REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4551/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Gordana Zubaka, suca izvjestitelja, i Ivane Mlinarić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKO NOVINARSKO DRUŠTVO, [adresa], OIB: 68250100951, kojeg zastupa punomoćnik Luka Kipa, odvjetnik u Zagrebu, Hvarska 9a, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete u iznosu od 33.579,83 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1964/2020-15 od 28. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1964/2020-15 od 28. listopada 2024. u točkama I. i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 625,00 EUR.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom naložio tuženiku u roku od osam dana isplatiti tužitelju iznos od 33.579,83 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose glavnice od njihovog dospijeća do isplate (točka I. izreke), odbio dio tužbenog zahtjeva u odnosu na zatražene zatezne kamate (točka II. izreke) zatim naložio je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 8.829,22 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke) odbio dio tužiteljevog zahtjeva koji se odnosi na zatezne kamate na dosuđene troškove parničnog postupka (točka IV. izreke), također odbio je u cijelosti tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka (točka V. izreke) i rješenjem je utvrdio da je tužba povučena u iznosu od 1.476,64 EUR sa zateznim kamatama na taj iznos.

2. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi kako je predmet spora u ovoj pravnoj stvari naknada štete po osnovi izgubljene dobiti, u visini razlike između iznosa zaštićene najamnine koju je tužitelj naplatio od zaštićenog najmoprimca DŠ za stan na adresi [adresa] (zgrada Novinarskog doma) u razdoblju od svibnja 2016. do svibnja 2019. i iznosa tržišne najamnine koju bi naplatio da je predmetnu nekretninu smio i mogao dati u najam pod tržišnim uvjetima. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj osnovano od tuženika zahtijevao naknadu štete koju je pretrpio kao vlasnik stana u navedenoj zgradi, u utuženom razdoblju (od svibnja 2016. do svibnja 2019.), a koja se sastoji u razlici između visine tržišne najamnine koja se mogla ostvariti u tom razdoblju za predmetni stan i visine zaštićene najamnine sa zaštićenim najmoprimcem na temelju ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 31. ožujka 1998. Prvostupanjski sud je tako odlučio primjenom odredbi čl. 30. i 31. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj: 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20 i 36/24; dalje: ZNS) i čl. 1. Protokola I. uz (Europsku) Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17; dalje: Konvencija za zaštitu ljudskih prava).

3. Tuženik je podnio žalbu kojom je pobijao točke I. i III. izreke prvostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Mišljenja je da je tužitelj tijekom trajanja ugovora o najmu bio dužan ispitivati imovinsko stanje zaštićene najmoprimke DŠ i u vezi s tim ispitati ima li ona pravo na zaštićenu najamninu pogotovo stoga jer je DŠ bila upisana kao vlasnica nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] i k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], te suvlasnica u 284/1124 dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], koje su sve opisane kao oranice. Pri tome je tuženik naveo kako je općepoznata činjenica da se zemljišnoknjižno stanje nerijetko ne podudara s izvanknjižnim, stvarnim stanjem, pa je navedeno bilo još jedan od razloga zašto je trebalo izvesti dokaz saslušanjem najmoprimke DŠ, što prvostupanjski sud nije učinio jer je na ročištu od 19. rujna 2024. rješenjem odlučio kako se daljnji dokazi neće izvoditi te da se odbijaju svi predloženi dokazi kao nevažni radi utvrđenja odlučnih činjenica. Tuženik je istaknuo da navedene nekretnine nisu oranice kako je to navedeno u zemljišnoj knjizi, već nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] u naravi predstavlja izgrađenu kuću, legaliziranu građevinu stambene namjene za koju je izdano rješenje o izvedenom stanju 2013. godine, a nalazi se na adresi [adresa], dok preostale nekretnine u naravi predstavljaju okućnicu. Glede dokaza priloženih uz žalbu, mišljenja je da se oni ne mogu smatrati novim činjenicama i dokazima iz razloga što da je sud proveo dokaz saslušanjem najmoprimke došlo bi se do saznanja na okolnost kojih bi tuženik i ranije, prije zaključenja glavne rasprave, mogao dostaviti navedene dokaze. Nadalje, tuženik smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno zato što Ugovorom o najmu stana nije ugovorena visina zaštićene najamnine već naknada za korištenje stana u visini stanarine što se smatra predujmom najamnine. Također, naveo je kako površina stana, koja prema Ugovoru o najmu iznosi 106,07 m², a prema tužbi i podacima u zemljišnoj knjizi 115,21 m², zatim da tužitelj od sklapanja ugovora o najmu stana od GSKG nije zatražio niti jedan izračun zaštićene najamnine pa je zbog toga mišljenja kako je pogrešno izračunat iznos zaštićene najamnine. Slijedom navedenog, tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 1045. i čl. 1089. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) i da predmetna razlika predstavlja tužiteljev doprinos vlastitoj šteti. Predložio je prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan ili ju ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 365. ZPP-a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio kako je pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu imovinske štete u iznosu od 33.579,83 EUR, koji predstavlja razliku između zaštićene najamnine i tržišne cijene najma, za stan, u tužiteljevom vlasništvu, u [adresa] (zgrada Novinarskog doma) u razdoblju od svibnja 2016. do svibnja 2019., koji je u utuženom razdoblju, na temelju ugovora, bio u zaštićenom najmu.

8. Iz spisa proizlazi kako je prvostupanjski sud utvrdio da je:

- tužitelj vlasnik trosobnog stana na drugom katu poslovne zgrade Novinarski dom u [adresa], površine 115,21 m2, upisane u zk ul. [broj ZK uloška], [broj poduloška], k. o. [katastarska općina],

- tužitelj kao najmodavac 31. ožujka 1998. sklopio Ugovor o najmu predmetnog stana sa zaštićenim najmoprimcem DŠ iz [adresa], koja je ranije na temelju Ugovora o korištenju stanu od 19. siječnja 1976., bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu,

9. Imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u povodu dopuštene revizije u rješenju poslovni broj Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018., pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako u postupanju Republike Hrvatske u odnosu na reguliranje zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu postoji protupravnost jer takvo postupanje predstavlja povredu odredbi Ustava i Konvencije, koja je čini dio pravnog poretka Republike Hrvatske. Naime, sustav zajamčenog najma uveden je odredbama Zakona o najmu stanova kojima se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, što predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret suprotno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, sve sukladno presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014.

10. Nadalje, prema stajalištu izraženom u navedenom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi imovinsku štetu u visini razlike između tržišne cijene najamnine i zaštićene najamnine, i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu. Pri tome vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće, s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo.

11. Vezano za visinu tužbenog zahtjeva, potrebno je istaknuti kako je tuženik do zaključenja prethodnog postupka zapravo osporavao kriterij za odmjeravanje visine naknade štete. Naime, tuženik je stajališta kako bi se u slučaju eventualnog utvrđenja osnovanosti tužiteljevog zahtjeva odgovarajuća naknada možebitno mogla mjeriti kao razlika između slobodno ugovorene najamnine u visini određenoj člankom II Odluke Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju visine slobodno ugovorene najamnine („Narodne novine“ broj 120/00) prema kojemu se visina slobodno ugovorene najamnine koju plaćaju najmoprimci iz čl. 30. st. 2. ZNS-a, a koji na temelju čl. 31. st. 2. tog Zakona, nemaju pravo na zaštićenu najamninu, utvrđuje u iznosu od 15,00 kn po m2 stambene površine te da bi se od tako utvrđene najamnine odbio iznos plaćen po osnovi zaštićene mjesečne najamnine u određenom periodu. Tuženik je iznosio mišljenje da se eventualno prihvaćanje tužbenog zahtjeva nikako ne može mjeriti s cijenama tržišne najamnine. Međutim, kako je revizijski sud u spomenutom rješenju zauzeo stajalište da je Republika Hrvatska dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi imovinsku štetu u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, pravilno je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju postupio kada nije prihvatio navedeno tuženikovo stajalište odnosno ispravno je primijenio mjerilo, koje je odredio Vrhovni sud Republike Hrvatske, prilikom utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari.

12. U pogledu visine tužbenog zahtjeva stranke su se na ročištu od 1. veljače 2021. suglasile da se utvrdi da je tržišna cijena najma za nekretninu usporedivu kao što je predmetna u 2016. godini iznosila 8,00 EUR/m2, u 2017. godini 8,50 EUR/m2, u 2018. godini 9,00 EUR/m2, s tim da je tuženik podneskom od 9. veljače 2021. učinio nespornim visinu tržišne cijene najma za 2019. godinu u iznosu od 8,00 EUR/m2. Što se tiče zaštićene najamnine, tuženik je na navedenom ročištu izjavio kako nije sporan iznos za kojeg je tužitelj tvrdio da je naplatio po osnovi zaštićene najamnine za predmetni stan.

13. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako su stranke učinile nespornim cijene najma na tržištu za nekretninu kao što je predmetna nekretnina u utuženom razdoblju (u 2016. - 8,00 EUR/m2, u 2017. – 8,50 EUR/m2, u 2018. – 9,00 EUR/m2 te u 2019. - 8,00 EUR/m2), a tužitelj je uzimajući u obzir te cijene obračunao mjesečnu najamninu primjenom srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke za valutu Euro na dan dospijeća svake najamnine (svakog 15. u mjesecu) te je od tako dobivenog iznosa oduzeo iznos naplaćene mjesečne zaštićene najamnine kako bi došao do mjesečnog iznosa izgubljene dobiti te je uz podnesak od 12. travnja 2021., kojim je precizirao tužbeni zahtjev, dostavio ispise tečajne liste Hrvatske narodne banke za valutu Euro koja je vrijedila na dan dospijeća svake pojedine mjesečne najamnine, s tim da je do kolovoza 2018. od izračunate tržišne najamnine odbijao iznos zaštićene najamnine u visini iznosa od 335,70 kn, a od rujna 2018. pa do kraja utuženog razdoblja u visini iznosa od 782,54 kn. Potom je podneskom od 18. rujna 2024., zbog promjene službene valute u Republici Hrvatskoj, izvršio konverziju novčanog potraživanja primjenom fiksnog tečaja konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK, tako da je konačno specificiranim tužbenim zahtjevom potraživao isplatu iznosa od 33.579,83 EUR (253.007,15 kn) sa zateznim kamatama od 16. dana u svakom mjesecu utuženog razdoblja.

14. S obzirom na to da je tuženik po prvi put u žalbi analizirao sadržaj odredbi Ugovora o najmu stana od 31. ožujka 1998. (naknada za korištenje stana u visini stanarine, površina stana, broj osoba koje su koristile stan) te je istaknuo i da je tužitelj trebao dostaviti izračun zaštićene najamnine koju je mogao zatražiti i od GSKG-a i u svezi s tim je u žalbi osporavao visinu zaštićene najamnine, sud ove žalbene navode primjenom odredbe čl. 352. st. 1. ZPP-a nije uzeo u obzir.

15. Nadalje, nisu osnovani žalbeni navodi prema kojima je tužitelj kao najmodavac trebao provjeravati ima li zaštićeni najmoprimac pravo na zaštićenu najamninu tijekom trajanja ugovora o najmu.

16. Naime, tuženik je trebao dokazati da postoje razlozi u svezi platnih mogućnosti zaštićenog najmoprimca i članova njegovog domaćinstva prema kojima bi tužitelj imao pravo na veći iznos zaštićene najamnine (Rev-1129/2022). U tom smislu, tuženik je predlagao saslušanje zaštićene najmoprimke DŠ, koji dokaz sud nije izveo, s tim da se ovdje napominje kako je DŠ preminula tijekom prvostupanjskog postupka. Također, tuženik je dostavio izvatke iz zemljišnih knjiga iz kojih proizlazi da je DŠ tijekom ugovornog razdoblja postala vlasnica/suvlasnica određenih oranica i to nekretnina oznake zk. č. 3495/1 oranica Jaklinovo površine 259 čhv upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (vlasnica), zk. č. 3495/2 oranica Jaklinovo površine 245 čhv upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (vlasnica) i zk. č. 3496/2 oranica Jaklinova površine 313 čhv ili 1124 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (suvlasnica u 135/1124 dijela), ali je tuženik u podnesku od 21. veljače 2020. naveo kako mu nije poznato koja je vrijednost tih nekretnina i predložio je sud obvezati tužitelja dostaviti procjenu vrijednosti tih nekretnina.

17. Iako prvostupanjski sud nije izveo dokaz saslušanjem zaštićene najmoprimke DŠ, tuženik, na kojemu je bio teret dokazivanja da je tužitelj doprinio nastanku štete jer nije provjeravao platne mogućnosti zaštićenog najmoprimca i članova njegovog domaćinstva, mogao je predložiti i druge dokaze npr. zatražiti od suda da od Porezne uprave pribavi podatke o ukupnim primanjima zaštićenog najmoprimca i članova njegovog domaćinstva u utuženom razdoblju, kao i podatke o stjecanju i otuđenju nekretnina, pokretnina i sl., zatim predložiti izvođenje dokaza vještačenjem radi utvrđivanja vrijednosti nekretnina navedenih u podnesku od 21. veljače 2020. Kako to tuženik nije predložio, nije dokazao da je tužitelj doprinio nastanku predmetne štete, a s tim u svezi pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nije pridonio ni nastanku ni visini svoje štete, slijedom čega nema osnove za njeno umanjenje u smislu čl. 1092. st. 1. ZOO-a.

18. Također, tuženik je tek u žalbi iznio tvrdnju kako nekretnine, koje su bile u vlasništvu/suvlasništvu zaštićene najmoprimke, nisu oranice kako je to navedeno u zemljišnoj knjizi, već nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] u naravi predstavlja izgrađenu kuću, legaliziranu građevinu stambene namjene za koju je izdano rješenje o izvedenom stanju 2013. godine, a nalazi se na adresi [adresa], dok preostale nekretnine u naravi predstavljaju okućnicu. Dakle, radi se o novim činjenicama koje ovaj sud isto tako nije uzeo u obzir (čl. 352. ZPP-a).

19. S obzirom na to da je u ovoj pravnoj stvari utvrđeno kako je došlo do miješanja u tužiteljevo pravo vlasništva nad predmetnim stanom jer zaštićeni najam u smislu Zakona o najmu stanova ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavca kao vlasnika stana u ostvarivanju prava vlasništva, a odluka o troškovima parničnog postupka donesena je u skladu s odredbom čl. 154. i 155. ZPP-a, stoga je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanim točkama I. i III. izreke (točka I. izreke).

20. Odluka o troškovima žalbenog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a (točka II. izreke).

Zagreb, 4. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec