Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž R-753/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nataliji Đurđan Tršinski, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo financija, Carinska uprava, Područni [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-92/2022-62 od 18. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 4. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-92/2022-62 od 18. lipnja 2024. u pobijanom dosuđujućem dijelu izreke pod točkom I. i II.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.624,93 € bruto, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03.07.2017. do isplate izuzev zakonske zatezne kamate tekuće na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u bruto iznosu u od 7.624,93 €. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.648,16 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. lipnja 2024. do isplate.
2. Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu izreke pod točkom I. i II., žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu rada po osnovi vožnje u službenom vozilu tuženika od 3 sata po svakoj smjeni od Carinarnica Z do [adresa], odnosno [adresa], a sve pozivom na odredbe čl. 17. st. 5. i čl. 18. Zakona o carinskoj službi ("Narodne novine" br. 68/13., 30/14 i 115/16., dalje u tekstu ZCS), pozivom na odluku Europskog suda za ljudska prava prema kojoj oštećeni ima pravo na naknadu za vrijeme dolaska na mjesto rada na koje je upućen od strane poslodavca, a zbog potrebe da zaštiti zdravlje i sigurnost radnika prema odredbi čl. 2. t. 1. Direktive Europske unije o radnom vremenu 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. i to za razdoblje od srpnja 2013. do prosinca 2016. u iznosu od 7.624,93 € bruto sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja odštetnog zahtjeva 03.07.2017.
5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj sadržajno ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama te ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.
6. Nadalje, imajući u vidu sadržaj istaknutih žalbenih razloga proizlazilo bi da žalitelj ukazuje na ostvarenje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 8. i čl. 220. ZPP-a. Stajalište je ovog žalbenog suda da su provedeni dokazi cijenjeni u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, dok vlastita ocjena dokaza nije način na koji stranka može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke (čl. 8. ZPP-a)
7. Nadalje, tuženik žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja.
8. U žalbenoj fazi postupka sporno je da li postoje zakonske pretpostavke za isplatu razlike plaće za tri sata vremena dulje od punog radnog vremena (sati i pol prije početka turnusa posla i sat i pol nakon završetka turnusa), koji rad je tužitelj obavio kao policijski službenik za graničnu kontrolu u razdoblju od srpnja 2013. do prosinca 2016.
9. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je:
- da je tužitelj u predmetnom razdoblju bio djelatnik MF, CU, Područni carinski ured u [adresa] te da je od 08.07.2013. raspoređen na rad na Granični prijelaz J, na radno mjesto carinik III vrste u Ministarstvu financija, Granični prijelaz J, redni broj 201, pri čemu je zbog potrebe posla od 01.03.2015. do 31.05.2015. bio premješten na Granični prijelaz SG, koji je dio Područnog carinskog odjela O, nakon čega je opet vraćen na Granični prijelaz J;
- da je tužitelj na radno mjesto dolazio na način da osobnim automobilom od mjesta prebivališta dolazi u [adresa], do Carinarnice Z, koja se nalazi na ZV, a na tom mjestu prelazi u službeno vozilo tuženika, koje ga potom prevozi na radno mjesto na granični prijelaz J, a po potrebi i SG;
- da je tužitelj u razdoblju korištenja prijevoza do mjesta rada u organizaciji poslodavca i u razdoblju povratka s mjesta rada u organizaciji poslodavca, odnosno putujući od Carinarnice Z do graničnog prijelaza i natrag potrošio vrijeme u trajanju od 1,5 sati u jednom smjeru, odnosno 3 sata u oba smjera;
- da su djelatnici bili obvezni ulaziti u kombi vozilo koje ih je iz Carinarnice Z odvozilo na mjesto rada do graničnih prijelaza u službenim odorama;
- da je rad službenika na graničnim carinskim uredima organiziran u turnusima prema utvrđenom radnom vremenu naizmjenično tijekom mjeseca u smjenama od po 12 sati dnevno, u ciklusima 12-24-12-48 temeljem odluke ravnatelja o radnom vremenu od 31.03.2014.
10. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da iz iskaza tužitelja i svjedoka saslušanih u ovom postupku proizlazi da je tužitelj morao doći u Carinarnicu Z barem sat i pol prije početka smjene na graničnom prijelazu, odnosno ako mu je smjena počinjala u 7,00 ujutro, morao je biti u Carinarnici u 5,30 ujutro, ako je počinjala u 19,00 moramo je biti u Carinarnici u 17,30, odnosno iz iskaza tužitelja i svjedoka proizlazi da je put od Carinarnice Z do graničnog prijelaza trajao sat i pol, a isto tako i povratak, a to je značilo 3 sata više rada u svakoj smjeni. Radi se o vremenu koje je provedeno na radu i koje je dulje od formalnog propisanog radnog vremena pa tužitelj ima pravo da mu i taj rad bude plaćen, ali kao redovan rad, uz primjenu svih dodataka na plaću, osim dodatka za prekovremeni rad, koji se u smisli odredbe čl. 44 KU-a za državne službenike i namještenike obračunavaju na ostale odrađene sate rada. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da pravo tužitelju da navedeni angažman prije upućivanja na granični prijelaz i nakon dolaska s graničnog prijelaza po obavljenom poslu bude plaćen ne dovodi u pitanje i to što je tužitelj taj rad utužio kao prekovremeni rad, iako bi se radilo o redovnom radu u turnusu, a takvo radno vrijeme tužitelju se isplaćuje po osnovi rada u smjenama i rada u turnusima, što je izraženo i u odluci Vrhovnog suda RH Rev-3958/2019 od 9.10.2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da se vrijeme provedeno u policijskoj postaji pri upućivanja na granični prijelaz i nakon dolaska s graničnog prijelaza radi zaduženja i razduženja po obavljenom poslu ne može podvesti pod pojam prekovremenog rada, ali da se vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena, u skladu s odredbom čl. 39 KU-a za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj: 92/04) isplaćuje po osnovi rada u smjenama i rada u turnusima. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da je u postupku utvrđeno da je tužitelj kada je išao raditi na granične prijelaze u smjeni ili turnusu morao dolaziti do Carinarnice [adresa] oko sat i pol prije početka smjene radi organiziranog prijevoza do graničnog prijelaza te još toliko po povratka s graničnog prijelaza do Carinarnice Z te to radno vrijeme predstavlja vrijeme koje je dulje od formalno propisanog radnog vremena tako da tužitelj ima pravo na isplatu tih sati kao sati rada odrađenih u smjenama i u turnusu, pri čemu je iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da bi u tom slučaju potraživanje tužitelja iznosilo 7.624,93 €.
11. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.
12. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj na kojem je bio teret dokaza dokazao da je u svakoj smjeni odnosno turnusu morao dolaziti jedan i pol sata ranije (prije početka turnusa) na posao, i da je nakon završetka smjene još sat i pol kasnije odlazio s posla nakon što je službenim vozilom vraćen u Carinarnicu Z. Dakle, obveza tužitelja, kako navodi u svom iskazu je bila, da ukoliko je smjena počinjala u 7,00 sati, tada je morao biti u 5,30 ujutro u Carinarnici Z ili ako je počinjala u 19,00 sati onda je morao biti u 17,30 na Carinarnici odnosno put od Carinarnice Z do Granične postaje je trajao oko sat i pol, a isto tako i povratak, što je značilo tri sata više rada u svakoj smjeni.
13. Stoga, suprotno žalbenim navodima, u svakom slučaju, vrijeme stvarno provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena mora se vrednovati odnosno honorirati tužitelju, odnosno tužitelj ima pravo da mu i taj rad bude plaćen kao redovan rad uz primjenu svih onih dodataka na plaću (osim dodatka za prekovremeni rad) koji se, u smislu odredbe čl.44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 89/12, 89/12 i 104/13) obračunavaju i na ostale odrađene sate rada, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi da tužitelj za vrijeme vožnje u kombiju na posao i s posla nije obavljao poslovne carinske službe odnosno da se radi o vremenu provedenom na radu koje je dulje od formalno propisanog radnog vremena.
14. Isto tako, suprotno žalbenim navodima tuženika, valja reći da pravo da tužitelju navedeni radni angažman prije upućivanja na granični prijelaz (sat i pol prije ta) i nakon dolaska sa graničnog prijelaza po obavljenom poslu (pola sata) bude plaćen, ne dovodi u pitanje ni to što je tužitelj taj rad utužio kao prekovremeni rad u smislu odredbe čl. 45.st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 73/13, dalje: ZR), jer se radi o redovnom stvarno obavljenom radu u turnusu, odnosno o satima rada koji prelaze redovan mjesečni fond radnih sati.
15. Prema tome, iako se tužiteljevo vrijeme provedeno na putu od Carinarnice Z do graničnog prijelaza i vrijeme provedeno od graničnog prijelaza do Carinarnice Z po obavljenom poslu ne može u smislu odredbe čl. 45. st. 1. ZR, podvesti pod pojam prekovremenog rada, takvo vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena, u skladu s odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike tužitelju se može isplatiti po drugoj utemeljenoj osnovi - po osnovi rada u smjenama i rada u turnusima, a takvo pravno stajalište je izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-3958/2019-2 od 9. listopada 2019. - (gdje je izraženo pravno shvaćanju prema kojem je revizijski sud (kao i u više svojih odluka, primjerice broj Revr-1668/12 od 26. travnja 2016., Rev- 1800/2018 od 12. ožujka 2019.) zauzeo pravno shvaćanje da se tužiteljevo vrijeme provedeno u policijskoj postaji prije upućivanja na granični prijelaz i nakon dolaska s graničnog prijelaza radi zaduženja i razduženja po obavljenom poslu ne može, u smislu odredbe čl. 33. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/02, 114/03 i 30/04), podvesti pod pojam prekovremenog rada, ali da se vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena, u skladu s odredbom čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 92/04) tužitelju može platiti po kojoj drugoj utemeljenoj osnovi - po osnovi rada u smjenama i rada u turnusima), slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi da izražen stav nije primjenjiv u konkretnom slučaju.
16. Identično pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Rev-437/2024-2 od 10. travnja 2024. iz koje proizlazi da se tužiteljevo vrijeme provedeno u policijskoj postaji prije upućivanja na granični prijelaz i nakon dolaska s graničnog prijelaza radi razduženja po obavljenom poslu ne može podvesti pod pojam prekovremenog rada, ali mu se to vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena treba vrednovati po osnovu rada u smjenama i rada u turnusima (tako i ovaj sud u odlukama Revr 466/2007 od 5. rujna 2007. i Rev 1155/2021-2 od 30. studenoga 2022.). Slijedom navedenog, neosnovano tuženik navodi da tužitelju ne pripada naknada plaće za vrijeme provedeno u prijevoznom sredstvu nakon završetka smjene radi razduženja službe, s obzirom na to da je pravilnom primjenom čl. 44. st. 10. KU tužitelju po osnovi rada u turnusima potrebno navedeni rad priznati kao rad dulji od formalno propisanog radnog vremena.
17. Vezano uz žalbene navode tuženika o primjeni Zakona o carinskoj službi kao lex specialis te citiranju pojedinih članaka iz tog Zakona, valja reći da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi da tužitelj za vrijeme vožnje u kombiju na posao i s posla nije na temelju Zakona o carinskoj službi i drugih propisao obavljao poslove carinske službe primjenom carinskih ovlasti jer tužitelj je u svakoj smjeni odnosno turnusu morao dolaziti jedan i pol sata ranije (prije početka turnusa) na posao, i nakon završetka smjene još sat i pol kasnije odlazio s posla nakon što je službenim vozilom vraćen u Carinarnicu Z, te mu se takav rad mora vrednovati. Naime, tužitelj ima pravo da mu i taj rad bude plaćen kao redovan rad uz primjenu svih onih dodataka na plaću (osim dodatka za prekovremeni rad) koji se, u smislu odredbe čl.44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 89/12, 89/12 i 104/13) obračunavaju i na ostale odrađene sate rada, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi da tužitelj za vrijeme vožnje u kombiju na posao i s posla nije obavljao poslovne carinske službe odnosno da se radi o vremenu provedenom na radu koje je dulje od formalno propisanog radnog vremena te u konkretnom slučaju dolazi do primjene odredbi Kolektivnog ugovora koje reguliraju povoljnije navedenu materiju.
18. Isto tako, Zakon o carinskoj službi regulira radno vrijeme i pitanje prekovremenog rada kao rada koji je faktično odrađen povrh 40-satnog radnog vremena, dok nasuprot tome Kolektivni ugovor regulira pitanje trajanja dužeg radnog vremena u kojem nema efektivnog (carinskog) rada, ali se prizna u radno vrijeme i zato je duže od punog radnog vremena. Dakle, suprotno žalbenim navodima tužiteljevo vrijeme provedeno u policijskoj postaji prije upućivanja na granični prijelaz i nakon dolaska s graničnog prijelaza radi zaduženja i razduženja po obavljenom poslu smatra kao vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena i u skladu s odredbom čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 92/04) tužitelju se može platiti po kojoj drugoj utemeljenoj osnovi - po osnovi rada u smjenama i rada u turnusima).
19. U tom smislu, suprotno žalbenim navodima, izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama čl. 258. do 261. ZPP, utvrđena je visina zahtjeva tužitelja, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza jer je vještakinja u dopunskom knjigovodstvenom financijskom vještačenju od 21.12.2022. izračunala utuženi iznos pod pretpostavkom da se u radno vrijeme tužitelja za svaki odrađeni dan na graničnom prijelazu uračunava još i 3 sata radnog vremena, prema obračunu kao sati određeni u turnusu i smjeni. Isto tako, prvostupanjski sud je pozvao vještakinju koja se dopunski očitovala na primjedbe tuženika odgovarajući da nakon uvida u podnesak tuženika koji se odnosi na njezin nalaz i mišljenje ostaje kod svega što je navedeno u dopuni nalaza i mišljenja. Naime, vještakinja je koristila pri izračunu dokumentaciju koju je dostavio tuženik, evidencija radnog vremena i isplatne liste tužitelja te podatke o vremenu koje je tužitelj proveo u dolasku na posao i odlasku s posla, odnosno od Carinarnice Z do graničnog prijelaza i natrag te je to vrijeme izračunala kao redovan rad sukladno zadatku kojeg je dobila od suda.
20. Stoga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio dopunski nalaz i mišljenje vještaka DS kao stručan i objektivan jer je u cijelosti odgovorila na zadatak vještačenja u dopunskom nalazu te je pri izračunu koristila dokumentaciju koju je tužena dostavila u spis te podatke o satima koje je tužitelj proveo na putu od Carinarnice Z do graničnog prijelaza i natrag, dok tuženik nije prigovorio izračunu vještaka, već je osporavao da bi se sati provedeni na putu mogli računati u redovan rad tužitelja.
21. Ostali žalbeni navodi svode se na vlastitu ocjena dokaza kao i na citiranje zakonskih članaka te pogrešno izvođenje zaključaka što nije način na koji stranka može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke (čl. 8. ZPP-a). Isto tako, neosnovano je pozivanje tuženika da se u konkretnom slučaju radi i o troškovima prijevoza kao i da je tužitelju plaćen prijevoz u skladu s odredbama čl. 59. KU, budući se u konkretnom slučaju, kao što je već navedeno radi o vremenu provedenom na radu koje je dulje od formalno propisanog radnog vremena.
22. Prema tome, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kad je naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.624,93 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. srpnja 2017. do isplate.
23. Odluka o parničnom trošku tužitelja donesena je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 37/22), te je pravilno tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 3.648,16 € dok tuženiku nije priznat trošak postupka budući da nije uspio u postupku.
24. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. i II. izreke te odlučiti kao u izreci pod točkom I.
25. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude
U Zagrebu 4. veljače 2025.
Predsjednica vijeća:
Darija Horvat
