Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-1002/2021-
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Mileni Vukelić Margan, u pravnoj stvari I. tužitelja VU, OIB: [osobni identifikacijski broj], i II. tužiteljice KU, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupani po punomoćnici Jasni Matičević, odvjetnici u Zagrebu, Horvaćanska 168, protiv tuženika Raiffeisenbank Leibnitz eGen, Republika Austrija, 8430 Leibnitz, Bahnhofstrasse 2, OIB: 03952684789, zastupanog po punomoćnici Kristini Bajsić Bogović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Horvat & Zebec & Bajsić Bogović j.t.d. u Varaždinu, Frane Supila 7B, radi utvrđenja ništetnosti i proglašenja ovrhe nedopuštenom , odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-353/2018-16 od 23. ožujka 2021., 4. veljače 2025.,
r i j e š i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-353/2018-16 od 23. ožujka 2021. u točkama II i III izreke.
II Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje isto rješenje u točkama I i IV izreke.
Obrazloženje
1. Rješenjem suda prvog stupnja je odbijen tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj (točka I izreke), zatim se sud prvog stupnja oglasio mjesno nenadležnim za odlučivanje o dijelu tužbenog zahtjeva radi utvrđenja da su Ugovor o davanju kredita od 27. srpnja 2010. i Isprava o zasnivanju založnog prava od 23. srpnja 2010. ništetni, da nisu nastali i da ne proizvode nikakav pravni učinak te kojim se nalaže provesti upis brisanja založnog prava u zemljišnim knjigama (točka II), odlučeno je da će po pravomoćnosti istog rješenja se predmet ustupiti Općinskom sudu u Varaždinu kao mjesno nadležnom sudu radi odlučivanja o narečenom dijelu tužbenog zahtjeva (točka III), te je odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti za odlučivanje o dijelu tužbenog zahtjeva radi proglašenja nedopuštenom ovrhe radi naplate novčane tražbine u iznosu od 144.443,63 eura u kunskoj protuvrijednosti (točka IV).
2. Protiv rješenja su žalbe podnijele sve stranke, tužitelji protiv rješenja u točkama II i III izreke, a tuženik protiv rješenja u točkama I i IV izreke.
3. Tužitelji rješenje pobijaju zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), ukazujući prije svega na primjenu čl. 56. ZPP-a, kojim je za suđenje u sporovima o pravu vlasništva i drugim stvarnim pravima na nekretnini propisana isključiva nadležnost suda na čijem se području nalazi nekretnina. Tvrde da su stoga za suđenje o tom dijelu tužbenog zahtjeva isključivo nadležni Općinski građanski sud u Zagrebu i Općinski sud u Novom Zagrebu, pa da se ne može primijeniti čl. 70. ZPP-a kojim je propisana mogućnost sklapanja sporazuma o mjesnoj nadležnosti.
4. Predlažu pobijano rješenje preinačiti u skladu sa žalbenim navodima, podredno rješenje ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovan postupak.
5. Tuženik žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz obrazloženje da je neosnovano pozivanje suda na odredbu čl. 70. ZPP-a u ovom predmetu, jer da je između stranaka sporazumom ugovorena nadležnost domaćeg suda samo u slučaju pitanja ispunjavanja prava i obveza u konkretnom ugovornom odnosu. Kako je tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje valjanosti pravnog posla, smatra da se u nazočnom slučaju treba primijeniti čl. 55. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 i 88/01 – dalje ZRSZ) kojim su propisani uvjeti prema kojima bi postojala nadležnost suda Republike Hrvatske u sporovima protiv pravne osobe sa sjedištem u inozemstvu. Tvrdi da u nazočnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti propisani tim zakonom, jer se ne radi o obvezama koje su nastale u Republici Hrvatskoj, već je pravni odnos nastao na području strane države te se i obveze trebaju izvršiti na području strane države pa da sud u Republici Hrvatskoj nije nadležan za suđenje, zbog čega da je trebalo prihvatiti prigovor apsolutne nenadležnosti i odbaciti tužbu tužitelja. Glede točke IV izreke pobijanog rješenja, navodi da u odnosu na dio tužbenog zahtjeva radi nedopuštenosti ovrhe nije isticao prigovor mjesne nenadležnosti, već je istaknuo prigovor nedopuštenosti zahtjeva, zbog toga što su tužitelji upućeni na parnicu zbog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i 9. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20; dalje: OZ), a zbog tih razloga da tužba nije podnesena.
6. Predlaže stoga rješenje preinačiti i odbaciti tužbu te obvezati tužitelje na nadoknadu troškova postupka.
7. Žalbe nisu osnovane.
8. Sud prvog stupnja nije počinio neku od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti te je pravilno odlučio o tuženikovom prigovoru apsolutne nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj te podredno prigovoru mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja za odlučivanje o tužbenom zahtjevu tužitelja.
9. Glede prigovora apsolutne nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj, sud prvog stupnja je pravilno primijenio mjerodavne odredbe Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (u daljnjem tekstu Uredba), pravilno zaključivši da se u nazočnom slučaju ne primjenjuju pravila o isključivoj nadležnosti iz čl. 24. toč. 1 Uredbe kojom je propisana isključiva nadležnost suda države članice u kojoj se nekretnina nalazi, s obzirom na povezanost odlučivanja o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu i založne hipotekarne izjave sa zahtjevom za brisanje založnog prava u zemljišnim knjigama te brisanje zabilježbe. Naime, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, tužitelji su postavili tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je ništetan i da nije nastao i ne proizvodi pravni učinak Ugovor o davanju kredita od 27. srpnja 2010. te Isprava o zasnivanju založnog prava od 23. srpnja 2010., koji su potvrđeni kod javnog bilježnika, uz brisanje založnog prava koje je upisano temeljem istog ugovora te istovremeno brisanje zabilježbe, pri čemu su ova dva potonja zahtjeva povezana s prvim kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora o davanju kredita. Stoga se ne radi o sporu o nekretnini te s tim u svezi o isključivoj nadležnosti suda na čijem se području nekretnina nalazi. Treba navesti da je takvo pravno stajalište izraženo i u presudi suda Europske unije od 14. veljače 2019. u predmetu broj C-630/17, povodom zahtjeva za prethodnu odluku u postupku ĐU protiv Raiffaisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen. U zahtjevu je, između ostalih, postavljeno pitanje treba li čl. 24.toč. 1. Uredbe tumačiti na način da postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu i založne izjave koju je sastavio javni bilježnik kao hipotekarno osiguranje tražbine nastale iz tog ugovora te radi brisanja hipoteke na nekretnini predstavlja postupak čiji su predmet stvarna prava na nekretnini, te je izraženo stajalište da postupak radi brisanja hipoteke predstavlja postupak čiji su predmet stvarna prava na nekretninama, ali da se zahtjevi za utvrđenje ništetnosti temelje na obveznom pravu pa nisu obuhvaćeni područjem primjene pravila o isključivoj nadležnosti iz čl. 24. toč. 1. Uredbe pa na temelju povezanosti prema čl.8. st.4. Uredbe postoji nadležnost tog suda. Stoga je prigovor apsolutne nenadležnosti odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava.
10. Pogrešno je stajalište tuženika da se o pitanju nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj odlučuje primjenom čl. 55. ZRSZ-a pa je za rješavanje tog pitanja neodlučno što u nazočnom slučaju nisu ispunjeni kumulativni uvjeti za primjenu tog propisa.
11. Glede pitanja mjesne nenadležnosti, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da se u odnosu na odlučivanje o tužbenom zahtjevu radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o davanju kredita i Isprave o zasnivanju založnog prava treba primijeniti čl. 70. ZPP-a, s obzirom na činjenicu da je između stranaka za suđenje ugovorena mjesna nadležnost suda u Varaždinu. Tužitelji i u žalbi ponavljaju tvrdnje da se u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva treba primijeniti čl. 56. ZPP-a kojim je propisano da je za suđenje u sporovima o pravu vlasništva i drugim stvarnim pravima na nekretnini, u sporovima zbog smetanja posjeda na nekretnini te u sporovima iz zakupnih ili najamnih odnosa na nekretnini isključivo nadležan sud na čijem se području nalazi nekretnina. Međutim, kako to pravilno ocjenjuje sud prvog stupnja, dio zahtjeva za brisanje založnog prava i brisanje zabilježbe je povezan sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti Ugovora o davanju kredita od 27. srpnja 2010. i Isprave o zasnivanju založnog prava od 23. srpnja 2010., budući da je brisanje posljedica utvrđenja ništetnosti pa se ne radi o sporu o vlasništvu ili drugim stvarnim pravima na nekretnini, te posljedično tome ni o primjeni čl. 56. ZPP-a na pitanje mjesne nadležnosti suda. Stoga za suđenje o takvom tužbenom zahtjevu nije propisana isključiva nadležnost suda na čijem se području nalazi nekretnina pa su stranke bile ovlaštene sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti.
12. Glede prigovora mjesne nenadležnosti za odlučivanje o dijelu tužbenog zahtjeva radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da u tom dijelu treba primijeniti čl. 63. ZPP-a kojim je propisano da je za suđenje u sporovima koji nastaju u tijeku i u povodu ovršnog postupka mjesno isključivo nadležan sud na čijem se području nalazi sud koji provodi ovršni postupak, a to je Općinski sud u Novom Zagrebu pa je u tom dijelu pravilno odbijen kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti tog suda.
13. Na žalbene navode tuženika u tom dijelu, treba navesti da su netočne tvrdnje tuženika da u odnosu na taj zahtjev nije isticao prigovor mjesne nenadležnosti, već isključivo prigovor nedopuštenosti zahtjeva. Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu, između ostalog, za slučaj odbijanja prigovora apsolutne nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj, stavio prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Novom Zagrebu, pozivajući se na čl. 70. ZPP-a i ugovorenu nadležnost suda u Varaždinu. Pritom nije naveo da se taj prigovor ne bi odnosio na dio tužbenog zahtjeva radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, kako to sada tvrdi u žalbi pa je sud prvog stupnja pravilnom primjenom čl. 63. ZPP-a odlučio o prigovoru i u odnosu na taj zahtjev.
14. Zbog izloženog je valjalo žalbe stranaka odbiti i rješenje suda prvog stupnja potvrditi primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a.
U Rijeci, 4. veljače 2025.
Sutkinja
Milena Vukelić- Margan
