REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-557/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šimića, predsjednika vijeća, Maria Vukelića, suca izvjestitelja i Davora Pustijanca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MOČILO d.o.o., Imotski, Fra Rajmonda T 1, OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Krka, odvjetnik u Krka & Krka Odvjetničko društvo d.o.o. iz Splita, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Glamuzina, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate iznosa od 361.325,00 kn / 48.500,00 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1207/2021 od 21. studenoga 2023., u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1207/2021 od 21. studenoga 2023. u točkama I. i II. izreke.
r i j e š i o j e
Odbacuje se kao nedopuštena tužiteljeva žalba protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1207/2021 od 21. studenoga 2023. u točki III. izreke.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je u ovoj pravnoj stvari odlučio: „I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
Dužan je tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužitelju MOČILO d.o.o. Imotski, Fra Rajmonda Rudeža 1, iznos od 48.500,00 EUR / 365.423,25 kn sa zateznom kamatom koja teče od 30. srpnja 2018. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.
II. Nalaže se tužitelju MOČILO d.o.o., Imotski, Fra Rajmonda Rudeža 1, da tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, naknadi parnični trošak u iznosu od 5.101,53 EUR/38.437,48 kn sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.119,85 EUR/8.437,51 kn sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.“
2. Tako je odlučio prvostupanjski sud jer tužitelj u konkretnom slučaju nije ispunio uvjet iz garancije čiju naplatu potražuje tužbom. Njegov zahtjev za plaćanje, unatoč činjenice da isporučitelj nije ispunio svoju ugovornu obvezu, ne sadrži izričiti uvjet iz točke 3. garancije, izjavu da: „nalogodavac nije ispunio obveze po osnovi iz točke 1. ove garancije, te da iznos čije plaćanje zahtjeva nije drugačije plaćen, izravno ili neizravno , od strane Nalogodavca ili u njegovo ime.“
3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu osporavajući je u cijelosti iz svih zakonom predviđenih razloga.
Slijedom navedenog predlaže preinačiti podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troška žalbe.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba je dijelom nedopuštena, a dijelom neosnovana.
6. Pobijana presuda ispitana je u dijelu u kojem žalitelj nije uspio u sporu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23.; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.
7. Prema odredbi čl. 358. st. 3. ZPP-a, žalba je nedopuštena, između ostalog, ako je žalbu podnijela osoba koja nema pravnog interesa za podnošenje žalbe. Tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje žalbe u odnosu na točku III. izreke presude kojom se odbija kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.119,85 EUR / 8.437,51 kn sa zateznom kamatom. Stoga, imajući u vidu određenja iz čl. 358. st. 3. ZPP-a, valjalo je žalbu u odnosu na taj dio pobijane presude ocijeniti nedopuštenom. Zbog toga je valjalo na temelju čl. 367. ZPP-a riješiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.
8. Tužitelj tužbom potražuje od tuženika iznos od 48.500,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama s osnove nenaplaćene bankarske garancije. Tužitelj navodi da je između njega s jedne strane kao naručitelja i društva AQUA NET d.o.o. s druge strane kao isporučitelja sklopljen Ugovor i Aneks ugovora o kupoprodaji i montaži samoposlužne autopraonice. Tuženik je po nalogu nalogodavca AQUA NET d.o.o. (isporučitelja), a u korist tužitelja kao korisnika garancije, izdao spornu garanciju broj 18518390002 za uredan povrat avansa na iznos od 48.500,00 EUR koji iznos je tužitelj kao naručitelj uplatio isporučitelju. Isporučitelj u ugovorenom roku nije ispunio ugovornu obvezu pa je tužitelj podnio zahtjev tuženiku radi isplate iznosa navedenog u Garanciji a tuženik nije isplatio garantirani iznos.
9. Tužitelj je naknadno podneskom utvrdio da se garancija odnosila na uredan povrat avansa koji je iznosio 25% od ugovorene cijene u iznosu od 48.500,00 EUR, dakle, da je avans iznosio 12.125,00 EUR, te je izjavio da slijedom toga povlači tužbu u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 36.375,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama ali tuženik ne pristaje na navedeno djelomično povlačenje tužbe.
10. Iz stanja spisa proizlazi da među strankama nisu sporne sljedeće pravno odlučne činjenice:
- da je tuženik izdao spornu bankarsku Garanciju br. 18518390002 od 12. srpnja 2018. za uredan povrat avansa po nalogu i za račun nalogodavca AQUA NET d.o.o. u korist tužitelja s rokom važenja do 30. srpnja 2018. i
- da je tužitelj 30. srpnja 2018. podnio tuženiku zahtjev za plaćanje po navedenoj garanciji u iznosu od 12.125,00 EUR, na ime avansa koji je tužitelj uplatio u korist društva AQUA NET d.o.o., pozivajući se na činjenicu da društvo AQUA NET d.o.o. nije ispunilo svoju obvezu prema tuženiku.
11. Sporno je je li tuženik dužan prema tužitelju ispuniti svoju obvezu na plaćanje iznosa od 12.125,00 EUR.
12. Uvidom u spornu Garanciju prvostupanjski sud je uz ostalo pravilno utvrdio da se tuženik obvezao bezuvjetno, neopozivo i na prvi pisani poziv korisnika, bez prigovora, isplatiti najviše do iznosa od 48.500,00 EUR u ugovorenoj kunskoj protuvrijednosti, time da će uz uvjete iz te Garancije tuženik isplatiti garantirani iznos djelomično ili u cijelosti na temelju pisanog zahtjeva korisnika za plaćanje, koji će izrijekom izjaviti da nalogodavac (AQUA NET d.o.o.) nije ispunio obveze po osnovi iz točke 1. te Garancije te da iznos čije plaćanje zahtijeva nije drugačije plaćen, izravno ili neizravno, od strane nalogodavca ili u njegovo ime.
13. Uvidom u dopis tužitelja od 30. srpnja 2018. upućen tuženiku, prvostupanjski sud je uz ostalo pravilno utvrdio da je tužitelj u istome izjavio da je nastupio uvjet iz čl. 1. Garancije te da slijedom toga zahtijeva od tuženika isplatu iznosa koji predstavlja 25% iznosa od 48.500,00 EUR koji je tužitelj isplatio nalogodavcu na ime ugovorenog avansa.
Međutim njegov zahtjev za plaćanje ne sadrži izričitu izjavu tužitelja da nalogodavac (AQUA NET d.o.o.) nije ispunio obveze po osnovi iz točke 1. Garancije te da iznos čije plaćanje zahtijeva nije drugačije plaćen, izravno ili neizravno, od strane nalogodavca ili u njegovo ime. Ova odlučna činjenica među strankama nije sporna.
14. Odredbama čl. 1039. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) je propisano da je bankarska garancija na poziv svaka pisana obveza na plaćanje, bez obzira kako je nazvana, kojom se banka (garant) obvezuje da će na pisani zahtjev korisnika ovome isplatiti određeni novčani iznos ako je udovoljeno uvjetima iz garancije (st. 1.) te da je bankarska garancija samostalna obveza neovisna o osnovnom poslu u vezi s kojim je izdana, pa i u slučaju da se taj posao u njoj spominje (st. 2.).
15. Pravilno tužitelj ističe u žalbi da je tuženik je slijedom odredaba članka 1083. i članka 1087. stavka 1. ZOO-a odgovaran po bankarskoj garanciji onako kako je obvezu preuzeo i njegova se obveza cijeni samo prema uvjetima navedenim u garanciji, a sve vezano za uvjete iz Ugovora po kojem je izdana Garancija.
16. Međutim, suprotno odlučnim žalbenim razlozima, pravilno zaključuje prvostupanjski sud da tužitelj u konkretnom slučaju nije ispunio uvjet iz Garancije. Njegov zahtjev za plaćanje, unatoč činjenice da isporučitelj AQUA NET d.o.o. ispunio svoju ugovornu obvezu predaje i montaže samoposlužne autopraonice tužitelju, ne sadrži izričiti uvjet iz točke 3 garancije pisani zahtjev korisnika za plaćanje kojim će izrijekom izjaviti da: „Nalogodavac nije ispunio obveze po osnovi iz točke 1. ove Garancije, te da iznos čije plaćanje zahtjeva nije drugačije plaćen, izravno ili neizravno, od strane Nalogodavca ili u njegovo ime.“
17. Nisu osnovani žalbeni razlozi da je sporni uvjet u garanciji, ništavan, bespredmetan i apsurdan, a sami zahtjev iz čl. 3., je greškom zalutao u ovu garanciju te nema veze s vezanim ugovorom i poslovnim odnosom, te sukladno odredbi članka 105. stavka 2. ZOO-a predmetna bankarska garancija nastavlja egzistirati bez tog suvislog uvjeta.
To stoga, jer kako i sam žalitelj navodi da se obveza tuženika cijeni samo prema uvjetima navedenim u garanciji. Žalitelj samo paušalno navodi ništavnost bez iznošenja bilo kakvih argumenata ili dokaza u tom pravcu. Pri tome treba imati u vidu da su sporni pravni posao sklopili trgovci te da je bankarska garancija formalni pravni posao. Banka je dužna ispuniti obvezu onako kako je ona navedena u bankarskoj garanciji jer ona ispunjava svoju obvezu, a ne obvezu dužnika iz osnovnog posla.
18. Žalitelj ističe kako pisati u zahtjevu da tužitelju nije plaćeno je bespredmetno, jer tužitelju kao kupcu/naručitelju i nije trebalo biti ništa plaćeno. Međutim, nesporno je garancija izdana za povrat avansa a što predstavlja plaćanje pa ni taj žalbeni razlog nije osnovan.
19. Pravilno zaključuje prvostupanjski sud da tuženik nije bio ni u kakvoj obvezi pozivati tužitelja na ispravak ili dopunu zahtjeva za plaćanje.
20. Odredbama čl. 1039. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) je propisano da je bankarska garancija na poziv svaka pisana obveza na plaćanje, bez obzira na to kako je nazvana, kojom se banka (garant) obvezuje da će na pisani zahtjev korisnika ovome isplatiti određeni novčani iznos ako je udovoljeno uvjetima iz garancije (st. 1.) te da je bankarska garancija samostalna obveza neovisna o osnovnom poslu u vezi s kojim je izdana, pa i u slučaju da se taj posao u njoj spominje (st. 2.).
21. Zaključno, u ovoj pravnoj stvari sud prvog stupnja je donio pobijanu odluku nakon što je uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Slijedom navedenog, analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je drugostupanjskog suda da njima žalitelj nije uspješno osporio prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito odbio tužbeni zahtjev.
22. Pobijajući odluku o troškovima postupka žalitelj nije ukazao određeno na razloge nepravilnosti ove odluke, a ovaj sud utvrđuje da je ona donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a.
23. Stoga je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.
Zagreb, 4. veljače 2025.
Predsjednik vijeća
Željko Šimić
