čiju je korist iznesen. Stoga valja zaključiti da su na temelju isprava priloženih uz tužbu tužiteljice dokazale, ne samo da ugovor o arbitraži nije valjan, već da nije bio ni sklopljen.

11. Nadalje, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da predmetni pravorijeci nisu obrazloženi u smislu sadržaja i pravnog domašaja odredbe članka 30. stavka 3. ZA, a tu su činjenicu dokazale tužiteljice dostavom sadržaja obaju pravorijeka. Istina, oba pravorijeka imaju dio posvećen obrazloženju, ali je obrazloženje vrlo šturo i sažeto te kao takvo ne odgovara zahtjevima prava na obrazloženu odluku kao aspektu prava na pravično suđenje. Obrazloženje obaju pravorijeka glasi: „Ovom arbitražnom sudu tužiteljica je uredno dostavila dokaz o sklopljenom ugovoru o arbitraži s tuženicama, te s pripadajućom tužbom. Tuženice su se u potpunosti oglušile na ovaj arbitražni postupak. Na temelju tužbe je ovaj arbitražni sud ocijenio kako je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan te je odlučeno kao u izreci ovog pravorijeka“.

11.1.Ovaj sud, u primjeni odredbe članka 30. stavka 3. ZA koji propisuje obvezu obrazlaganja pravorijeka („mora biti obrazložen“) osim ukoliko se stranke sporazumiju o tome da obrazloženje nije potrebno (što u postupku nije utvrđeno, čak ni isticano), izražava pravno shvaćanje prema kojem pojam obrazloženja pravorijeka podrazumijeva predočenje relevantnih, razboritih, ozbiljnih, uvjerljivih i dostatnih razloga o svim pravno odlučnim činjenicama o kojima ovisi ocjena osnovanosti svakog pojedinog zahtjeva o kojem se odlučuje o pravorijeku, a iz kojih će biti razvidna valjana činjenična i pravna osnova pravorijeka. U suprotnom pravorijek može upućivati, a u konkretnom slučaju i upućuje, na arbitrarnost u odlučivanju. Arbitrarnost je, s druge strane, najšire područje slobodnog odlučivanja na podlozi zakonske ovlasti te predstavlja neku vrstu legalizirane samovolje (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-4405/2013 i U-II-3222/2014 od 31. ožujka 2015.). U postupcima po tužbi radi poništaja pravorijeka arbitrarnost u odlučivanju koja proizlazi iz izostanka razloga s naprijed navedenim svojstvima, kao u konkretnom slučaju, doista ima za posljedicu, čak i neovisno o drugim razlozima, a s drugima i pogotovo, poništaj pravorijeka. Isto se odnosi na obavještavanje stranke o vođenju arbitraže, imenovanje arbitra, kao i na okolnost da se stranke prije arbitraže koju provodi arbitar pojedinac nisu sporazumjele o tome tko će to biti.

12. U opisanim je okolnostima prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev i poništio predmetne pravorijeke.

13. Tuženica se kao žaliteljica tijekom postupka, kao i u žalbi pozivala i poziva na svoj imunitet od sudbenosti kojeg izvodi iz svog članstva u Međunarodnom pravnom institutu smatrajući da nije dopušteno da bude tužena pred sudovima u Republici Hrvatskoj. Sud je prvog stupnja ocijenio neosnovanom takvu tvrdnju imajući na umu da se tuženica tijekom ovog spora pozivala na pravorijek koji ovdje nije predmet spora, a to je odluka AS-3/23 od 20. siječnja 2023. koju je donio Arbitražni sud Stalnog arbitražnog sudišta pri Međunarodnom pravnom institutu po arbitru pojedincu PŽ, u pravnoj stvari tog istog instituta protiv Vlade Republike Hrvatske radi utvrđivanja postojanja sporazuma, te da je istom odlukom utvrđeno kako je valjan ugovor o arbitraži tih stranaka od 3. siječnja 2023. i da prema članku 3. istog tog Sporazuma imovina, sredstva i fondovi navedenog instituta u Republici Hrvatskoj uživaju imunitet od svakog oblika sudskog ili upravnog postupka, dok prema članku 5. tuženica kao članica institucije uživa apsolutni imunitet od sudbenosti. Prvostupanjski je sud ocijenio da se radi o pravorijeku kojeg je donijelo sudište navedenog instituta kao udruge u pravnoj stvari samog tog instituta kao udruge, dok tuženica nije dokazala da bi upravo u smislu odredbi članka 6. i članka 36. ZA između tih stranaka bio sklopljen ugovor o arbitraži, pa da bi time arbitražna odluka bila valjana. Osim toga, ocijenjen je netočnim navod tuženice da bi navedena institucija predstavljala međunarodnu instituciju, odnosno državu, koja bi jedino po Bečkim propisima o diplomatskim odnosima mogla imati tzv. međunarodnopravni imunitet od sudbenosti pojedine države zato što je sud prvog stupnja na temelju izvatka iz Registra udruga Republike Hrvatske utvrdio da je Međunarodni pravni institut udruga upisana u navedeni registar, pa već time, u skladu s međunarodnopravnim sporazumima i pravnim aktima kojih je Republika Hrvatska potpisnik, nema svojstvo međunarodne institucije čiji bi član uživao imunitet od sudbenosti. Na temelju naprijed navedenog, sud prvog stupnja zaključuje da je tuženica, u skladu s odredbom članka 77. ZPP, fizička osoba koja može biti stranka u ovoj parnici jer ima stranačku i parničnu sposobnost.

14. Prema pravnoj ocjeni ovog suda, bez osnove je pozivanje tuženice na imunitet u skladu s Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima usvojenoj 1961. („Narodne novine - Međunarodni ugovori 4/17 - dalje: Bečka konvencija). Naime, diplomatsko pravo oblikovalo se kao dio međunarodnog običajnog prava kojim se diplomatskim predstavnicima osiguravaju prava i povlastice te izuzeće od lokalne kaznene i građanske sudbenosti s ciljem neometanog obavljanja njihovih dužnosti. Sukladno preambuli Bečke konvencije, svrha tih povlastica i imuniteta nije stvaranje povlaštenog položaja pojedinca nego osiguranje djelotvornog obavljanja funkcije diplomatskih misija kao predstavnika države. To zapravo znači da diplomatsko pravo nije i ne smije biti sredstvo za izbjegavanje odgovornosti diplomatskih predstavnika.

14.1. U tom smislu ovaj sud, čak i neovisno o razlozima koje navodi sud prvog stupnja, a ti razlozi inače i nisu dovedeni u pitanje žalbenim navodima tuženice, ocjenjuje da pozivanje tuženice na diplomatski imunitet, sve ako ga tuženica i uživa, nema osnovu u Bečkoj konvenciji na koju se tuženica poziva. Naime, tuženica je pokrenula arbitražni postupak pred arbitražnim sudom domaće države i time je izrazila svoju namjeru rješavanja spora pred nedržavnim sudom. S druge strane, svrha je postupka po tužbi za poništaj pravorijeka iz članka 36. ZA, među ostalim, i osigurati da arbitražni pravorijek ne bude u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske (članak 36. stavak 2.b).

14.2. Stoga pokušaj stranke koja tvrdi da ima diplomatski status te inicira arbitražni postupak da, pozivom na diplomatski imunitet, izbjegne i zaobiđe postupak kojemu je svrha zaštititi javni poredak od mogućih povreda učinjenih u arbitražnom postupku, ne samo da nije usmjeren prema zaštiti neometanog djelovanja diplomatskih predstavnika, već predstavlja zlouporabu diplomatskih prava. Naime, namjerom diplomatskog predstavnika da inicira arbitražni postupak i sudjeluje u njemu, diplomatski predstavnik se odriče prava na diplomatski imunitet u postupku po tužbi za poništaj pravorijeka jer bi u protivnom diplomatski predstavnik dobio nepripadajući povlašteni položaj koji bi potencijalno mogao biti ugrožavajući za domaći javni poredak. Pravni je poredak Republike Hrvatske svatko dužan poštovati, u skladu s odredbom članka 5. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14), jer bi bez poštovanja javnog poretka bio doveden u pitanje pravni i politički integritet društvenog uređenja Republike Hrvatske.

15. U opisanim okolnostima žalbeni tuženice navodi nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost odluke suda prvog stupnja o glavnom zahtjevu, pa je žalbu tuženice valjalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu u točkama I.1. i I.2. izreke na temelju odredbe članka 368. stavaka 1. i 2. te članka 373.a stavka 1. točke 2. ZPP.

16. Djelomično osnovano, a djelomično neosnovano tužiteljice ukazuju na nepravilnost odluke o parničnom trošku. Naime, tužiteljice su prvostupanjskom sudu podnijele dvije tužbe zaprimljene pod brojevima P-6/2023 i P-7/23, a sud je radi ekonomičnosti postupka spojio raspravljanje u oba predmeta te odlučio da će se provesti jedinstveni postupak i donijeti jedna odluka pod brojem P-6/2023. U svakoj od dviju tužbi tužiteljice su naznačile vrijednost predmeta spora u visini od po 13.272,50 EUR. Sud je prvog stupnja jednom odlukom odlučio o oba glavna zahtjeva, kao i o parničnom trošku, a parnični je trošak tužiteljica obračunao prema vrijednosti predmeta spora od 13.272,50 EUR za sve parnične radnje imajući pritom na umu „da se radi o spojenim predmetima i istovjetnim tužbama“ pa „tužiteljicama nije dosuđen trošak za dva postupka“ kao što su one zatražile. Navedeni razlozi odluke o parničnom trošku, iako sumarni, ipak jasno ukazuju da je sud prvog stupnja o parničnom trošku odlučio primjenom odredbe članka 155. stavka 1. ZPP, ali također i imajući na umu obvezu suda, stranaka i drugih sudionika u postupku u vidu nastojanja da se postupak provede sa što manje troškova pazeći na dužnost onemogućavanja svake zlouporabe prava koja obveza izvire iz odredbe članka 10. stavka 1. ZPP.

16.1. U tom smislu odluku prvostupanjskog suda da o parničnom trošku za sve parnične radnje, po obje tužbe, a kod činjenice da su pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu održana u dva dijela, ali u jedinstvenoj parničnoj radnji, valja razumjeti kao korekciju vrijednosti predmeta spora iz članka 40. stavka 3. ZPP koju je sud prvog stupnja izvršio po službenoj dužnosti očito smatrajući njihovo zbrajanje suviše visoko označenom vrijednošću predmeta spora, dok je podnošenje dviju tužbi u vrlo sličnim okolnostima i u pretežitom dijelu istog sadržaja ocijenio nepotrebnim upravo u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP.

16.2. Prema ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja za takvo postupanje ima pravnu osnovu upravo u naprijed navedenim zakonskim odredbama, posebno kod činjenice da protiv rješenja kojim se inače korigira vrijednost predmeta spora, prema članku 40. stavku 3. ZPP, nije dopuštena posebna žalba, što znači da eventualno nezadovoljstvo stranke takvom odlukom stranka ionako može izraziti tek žalbom protiv presude koja uključuje i odluku o parničnom trošku, pa korekcijom troška prije zaključenja glavne rasprave stranka ne bi ostvarila više prava nego na ovakav način. Pored toga, opisani pristup odlučivanju o parničnom trošku u okolnostima konkretnog slučaja doprinosi većem stupnju pravičnosti postupka jer potiče na savjesno korištenje procesnim pravima. Upravo u tom smislu prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo kada je parnični trošak tužiteljica obračunao prema vrijednosti predmeta spora od 13.272,50 EUR za sve parnične radnje niti je pogriješio kada nije duplirao trošak postupka za svaku od radnji po dvjema tužbama, već je uzeo u obzir samo onaj trošak koji je bio potreban za vođenje parnice, a to je trošak po parničnim radnjama koje je uzeo u obzir. Suprotno žalbenim navodima tužiteljica, sud prvog stupnja nije zaobišao primjenu odredbe članka 155. stavka 2. ZPP koji upućuje na primjenu Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje: Tarifa), već je pravilno cijenio da se o samom pravu na naknadu troška odlučuje primjenom materijalnopravnih normi ZPP kao akta više pravne snage, dok je Tarifa podzakonski akt koji se primjenjuje kod utvrđivanja visine troška za parnične radnje koje su bile potrebne za vođenje parnice, a to se, pak, ocjenjuje primjenom ZPP.

16.3. Međutim, sud je prvog stupnja pogriješio u primjeni odredbe članka 155. stavka 2. ZPP koja upućuje na primjenu Tarife, kada je vrijednost boda obračunao u visini od 1,00 EUR zato što vrijednost boda prema Tarifi iznosi 2,00 EUR (Tbr. 53. Tarife). Stoga tužiteljicama pravilnom primjenom materijalnog prava pripada trošak: za sastav tužbe 250 bodova odnosno 500,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife), za sastav jednog obrazloženog podneska 250 bodova odnosno 500,00 EUR, (Tbr. 8. točka 1. Tarife) te za zastupanje na jednom ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari i na kojem su se izvodili dokazi 250 bodova odnosno 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife), za zastupanje više osoba 75 bodova odnosno 150,00 EUR (Tbr. 40. stavak 1. Tarife). Naprijed navedeni iznosi zbrojeni daju iznos od 1.650,00 EUR koji je uvećan za iznos od 412,50 EUR po osnovi poreza na dodanu vrijednost (Tbr. 46. Tarife) što zajedno daje iznos od 2.062,50 EUR. Ovom je iznosu dodan iznos od 16,35 EUR koliko su tužiteljice platile na ime troškova sudske dostave. Tako izračunat ukupni parnični trošak tužiteljica koji je bio potreban za vođenje ove parnice iznosi 2.078,89 EUR. U tom smislu je valjalo odbiti žalbu tuženice i potvrditi odluku o parničnom trošku sadržanu u točki II. izreke kojom je tužiteljicama dosuđen iznos od 1.405,99 EUR, dok je djelomičnim preinačenjem točke III. izreke valjalo preinačiti dio ove točke kojim tužiteljicama nije dosuđen daljnji parnični trošak u iznosu od 672,90 EUR i dosuditi taj trošak također s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate na temelju odredbe članka 151. stavka 3. ZPP.

16.4. Pritom valja navesti da tužiteljicama nije dosuđen trošak sudske pristojbe zato što one nisu dostavile dokaz da su taj trošak podmirile niti na to upućuje sadržaj prvostupanjskog spisa. Jednako tako, nije im dosuđen ni trošak zastupanja na ročištu od 23. studenoga 2023. jer to ročište nije održano, a o činjenici neodržavanja ročišta je punomoćnik tužiteljica usmeno obaviješten. U odnosu na ostale zahtjeve vrijedi navedeno u prethodnom odlomku.

16.5. Kamatna je stopa dosuđena uz uvećanje referentne stope (riječ je o stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke), za tri postotna poena koja teče od 16. siječnja 2024. do isplate kako je to propisano odredbom članka 29. stavak 8. u vezi sa stavkom 2. istog članka Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23). Pritom valja uočiti da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je kamatnu stopu na iznos parničnog troška dosudio uz uvećanje od osam, a ne od tri postotna poena, zato što se u konkretnom slučaju ne radi o pravnom odnosu iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava, pa je i odluka o kamati na dosuđeni iznos parničnog troška u prvostupanjskom postupku preinačena.

17. Konačno, tužiteljicama je dosuđen i trošak žalbe. Ovaj je sud taj trošak odmjerio prema vrijednosti pobijanog dijela zahtjeva za naknadu troška u iznosu od 3.157,01 EUR (navedeni iznos čini razliku između iznosa kojeg su tužiteljice po osnovi troška ukupno zatražile u visini od 4.563,00 EUR i iznosa koji je im je prvostupanjskom presudom dosuđen u visini od 1.405,99 EUR), a trošak je obračunat prema Tbr. 10. točka 4. Tarife u vezi s člankom 129. stavkom 3. ZPP imajući na umu da tužiteljice pobijaju samo odluku o trošku. Tako je tužiteljicama po ovoj osnovi priznat trošak za sastav žalbe u iznosu od 50 bodova odnosno 100,00 EUR, za zastupanje više osoba 5 bodova odnosno 10,00 EUR, što zajedno daje iznos od 110,00 EUR kojemu je dodan iznos od 27,50 EUR po osnovi poreza na dodanu vrijednost, pa tako ukupni trošak žalbe tužiteljica koji je bio potreban za vođenje parnice iznosi 137,50 EUR. No tužiteljice su, s obzirom na ishod žalbenog postupka, u žalbi uspjele za 20% (od traženih 3.157,01 EUR dosuđeno im je 672,90 EUR, a nisu uspjele ni u zatraženoj kamatnoj stopi u cijelosti). Stoga im od ukupnog iznosa troška žalbe pripada razmjeran dio u visini od 27,50 EUR. Na dosuđeni iznos trošak žalbe tužiteljicama je dosuđena i zatezna kamata po stopi opisanoj u odlomku 15.5. ove odluke od donošenja drugostupanjske presude do isplate. I ovdje se napominje da tužiteljicama nije dosuđen trošak pristojbe žalbe jer nisu dostavile dokaz da su pristojbu žalbe platile.

Zagreb, 4. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil