Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-283/2023-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Tonija Šantića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Atlantic grupa d.d., OIB: 71149912416, Miramarska 23, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Borisu Šavoriću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženice DV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Jasni Matičević, odvjetnici u Zagrebu, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbi tuženice podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici broj 4 P-37/2022-14 od 6. ožujka 2023., dana 4. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o

I. Djelomično se odbija žalba tuženice kao neosnovana i u dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici broj 4 P-37/2022- 14 od 6. ožujka 2023.

II. Žalba tuženice podnesena protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom

III. izreke odbacuje se kao nedopuštena.

III. Dopune žalbe tuženice od 3. travnja 2023. i 6. studenog 2023. odbacuju se kao nepravodobne.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da u roku od 15 dana plati tužitelju iznos od 29.637,00 eura / 223.300,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 1. prosinca 2020. do isplate (točka I. izreke), kao i da u istom roku naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.438,28 eura / 25.905,75 kuna (točka II. izreke).

1.1. Nadalje, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 124,43 eura / 937,50 kuna (točka III. izreke) s pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 7.133,85 eura / 53.750,00 kuna (točka IV. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tuženica pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) i predlažući drugostupanjskom sudu da u skladu sa žalbenim navodima preinači presudu, odnosno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio žalbene navode te predložio drugostupanjskom sudu da odbije žalbu tuženice i potvrdi prvostupanjsku presudu.

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Nije u pravu tuženica kada u žalbi navodi da je prvostupanjskom presudom ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer ovaj sud ne nalazi da je presuda opterećena nedostatcima zbog kojih se ne bi mogla ispitati u vidu proturječnosti između izreke i obrazloženje te proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza.

4.1. Prvostupanjski sud nije počinio ni relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članaka 219. i 221.a ZPP, budući da je tužitelj, na kojem je bio teret dokazivanja stjecanja bez osnove, iznio činjenice i predložio dokaze na kojima temelji svoj zahtjev, te u konačnici dokazao osnovanost svog zahtjeva, slijedom čega nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 221.a ZPP, prema kojoj će sud tek ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, što ovdje nije slučaj, o postojanju te činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

4.2. Ovaj sud, nadalje, nalazi da je prvostupanjski sud, postupajući u skladu s člankom 338. stavkom 4. ZPP, u obrazloženju presude jasno izložio razloge zbog kojih je odbio dokazne prijedloge tuženice za saslušanje svjedoka – pojedinih dioničara trgovačkog društva Kalničke vode Bio natura d.d. te uvid u spise postupaka vođenih pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, Trgovačkim sudom u Bjelovaru, Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske (dalje: VUS RH) i Hrvatskom agencijom za nadzor financijskih usluga (dalje: HANFA), koje kao opravdane prihvaća i ovaj sud, zbog čega nije moguće uvažiti ni žalbeni navod tuženice da je pobijana presuda opterećena bitnom postupovnom povredom iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 292. stavka 4. ZPP.

4.3. Konačno, nije u pravu tuženica ni kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud trebao postupiti s tužbenim zahtjevom kao prijedlogom za izdavanje platnog naloga, odnosno uz primjenu članka 446. stavka 2. ZPP odbaciti tužbu kao nedopuštenu zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe za izdavanje platnog naloga, jer protivno žalbenim tvrdnjama tužitelj ne raspolaže, niti prilaže uz tužbu vjerodostojnu ispravu iz članka 31. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24) kojom bi dokazao svoje potraživanje prema tuženici proizašlo iz obveznog odnosa stjecanja bez osnove, već je ovaj parnični postupak pokrenuo upravo s ciljem utvrđivanja takvog potraživanja na temelju predloženih dokaza.

4.4. Kako, dakle, nisu počinjene u žalbi istaknute bitne postupovne povrede, a ni ostale povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2.), žalba tuženice podnesena zbog navedenog razloga ocijenjena je neosnovanom.

5. Ispitujući, nadalje, u okviru istaknutih žalbenih prigovora pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, ovaj sud nalazi da prvostupanjska presuda nije opterećena nedostatcima na koje tuženica upire u žalbi.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za vraćanje iznosa od 29.637,00 eura (223.300,00 kuna) stečenog na temelju osnove koja je otpala - rješenja HANFA-e koje je poništeno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH).

7. Iz pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza i njihove pravilne ocjene (članak 8. ZPP) utvrdio sljedeće činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva:

-da je pravna osnova po kojoj je tužitelj isplatio tuženici sporni iznos rješenje od 14. srpnja 2011., Klasa: UP/I-451-04/10-10/25, Ur. broj: 326-321-11-119, koje je HANFA donijela u predmetu nadzora primjene odredbi Zakona o preuzimanju dioničkih društava ("Narodne novine" broj: 109/07, 36/09, 108/12, 90/13, 99/13 i 148/13, dalje: ZPDD) u vezi postupka odobrenja objavljivanja ponude za preuzimanje društva Kalničke vode Bio natura d.d. pokrenutog na zahtjev tužitelja;

-da je predmetnim rješenjem naloženo tužitelju da u roku od 90 dana od dana njegova primitka poimenično navedenim osobama, na čijim su računima u sustavu Središnjeg klirinškog depozitarnog društva d.d. na dan 23. prosinca 2010. bile ubilježene dionice društva Kalničke vode Bio natura d.d., isplati iznos od 89,32 kn po svakoj upisanoj dionici;

-da je tuženica na dan 23. prosinca 2010. imala 2500 dionica trgovačkog društva Kalničke vode Bio natura d.d.;

-da je tužitelj protiv rješenja HANFA-e pokrenuo upravni spor u kojem je VUS RH odbio njegovu tužbu presudom broj Us-8653/2011-11 od 13. studenog 2013.;

-da iz obrazloženja presude VUS RH proizlazi da je u konkretnom postupku preuzimanja tužitelj stekao dionice ciljnog društva Kalničke vode Bio natura d.d. na temelju rješenja Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Tt-10/1950-5, upisom prijenosa tih dionica na glavnog dioničara Atlantic grupu d.d. dana 24. prosinca 2010.;

-da obrazlažući stav o pravilnosti spornog rješenja HANFA-e VUS RH navodi da je tužitelj naknadno, nakon nastanka obveze objavljivanja ponude za preuzimanje ciljnog društva, stjecao dionice tog društva po cijeni višoj od cijene po kojoj je stjecao dionice u razdoblju od godine dana prije nastanka obveze (7,70 kn) pa je primjenom odredbe članka 16. stavka 5. ZPPD tužitelj u ponudi za preuzimanje bio dužan ponuditi višu od navedene cijene, odnosno bio je obvezan za preostale dionice ciljnog društva koje ne drži ponuditi cijenu u iznosu od 89,32 kn po dionici;

-da je VUS RH utvrdio da je donoseći pobijano rješenje HANFA postupala prema odredbama članaka 47. i 48. ZPDD, na temelju kojih je ovlaštena nadzirati primjenu tog zakona i određivati mjere s ciljem uklanjanja utvrđenih nezakonitosti;

-da je rješenjem također donesenim 14. srpnja 2011. HANFA obustavila upravni postupak odobrenja objavljivanja ponude za preuzimanje društva Kalničke vode Bio natura d.d., pokrenut povodom zahtjeva tužitelja, jer je provođenjem statusne promjene pripajanja ciljnog društva (Kalničke vode Bio natura d.d.) društvu Cedevita d.o.o., ciljno društvo prestalo postojati;

-da je VSRH u postupku izvanrednog preispitivanja zakonitosti pravomoćne presude VUS RH poništio rješenje HANFA-e nakon što je zaključio da HANFA nije mogla zakonito donijeti mjere kojima se intervenira u ponudu za preuzimanje nakon što je rješenjem donesenim istog dana utvrdila da više ne postoje pretpostavke za vođenje postupka odobrenja i obustavila predmetni postupak, pa da je stoga HANFA-ina intervencija pravno zakašnjela i u sebi sadrži elemente nedopuštene retroaktivnosti u već stečena prava sudionika u postupku preuzimanja;

-da iz presude VSRH također proizlazi da je HANFA protivno odredbama ZPDD te članka 300.k Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 i 136/24, dalje: ZTD) donošenjem pobijanog rješenja neovlašteno utvrđivala primjerenu cijenu za dionice nakon što su one već bile prenesene na glavnog dioničara Atlantic Grupu d.d., čime je odlučivala u stvari iz nadležnosti (trgovačkog) suda.

8. Polazeći od nesporne činjenice da je na temelju rješenja HANFA-e od 14. srpnja 2011. tužitelj isplatio tuženici iznos od 29.637,00 eura, te utvrdivši u postupku da je navedeno rješenje poništeno presudom VSRH, prvostupanjski sud je uz primjenu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) zaključio da je tuženica predmetni iznos primila po osnovi koja je kasnije otpala, pa da je stoga osnovan zahtjev tužitelja za vraćanje stečenog bez osnove, pri čemu je u suglasju s člankom 1115. ZOO zatezne kamate na iznos od 29.637,00 eura tužitelju dosudio od trenutka podnošenja tužbe 1. prosinca 2020.

9. Tuženica u žalbi osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja te pritom navodi da je zaključak prvostupanjskog suda da je isplata iznosa od 29.637,00 eura nesporna među strankama pogrešan iz razloga što se "takav zaključak ne može izvesti niti iz jednog podneska tuženika predanog u spis predmeta, i zaključak kao takav predstavlja apsurd jer je tuženik tu činjenicu u postupku osporavao".

9.1. Odgovarajući na istaknuti prigovor, ovaj sud nalazi da iz prvostupanjskog spisa proizlazi upravo suprotno od iznesenog u žalbi, i to konkretno iz podneska od 2. veljače 2022. u kojem je tuženica detaljnije odgovorila na zahtjeve tužbe te pritom izrijekom navela da je "usprkos osporavanju naprijed navedenog rješenja HANFA-e tužitelj isplatio otpremninu tuženiku" (list 75-76 spisa).

9.2. Štoviše, tuženica čak i u žalbi potvrđuje isplatu spornog iznosa navodeći da je "prilikom plaćanja iznosa koji potražuje u ovom postupku tužitelj bio svjestan kako nije dužan platiti tuženiku otpremninu temeljem rješenja HANFA-e", stoga je i ocjena ovog suda da u prvostupanjskom postupku nije bilo potrebno utvrđivati je li tuženici isplaćen predmetni iznos jer je tu činjenicu tuženica u tijeku parnice priznala (članak 221. stavak 1. ZPP), dok su sve druge odlučne činjenice, protivno žalbenim navodima, pravilno utvrđene.

10. Vezano za daljnje žalbene navode u kojima tuženica upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava, i to članka 1111. ZOO, stav je ovog suda da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu članka 1112. ZOO, kojim je propisano da onaj tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

10.1. Naime, obrazlažući tvrdnju o mogućnosti primjene članka 1112. ZOO na konkretnu pravnu situaciju, tuženica u žalbi navodi da je tužitelj znao da nije dužan platiti iznos od 29.637,00 eura jer je "iz podnesenih pravnih lijekova, i to iz žalbe podnesene protiv rješenja HANFA-a, zatim upravne tužbe tužitelja te konačno i iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti jasno očitovao svijest o tome da nije dužan platiti nešto što je dobrovoljno, izvan ovršnog postupka platio navodno tuženiku."

10.2. Tuženica, međutim, propušta uvidjeti da je predmetni iznos tužitelj isplatio postupajući po pravomoćnom rješenju HANFA-e, a da tvrdnje o nepostojanju zakonske osnove po kojoj bi HANFA naložila tužitelju isplatu manjinskim dioničarima iznosa od 89,32 kuna po svakoj upisanoj dionici predstavljaju tužiteljevu pravnu argumentaciju kojom je u pokrenutom upravnom sporu pokušavao, i u konačnici pred VSRH uspio osporiti zakonitost i pravilnost predmetnog rješenja.

11. Nadalje, nije prihvatljiva ni žalbena tvrdnja da unatoč poništenju rješenja HANFA-e postoji zakonska osnova po kojoj tuženici pripada iznos koji joj je isplaćen od strane tužitelja, a koju tuženica nalazi u odredbi članka 300.k stavka 4. ZTD, kojom je propisano da odluka suda o visini otpremnine iz stavka 3. istog članka djeluje prema svim manjinskim dioničarima neovisno o tome jesu li sudjelovali u postupku u kojemu je određena.

11.1. Pritom se tuženica neosnovano poziva na okolnost da je pojedinim dioničarima na temelju nagodbe isplaćen iznos veći od onog određenog odlukom glavne skupštine trgovačkog društva Kalničke vode Bio natura d.d., jer se takva nagodba ne može smatrati odlukom o određivanju iznosa otpremnine u postupku prijenosa dionica manjinskih dioničara, koju je isključivo nadležan donijeti sud kada na zahtjev manjinskog dioničara određuje iznos otpremnine ako onaj koji je odredio glavni dioničar nije primjeren (članak 300.k stavak 1. ZTD).

11.2. Kako tuženica niti ne navodi da je u postupku propisanom člankom 300.k sud donio odluku o primjerenoj otpremnini, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da ne postoji druga osnova koja bi po predstavljala pravni temelj isplate utuženog iznosa, te naložio tuženici vraćanje iznosa stečenog po osnovi koja je otpala.

12. Kako, dakle, tuženica u žalbi ne iznosi nikakve okolnosti kojima bi odlučna utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda bili dovedeni u sumnju, ocjena je ovog suda da u pobijanoj presudi nije ostvaren niti jedan od žalbenih razloga istaknutih po tuženici.

13. Trebalo je, stoga, uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP odbiti žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu u odluci o glavnoj stvari sadržanoj pod točkom I. izreke, kao i odluku o parničnom trošku sadržanu pod točkama II. i IV. izreke, koju tuženica posebno ne pobija, dok je žalba podnesena protiv točke III. izreke prvostupanjske presude, u kojoj je djelomično odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, odbačena kao nedopuštena uz primjenu članka 367. stavka 1. ZPP zbog nedostatka pravnog interesa tuženice da pobija presudu i u tom dijelu (članak 358. stavak 3. ZPP).

14. Dopune žalbe podnesene 3. travnja 2023. i 6. studenog 2023., odnosno nakon proteka roka od 15 dana od 6. ožujka 2023. kada je presuda dostavljena tuženici, odbačene su kao nepravodobne uz primjenu članka 358. stavka 1. ZPP.

15. Konačno, kako tuženica sa žalbom nije uspjela, odbijen je njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. u vezi članka 154. ZPP).

U Šibeniku, 4. veljače 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić