Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2682/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FT OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. [osobni identifikacijski broj] iz Zagreba, Slavonska Avenija 6, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10574/2021-36 od 8. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 4. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10574/2021-36 od 8. ožujka 2024. u pobijanom dijelu iz stavka II izreke.

II Preinačava se presuda P-10574/2021-36 od 8. ožujka 2024. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. Ugovor o kreditu br. 2229/2003 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 31. prosinca 2003., solemniziranog kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, Savska 9, dana 16. siječnja 2004. pod brojem OU44/2004 koja glasi: „u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.000,00 CHF (slovima: četrdesetsedamtisuća švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita“

r i j e š i o  j e

I Uvažava se žalba tuženika kao djelomično osnovana, preinačava se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10574/2021-36 od 8. ožujka 2024. u pobijanom dijelu iz stavka II izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška i rješava:

Svaka stranka snosi svoj trošak.

II Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak sastava žalbe u iznosu od 156,25 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-10574/2021-36 utvrđena je ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu br. 2229/2003 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31. prosinca 2003. i solemniziranog kod Javnog bilježnika Željke Horvat Pernar u Zagrebu pod br. OU44/2004 koja glasi: „u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.000,00 CHF (slovima: četrdesetsedamtisuća švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita“, kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. Tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 8.631,12 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka određenih dana u mjesecima od ožujka 2004. do siječnja 2014. pa do isplate, kao u stavku II izreke presude suda prvog stupnja.

2.1. U stavku I izreke rješenja suda prvog stupnja dopuštena je preinaka tužbe od 8. ožujka 2023.

2.2. O parničnom trošku odlučeno je kao u stavku II izreke prvostupanjskog rješenja, nalogom tuženiku za isplatu iznosa od 1.514,07 eura tužiteljici.

3. Protiv navedene presude i rješenja u dijelu iz stavka II izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška, podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška sastava žalbe.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5.1. U prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP) na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

5.2. Budući da je prvostupanjski sud svrhovito tumačio mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse, otklanjaju se žalbeni navodi u kojima tuženik tvrdi da su "osporavanom odlukom grubo povrijeđena njegova prava na obrazloženu sudsku odluku, zabranu arbitrarnosti, legitimnost i pravnu sigurnost" i o navodnoj povredi prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. u vezi čl. 3., čl. 14. st. 2. i čl. 26. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14).

6.1. Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica a na tim je činjenicama utemeljio odluku o ništetnosti dijela odredbe čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu, kao u stavku I izreke prvostupanjske presude. U tom je dijelu ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03).

6.2. Odluka iz stavka II izreke presude suda prvog stupnja kojom je tuženiku naložena isplata iznosa od 8.631,12 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u skladu je s mjerodavnim odredbama čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO), uzimajući u obzir obvezu suda iz čl. 327. st. 1. ZOO u vezi čl. 12. st. 1. ZPP.

7. U žalbenoj fazu postupka nije sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao kreditor zaključili ugovor o kreditu br. 2229/2003 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31. prosinca 2003. solemniziran kod Javnog bilježnika Željke Horvat Pernar u Zagrebu pod br. OU44/2004 (dalje: ugovor o kreditu) kojim je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.000,00 Chf prema srednjem tečaju prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, kao u članku 2. tog ugovora.

8.1. Iz sadržaja tužbe i podnesaka tužiteljice od 25. srpnja 2022., 8. ožujka 2023. i 18. travnja 2024. razvidno je da je tužiteljica deklaratorni zahtjev svela na traženje utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.000,00 CHF (slovima: četrdesetsedamtisuća švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita“.

8.2. Osim što je obrazloženje prvostupanjske odluke bespotrebno opterećeno sadržajem vezanim za odredbu ugovora o kreditu o kamatnim stopama promjenjivim prema odlukama kreditora a što nije predmet tužbenog zahtjeva, prvostupanjski je sud odluku o ništetnosti dijela odredbe čl. 2. ugovora o kreditu, koja jest predmetnom tužbenog zahtjeva, utemeljio na zaključku kako je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu br. 2229/2003 od 31. prosinca 2003. neodređena odnosno neodrediva te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

8.3. Međutim sadržaj odredbe čl. 2. ugovora o kreditu na koji se odnosi deklaratorni tužbeni zahtjev jasno je određen jer je tom odredbom tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.000,00 Chf na dan korištenja kredita, namjena kojeg je bila zatvaranje postojećeg stambenog kredita kod Zagrebačke banke d.d. i tužiteljica je svakako znala koji je iznos na ime kredita dobila od banke tako da joj je tečaj Chf na dan korištenja kredita bio poznat i u vezi te odredbe za tužiteljicu nije bilo nepoznanica.

8.4. U tom smislu i za razliku od zaključka prvostupanjskog suda, ne može se reći da je odredbom čl. 2. ugovora o kreditu u dijelu koji je predmetnom tužbenog zahtjeva uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer je prednik tuženika savjesno i pošteno isplatio tužiteljici tom odredbom ugovoreni kredit u protuvrijednosti iznosa od 47.000,00 Chf.

8.5. Slijedom navedenog i primjenom čl. 373. toč. 2 ZPP odlučeno je kao u stavku II izreke ove presude.

9.1. Ona odredba ugovora uz koju se vežu nepoznanice u pogledu obveze tužiteljice vezano za valutnu klauzulu je odredba čl. 3.V. ugovora o kreditu kojom se tužiteljica kao korisnica kredita obvezala počevši od 1. veljače 2004. na dalje mjesečno uplaćivati iznos od 314,06 Chf u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećim na dan uplate. Tom je tipskom unaprijed sastavljenom odredbom čl. 3.V. ugovora o kreditu tužiteljici nametnuta obveza otplate mjesečnih anuiteta čija visina varira ovisno o tečaju valute Chf u odnosu na domaću valutu na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta. Stoga se u odnosu na odredbu čl. 3.V. ugovora o kreditu može raditi o tome da je tuženik vezao buduće obveze tužiteljice na otplatu anuiteta uz promjenu tečaja Chf prešućujući odnosno umanjujući rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja valutne klauzule u Chf u čl. 3.V. ugovora o kreditu (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici mogućeg rasta anuiteta zbog promjene tečaja Chf bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na tužiteljicu kao potrošača.

9.2. Iako u predmetnom slučaju tužiteljica ne traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3.V. ugovora o kreditu, na ništetnost temeljem odredbe čl. 327. st. 1. ZOO sud pazi po službenoj dužnosti. Iz utvrđenih činjenica i iznesenih zaključaka prvostupanjskog suda proizlazi ništetnost odredbe čl. 3.V. ugovora o kreditu jer je to ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Kao što je prvostupanjski sud pravilnom primjenom čl. 81. st. 4. ZZP/03 utvrdio, tuženik nije dokazao pojedinačno pregovaranje ugovornih strana pri sklapanju ugovora sa obavještavanjem tužiteljice o svim bitnim parametrima i mogućim rizicima koji su njemu bili poznati a s obzirom na time uzrokovanu neravnotežu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja ostvarene su pretpostavke za primjenu čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP/03. U tom je smislu prvostupanjska presuda u dijelu iz stavka II izreke razumljiva, nije proturječna te nije rezultat izvođenja nejasnih ni pogrešnih zaključaka a sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa i kao takva se može ispitati tako da nije ostvaren žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP.

10.1. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 utvrdio da se o odredbama ugovora o kreditu kojeg je prednik tuženika unaprijed sastavio, nije pojedinačno pregovaralo jer tuženik, na kojem je bio teret dokazivanja, to nije dokazao. Iz stanja spisa predmeta suda prvog stupnja je razvidno kako je tuženik predlagao izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljice i svjedoka ST i to na okolnosti statusa sudužnika glede otplate kredita i upotrebe kreditom odobrenih sredstava, tako da se ovi dokazni prijedlozi nisu odnosili na dokazivanje pojedinačnog pregovaranja o odredbama ugovora o kreditu. U svrhu dokazivanja pojedinačnog pregovaranja tuženik je predložio saslušanje Javnog bilježnika Željke Horvat Pernar u Zagrebu. Nema mjesta žalbenom osporavanju odluke suda prvog stupnja kojom je odbijen dokazni prijedlog tuženika za izvođenje dokaza saslušanjem Javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu jer je prijedlog za saslušanje javnog bilježnika pravilno otklonjen kao nepotreban primjenom čl. 220. st. 2. ZPP, obzirom da javni bilježnik ne sudjeluje u pregovaranju o ponudi kredita pa tako nema ni saznanja o činjenicama navodnog davanja potrebnih obavijesti u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora. Tuženik je predložio i saslušanje svjedokinje GT međutim prvostupanjski je sud pravilno odustao od izvođenja tog dokaza jer tuženik nije postupio po odredbi čl. 241. ZPP.

10.2. Nadalje, odgovarajućom primjenom čl. 250. ZPP utvrđena je razlika između po tužiteljici isplaćenih anuiteta kredita u razdoblju od 31. siječnja 2004. do 24. siječnja 2014. u odnosu na anuitete prema srednjem tečaju prednika tuženika na dan isplate kredita, koja iznosi 8.631,12 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Iz stanja spisa je razvidno da je spisu priložen nalaz i mišljenje vještaka od 18. siječnja 2023. u pisanom obliku, u odnosu na koje se tuženik očitovao u podnesku od 4. prosinca 2023. navodeći kako nema prigovora samom matematičkom izračunu vještaka i ne traži saslušanje vještaka, s tim da su se u predmetnom postupku obje stranke na ročištu od 9. veljače 2024. suglasile o tome da nije potrebno saslušanje vještaka.

10.3. Budući da je u predmetnom sporu tuženik, zastupan po odvjetniku, bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje, za zaključiti je kako sud prvog stupnja nije onemogućio tuženika u raspravljanju i dokazivanju svojih navoda odnosno osporavanju navoda protivne strane time što povodom tuženikovog prigovora pravne naravi nije pozvao vještaka na ročište, obzirom na to da primjena prava nije predmet vještačenja pa ni raspravljanja s vještakom. Stoga se otklanja kao neosnovano žalbeno pozivanje na povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6 u vezi čl. 260. ZPP.

10.4. Žalbeno upiranje na potrebu obračuna negativnih razlika tečaja Chf nije osnovano, jer je u presudi proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. navedeno da sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj Chf bio niži od tečaja Chf na dan isplate u slučaju kada tuženi samo općenito, kao u tom slučaju (a istovjetno i u predmetu br. Rev-1277/2022) stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u Chf. Stoga tuženikov prigovor kojim osporava visinu tražbine s tvrdnjom da tužiteljica nema pravo na isplatu dijela otplaćenog kredita kada je tečaj Chf za nju bio povoljniji nije osnovan.

11.1. Mjerodavne odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP/03 o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz sadržaja sporne odredbe ne proizlazi da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi ugovora. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva već prosječnom potrošaču trebaju biti jasne i ekonomske posljedice te odredbe. U ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze a što ovdje tužiteljica u pogledu rasta anuiteta zbog promjene rizika ugovaranja valutne klauzule u Chf nije mogla predvidjeti, za razliku od tuženika kojem su ti rizici s obzirom na njegovu profesionalnu djelatnost bili poznati.

11.2. Nastavno na navedeno, odredba čl. 3.V. ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u Chf predstavlja odredbu koju je dopušteno ocjenjivati jer ona, suprotno čl. 84. ZZP/03 nije jasna ni lako razumljiva i lako uočljiva niti je tužiteljica temeljem sadržaja te odredbe mogla približno predvidjeti njezin učinak u razdoblju otplate kredita.

12.1. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

12.2. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

13. U žalbi se osporava i pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove Prvostupanjska je odluka o neosnovanosti prigovora zastare u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31 siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2) iz kojeg proizlazi da pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u Chf odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u Chf) i stranke (tuženike) iz tog postupka nastaju i u pogledu zastare jer ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u Chf odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u Chf u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Obzirom na to da je zastara za tražbinu s osnove ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u Chf nastupila 14. lipnja 2023. jer je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018., tražbina iz tužbe od 21. prosinca 2021. za povrat isplaćenog s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf nije u zastari, sukladno odredbama čl. primjenu čl. 214. u vezi čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO.

14. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12., čl. 29. st. 1. i 2. i čl. 214. u vezi čl. 215. st. 1. i čl. 225. te čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO kada je tuženiku naložio isplatu stečenog bez osnove na temelju odluke o prethodnom pitanju ništetnosti odredbe čl. 3.V. ugovora o kreditu kojom je otplata anuiteta kredita vezana uz valutnu klauzulu u Chf, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u stavku I izreke.

15. Primjenom čl. 380. toč. 3 ZPP u vezi čl. 154. st. 4. i čl. 166. st. 2. ZPP a s obzirom na polovični uspjeh stranaka u sporu valjalo je povodom žalbe tuženika preinačiti odluku o naknadi parničnog troška iz stavka II izreke rješenja suda prvog stupnja i odlučiti kao u stavku I izreke ovog rješenja.

16. U stavku II izreke rješenja odlučeno je o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe. Naknada se primjenom tbr. 10. toč. 1 u vezi tbr. 7. toč. 1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023, dalje: Tarifa) vrednuje sa 125 bodova obzirom na u tužbi naznačenu vrijednost predmetna spora od 8.353,47 eura, što uz uvećanje od 25% za PDV po tbr. 46. Tarife čini 156,25 bodova a uz obračun po tbr. 50. Tarife iznosi 312,50 eura, što je prema polovičnom omjeru uspjeha sa žalbom odmjereno u iznosu od 156,25 eura.

U Zagrebu 4. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Gabriela Topić Kordej