Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-221/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Roberte Pandža predsjednice vijeća, Jadranke Travaš sutkinje izvjestiteljice i Ksenije Grgić, članice vijeće u pravnoj stvari tužiteljice ĆM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Sanja Barbarić, odvjetnica u Oroslavlju, protiv tuženika OTP banka d.d. [osobni identifikacijski broj], Split, Domovinskog rata 61, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj P-86/2023-13 od 8. studenog 2024. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-86/2023-16 od 22. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika OTP banka d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj P- 86/2023-13 od 8. studenog 2024. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P- 86/2023-16 od 22. studenog 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu ispravljenu rješenjem istog suda poslovni broj P-86/2023-16 od 22. studenog 2024 kojom je pod točkom I. izreke utvrdio da je ništetna odredba točke 5. /Naknada za obradu kreditnog zahtjeva/ u Ugovoru o kreditu broj 59570/06, kojeg su zaključili dana 21. prosinca 2006. tužiteljica ĆM (tada Ć), kao korisnik kredita i tuženik OTP banka d.d., Split, (ranije Societe Generale-Splitska banka d.d.), kao kreditor, kojom je ugovoreno da je korisnik kredita dužan u korist banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 2,50% koja se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu Ugovora te se korisnik obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita, kao i odredba točke 11. /Prijevremena otplata kredita/ u naprijed navedenom Ugovoru o kreditu i to u dijelu u kojem je određeno da je korisnik kredita u slučaju prijevremene otplate kredita dužan platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora.

Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici plati iznos od 672,01 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim: - na iznos od 375,00 eur od 27. prosinca 2006. do isplate te na iznos od 297,01 eur od 14. ožujka 2011. do isplate.

Pod točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 816,44 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. kolovoza 2024. pa do isplate.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda uz naknadu troška za sastav žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 59570/06 od 21. prosinca 2006., koja se odnosi na naknadu za obradu kredita od 2,50% od iznosa kredita, jednokratna te isplata iznosa od 375,00 € na ime ništetne odredbe te zahtjev na utvrđenje ništetnosti točke 11. Ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu radi prijevremene otplate kredita te isplate iznosa od 297,01 eura na ime te ništetne odredbe.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 96/08, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te neosnovano žalitelj upire na počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP-.a u svezi čl. 8. ZPP-a.

8. Tijekom postupka sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je dana 21. prosinca 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 59570/06 između prednika tuženika Societe Generale-Splitska banka d.d. kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita kojim je tužiteljici odobren i isplaćen kredit bez određene namjene u iznosu od 15.000,00 eur u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na ugovoreni rok otplate od 84 mjeseca,

- da je pod točkom 5. toga Ugovora ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,50% od iznosa odobrenog kredita-minimalno 200,00 kn uz jednokratnu naplatu odmah po potpisu ugovora, neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita, a da je točkom 11. toga Ugovora ugovorena prijevremena otplata pod uvjetima da korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, ali da je dužan o tome podnijeti pismeni zahtjev kreditoru i platiti mu naknadu u iznosu određenom aktom kreditora,

- da je tužiteljici obračunata i naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,5% iznosa kredita odnosno iznos od 375,00 eur,

- da je 14. ožujka 2011. tužiteljica podnijela zahtjev za prijevremenu otplatu kredita koji je prihvaćen te joj je na iznos neotplaćene glavnice obračunata i naplaćena naknada od 4% toga iznosa odnosno 297,01 eur,

- da je predmetni Ugovor potrošački sukladno odredbi članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 96/03 - dalje: ZZP/03)

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja čl. 5. i čl. 11. Ugovora o kreditu, ugovorile obvezu tužiteljice da tuženiku plati troškove obrade kredita u iznosu od 2,50,00% jednokratno prilikom prvog korištenja kredita kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita

- da je prilikom isplate/korištenja kredita dana 27. prosinca 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 375,00 eur, sukladno čl. 5. Ugovora o kreditu i te naknada za prijevremenu otplatu kredita 14. ožujka 2011. sukladno čl. 11. Ugovora o kreditu u iznosu od 297,01 eur,

9. Temeljem takvih utvrđenja proizlazi da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, kao niti o naknadi za prijevremenu otplatu kredita već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Stoga, razmatrajući je li predmetna odredba čl. 5. i 11. Ugovora, o kojima se nije posebno pregovaralo suprotna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da li je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača, prvostupanjski sud je zaključio da je odredba gramatički razumljiva i ne zahtjeva posebno matematičko znanje da bi se utvrdila visina naknade, no ista ne sadrži nikakve valjane ekonomske razloge koji opravdavaju ugovaranje ove obveze. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da takvu praksu stavljanja ovakvih odredbi u tipske ugovore i dovođenje potrošača pred svršen čin pri potpisivanju ugovora, smatra nepoštenom poslovnom praksom, i u konkretnom slučaju radi se o nepoštenim odnosno ništetnim odredbama Ugovora koje ne proizvodi pravne učinke, slijedom čega je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. i 11. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 21. prosinca 2006. te temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 78/15, 29/18 i 114/22; dalje- ZOO) zbog ništetnosti odredbe čl. 5. i 11. Ugovora postoji obveza tuženika vratiti primljeno bez osnove, tako da odlučuje kao u izreci pod točkom I. i II pobijane odluke.

10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 5. i 11. Ugovora), te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika a sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje tuženiku platiti troškove obrade kredita u iznosu od 2,50% jednokratno prilikom prvog korištenja kredita kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita te se radi o odredbama Ugovora koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da su nepoštene odredbe čl. 5. i 11. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03, te ništetne u smislu odredbe čl. 81. 1. ZZP/03. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je teret dokaza na tužiteljici da se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo što žalitelj opetovano ističe u žalbi.

12. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. U odnosu na žalbene navode tuženika valja reći da je tužiteljici trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

15. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (čl. 11. Ugovora o kreditu) nepoštena u smislu čl. 87. ZZP/03 te ništava u smislu čl. 81. ZZP/03 obzirom da je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom kao drugom ugovornom stranom. Radi toga je osnovan zaključak suda prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora (U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV - 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Zato je pravilan zaključak, da se radi o ništetnoj odredbi ugovora, te je tuženik dužan vratiti primljeno na temelju te odredbe, kako je i presuđeno).

17. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 2,50,00% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

18. Slijedom svega navedenog žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

19. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 - dalje: OT).

20. Slijedom navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

21. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu 4. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Roberta Pandža