REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-111/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dolores Peruško kao predsjednica vijeća, Alenka Paus kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3440/2024-7 od 4. studenog 2024., na sjednici vijeća 4. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3440/2024-7 od 4. studenog 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 3. /treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu br. 029-50-2740360 od 1. travnja 2005. zaključenog između tužiteljice AĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora, koja glasi: ''3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita''.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužiteljici AĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 314,98 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. travnja 2005. pa do isplate, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 974,54 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. studenoga 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.„

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga. Ukazuje na nepravilnu primjenu odredbe čl. 326.a ZPP u svezi sa čl. 186.c ZPP, bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP u odnosu na nepoštenost odredbe sukladno odredbama ZZP i u odnosu na tijek zatezne kamate, da sud nije utvrdio je li odredba nepoštena time i ništetna, u čemu se sastoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranka, da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/7, 75/09; dalje u tekstu ZZP/07) jer je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva; da je tužitelj kao potrošač mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li takva odredba prihvatljiva ili nije; da nije proveden test poštenosti, da je pogrešno primijenjena i odredba čl. 270. ZOO te ustraje u prigovoru zastare i prigovoru ispunjenja ugovora slijedom čega se eventualno radi o zabrani manjeg značaja i ništetnost se više ne može isticati. Ukazuje i na pogrešnu primjenu odredbe čl. 1115 ZOO. Osporava i odluku o trošku, osobito za sastav podneska od 26. rujna 2024. i pristup na ročište za objavu presude. Predlaže preinaku presude, podredno ukidanje presude i vraćanje na ponovni postupak. Potražuje i trošak sastava žalbe i pristojbe na žalbu sa zateznim kamatama.

3. Žalba je dostavljena na odgovor primjenom odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je tužiteljičin zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 029-50-2740360 od 1. travnja 2005. (dalje: Ugovor), sklopljenim između tužiteljice i tuženika i to odredba čl. 3. Ugovora o kreditu koja glasi „3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ te zahtjev za isplatu osnovom ništetnosti te odredbe iznosa od 314,98 eura sa zateznim kamatama od 19. travnja 2005.

6. Nije sporno u postupku da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu u iznosu od 15.135,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju vozila, da je dana 18. travnja 2005. tužiteljici napaćena naknada za obradu kredita u iznosu 2.373,24 kune, odnosno nije sporna visina zahtjeva.

6.1. Sporno je, je li navedena odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu ništetna.

6.2. Pobijanom odlukom sud prvog stupnja usvojio je zahtjev tužiteljice utvrdivši da je predmetni Ugovor tipski, unaprijed sastavljen od strane tuženika, da na njegov sadržaj tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, da takvi ugovori ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na štetu suugovaratelja sastavljača, da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odrede o naknadi za obradu kredita, da je tima tužiteljica dovedena u neravnopravan položaj u kojem nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, da je predmetna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je odredba neodređena ili neodrediva, a slijedom čega je ništetna primjenom odredbe čl. 270. st. 1., čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11; dalje ZOO) u svezi sa čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; dalje ZZP). Pritom zaključuje i da je neosnovan prigovor zastare jer se radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženik vrati ono što je neosnovano stekao osnovnom ništetne odredbe Ugovora; da tom zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, pa zastara nije počela teći (pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.). Kako je tuženik nepošteni stjecatelj zatezne kamate dosuđene su od dana stjecanja, odnosno 19. travnja 2005.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđenje je ovoga suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

8. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 326. st. 1. i čl. 186.c ZPP jer te odredbe nisu primjenjive u konkretnom slučaju. U predmetnom slučaju ne radi se o situaciji da predmetna tražbina tužiteljice nije dospjela jer je ista dospjela u trenutku plaćanja iznosa na ime predmetne naknade. Radi se o ništetnoj odredbi, dakle od početka. Ovdje se ukazuje primjerenim navesti i da zato nije osnovan prigovor zastare jer zastara navedene tražbine počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke (ovdje pobijana odluka) kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe osnovnom koje je predmetna tražbina plaćena. Upravo na to ukazuje, kako pravilno navodi i sud prvog stupnja, stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) na sjednici 30. siječnja 2020. Osim toga, pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, čl. 328. ZOO, dakle ne zastarijeva; pa zbog toga neosnovano tuženik smatra da je i činjenica da je Ugovor ispunjen od značaja za predmetnu pravnu stvar.

9. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

10. Nisu počinjene niti bitne povrede postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP (pa tuženik neosnovano ukazuje da je sud prvog stupnja primjenjivao odredbe Zakona o zaštiti potrošača/07) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. U predmetnom slučaju sud prvog stupnja je utvrdio da je predmetna odredba ništetna jer je bila nepoštena budući je sadržana u tipskom ugovoru kojeg je kao takvog sačinio tuženik, da se o istoj nije pregovaralo, da tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj Ugovora, niti sadržaj predmetne odredbe.

13. Takvo utvrđenje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima, niti je proturječno stanju spis, niti nedostatno. Time što je iznos naknade kako to tuženik navodi „točno i jasno određen…na način da iznosi 3,30%“ ne znači da je tako napisana odredba jasna, razumljiva i određena. Naime, da bi odredba bila takva valjalo je tužiteljici jasno, razumljivo i određeno navesti o kakvim se točno troškovima radi koji se pokrivaju navedenom naknadom; zašto isti nastaju i zašto ih mora platiti tužiteljica upravo u tom iznosu. Zato pravilno sud prvog stupnja i navodi da odredba nije određena niti odrediva, a to je upravo zato jer je nejasna, nedorečena, nerazumljiva, nepotpuna u smislu da je da je u osnovi ostala nepoznanica za tužiteljicu za što tu naknadu mora platiti i zašto baš u tom postotku, iznosu. Zato pravilno sud prvog stupnja zaključuje da ista stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa niti u tom dijelu obrazloženje nije nedostatno u mjeri da dovodi do bitne povrede iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

14. Pritom nije odlučan niti od značaja samo iznos te naknade, već i činjenica da o odredbama Ugovora, pa niti predmetnoj nije bilo mogućnosti pregovaranja, pa slijedi da je tužiteljica, ako je htjela ostvariti, kredit morala pristati na takve uvjete Ugovora odnosno i predmetnu nejasnu, nerazumljivu odredbu.

15. Dakle, postoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, a tuženik suprotno nije dokazao.

16. Glede navoda tuženika da je odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva valja ukazati i da je odredbom čl. 85. ZZP propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Dakle, odredbe moraju biti ne samo na taj način napisane već mora biti moguće i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Dakle, ne samo razumljivost odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, već na sadržajnoj, dakle uvažavajući činjenicu da je potrošač u odnosu na trgovca u slabijem položaju, osobito u pogledu obaviještenosti, utjecajnosti.

17. Dakle, u konkretnom slučaju tužiteljica je znala svakako mogla znati koliko ta naknada iznosi, ali za što se ona konkretno plaća, koji to troškovi nastaju tuženiku, a koji opravdavaju istu, niti je bilo jasno, niti razumljivo, niti se o tome pregovaralo, niti se moglo pregovarati.

18. Slijedom navedenog, neosnovano ukazuje tuženik da nije proveden test poštenosti, nastavno pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je predmetna odredba nepoštena, nastavno ništetna i da je tuženik dužan tužiteljici vratiti ono što je primila po osnovi te ništetne odredbe, čl. 323. st. 1. ZOO.

19. Zatezne kamate su pravilno odmjerene od dana stjecanja jer je tuženik nepošten stjecatelj, što je nedvojbeno utvrđenje iz ukupnosti obrazloženja suda prvoga stupnja (npr. točka 13. obrazloženja gdje navodi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe…), pa niti u tom segmentu obrazloženje nije nedostatno u smislu da bi predstavljalo bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. U tom dijelu nema niti dvojbe da prvostupanjski sud primjenjuje odredbu čl. 1115. ZOO i to pravilno, pa ni taj izostanak ne predstavlja navedenu povredu, iako je izričito ne navodi.

20. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

21. Odluka o trošku je pravilna i valjano obrazložena. Pravilno je dosuđen i trošak za sastav podneska od 26. rujna 2024. jer se radi o podnesku iz Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/2023; dalje Tarifa) kojim se tužitelj očitovao na navode odgovora na tužbu, a ti se navodi iz podneska ne mogu ocijeniti niti već navedenima, niti nepotrebnima. Pravilno je odmjeren i trošak za pristup na ročište za objavu jer je na isto pristupio punomoćnik tužitelja, objavljena je, ukratko obrazložena i uručena presuda, pa se radi o potrebnom trošku radi vođenja parnice (VSRH Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2023.).

22. Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP.

U Puli 4. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško