Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-212/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Ljudevita Zoričića, kao predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Gorana Stošića i Ane-Jeleč Pecirep, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Hrvoju Škaliću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB 53056966535, zastupana po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz OD Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice podnesene protiv presude Općinskog suda u Zataru, Stalna služba u Krapini br. P-947/2022 od 27. prosinca 2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 4. veljače 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini br. P-947/2022 od 27. prosinca 2023. godine.

II. Zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke utvrđen je ništetnim članak 3. – naknada Ugovora o kreditu broj 029-50-3004357 od 19.8.2005., sklopljenog između tužiteljice i tuženice koja glasi „3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

1.1. U toč. II. izreke naloženo je isplatiti tužiteljici iznos od 609,01 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 24. kolovoza 2005. godine do isplate, dok je u toč. III. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 526,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. prosinca 2023. godine do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnijela tuženica pobijajući je iz svih žalbenih razloga iz članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda a podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Žaliteljica nije u pravu kada u žalbi tvrdi da je pobijana presuda opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 11. ZPP. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda u pobijanoj presudi su izneseni jasni i iscrpni razlozi o odlučnim činjenicama, koji nisu međusobno proturječni pa stoga ovaj žalbeni navod nije osnovan.

5.1. Nije osnovan ni daljnji žalbeni prigovor – da bi bila ostvarena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. ZPP u vezi članka 326. st. 1. ZPP i čl. 186.c ZPP jer je predmet spora, suprotno pravnom stanovištu žalbe, bila isplata dospjele tražbine tužiteljice. Žaliteljica nije u pravu niti kada upire na povredu odredbe članka 338. st. 4. ZPP, jer suprotno navodima iznesenim u žalbi obrazloženje pobijane presude sadrži sve potrebne elemente propisane navedenom odredbom.

6. Također nije osnovana ni žalba podnesena iz žalbenih razloga pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

6.1. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sljedeće činjenice:

- da je tužiteljica s tuženicom sklopila 19.8.2005. godine Ugovor o kreditu broj 029-50-3004357 na iznos od 29.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kojim ugovorom je ugovorena i naknada i to 3,30% od iznosa kredita, jednokratna a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, štoviše, ugovor o kreditu je realiziran preko ovlaštene auto kuće pa tužiteljica nije ni išla u banku radi zaključenja istog,

- da u Ugovoru o kreditu nije obrazloženo o kakvim se točno troškovima obrade zahtjeva radi niti koji razlozi opravdavaju plaćanje te naknade

6.2. Prvostupanjski je sud, temeljem naprijed utvrđenog činjeničnog supstrata, pravilno utvrdio da je odredba Ugovora o kreditu sadržana u članku 3., kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne ulazne naknade u iznosu 3,30 % od iznosa kredita, nepoštena u smislu odredbe članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 93/2003, dalje: ZZP) a time sukladno i odredbi čl. 87. st. 1. ZZP.

7. Sud je pravilnom primjenom članka 210. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/1991, 73/1991, 111/1993, 3/1994, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 81/2001, dalje: ZOO/91) obvezao tuženicu na isplatu utuženog iznosa, dok je u odnosu na zakonske zatezne kamate primijenio članak 214. ZOO/91 koji propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nesavjestan, od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

8. U odnosu na istaknuti materijalnopravni prigovor zastare, kojeg žaliteljica ponavlja i u žalbi, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da nije osnovan, jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog pravnog posla, odnosno, u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.

9. Tuženica u žalbi ističe da u postupku nije proveden test poštenosti te da nisu utvrđene okolnosti iz kojih bi proizlazila bilo kakva neravnoteža ne štetu tužiteljice, a osporava i pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da bi bila nesavjestan stjecatelj.

9.1. Ovakvi žalbeni navodi nisu osnovani jer iz činjenica koje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio – da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo niti je tužiteljici obrazloženo o kakvim se točno troškovima obrade radi, može se zaključiti da tužena nije uzela u obzir zakonite interese potrošača što je postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja.

9.2. Kod utvrđenja postojanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana uzima se u obzir ne samo kvantitativna ocjena iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjena da bi neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio ograničen u ostvarivanju svojih prava. U tom pravcu pravilno je u pobijanoj presudi utvrđeno i da je radi osiguranja naplate kredita (pa tako i sporne ulazne naknade za obradu kredita) ugovoreno i osiguranje naplate zapljenom primanja i prijenosom vlasništva na vozilu kao i obvezu dostave originala knjižice vozila pod prijetnjom otkaza kredita.

9.3. Obzirom da da je odredba predmetnog ugovora o kreditu, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pravilan je daljnji zaključak prvostupanjskog suda da je tužena nesavjestan stjecatelj.

10. Slijedom svega naprijed izloženog nisu se ostvarili istaknuti žalbeni razlozi kao ni oni na koje ovaj drugostupanjski sud pazi ovlaštenjem iz članka 365. st. 2. ZPP.

11. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako glede osnova (čl. 154. st. 1. ZPP), tako i glede odmjerene visine (čl. 155. ZPP). Tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogriješio kada je osnovanim priznao trošak tužiteljice za sastav podneska od 4.2.2023. godine. Iz spisa predmeta proizlazi da se radi o jednom obrazloženom podnesku te ovaj žalbeni prigovor nije osnovan.

12. Stoga je temeljem članka 368. ZPP odlučeno kao u toč. I. izreke.

13. Zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan (toč. II. izreke) temeljem odredbe članka 166. st. 1. ZPP jer nije uspjela u žalbenom postupku.

U Šibeniku, 4. veljače 2025. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Ljudevit Zoričić