Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-160/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Matić, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Lidije Bošnjaković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Draženki Buntak, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Addiko bank d.d. iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1792/2024-65 od 30. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 4. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1792/2024-65 od 30. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je djelomično ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 016-684/2007 od 7. rujna 2007. kojim je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru propisana promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, kao i odredba čl. 4. u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu (stavak I izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.198,54 eur (9.030,41 kn) sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose (dijelove glavnice) pobliže navedene u izreci od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate (stavak II izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.284,71 eur (32.283,14 kn) sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose (dijelove glavnice) pobliže navedene u izreci od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate (stavak III izreke) te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.009,45 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. listopada 2024. pa do isplate (stavak IV izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, pobijanu presudu preinačiti, a podredno, ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, ni razlozima presude, kao što ne postoji niti proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi, a ujedno se ističe da presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i prednika tuženika, razlozi o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF te razlozi o dosudi zateznih kamata od dana stjecanja preplaćenog iznosa do isplate, svakog pojedinog anuiteta.

5. Imajući u vidu da je tuženik u ponovljenom postupku nakon ukidne odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-43/2034. od 6. veljače 2024. na ročištu održanom dana 8. listopada 2024. odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka RĆ, zaposlenika tuženika na okolnost sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te OĆŠ, BĆ i RĆ na okolnost jesu li upozoravali potrošače o rizicima vezanim uz rast švicarskog franka prilikom sklapanja pojedinih ugovora o kreditu kao i javnog bilježnika Željke Horvat Perner kod koje je predmetni ugovor o kreditu solemniziran na okolnost postojanja prave i ozbiljne volje tužitelja za sklapanje ugovora o kreditu, pravilno je prvostupanjski sud pošao od zaključaka i utvrđenja u postupku kolektivne zaštite potrošača, kojima je pravomoćno utvrđeno da s u odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja vezano uz valutu CHF ništetne jer o njima banke (među kojima i prednik tuženika) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima, a tuženik suprotno tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazao. Stoga upoznavanje tužitelja s parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope i promjeni tečaja vezano uz valutu CHF nije od utjecaja, kraj činjenice da banka s njim nije pojedinačno pregovarala o tim ugovornim odredbama. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a osobito o odredbama čl. 6. i 4. predmetnog ugovora, a što proizlazi iz činjeničnih navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, to tvrdnja da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kredita i to s valutnom klauzulom vezano za CHF i EUR i da su mu zaposlenici objasnili plasiranje ugovora i moguće rizike vezane uz rast švicarskog franka, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja vezano za valutu CHF, jer o tim ugovornim odredbama stranke nedvojbeno nisu međusobno pregovarale, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

6. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom svih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Među strankama nije sporno da je između prednika tuženika kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 7. rujna 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 016-684/2007 na iznos od 23.470,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 84 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan isplate sa svrhom kupnje rabljenog osobnog automobila(dalje: Ugovor o kreditu).

8. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama prednika tuženika kao i ništetnost ugovorne odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu u dijelu kojim se određuje da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF prednika tuženika na dan plaćanja, te zahtjev za isplatu preplaćenih svota po navedenim osnovama tijekom otplate kredita.

9. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev ocjenjujući označene odredbe ništetnim budući da su nepoštene s obzirom da su ugovorene na štetu potrošača te sudi zatražene svote izračunate sukladno nalazu i mišljenju vještaka, prethodno ocjenjujući prigovor zastare neosnovanim budući da u pogledu stjecanja bez osnove zastarni rok iznosi 5 godina a taj rok, u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedicu ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena.

10. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

11. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Drugačije postupanje bilo bi u suprotnosti sa odredbama ZPP i Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03, 46/07 i 79/07 - dalje: ZZP) koji je važio na dan sklapanja Ugovora o kreditu.

12. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a povodom tužbe tužitelja potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

13. Ovo stoga što je dijelom Ugovora o kreditu, gdje je određena promjenjiva visina kamatne stope prednik tuženika, ugovarajući takvu kamatnu stopu postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP s obzirom da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope što je uzrokovalo potrebu primjene odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP i naročito odredbe čl. 82. alineja 10. i 11. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP koji predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

14. Posljedica takve nepoštene odredbe jest njezina ništetnost budući da kamata mora biti određena odnosno, odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje u tekstu: ZOO) a ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva dok je jedino sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

15. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

16. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to prednika tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba u dijelu čl. 6. Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Tako se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora a putem označene ugovorne odredbe prednik tuženika je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Uz iznijeto, označeni dio odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu suprotan je odredbi čl. 12. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

17. S obzirom da je kamata cijena, a cijena je bitan element Ugovora o kreditu i mora biti određena odnosno, odrediva prema odredbama Ugovora, već samim tim odredba ugovora koju je u ugovoru unaprijed pripremio prednik tuženika, a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na zaključak i ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

18. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.

19. Označenim dijelom Ugovora o kreditu, kojim je određena isplata protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate te obveza tužitelja na pristanak rizika i učinaka vezanih uz promjenu (fluktuaciju) tečajnih odnosa koju je prednik tuženika u predmetnom ugovoru unaprijed pripremio, također postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP.

20. Iako je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, pogrešno žalitelj ističe da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući je banka, kao pružatelj usluge, morala iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, jer potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, a pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući odredbama koje je ovaj unaprijed sastavio, a što tuženik nije učinio.

21. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koriste s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

22. Glede utvrđene visine zahtjeva za isplatu žalitelju valja odgovoriti da iz stanja spisa proizlazi da je financijsko vještačenje u ovom predmetu provedeno u skladu s čl. 260. i 261. ZPP jer se financijski vještak na prigovore tuženika očitovao pismeno 21. svibnja 2021. te usmeno na ročištu održanom dana 10. veljače 2022. kada je u cijelosti ostao kod svog pisanog nalaza i mišljenja, to je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenje imenovanog vještaka kao stručan, objektivan i obrazložen, a time nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP na koju se tuženik neosnovano poziva u žalbi jer tuženik ni na koji način nije bio onemogućen u raspravljanju, pa kako tuženik i ne osporava matematički izračun vještaka već upućuje na drugačiju metodologiju izračuna razlike u preplati te na postojanje negativne tečajne razlike u preplati, u pogledu kojih tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije postavio protutužbeni zahtjev niti je isticao prigovor radi prebijanja to izneseno ne utječe na pravilnost i zakonitost provedenog financijskog vještačenja, kojeg je sud prvog stupnja pravilno prihvatio u cijelosti kao stručan I obrazložen.

23. Kako je prednik tuženika sastavio predmetni Ugovor o kreditu i predložio ga tužitelju prema unaprijed pripremljenom sadržaju prvostupanjski je sud odluku pod stavkom I., II. I III. izreke donio pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1 ZOO. 24. Tuženik također neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje u tekstu: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

26. Objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela VSRH izraženo je Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., a ono glasi: "Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

27. Zaključak iz točke 4. ovog mišljenja nadalje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.", to se zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja (prema sadržaju točke 5.) odnosi upravo na tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

28. Kako iz stanja spisa proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019., to su žalbeni navodi tuženika vezano za prigovor zastare ocijenjeni neosnovanim. Naime, zastara glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13. tako da je zastarni rok za tužitelja istekao 14. lipnja 2019., dakle, nakon utuženja, a glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. od presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/1017, to je zastarni rok za tužitelja istekao 14. lipnja 2019., dakle, također nakon utuženja, to je pravilno prvostupanjski sud otklonio istaknuti prigovor zastare kao neosnovan.

29. I odluka o parničnom trošku je pravilna i zakonita, kako po osnovu tako i visini (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP).

30. Slijedom navedenog, kako nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kao pravilnu i zakonitu te presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu 4. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić