REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-24/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, sutkinje izvjestiteljice i Željka Šimića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika ERGOACTIV d.o.o., Zagreb, Međimurska 21, OIB: 32748850605, kojeg zastupa punomoćnica Iva Zlatić, odvjetnica u Karlovcu, Trg hrvatskih branitelja 4, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1779/2019-63 od 14. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1779/2019-63 od 14. studenog 2024. u točkama I., II., III., IV. i V. izreke te se u navedenom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbacuje se kao nedopuštena žalba tuženika izjavljena protiv točke VI. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1779/2019-63 od 14. studenog 2024.

III. Uvažava se žalba tuženika i ukida rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1779/2019-63 od 14. studenog 2024.

IV. O naknadi troška žalbe odlučit će prvostupanjski sud svojom konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1779/2019-63 od 14. studenog 2024. pod točkom I. izreke utvrđeno je da postoji potraživanje tužitelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587 prema tuženiku ERGOACTIV d.o.o., Zagreb, Međimurska 21, OIB: 32748850605, u iznosu od 128.686,22 EUR. Pod točkom II. izreke utvrđeno je da postoji potraživanje tuženika ERGOACTIV d.o.o., Zagreb, Međimurska 21, OIB: 32748850605t prema tužitelju Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, u iznosu od 1.055,04 EUR. Pod točkom III. izreke potraživanje tužitelja prebijeno je s potraživanjem tuženika u iznosu od 1.055,04 EUR. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku ERGOACTIV d.o.o., Zagreb, Međimurska 21, OIB: 32748850605, da tužitelju Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, isplati iznos od 127.631,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 21. lipnja 2024. do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku od 15 dana. Pod točkom V. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 21.840,63 EUR dok je pod točkom VI. izreke odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 7.749,00 EUR.

1.1. Rješenjem je utvrđeno da je vrijednost predmeta spora 128.686,00 EUR.

2. Presudu je sud donio primjenom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21.; dalje: ZOO).

2.1. Rješenje je sud donio primjenom čl. 35. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23.; dalje: ZPP), dok je o troškovima parničnog postupka odluku donio primjenom čl. 154. čl. 155., čl. 163. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 126/22.; dalje: Tarifa).

3. Pravovremenu žalbu protiv presude i rješenja podnio je tuženik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. U žalbi u bitnom navodi kako je izreka presude proturječna dokazima provedenim u postupku a u obrazloženju presude nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama što predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Spornim u ovom postupku bilo je utvrditi je li tuženik stekao korist korištenjem jedne polovice poslovnog prostora sukladno čl. 1111. ZOO-a koji propisuje obvezu vraćanja vrijednosti stečene bez osnove. U obrazloženju sud navodi da je tužitelj stekao pravo suvlasništva prostora Rješenjem Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada od 23. travnja 2012. a u spis je dostavio sudu Zapisnike od 14. srpnja 2017. i 23. ožujka 2018. o uviđajima na licu mjesta radi utvrđenja korisnika poslovnog prostora. Tužitelj kao suvlasnik poslovnog prostora sve do 2017. godine nije tražio predaju u posjed niti se obratio tuženiku odnosno nije utvrđeno u kakvom stanju je poslovni prostor bio u trenutku kada je tužitelj stekao pravo suvlasništva. Tijekom postupka provedena su dva građevinska vještačenja iz kojih proizlazi da tužitelj nema nikakve zakonske osnove potraživati porez na dodanu vrijednost što protivno odredbama Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19., 138/20., 39/22., 113/22., 33/23. i 114/23.; dalje: ZPDV), jer se on obračunava na isporuke dobara i obavljanje usluga, a tužitelj i tuženik nisu bili u poslovnom niti ugovornom odnosu. Pogrešno je utvrđen iznos ulaganja koja je izvršio tuženik u poslovni prostor. Sud nije nesporno utvrdio koji dio poslovnog prostora je koristio tuženik u spornom razdoblju od 2013. do 2019. godine jer iz zapisnika o očevidu proizlazi da su provedeni 2017. i 2018. godine zbog čega je činjenično stanje ostalo neutvrđeno. Vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi (koja je podnesena 2019. godine) bila je 750.000,00 kn, zbog čega je sud pogrešno primijenio čl. 35. ZPP-a donoseći pobijano rješenje. Smatra da tužitelj nema pravo na troškove zastupanja po Tarifi jer iz sadržaja tužbe proizlazi da se radi o potraživanju koje potražuju Državne nekretnine d.o.o., a ne Republika Hrvatska. Predlaže ovom drugostupanjskom sudu da ukine pobijanu presudu i rješenje te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak odnosno da presudu preinači na način da odbije tužitelja sa tužbenim zahtjevom u cijelosti uz nadoknadu troškova postupka tuženiku.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika izjavljena protiv točke I., II., III. IV., i V. izreke presude te protiv rješenja je osnovana, dok žalba tuženika izjavljena protiv točke VI. izreke presude nije dopuštena.

6. Tuženik nema pravni interes pobijati presudu u točki VI. njene izreke. Točkom VI. izreke je tužitelj odbijen s dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka. U naprijed navedenom dijelu tužitelj nije uspio u postupku, pa tuženik nema pravnog interesa za podnošenje žalbe protiv navedenog dijela prvostupanjske presude. Zbog navedenog je u tom dijelu žalbu valjalo odbaciti i odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

7. Prvostupanjska presuda (u djelu u kojem je žalba protiv presude dopuštena) i rješenje ispitani su na temelju odredaba čl. 365. i čl. 381. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. O žalbi protiv presude:

9. Prije svega valja istaknuti kako sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva nego samo činjeničnom osnovom (čl. 186. st. 3. ZPP-a). Iz činjenične osnove tužbe proizlazi kako je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužitelja kao vlasnika 1/2 dijela nekretnine - poslovnog prostora površine 141,09 m, koji se nalazi u prizemlju ulične zgrade u [adresa], izgrađene na zk.č.br. 416 k. o. [katastarska općina], upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška]., prema tuženiku kao posjedniku te nekretnine za naknadu koristi koje je tuženik imao za vrijeme posjedovanja - u razdoblju od listopada 2013. do siječnja 2019. godine.

10. Prema utvrđenju ovoga suda, prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredbama postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer u presudi o odlučnim činjenicama nema razloga, odnosno o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno dok je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

11. Iz dokumentacije u spisu proizlazi:

- da je ĐO kao vlasnik 1/2 dijela nekretnine zaključio s tuženikom ukupno tri Ugovora o zakupu 1/2 dijela sporne nekretnine;

- da u vrijeme zaključenja prvog Ugovora o zakupu (11. listopada 2011.) tužitelj nije bio suvlasnik spornog prostora;

- da je tuženik u posjedu spornog prostora bio u razdoblju od 11. listopada 2011. do 1. veljače 2019.;

- da je tuženik u utuženom razdoblju plaćao ugovorenu zakupninu ĐO;

- da je tužitelj postao suvlasnik ½ dijela sporne nekretnine 24. svibnja 2012.;

- da je tuženik u zemljišne knjige kao suvlasnik nekretnine upisan tek 2018. godine;

- da su predstavnici tužitelja izvršili očevid na licu mjesta 14. srpnja 2017. i 23. ožujka 2018.;

- da zapisnik od 14. srpnja 2017. nije potpisan niti posjeduje prijemni žig (list 121. spisa) te da u njemu nije navedeno što je tijekom očevida utvrđeno;

- da su predstavnici tužitelja 23. ožujka 2018. prilikom očevida sastavili Zapisnik (koji je uredno potpisan i posjeduje prijemni žig) u kojem je navedeno da cijeli poslovni prostor koristi tuženik (list 122. spisa);

- da je tužitelj ispostavio tuženiku račune za najam prostora u listopadu 2017. godine;

- da je tužitelj dostavio tuženiku zahtjev za mirno rješavanje spora 25. listopada 2018.

12. Odredbom čl. 164. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14.; dalje: ZV) propisano je da pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora stvar predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno. S druge strane, čl. 165. st. 1. ZV-a je predviđeno da nepošteni posjednik tuđe stvari mora stvar predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

13. Dakle, za razliku od poštenog posjednika koji je u obvezi samo predati stvar vlasniku na njegov zahtjev, nepošteni posjednik je dužan vlasniku predati sve koristi koje je imao od stvari ili ako to nije moguće dati naknadu za te koristi.

14. Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada (čl. 18. st. 3. ZV-a).

14.1. Posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno (čl. 18. st. 5. ZV-a).

15. U konkretnom slučaju tuženik je u posjed predmetnog poslovnog prostora nesporno ušao na temelju Ugovora o zakupu poslovnog prostora koji je sklopio sa suvlasnikom te nekretnine. Zbog toga je tuženik imao valjanu pravnu osnovu za posjedovanje1/2 dijela poslovnog prostora.

16. Međutim, prema shvaćanju ovog suda, samo na temelju činjenice što je tuženik naveden na dostavnoj listi Rješenja Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada od 23. travnja 2012 godine, Klasa:

UP/I- 942-02/2010-013/37, Urbroj: 251-14-02/202-12-09 nije moguće utvrditi da je tuženik koristio cijeli prostor i da je nepošteni posjednik.

17. Tuženikov posjed se cijelo utuženo razdoblje temelji na Ugovoru o zakupu poslovnog prostora sklopljenim sa suvlasnikom nekretnine. Osim toga, tužitelj nije ni osporavao tuženiku pravo na posjedovanje poslovnog prostora, nego kao suvlasnik zahtijeva naknadu za korištenje i to tek u listopadu 2017. godine (slanjem računa).

18. Ovaj sud naglašava kako je na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/21) održanoj 1. ožujka 2021. prihvaćeno shvaćanje prema kojem u parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju čl. 164. i čl. 165. ZV-a, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari.

19. Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.

20. Pogrešno je prvostupanjski sud zaključio da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba čl. 1111. ZOO-a jer se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe čl. 164. i čl. 165. ZV-a.

21. Naime, ako je određena stvar u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) bila u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZV-a, a tek ako je određena stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet radi čega nije moguće ili gospodarski opravdano vraćanje te stvari valja primijeniti odredbu čl. 1120. ZOO-a prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje. Takav stav zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada 2009.

22. Odredbom čl. 38. st. 1. ZV-a propisano je da svaki suvlasnik, ako što drugo nije određeno, smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva, bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika. Prema odredbi čl. 42. st. 1. ZV-a, svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, s time da oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih suvlasničkih ovlasti glede nje.

23. S obzirom na to da se poštenje posjeda predmnjeva (čl. 18. st. 5. ZV-a), na tužitelju je bio teret dokaza suprotnog, pri čemu treba naglasiti da činjenica da je tužitelj suvlasnik u 1/2 dijela sporne nekretnine, nije sama po sebi dokaz da je tuženik nepošten posjednik, jer je tuženik u posjed navedene nekretnine ušao na temelju sklopljenog Ugovora o zakupu s drugim upisanim suvlasnikom slijedom čega je imajući u vidu odredbu čl. 38. ZV-a, svoje pravo suposjeda izvodio iz prava suposjeda drugog suvlasnika.

24. Naglašava se pri tome da se kod zahtjeva za isplatom naknade za korištenje i uporabu tuđe stvari na kojoj postoji suvlasništvo više osoba u idealnim dijelovima, osnovanost zahtjeva, ali i dospijeće tražbine s te osnove može temeljiti na odredbi čl. 165. st. 2. ZV-a, neovisno o predaji stvari u (su)posjed ako predaja stvari u isključivi posjed nije moguća jer postoji ugovor o zakupu s drugim suvlasnikom stvari, u kojoj situaciji navedena tražbina dospijeva podnošenjem zahtjeva za naplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1089/2022-2 od 6. lipnja 2023.).

25. Zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer u presudi, o odlučnoj činjenici kvaliteti posjeda, nema valjanih razloga, slijedom čega je ostalo neutvrđeno činjenično stanje od kojeg ovisi odluka o tužbenom zahtjevu. Napominje se da kada neka osoba posjeduje tuđu stvar ili tuđi suvlasnički dio, za primjenu odredbe čl. 165. st. 1. ZV-a, odlučno je pitanje kvalitete posjeda, a za koju kvalitetu posjeda je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li tužitelj postavio zahtjev za suposjed te nekretnine i je li tuženik branio tužitelju stupanje u suposjed predmetne nekretnine (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3299/14-2 od 21. studenog 2018. i Rev-1981/2017-3 od 15. svibnja 2019.).

26. Osnovani su i žalbeni navodi u kojima tuženik tvrdi da se porez na dodanu vrijednost a sukladno odredbi čl. 75. Zakon o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19., 138/20., 39/22., 113/22., 33/23., 114/23., 35/24. i 152/24.) plaća kod isporuke dobara i usluga te da se u konkretnom slučaju ne radi o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na isporuku dobara niti usluga (jer tužitelj i tuženik nisu bili u ugovornom odnosu na temelju ugovora o zakupu).

27. Međutim, neosnovano tuženik smatra kako tužitelj nema pravo na troškove postupka po Tarifi. U postupcima u kojima državni odvjetnik ili koje drugo državno tijelo nastupa kao stranka, odluka o troškovima postupka donosi se u korist, odnosno protiv Republike Hrvatske (čl. 154.a ZPP-a.). Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke što ih zastupa državno odvjetništvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade odvjetniku (čl. 163. ZPP-a).

28. S obzirom na to da odluka o troškovima postupka ovisi o odluci o glavnoj stvari ukinut je i dio presude kojim je odlučeno o troškovima postupka (točka V. izreke).

29. Zbog navedenog odlučeno je kao pod točkom I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja a na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a.

30. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je ukazano ovim rješenjem te će pravilno primjenjujući odredbe materijalnog prava donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu, koju je dužan obrazložiti na način propisan čl. 338. st. 4. ZPP-a.

31. O žalbi protiv rješenja:

31.1. Osnovani su žalbeni navodi koji se odnose na pobijano rješenje kojim je prvostupanjski sud utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 128.686,00 EUR.

31.2. Naime, prilikom donošenja pobijanog rješenja pogrešno je sud primijenio odredbu čl. 35. ZPP-a.

31.3. Članak 35. ZPP-a propisuje da kada je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda i u drugim slučajevima predviđenim u ovom Zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Pošto se u konkretnoj situaciji radi o novčanom potraživanju, čija se vrijednost tijekom postupka mijenjala, zakonom je propisana vrijednost predmeta spora te je sud nije bio ovlašten utvrđivati posebnim rješenjem niti je utvrditi za cijeli postupak u iznosu od 128.686,00 EUR (jer je navedeni iznos mjerodavan tek od 21. lipnja 2024.).

31.4. Vrijednost predmeta spora sud je ovlašten utvrđivati samo kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu i to u skladu s odredbom čl. 40. st. 3. i 4. ZPP-a.

31.5. Zbog navedenog je pobijano rješenje ukinuto bez potrebe vraćanja na ponovan postupak a na temelju čl. 380. t. 3. ZPP-a.

32. O troškovima u povodu pravnog lijeka, na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a, sud će odlučiti u konačnoj odluci, primjenom odredbe čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a.

Zagreb, 4. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić